UVODNA RIJEČ

Malo više od najmanjeg

Piše: Jasna A. Petrović

     Procurila je informacija kako će se u okviru mirovinske reforme ići na ruku i onima s najnižim mirovinama i to povećanjem za tri posto. O čemu je tu riječ? Tko bi lud izvukao iz džepa tri posto povišice, u vrijeme kad plaće ra­stu za više od četiri posto, a cijene iznenađuju skokovima iza svakog ugla. Bacili smo grah i zaključili kako će najniže mirovine porasti za 3,13 posto. Jesmo li jako pametni ili či­tamo budućnost iz graha? Nema tu tajne, pa čak i nije riječ o nekoj pravoj povišici, već samo o ispravljanju nesuvisle i nepravedne prijašnje odredbe.

     Prvo treba naglasiti kako je svrha mirovine i dugogo­dišnjeg uplaćivanja mirovinskih doprinosa zaštita od si­romaštva u starosti te zaštita dostojanstva starijih osoba. Zato se u svim europskim zemljama smišljaju mehanizmi kojima bi se umirovljenike zaštitilo od potonuća na dno bijede. U većini njih, kao i u Hrvatskoj, to je bila minimalna mirovina, dakle univerzalni najniži iznos ispod kojega ne smije pasti ni jedna mirovina, ali je to postojalo do kraja 1998. godine, kad je „izmišljena" takozvana najniža miro­vina, koja nije uvjetovana cenzusom, već ovisi o dužini mi­rovinskog staža. No,„jedinična cijena" najniže mirovine, ak­tualna vrijednost mirovine (AVM) je od 1. srpnja u visini od 63,61 kune, dok je AVM za izračun osnovne mirovine 65,60 kuna. Bezrazložno utvrđena niža vrijednost AVM-a samo za siromašne je točno za 3,13 posto niža! I ta bi se nepravda ovom reformom trebala korigirati, tako da će i AVM za naj­nižu mirovinu iznositi 65,60 kuna.

Jesmo li zadovoljni? Prvi korak, mali korak više od naj­manjeg. Tako umirovljenik s 15 godina radnog staža neće više imati zajamčenu najnižu mirovinu od 954 kune, već 984 kune. Samo ili čak 30 kuna više. Onaj, pak, koji je radio 40 go­dina dobit će sada najmanje 2.624 kune, ili čak osamdesetak kuna više. Super? Ne, jer to se odnosi samo na one koji su za­radili starosnu, ali ne i prijevremenu starosnu mirovinu. Ta­kvima, koji su s kojom godinom manjka godina života otišli u prijevremenu mirovinu, oduzet će se linearno 20,4 posto od mirovine. Daju ti, dakle, 80 kuna, a onda oduzmu nešto više od pedesetak kuna. Takva je matematika ove i bivših Vlada. Daj malo, uzmi više. U cijelosti, to je politika protiv siromašnih, bez empatije, bez srca, bez poštovanja.

     Siromaštvo je najgori oblik nasilja, rekao je Mahatma Gandhi. A stvari teku, ne prema zaustavljanju siromaštva, već prema ubijanju želje. Kao da mora postojati prirodno stanje nemati, biti jadan, željeti sreću. Kao da je dostojan­stven život neprirodna želja, a prirodno je dobiti malo više od najmanjeg. Tri posto.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Kako se oprostiti od bliskih i dragih nam osoba

 

Protekli mjesec trebao je biti običan i relativno miran mje­sec, očekivano ispunjen svakod­nevnim poslovima i bez većih pro­blema. No odmah na početku javi­la mi se jedna suradnica i pozva­la me na sastanak koji je trebala organizirati zbog rješavanje hit­nog problema. Kao usput mi je rekla da joj je suprug u bolnici. Od drugih sam prijatelja saznala da je njegovo zdravstveno stanje kri­tično. I kad sam je htjela nazvati, javila mi je da neće biti dogovore­nog sastanka, jer u ovom trenutku misli da mora rješavati svoje osobne probleme.

Izolacijom do snage

Podržala sam je u takvom sta­vu, jer čovjek mora znati odabrati svoje prioritete u životu. Njen su­prug je umro. Posvetila se obitelji i pomoći slabijim članovima. Sa­ma je riješila većinu poslova oko ispraćaja, koji je bio dostojan­stven. Sama se nosila sa svojom tugom i materijalnim problemima. U tim je trenucima bila svima u obitelji čvrst oslonac. Nije zane­marila svoje obveze i brzo osnaž­ena vratila svojim svakodnevnim volonterskim poslovima: i dalje radi samozatajno, brine o svemu, a prijateljima i suradnicima sva­kodnevno čini sitne ljudske rados­ti. Sjajno je riješila svoje emotivne probleme i nastavila normalno živjeti, posvećena ipak svojoj kće­ri i unučici.

Istovremeno druga osoba osta­je nakon smrti supruga sama s nagomilanim emocionalnim pro­blemima. Materijalno i financijski neovisna, nastoji racionalno i hladno sama riješiti sve probleme oko ispraćaja, ali istovremeno ri­ješiti i probleme oko odnosa u obitelji koji su bili dosta napeti i godinama neadekvatno rješavani. Ona ih rješava na, za nju samu, najprihvatljiviji način, ali isključu­jući članove obitelji iz donošenja odluka, jer time, navodno, ispu­njava želju pokojnika.

