UVODNA RIJEČ

Arheolozi vole stare

Piše: Jasna A. Petrović

     Politički tajnik HDZ-a i potpredsjednik Sabora Ante Sanader jako voli arheologe. Tako je nezaposlenog bivšeg gradonačelnika Omiša Ivana Škaričića, na­kon pola godine nagradne političke plaće, 2013. zaposlio bez natječaja i kvalifikacija na posao ravnatelja Doma za starije i nemoćne u Splitu. U međuvremenu je ravnatelj prije dvije godine pravomoćno osuđen zbog zloupotre­be položaja, ali to nije umanjilo ljubav Sanadera za stra­načkog mu frenda Škaričića.

     Osim toga sigurno je to vrli Ante učinio u dobroj vje­ri, jer voli prvu damu krimića Agathu Christie čiji je drugi muž bio ugledan arheolog, pa je poznata po izreci da je „idealan muž arheolog jer što je žena starija to ga više zanima''.

     Tako je valjda dobroćudno sudio i Sanader, uvjeren kako je arheolog idealno zvanje za starački dom, a k tome je negdje, kako sam glavni lik Škaričić kaže, treba­lo ga zaposliti nakon što je 18 godina bio gradonačelnik. Nazdravlje.

     No, možda neki arheolozi toliko vole stare da su im draži što su antikniji, pa čak i do linije smrti. Možda se tu krije tajna umirućih staraca iz splitskih domova za starije i nemoćne Zenta i Vukovarska, ali i nevjerojatne toleran­cije stručne javnosti spram rukovodećih osoba.

     Zdravstvena inspekcija Vilija Beroša je ocijenila kako nitko nije kriv za pomrle starice i starce, iako je očito kako je glavna sestra preuzela odgovornost skrbi o korisnici­ma i spašavala što je mogla, nabavljala sa svih strana ši­vane maskice, jer ih ravnatelj, a niti osnivač Blaženko Bo- ban, župan Splitsko-dalmatinske županije, nisu osigurali. Bez zaštitne opreme, kako su zaposleni mogli štititi i sebe i korisnike? Virus je tako poludio, ali nitko nije kriv. Mrtvi su krivi jer su stari. Virus je kriv.

     Ministrica socijale Vesna Bedeković u maski Harry Po- ttera se 8. travnja uprizorila u Splitu, bez da je sa sobom povela svoju socijalnu inspekciju ili barem priznala da ju je raspustila još 16. ožujka, a ponovo aktivirala dva dana nakon splitske presice. I dok je Beroš pokrivao druge, Be- deković je pokrivala sebe. Uostalom, sličan je to slučaj, žena je kao osnovni studij završila za učiteljicu, što je nije nimalo pripremilo za posao iz socijale. To ekipi na vlasti nije važno. Glavno da su njihovi.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Zašto ponekad mrzimo svoje tijelo?

 

     U posljednje vrijeme često slušam jadikovke prijatelji­ca i poznanica o „liniji“ i naslagama koje smo nataložili upravo na mjestima koja trebaju stati u naš kupaći kostim. Smišlja­mo načine kako doskočiti proble­mu te u najkraćem mogućem roku savladati prepreke i biti zadovoljni svojim izgledom. Danas nam „industrija ljepote“ diktira kako bi trebala izgledati idealna žena. Proporcije su strogo determinira­ne i svako odstupanje je katastro­fa za labilnije osobe koje se žele isticati svojom ljepotom. Smatraju vlastitim uspjehom djelomično lijep izgled i stalno naglašavaju kako su to postigle uz velike napore i odricanja od „slatkih, ponekad i nešto obilnijih zalogaja“. Osobe su to kojima je najvaž­niji izgled i „dobra forma“, a sadržaj je u drugom planu.

     Ipak treba reći da je u pravilu svaka žena vrlo osjetljiva na svoju „liniju“ i da nijedna svjesno ne zanemaruje svoj fizički izgled. Nijedna žena ne želi biti debela i neatraktivna. Svaka se želi na plaži pokazati u najboljoj „formi“ i zato u trenucima kada pogledamo svoj lik u ogledalu mrzimo naslage na pojedinim dijelovima, koje i ako su stale u naš kupaći kostim, nisu nevidljive. Mrzimo tijelo što nije bilo „pametnije11 i nije bolje uprav­ljalo potrošnjom masti. Ni trenutka još nismo počeli okrivljavati svjes­no sebe same. Tijelo, kao i sve naše postupke, trebamo sami kontrolirati. I ako smo nekad imali dobru „liniju“, trebali smo je tak­vom i zadržati ili se truditi da je ne dovedemo u oblik kojega se mora­mo stidjeti.

Tijelo nas je spasilo

     S druge strane, to naše tijelo uvijek nas je održavalo i služilo u mnogim velikim naporima i bez njega ne bismo bili ni majka, pa ni baka. Ne bismo doživjeli neke lije­pe godine života bez napora koje je tijelo činilo za nas. I danas je još donekle funkcionalno i služi nam dobro. Tijelo nije samo za sebe i samo sebi svrha. Dio je organizma - najsavršenijeg i najsloženijeg sustava u prirodi. Čovjek nije samo tijelo i ono ne bi samo dobro funkcioniralo, da ne postoji i onaj unutarnji psihički svijet i dimenzija misli i osjećaja koje u sinergiji cje­lovitosti i posebnosti definiraju i naš odnos prema tijelu.

