UVODNA RIJEČ

Arheolozi vole stare

Piše: Jasna A. Petrović

     Politički tajnik HDZ-a i potpredsjednik Sabora Ante Sanader jako voli arheologe. Tako je nezaposlenog bivšeg gradonačelnika Omiša Ivana Škaričića, na­kon pola godine nagradne političke plaće, 2013. zaposlio bez natječaja i kvalifikacija na posao ravnatelja Doma za starije i nemoćne u Splitu. U međuvremenu je ravnatelj prije dvije godine pravomoćno osuđen zbog zloupotre­be položaja, ali to nije umanjilo ljubav Sanadera za stra­načkog mu frenda Škaričića.

     Osim toga sigurno je to vrli Ante učinio u dobroj vje­ri, jer voli prvu damu krimića Agathu Christie čiji je drugi muž bio ugledan arheolog, pa je poznata po izreci da je „idealan muž arheolog jer što je žena starija to ga više zanima''.

     Tako je valjda dobroćudno sudio i Sanader, uvjeren kako je arheolog idealno zvanje za starački dom, a k tome je negdje, kako sam glavni lik Škaričić kaže, treba­lo ga zaposliti nakon što je 18 godina bio gradonačelnik. Nazdravlje.

     No, možda neki arheolozi toliko vole stare da su im draži što su antikniji, pa čak i do linije smrti. Možda se tu krije tajna umirućih staraca iz splitskih domova za starije i nemoćne Zenta i Vukovarska, ali i nevjerojatne toleran­cije stručne javnosti spram rukovodećih osoba.

     Zdravstvena inspekcija Vilija Beroša je ocijenila kako nitko nije kriv za pomrle starice i starce, iako je očito kako je glavna sestra preuzela odgovornost skrbi o korisnici­ma i spašavala što je mogla, nabavljala sa svih strana ši­vane maskice, jer ih ravnatelj, a niti osnivač Blaženko Bo- ban, župan Splitsko-dalmatinske županije, nisu osigurali. Bez zaštitne opreme, kako su zaposleni mogli štititi i sebe i korisnike? Virus je tako poludio, ali nitko nije kriv. Mrtvi su krivi jer su stari. Virus je kriv.

     Ministrica socijale Vesna Bedeković u maski Harry Po- ttera se 8. travnja uprizorila u Splitu, bez da je sa sobom povela svoju socijalnu inspekciju ili barem priznala da ju je raspustila još 16. ožujka, a ponovo aktivirala dva dana nakon splitske presice. I dok je Beroš pokrivao druge, Be- deković je pokrivala sebe. Uostalom, sličan je to slučaj, žena je kao osnovni studij završila za učiteljicu, što je nije nimalo pripremilo za posao iz socijale. To ekipi na vlasti nije važno. Glavno da su njihovi.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Kako ću JA promijeniti svijet

      „Ja znam da ne mogu! A ipak to želim!” Svatko od nas je barem jednom želio nešto što objektivno možda nije mo­gao dobiti ili ostvariti, što zbog svoje slabosti ili pak, moći ne­kog drugog. I tako, vremenom, sve više zatomiljujemo svoje želje.

     Sjetila sam se entuzijazma s kojim sam nakon završetka fa­kulteta krenula u svoj „neki no­vi svijet”, mijenjati ljude. Bila sam mlada i vjerovala da se svašta može promijeniti, ne baš cijeli svijet, ali svakako ne­ke loše oblike ponašanja poje­dinaca. I doista, u tome sam u dobroj mjeri i uspijevala. Bilo bi i neuspjeha, pa razočarenja u sebe, ali još više u sustav koji nije dovoljno prepoznavao na­pore koje sam činila i uspjehe koje sam postizala; u sustav koji nije pružao dovoljno pomo­ći i podrške da učinjeno i op­stane.

     Dakle, postojala je volja i želja, bila sam maksimalno motivirana. Upravo je motivaci­ja ona snaga koja pokreće na akciju. Postoje dvije najjednos­tavnije definirane vrste motiva­cije: intrinzična (unutarnja) ko­ja je rezultat naše osobnosti, htjenja i mogućnosti, te eks- trinzična (vanjska) koja je rezultat vanjskih čimbenika, primjerice dobiti više novca za svoj rad, napredovati na rad­nom mjestu, postići više uvaž­avanja svojih suradnika...

     Prirodna je ljudska težnja da stalno želi poboljšati svoj osobni i obiteljski život i u tome uglavnom uspijevamo. Prisjeti­mo se samo narodne pripovi­jetke o djedu koji je pokušao sam iščupati golemu repu, koja je izrasla u njegovu vrtu, pa to nije uspijevao ni uz pomoć ba­ke, unuka, psa i mačke sve dok im se nije pridružio mali miš i tada je tek repa iščupana!