Nedovršeno žalovanje

Ispraćaj je bio u krugu njezine obitelji i nekoliko prijatelja, a oba­vijest o smrti bila objavljena tek nakon ispraćaja. No, ova osoba

nije sretno riješila situaciju, jer se sada kod nje osjećaj krivnje pre­ma pokojnom suprugu. Smatra da ga je trebala odvesti kući iz bolnice da ne umre sam, jer su ci­jeli život zajednički dijelili sve probleme te su bili vezani jedan uz drugoga. U trenucima tuge se osamljuje. Ostalo je mnogo nje­nih emocionalno davno nagomila­nih i neriješenih problema, ali i dalje odbija uključivanje članova šire obitelji, što sigurno nije naj­bolje rješenje.

U našim životima dođe tako ne­kad vrijeme da se na trenutak prepustimo odlukama bližnjih, možda stručnijih osoba, jer oni izvana vide bolje, odlučuju trez- venije. Ipak, i osoba u ovom dru­gom primjeru ubrzo se vratila sva­kodnevnim obvezama, čak inten­zivnije, jer se brani od praznine i samoće u sebi.

U jednoj našoj podružnici pred­sjednica mi s tugom i nevjericom govori o smrti njihova člana koji je vrlo često bio spiritus movens, pokretač mnogih akcija i bez koje­ga ništa nije moglo proći. Priča ta­ko da je umro sam, nakon što se vratio s jednog druženja um­irovljenika, na kojem je bio jedan od najvatrenijih plesača. Kod ku­će ga je dočekala smrt, a pronaš­li su ga nakon intervencije susje­da, jer je bilo neobično vidjeti nje­gov automobil neprekidno na is­tom mjestu.

Odlazak divnog čovjeka

Bio je to čovjek koji je volio lju­de i kojega su ljudi voljeli. Na sprovodu bilo je puno ljudi koji su time htjeli pokazati koliko im je značio i koliko će im nedostajati. Na ispraćaju se predsjednica Po­družnice dirljivo, vrlo emotivno i nadahnuto, oprostila od „svoga“ člana koji je bio divan prijatelj svi­ma.

I posljednji primjer: odlazak pri­jatelja... Sve nam češće umiru prijatelji iz mladosti. Tako sam i ja nedavno saznala da je jedan moj doista dragi prijatelj iz studentskih dana iznenada umro. Pamtim to intenzivno, davno prošlo student­sko vrijeme. Učili smo zajedno, uspješno polagali ispite i onda se pred kraj studija u njegovoj obite­

lji dogodila tragična smrt oca. On je prestao studirati, zaposlio se i viđali smo se povremeno. Nakon jednog ljetovanja u Španjolskoj oženio se Njemicom i otišao tamo živjeti. Dopisivali smo se godina­ma, jednom me čak i posjetio kad je došao na proslavu godišnjice mature. Prije nekoliko godina se razbolio i od tada su mailovi bili sve rjeđi. Sada sam od prijatelja saznala da je umro, a njegova že­na nije obavijestila o smrti ni nje­govu braću, niti prijatelje s kojima je redovno kontaktirao, jer je s njegovom obitelji bila u sporu zbog neke ostavštine. Navodno nije željela reći ni mjesto gdje po­kopan.

Svatko umire sam

I što reći na kraju! Svatko od nas umire sam. Svatko umire na samo sebi svojstven način. A is­praćaj sigurno nikome ne bi bio u potpunosti po volji. Naime, naš is­praćaj organiziraju živi ljudi koji ostaju iza nas. Rade ga po svojoj volji i za sebe. Koliko god mi nas­tojali za života reći naše želje, sve će biti kako naši živi odluče.

Bila sam jednom na blještavom sprovodu, misi u velebnoj crkvi i bogatim karminama, čovjeka koji je bio gotovo beskućnik i čija ga se obitelj za života javno odricala, a onda, dokazujući svoje veliko­dušno opraštanje, organizirala za svoje prijatelje i za sebe događaj vrijedan divljenja.

Neki se osvećuju pokojniku jer ih je ostavio u problemima - emo­cionalnim ili materijalnim, drugi se osvećuju obitelji umrlog zbog pro­blema koji su se gomilali tijekom života i koji su ostali neriješeni ili zbog diobe ostavštine.

Savjetujem svima: smrt treba pomiriti ljude i obitelji. Svaki po­kojnik zaslužuje dostojanstven is­praćaj. Problemi se ne smiju rje­šavati u emocionalnoj napetosti i tugovanju, već napraviti odmak, dati si priliku i naći racionalno rje­šenje, utemeljeno na onome što duboko vjerujemo da bi pokojnik želio. Smrt se ne smije koristiti za nove pogreške i propuste u obra­čunu s prošlošću, treba se pomiri­ti sa živima i oprostiti svima. Jer, smrt bližnjih gubitak je za sve.