     Svoje tijelo, ako i ne volimo i ako nismo njime zadovoljni, mora­mo ga iznad svega poštovati, razumjeti i nastojati mu pomoći. Poštovanja i razumijevanja nema bez ljubavi. Koliko je to tijelo bilo umorno od posla, ali još je izdrža­lo igru s djecom. Koliko nam je puta pomoglo da savladamo bolest koja nas je snašla. Koliko puta smo mi bili krivi što smo se prehladili zbog neprilične odjeće i obuće, što je tijelo moralo reagi­rati povišenom temperaturom. Koliko je puta izbacilo iz želuca otrov pretjerane količine hrane, a možda i alkohola kojim smo ga mi „natovarili“.

     Tijelo i psiha čine nedjeljivu cjelinu i psihički labilniji ljudi dobar dio psihičkih problema rješavaju „napadom“ na tijelo. Često kad smo nesretni zbog svađe s muž­em ili problema na radnom mjestu pribjegavamo „prejedanju11. Jede­mo ne iz potrebe nego zbog izbje­gavanja stresa, a često k tome i slatko, jer to je nadomjesna tera­pija. Ili nova nepravda koju činimo tijelu ako se ne pridržavamo tera­pije u slučaju neke teže bolesti. Zamislite samo koliko je to isto nekad možda nježno i krhko tijelo „radilo i dežuralo“ i dok ste vi spa­vali, čuvalo vaše dijete, hranilo ga i uspavljivalo i branilo ponekad i od vas samih i vaših neprimjere­nih želja. Vi ste poželjeli jesti kise­lo i ljuto, a ono se od toga užasa­valo, ali preživjelo je jer je vaše tijelo bilo pametnije od vas.

     Sigurno niste na taj način do sada mislili o svom tijelu i pošto­vanju koje mu trebate svakako iskazati. A tijelo i vi ste uvijek bili jedno i zbog toga ga morate izu­zetno voljeti i paziti na njega kao što ono uvijek služi vama. Gotovo nikad nije protiv nas, a zamislite koliko smo često protiv njega.

Debeli ste, pa što onda!

     Tijela se treba svakodnevno sjetiti, osobito kada smo u napas­ti da pojedemo veliku slasnu čokoladu ili popijemo još koje pivo da se opijemo i zaboravimo da nismo dobili na sportskoj kladioni­ci. Ne zaboravite - „tijelo pamti“.

     Nekim ljudima tijelo nije toliko bitno, ali ga paze i maze možda čak i u tome pretjeruju. Svakako i u odnosu prema tijelu treba biti razuman i prije svega pravedan, jer tijelo to zaslužuje. Na to kako ćete izgledati u kupaćem kostimu mislite samo kratko, ali tijekom cijele godine, ako želite lijepo izgledati ljeti. Vi upravljate svojim mislima i svojim djelima, pa se tako sjetite i svoga ljetovanja i pazite što i koliko jedete.

     No, ovo je slika i mogućnosti većine zdravijih i mlađih ljudi. Sta­rije osobe su često bolesne i raz­voj bolesti ne dozvoljava da osoba ide na reduciranu prehranu. Boles­nim osobama je jedini savjet da se strogo drže uputa liječnika. U trenucima ljutnje na samu sebe pokušajte razumjeti neku invalidnu osobu koja ima doista nesavr­šeno tijelo, ali koja je sretna i nasmijana jer „ipak hoda, kako tako“ i samostalna je, iako malo usporena. Tijelo treba voljeti, ne ga mučiti suvišnim nezdravim dije­tama, ne patiti zbog nekih nesavršenosti. Treba znati prepoznati do kada možemo braniti i obraniti našu „lijepu, bolje reći savršenu liniju“, a kada treba stati.

     Ne zaboravite da je ljepota svakog čovjeka objektivno indivi­dualna, ali isto tako to je stvar izbora pojedinca koji je procjenju­je. Znamo da je u nekim kultura­ma debljina pojam ljepote i „mladu“ za starješinu sela tovi cijelo selo i što bude imala više kilogra­ma bit će to „ljepša" i poželjnija. I ne brinite zbog ponekog osmjeha na licu mlade djevojke u bikiniju na plaži ili čak neumjesne pri­mjedbe „ golobradog mladca“ u pratnji šiparice: „Gle ovaj komad“. Nasmiješite se za sebe, ponosno dignite glavu i budite zadovoljni i sretni, jer vi ste iznad trenutka. Imate dio prekrasnog života i unu­tarnji mir i ljepotu proživljenog.

     I ne zaboravite Ivu Andrića, našeg Nobelovca koji se nikad nije mogao dovoljno nagledati lje­pote ljudskog lica. Pa zar nam nije to najvažnije? Svoje tijelo morate voljeti i služiti mu, jer i ono vas voli i služi vam. Vi morate biti jedno drugom najvažniji. Vi ste zapravo jedno. Debeli ste, pa što onda! Drugačiji ste, ali lijepi! Budi­te svoji i sretni bez obzira na dru­ge.