     Tako i u životu, kod postiza­nja većih promjena, često nam je potrebno samo malo surad­nje i pomoći drugoga. Udruži­mo li više snage, ili bolje reći, ako ima dovoljno ljudi koji će

nam pomagati, možemo promi­jeniti poznati nam dio svijeta i bolje osigurati sebe i svoju obi­telj. U postavljanju ciljeva i na- činina dolaženja do njih treba sačuvati zdrav razum i zaštiti dostojanstvo svakog pojedin­ca.

     I upravo kad su završili naši parlamentarni izbori, Sindikat umirovljenika Hrvatske zapo­čeo je prikupljanje potpisa za peticiju „Glasam protiv siro­maštva starijih osoba” kako bismo potpisima građana snaž­nije upozorili novu Vladu, bez obzira koja stranka ili koalicija pobijedi, na težak materijalni položaj starijih osoba i zausta­vili njihovo daljnje siromašenje i pad mirovina i umanjivanje socijalnih prava i zaštitu pos­tignutog stupnja zdravstvenog osiguranja.

     Kako velika većina nije ima­la iskustva s prikupljanjem pot­pisa za peticiju na javnim mjes­tima, bili smo skeptični prema rezultatima koje ćemo postići. Svi smo se maksimalno trudili da akcija uspije što bolje. I sa­ma sam već prvog dana posje­tila „štand” na Trgu bana Josi­pa Jelačića i promatrala volon­tere kako mole prolaznike da potpišu peticiju.

     Bilo je nespretno i sramežlji­vo, ali nakon srdačnih komen­tara i prvih potpisa volonteri su „živnuli”. Otišla sam na „zada­tak” na Tomislavov trg, pozna­tiji kao Glavni kolodvor. Dežu­rala sam s kolegom Krešom.

     Prvi kojeg sam „privela” da potpiše peticiju bio je jedan mladić koji je rekao da to potpi­suje „za svoju baku koja je jako siromašna i daleko stanuje i ide u „javnu” kuhinju” i odjurio. Prodavačica šiba neće potpi­sati da „ne sramotim decu, jer ne zna „gde bute vi objavili te popise, pa bu možda neko poz­nati pročital pa sam gotova. Ja nemam penziju, a muš kaj dobi to i zapije. Deca plaćaju režije, ali imaju školarce i nemremo nikam... A znate, ne verujem da bute s tim kaj postigli...”

     Jedan mi prolaznik kaže da je iz Like, nema puno zemlje, trošnu kućicu, nema djece, sa­mac je, dobivao je socijalnu pomoć, a sad je doselio u neko selo kod Vrbovca i tu se prija­vio i sada tu traži socijalnu po­moć, ali mu ne daju jer ima ku­ću u Lici.     Razočaran je drža­vom, ali on „neće ništa potpisi­vati, jer to ionako ne vrijedi niš­ta”. Neki, i mladi i stari, bez mnogo pitanja potpisuju i odla­ze brzo. Desetak ljudi mi je reklo, iako su potpisali bez po­govora, „da od toga nema ko­risti, jer država nema novaca za sirotinju, već samo za svoje potrebe”.

     Od kada sam sudjelovala u prikupljanju potpisa stalno raz­mišljam o našim sugrađanima koji su demotivirani da se pri­druže nekoj akciji, da podupru jednu dobru inicijativu, da po­kušaju izboriti makar mali po­mak na bolje. Gdje su i kada, a osobito zašto, izgubili samo- poštovanje i motivaciju, onu in- trinzičnu, da učine nešto za se­be za svoju dostojanstveniju starost. Jedna je mlada psiho­loginja kad govori o samopoš- tovanju lijepo naglasila da je „bolje biti vjetar, nego list”. I doista zar želite biti listovi koje i najslabiji vjetar otpuše u ka­nalizaciju, u kaljužu i tamo po­lako, ali sigurno istrunu.

     A sada da se vratimo na naslov, na pitanje svih pitanja „mogu li promijeniti svijet”. Ko­ji svijet želimo promijeniti? Pa naravno naš mali svijet koji pamtimo i u kojem se osjećamo sigurno i dobro. Sigurna sam da ćete nakon razmišljanja zaključiti da je ipak bolje biti vjetar nego list. Sjetite se i sa­mo jednog stiha pjesme Dobri- še Cesarića „Teče, teče jedan slap, što u njemu znači moja mala kap...”, pa budimo i jedna kap bez koje nema ni slapa.

     Zajednički možemo mnogo, ako to hoćemo i želimo. Vrati­mo dostojanstvo našoj genera­ciji i promijenimo samo dio „našeg, jedinog svijeta koji ži­vimo sada i ovdje” jer mi to možemo.