UVODNA RIJEČ

Arheolozi vole stare

Piše: Jasna A. Petrović

     Politički tajnik HDZ-a i potpredsjednik Sabora Ante Sanader jako voli arheologe. Tako je nezaposlenog bivšeg gradonačelnika Omiša Ivana Škaričića, na­kon pola godine nagradne političke plaće, 2013. zaposlio bez natječaja i kvalifikacija na posao ravnatelja Doma za starije i nemoćne u Splitu. U međuvremenu je ravnatelj prije dvije godine pravomoćno osuđen zbog zloupotre­be položaja, ali to nije umanjilo ljubav Sanadera za stra­načkog mu frenda Škaričića.

     Osim toga sigurno je to vrli Ante učinio u dobroj vje­ri, jer voli prvu damu krimića Agathu Christie čiji je drugi muž bio ugledan arheolog, pa je poznata po izreci da je „idealan muž arheolog jer što je žena starija to ga više zanima''.

     Tako je valjda dobroćudno sudio i Sanader, uvjeren kako je arheolog idealno zvanje za starački dom, a k tome je negdje, kako sam glavni lik Škaričić kaže, treba­lo ga zaposliti nakon što je 18 godina bio gradonačelnik. Nazdravlje.

     No, možda neki arheolozi toliko vole stare da su im draži što su antikniji, pa čak i do linije smrti. Možda se tu krije tajna umirućih staraca iz splitskih domova za starije i nemoćne Zenta i Vukovarska, ali i nevjerojatne toleran­cije stručne javnosti spram rukovodećih osoba.

     Zdravstvena inspekcija Vilija Beroša je ocijenila kako nitko nije kriv za pomrle starice i starce, iako je očito kako je glavna sestra preuzela odgovornost skrbi o korisnici­ma i spašavala što je mogla, nabavljala sa svih strana ši­vane maskice, jer ih ravnatelj, a niti osnivač Blaženko Bo- ban, župan Splitsko-dalmatinske županije, nisu osigurali. Bez zaštitne opreme, kako su zaposleni mogli štititi i sebe i korisnike? Virus je tako poludio, ali nitko nije kriv. Mrtvi su krivi jer su stari. Virus je kriv.

     Ministrica socijale Vesna Bedeković u maski Harry Po- ttera se 8. travnja uprizorila u Splitu, bez da je sa sobom povela svoju socijalnu inspekciju ili barem priznala da ju je raspustila još 16. ožujka, a ponovo aktivirala dva dana nakon splitske presice. I dok je Beroš pokrivao druge, Be- deković je pokrivala sebe. Uostalom, sličan je to slučaj, žena je kao osnovni studij završila za učiteljicu, što je nije nimalo pripremilo za posao iz socijale. To ekipi na vlasti nije važno. Glavno da su njihovi.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Volimo li sami sebe

 

     Moja prijateljica je prije ne­koliko dana bila na spro­vodu rođaku, u gradiću koji rijetko posjećuje. Poznavala je malo prisutnih, tek nekoliko članova pokojnikove obitelji. Pri­mijetila je kako je jedna starija žena uporno promatra imala je osjećaj da joj se smješka. Poku­šala se sjetiti poznaje li je odne­kud? Gotovo je na nju zaboravi­la tijekom obreda, ali joj je ova iznenada prišla, pozdravila je sr­dačno i upitala je li išla u gimna­ziju u „zajedničkom11 mjestu. Pri­jateljica je počela intenzivno u sjećanju „listati" albume profeso­ra svoje generacije. Kako nije uspjela prepoznati lice sugovor­nice, na posljetku ju je upitala: „A što ste predavali?". Žena je na trenutak zastala, a onda je, nimalo iznenađena, odgovorila „Ja sam isto bila - učenica". Šok!

     Ili kad sam susrela svoju sus­jedu pred poštom. Zamolila me neku uslugu. Kako smo obje žu­rile, rekla sam joj da me navečer nazove kako bismo detaljnije po- pričale o tome zbog čega me treba.

     Znala sam da živi sama, a trenutno je hodala uz pomoć „štaka". Navečer mi je objasnila da je pala i iščašila skočni zglob, a kako je već „jako stara i sama, i nema nikoga svoga", zamolila me da joj pomognem oko smješ­taja u dom za koji već gotovo 10 godina ima predanu molbu. Ni­sam znala podatke pa sam je zamolila da mi kaže datum rođe­nja, koji sam uredno zapisala, kao i druge podatke, ne razmišl­jajući o njima. No kad sam u jed­nom trenu osvijestila njezin da­tum rođenja, zapitala sam susje­du je li to točan datum. Ona je tužno rekla da je to je točno, „ja sam vam već jako stara, prešla sam 70 let".

