UVODNA RIJEČ

Arheolozi vole stare

Piše: Jasna A. Petrović

     Politički tajnik HDZ-a i potpredsjednik Sabora Ante Sanader jako voli arheologe. Tako je nezaposlenog bivšeg gradonačelnika Omiša Ivana Škaričića, na­kon pola godine nagradne političke plaće, 2013. zaposlio bez natječaja i kvalifikacija na posao ravnatelja Doma za starije i nemoćne u Splitu. U međuvremenu je ravnatelj prije dvije godine pravomoćno osuđen zbog zloupotre­be položaja, ali to nije umanjilo ljubav Sanadera za stra­načkog mu frenda Škaričića.

     Osim toga sigurno je to vrli Ante učinio u dobroj vje­ri, jer voli prvu damu krimića Agathu Christie čiji je drugi muž bio ugledan arheolog, pa je poznata po izreci da je „idealan muž arheolog jer što je žena starija to ga više zanima''.

     Tako je valjda dobroćudno sudio i Sanader, uvjeren kako je arheolog idealno zvanje za starački dom, a k tome je negdje, kako sam glavni lik Škaričić kaže, treba­lo ga zaposliti nakon što je 18 godina bio gradonačelnik. Nazdravlje.

     No, možda neki arheolozi toliko vole stare da su im draži što su antikniji, pa čak i do linije smrti. Možda se tu krije tajna umirućih staraca iz splitskih domova za starije i nemoćne Zenta i Vukovarska, ali i nevjerojatne toleran­cije stručne javnosti spram rukovodećih osoba.

     Zdravstvena inspekcija Vilija Beroša je ocijenila kako nitko nije kriv za pomrle starice i starce, iako je očito kako je glavna sestra preuzela odgovornost skrbi o korisnici­ma i spašavala što je mogla, nabavljala sa svih strana ši­vane maskice, jer ih ravnatelj, a niti osnivač Blaženko Bo- ban, župan Splitsko-dalmatinske županije, nisu osigurali. Bez zaštitne opreme, kako su zaposleni mogli štititi i sebe i korisnike? Virus je tako poludio, ali nitko nije kriv. Mrtvi su krivi jer su stari. Virus je kriv.

     Ministrica socijale Vesna Bedeković u maski Harry Po- ttera se 8. travnja uprizorila u Splitu, bez da je sa sobom povela svoju socijalnu inspekciju ili barem priznala da ju je raspustila još 16. ožujka, a ponovo aktivirala dva dana nakon splitske presice. I dok je Beroš pokrivao druge, Be- deković je pokrivala sebe. Uostalom, sličan je to slučaj, žena je kao osnovni studij završila za učiteljicu, što je nije nimalo pripremilo za posao iz socijale. To ekipi na vlasti nije važno. Glavno da su njihovi.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Psihološka radionica

Nitko se ne rađa tolerantan ili netolerantan

     Danas sam predložila da jednoj kolegici za sjećanje na zajednički provedeno vrijeme kupimo najnoviju knjigu Mirjane Krizmanić „O toleranci­ji”. Kolegice se i nisu složile, jer su smatrale da bi ona to mogla shvatiti osobno, kao da joj želi­mo poručiti da nije, ne daj Bože, bila dovoljno tolerantna kao su­radnica. Kupili smo joj knjigu is­te autorice, ali daleko poetskijeg naslova „Jesenji valcer”, ali i „mekanije obojen”, jer tema sta­renja nije tako „teška” kao što je to tolerancija.

     Iz kasnije potaknutih razgo­vora o toleranciji shvatila sam da velik broj ljudi naglašava upravo toleranciju kao jednu od svojih najpozitivnijih osobina, a s gnušanjem se odriče i prezire netoleranciju. Ja sam onda, kao usput, dodala da ja znam biti vr­lo netolerantna, ali nitko nije htio o tome razgovarati.

     Shvatila sam da ljudi toleran­ciju shvaćaju kao prihvaćanje drugih i drugačijih ljudi i stavova.

I sama riječ tolerancija ušla je u svakodnevnu upotrebu, osobito nakon Domovinskog rata, jer je trebalo pomiriti i organizirati ži­vot sukobljenih, ljudi koji su u jednom trenutku ratovali jedni protiv drugih. Biti tolerantan, go­tovo je postalo imperativom po­našanja.

     Tolerancija je uključivala „oprost i zaborav” za sve što se dogodilo, a upravo to je bilo po­grešno. Na žalost, ovih je dana ponovno dosta netolerantnog ponašanja i dijaloga zbog rezul­tata izbora.

