UVODNA RIJEČ

Draga Kolinda, hvala na torti

Piše: Jasna A. Petrović

     Naša heroina, Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, Silvestrovo je provela obilazeći Dom za starije Sveta Ana u Zagrebu. Donijela im je košaru slatkiša, pića i kave, kao i tortu, a oni su joj uzvratili kulturno-umjetničkim programom. No, nisu umi­rovljenici samo recitirali i pjevali. One pričljivije zanimalo je i hoće li se visoka gošća kandidirati za još jedan mandat, na što im je ona odgovorila: „Polako, korak po korak!"

     Eto, prvi korak je učinjen, Predsjednica je umirovljenike nahranila kolačima.

Oni pak umirovljenici tanjega džepa, ohrabrili su se glasno po­žaliti na niske mirovine, na što im je Predsjednica rekla da su „nešto malo rasle ove godine, ali ni izdaleka blizu kako bi mogle". Šteta što u svoje noćne šetnje nije povela i ministre financija i mirovinskog sustava, jer oni tvrde suprotno - da su mirovine puno rasle prošlih godina, ali daleko više nego što bi mogle.

      I tko je tu u pravu, Kolinda optimist ili Pavić pesimist? Jesu li miro­vine mogle više rasti kako tvrde umirovljenici i Kolinda ili za rast ma­lih mirovina nije bilo novaca, već samo za rast povlaštenih i velikih?

     I tako bi nam Kolinda s tortom djelovala na toplinu oko srca, hu­mano i sućutno, kad se ne bismo sjetili Marije Antoanete koja je ispr­va bila jako omiljena u narodu, dok za francuske revolucije nije pla­tila danak svojoj rastrošnosti. Nabujaloj masi siromaha koji su kretali u osvajanje Bastille tražeći pravo na kruh, naivno je poručila preko dvorjana: „Ako nemate za kruh, jedite kolače!"

     Život u paralelnom svijetu je značajka mnogih na vlasti. Tu nije riječ o urođenoj, već stečenoj bezosjećajnosti i bahatosti, kao pri­rodnom slijedu neprepoznavanja siromaštva i poniženosti. Kolinda za cijelog svog dosadašnjeg mandata nije niti jednom prihvatila prijedlog umirovljeničkih udruga da ih primi na razgovor na temu siromaštva starijih osoba, po čemu smo na vrhu EU ljestvice. Niti u prigodi 25. obljetnice Sindikata umirovljenika nije prihvatila dolazak umirovljeničkog izaslanstva.

     Izgleda da nju, zaključujemo, zapravo ne zanimaju uvjeti života i dostojanstvo umirovljenika. Ona nije došla pitati kako živi dva posto bogatijih osoba starijih od 65 godina - jer samo ih toliko uspijeva do­biti i platiti smještaj u domovima umirovljenika. Ona nije otišla pro­vesti noć po ulicama gdje sjenoviti sakupljači plastičnih boca i kopači po kontejnerima promiču sa svojim velikim torbama i vrećama, nije bila sa 52 posto onih s mirovinama nižima od 2.321 kune - što je hr­vatska linija siromaštva.

     Ne, nije. Kolindu su pitali na Silverstrovo zašto je došla kod umi­rovljenika u Svetu Anu, a ona im je odgovorila: „Htjela sam vidjeti kako vi tulumarite".

     Mala nada ostaje u srcima ostarjele četvrtine stanovništva. Pod­sjetimo, tijekom izborne kampanje, u novogodišnjoj noći Kolinda je slavila sa šatorašima u Savskoj 66 pod parolom „Branitelji i narod na ulici, a agresori i dezerteri u foteljama". Uskoro su branitelji dobili bit­no povećana prava i mirovine. Sada je došla kod umirovljenika, gdje su je dočekali s prigodnim transparentom na zidu: „Dobrota je jezik koji vide slijepi i čuju gluhi." I donijela je tortu.

     Hvala, draga Kolinda, na torti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Zašto se svađamo?

     U posljednje vrijeme ljudi oko mene postali su svadljiviji nego što su bili ranije. Ne znam imam li ja drukčiju percepciju ili je to doista sve prisutnija pojava u komunikaciji. Promatrala sam malo pozornije ponašanje kole­ga, prijatelja, ali i ljudi u tramva­ju, na tržnici, u susjedstvu i zak­ljučila: opća društvena klima u posljednje je vrijeme frustriraju- ća za većinu ljudi.

     Iznenađenje na parlamentar­nim izborima, formiranje nove vlade, očekivanje programa re­formi, najavljeno poskupljenje dopunskog zdravstvenog osigu­ranja za 30 posto, porast mirovi­na za skromnih 0,46 posto. Za­tim, tu su osobni i obiteljski pro­blemi vezani za probleme za­pošljavanja mladih, neredovnu isplatu plaća, odlazak u mirovi­nu, osobito invalidsku ili prijev­remenu, preniske mirovine, ne­dostatak novaca, dugove, ovr­he... Sve to izaziva nemir i ljudi su često neadekvatno, svađa­lački reagirali na najmanje iza­zove.