     Ostala sam osupnuta i zamiš­ljena. Susjeda je mlađa od mene nekoliko mjeseci, a osjeća se ja­ko stara! Cak sam osjetila kriv­nju zbog toga što se ja tako do­bro osjećam usprkos godina! I što imam još toliko želja, energi­je i aktivnosti!

     Počela sam intenzivno raz­mišljati o fenomenu samopercep- cije, vlastitom doživljavanju sebe, svoga izgleda, o svojim moguć­nostima za samostalan život, o samokritičnosti. Svjesna sam da starim, da sam „usporenija", da ponekad nisam dovoljno motivi­rana za neku aktivnost i propuš­tam nešto što u mladosti ne bih propustila, no nisam bila nimalo zabrinuta.

     Nakon „slučaja" moje prijate­ljice, i nakon nekoliko sličnih di­lema koje su postavili neki sugo­vornici (namjerno kažem sugo­vornici, jer su muški bili možda još nekritičniji u procjeni vlastitih sposobnosti), i sama sam ozbilj­no i intenzivno počela razmišlja­ti kako i zašto je tome tako.

     Pokušat ću to objasniti našim neprepoznatim, bolje rečeno po­tisnutim strahom od starosti i starenja. Danas je vrijeme vla­davine medija. Promiče se kult mladosti, pa i sami želimo što duže biti mladi. Nitko ne želi iz­gledati „staro"!

     Kultura mladosti reklamira i modu za starije, koja oponaša elemente mladenačkog odijeva­nja, razne kozmetičke preparate za pomlađivanje pa čak i opera­tivne zahvate u „odstranjivanju izdajničkih staračkih pjega i bo­ra". Smatra se da starost znači slabost, sporost, senilnost, bes­korisnost.

     U vama stanuje strah od bes­pomoćnosti, bolesti i smrti. U najnovije vrijeme strahovi su nešto više vezani za emotivnije doživljavanje samoga sebe kao što su kritika i poniženja, izolaci­je, gubitak ljubavi i voljenih oso­ba, pa čak i diskriminacija.

     Mnogi stručnjaci (gerontolo­zi, psiholozi, sociolozi, fizijata- ri) nastoje pokrenuti novi način razmišljanja o starenju, takoz­vanom svjesnom starenju koje se definira „kao novi pogled i doživljaj starenja koji nas pok­reće prema poštovanju i potre­bi za mudrošću".

     Cesto citiram nedavnu javno izrečenu misao zagrebačkog gradonačelnika koji kaže kako „nitko ne želi biti star", pa pred­laže da se govori o starima kao o mudrima ili čak najmudrijima. Tako je ove godine za Međuna­rodni dan starijih osoba predlož­io da se promjene i nazivi domo­va za stare u domove za mudre ili mudrije. (Moram napomenuti, za one koji to nisu znali ili nisu primijetili, da su „gradski" domo­vi u Zagrebu promijenili dugogo­dišnji naziv „dom za stare i ne­moćne" u „dom za starije"). I, do­ista, mislim da će i promjena sa­mog naziva doma doprinijeti po­većanju samopouzdanja ljudi koji borave u njemu.

     No, najvažnije je da sami pro­mijenimo način razmišljanja i sta­vove u vezi starenja. Svoj odnos prema starenju trebamo promije­niti u našoj percepciji samih se­be, dakle, ako smo stari, ne zna­či da smo odmah i nemoćni. Nai­me, znanje možemo zamijeniti is­kustvom, navike i radnje možemo nadomjestiti „tehnikom" iz dugo­godišnje životne prakse, treba samo nastojati sačuvati kritič­nost: uspoređujte se s osobom svoje dobi, ne s mladima, o smrti počnite razmišljati kao o neizbje­žnosti i vječnoj istini, a još više trebamo misliti kako smo živjeli.

     Uvijek se postavite pozitivno u odnosu prema onome što želi­te; borite se za zdravlje, a ne protiv smrti. Smijte se. Budite radoznali. Učite nešto za što niste imali vremena ranije, druž­ite se sa svojim vršnjacima. Ne osamljujte se!

     Objektivno su pomaknute dobne granice umiranja, pa i sa­mi percipiramo starost i starenje nešto udaljenije na „liniji života". Važno je staviti sebe na pravo mjesto, u glavama imati realnu percepciju sebe.

     I još jedan, ali možda najvaž­niji savjet: prije svake odluke po­tražite savjet stručnjaka, jer mo­ja je susjeda postala malodušna nakon što su joj dobri susjedi obećali da će se brinuti za nju, ali je ta „ljubav" trajala vrlo krat­ko - nakon što su svu imovinu prepisali na sebe, a nju smjestili u dom. Njoj je preostao gubitak samopoštovanja i osjećaj preva- renosti i napuštenosti.

     Volite sebe, to je prvo. Ali, ne sramite se biti stari!