     „ Tolerancija u obitelji, na pos­lu, u društvu, i u različitim prili­kama može povećati našu kvali­tetu življenja i obogatiti naš sva­kodnevni život i odnose s drugim ljudima na puno različitih načina. To dakako može činiti i opravda­na netolerancija, dakle nepod­nošenje mržnje i zavisti, nepoš- tenja i korupcije, zavaravanja drugih i sebe te niza drugih ne­ poželjnih oblika ponašanja."

     Doslovni prijevod riječi „tole­rancija” je snošljivost, a to uklju­čuje u današnjem civiliziranom svijetu da su svima zajamčena osnovna ljudska prava, pa i oni­ma koji su prema svojstvima i osobinama „drukčiji”.

     Dakle, tolerantni smo prema sebi sličnima i sebi bliskim oso­bama, makar i oni ponekad po­kazuju i osobine koje kod drugih ne toleriramo, ali naš emocional­ni odnos zamagljuje nam jasno vidjeti negativnosti. Isto tako i naši dragi bližnji često zbog za­mora ili lošeg raspoloženja ne toleriraju neka naša svakodnev­na ponašanja. U obiteljima često dolazi do razmirica upravo zbog nekih oblika netolerancije prema ponašanju pojedinca u nekom trenutku, ali tolerancija opet „pobjedi”, i uz otvoreni dijalog sve se može dovesti u red.

     „Tolerancija nije samo stav prema nekome ili nečemu, već i način postupanja s ljudima, ide­jama ili stvarima kojima se do­pušta u najmanju ruku ravno­pravno postojanje."

     Tolerancija nije neka urođena sposobnost, nju zapravo određ­uje naš odgoj i učenje tijekom ži­vota, pa je tako podložna pro­mjenama. Ljudi se ne rađaju kao tolerantni ili netolerantni, već jedno i drugo stječu učenjem. Upravo zbog procesa učenja to­lerancije velika je odgovornost roditelja da djetetu osiguraju zdrave osnove za njezin razvoj, da mu usađuju pravilne stavove o drugima i drugačijima i kako da razvija ljubav, ali kritičnost i objektivnost, prema negativnim oblicima ponašanja drugih spram sebe.

     A sada nešto o „pozitivnoj” netoleranciji. Obično smatramo da neki pojam, koji stavlja „ne” ispred pojma pozitivnog znače­nja, postaje i sam negativan (npr. lijep-nelijep-ružan, samos- talan-nesamostalan-ovisan), no kod netolerancije je zapravo ri­ječ o pozitivnom stavu netoleri- ranja loših stavova i odnosa. Npr. netolerantni smo prema agresivnom ponašanju, prema prostačkim vrijeđanjima, prema krađama, prema zlostavljanju drugih i drugačijih, osobito nas starijih. Kao što trebamo učiti bi­ti tolerantnima, još više pažnje treba posvetiti učenju fenomena netolerancije, odnosno paziti da ne postanemo netolerantni zbog utjecaja lošeg emocionalnog od­nosa i na pozitivne stavove.

     U svakodnevnom životu, oso­bito u radnoj sredini, u profesio­nalnima odnosima s različitim ljudima ima onih koje doista teš­ko podnosimo, ali moramo se prilagoditi, ne biti isključivi i po­kušati se fokusirati na pozitivni dio grupe, ali i na pozitivno u onome pojedincu kojega teže podnosimo, jer nikad ne smije­mo zaboraviti da u svakom čov­jeku postoji zrnce dobroga.

     Ponekad se i u grupi naših prijatelja formiraju manje pod- grupe koje imaju npr. različite stavove o rezultatima izbora, ali to ne znači da trebamo biti neto­lerantni prema njima, jer to su sada trenutno njihovi stavovi i to nije vrijedno da pokvarimo naše dugogodišnje prijateljstvo. Ne smijemo zaboraviti da je zapra­vo često vrlo mala razlika izme­đu tolerancije i netolerancije, te da ovisi i o našim raspoloženji­ma, pa je uvijek u takvim sluča­jevima biti tolerantan najbolji iz­bor.

     „Tolerancija nije samo stav prema nekome ili nečemu, već i način postupanja s ljudima, ide­jama ili stvarima kojima se do­pušta u najmanju ruku ravno­pravno postojanje."

     Tolerantan ili netolerantan ne znači biti slab ili jak, nego istov­remeno i jedno i drugo, ovisno o situaciji, jer razvoj tolerancije u društvu određuju moralne vrijed­nosti društva i moralne norme koje ljudi slijede. Tolerancija po­boljšava kvalitetu našeg života!