Niži prag tolerancije

     Zapravo, nisu se promijenili ljudi, već su se povećali emocio­nalni pritisak i nezadovoljstvo, što je izazvalo neprilagođene reakcije - ljudi postaju svadljiviji. Prag tolerancije naglo postaje niži, a sukobi sve češći i žešći. I vrijeme utječe na ponašanje lju­di.

     Dosadna kiša pada danima, jutarnje sivilo kvari naše rspolo- ženje, vlaga u zraku lagano mo­či našu odjeću, oblaci nam „sje­li" na glavu i pritišću tjeme, a moramo ustati i pokrenuti se. Sve se urotilo protiv nas!

     A zatim, u pun autobus, koji danas i griju, ulazi kontrolor i gle čuda, na prvom sjedištu mladić nema kartu. Počinje razgovor, pristojno i mirno razgovaraju, autobus staje na stanici i mladić pokušava izaći, ali se kontrolor ispriječio i nastavlja se sve žeš­ća svađa. Dolazi do uzajamnog naguravanja, a padaju i prvi glasni komentari. Putnici u auto­busu su podijeljeni. Nove svađe. I svi kao da su jedva dočekali da i oni „riješe" svoje jutarnje frus­tracije i da reagiraju na neutral­nom terenu, jer ako se posvade sa šefom posljedice će biti teže.

     Eto i moga jutra. Zaspala sam, pa sam morala žuriti. Ni­sam popila ni kavu, a kćerka mi se obratila neugodnom opas­kom i omalovažavajućim tonom. Na takvu primjedbu u „normal- noj“ situaciji ne bih ni reagirala, ali zbog povećane frustracije prigovorila sam joj neadekvatno i tada je nastala prava svađa. Kćer je bila nervoznija nego ina­če zbog nemira njene kćerkice i tako je iz jedne bezazlene pri­mjedbe nastala prava svađa.

Krivi je stari namještaj

     Svađamo se različito, zbog raznih razloga, drukčije - od pri­like do prilike, različitim intenzi­tetom, jer nismo isti sada i su­tra, ali niti okolnosti nisu iste. Pa ni osobe s kojima se svađamo, niti povodi svađe! Ukratko, ništa nije isto! Kad smo umorni sklo­niji smo svađanju, pa „teške i važne razgovore“ treba odgoditi za neka bolja, mirna vremena i raspoloženja.

Jedna moja prijateljica mi je rekla da njena kćerka, koja već dugo traži posao, prije odlaska na razgovor popije tabletu za smirenje, jer se od „silnih“ raz­govora koje je prošla, boji da ni­je zadovoljila potencijalne pos­lodavce zbog nedovoljne pribra­nosti.

     Znam i jednu ekipu adminis­trativnih djelatnika, koji se vrlo često, jako burno i bučno svađ­aju. Djelomični razlog tome je skučeni prostor, stolovi su sti- ješnjeni, relativno je mračno i uvijek je upaljena rasvjeta i to neonska, koja zbog blještavila ljude čini bljedolikima i sve to povećava netolerantnost jednih prema drugima. Različite su do­bi, različitih svjetonazora, razli­čitog stupnja obrazovanja, razli­čitog materijalnog i obiteljskog statusa. Rade slične poslove, ne i jednako odgovorne, pa su i primanja tome prilagođena. Svakodnevne svađe se pone­kad pretvore u osobna vrijeđa­nja.   Šef nije prisutan stalno, već povremeno i kad se žale jedna na drugu, on im kaže da su svađe normalna pojava u ma­lom kolektivu, a osobito među ženama.

Pretjerana samokontrola

     Svakako, šef nije u pravu. Možda bi žene bolje radile da samo malo urede svoj radni prostor, ali i da šef iznese dio arhivskih dokumenata drugdje iz ionako malog prostora, pro­mjeni rasvjetu i „izbaci“ neki ne­potrebni dio namještaja?   Dakle, i radni prostor djeluje na svadlji- vost i stupanj žestine svađe.

     Može li netko biti svadljiv po prirodi? Dio našeg ponašanja je naučen tijekom života. Ponašati se - učimo cijeloga života. Uči­mo svjesno, ali i nesvjesno. Mo­ja kćerka već mi je nekoliko pu­ta prigovorila što sam je kao djevojčicu učila toleranciji i po­pustljivosti, a danas smatra da se ponekad u životu trebala agresivnije, pa čak i svadljivije, ponašati i agresivnije boriti za svoja prava. Ja ne mislim tako. No, najvažnije je znati da dva čovjeka nisu ni približno slična po svojim osobinama ličnosti, kao što ni pojedinac nije isti svakoga dana i u svakom okruž­enju.

     Svadljivost nije pozitivna osobina, a svađe ne rješavaju konflikte i probleme, nego ih često i produbljuju. Ipak, pos­vađajte se od vremena do vre­mena, makar i s bračnim dru­gom, prijateljicom ili prijateljem, kako ne biste “puknuli“. Opet, stalno se kontrolirati vrlo je teš­ko, a i nakupljanje napetosti i frustracija vodi nas ponekad u neka bolesna stanja stresa. Savjeti stručnjaka su ponekad upravo „trebate se s nekim do­bro posvađati" da biste uživali u mirenju.