UVODNA RIJEČ

Prvi april je prošao

Piše: Milan Dalmacija

     Umirovljenička populacija, oko 1,2 milijuna ljudi, svakod­nevno trpi udarce sa svih strana, pa i od onih koje su birali da ih zastupaju i vode brigu o njima. Tako je ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić, inače poznat po tome da mu je jezik brži od pameti, ponovno briljirao. I to dvaput.

     „I dalje će većina ljudi ići između 60 i 65 u mirovinu. Oni koji su najranjiviji, naši građevinski radnici, gospođe blagajnice u du­ćanima, medicinske sestre, svi oni koji ulaze na tržište rada s 18 godina, mogu otići u mirovinu sa 41 godinom staža i 60 godina života. Oni koji studiraju do 24.-25. godine ići će sa 65. Dakle, samo oni koji neće uspjeti 41 godinu staža do 65. osigurati radit će do 67 godina", reče Pavić i ostane živ prvi put.

     To bi funkcioniralo u savršenom gospodarsko-političkom okruženju, a svi dobro znamo da ništa na ovom svijetu nije sa­vršeno, a pogotovo ne u Hrvatskoj. Naime, krajem veljače je u Hrvatskoj od nešto više od 1,5 milijuna osiguranika, njih gotovo 350.000 radilo na određeno vrijeme, a malo iznad 50.000 u ne­punom radnom vremenu. U skupini onih između 15 i 39 godina registrirano je 25.800 prijava na nepuno radno vrijeme. Ako uz­memo u obzir prosječno trajanje studija od 7,5 godina i stručno osposobljavanje koje traje godinu dana i još godinu dana traže­nja posla, naš bi budući penzić, s ovakvim nesigurnim radnim vi­jekom, u mirovinu mogao otići i u 70. Da ne spominjemo stotine tisuća honoraraca, kojima su doprinosi smanjeni. Dakle, budu­ćim generacijama ne gine ništa drugo negoli najniža mirovina. A što je s onima koji su otišli u mirovinu i dobili mogućnost da je radom mrvicu poboljšaju?

     „Ono što je najbolje, kada malo razgovaramo s umirovljenici­ma koji rade, ili vi mediji što razgovarate, nije čak ni glavni razlog novac, već žele biti uključeniji u društvo, žele se osjećati korisni­ma", reče Pavić i ostane živ drugi put.

     Iako nije dobro što ljudi moraju raditi dok su u mirovini (a što dovoljno govori o kvaliteti mirovinskog sustava), oni su na to pri­siljeni, jer s prosječno 2.407 kuna su svakoga mjeseca u troumici: hoće li sve dati na normalnu prehranu, hoće li platiti režije da im ne sjedne ovrha ili će odabrati život bez nužnih lijekova? Nema tu riječi o socijalizaciji, već o pukom preživljavanju.

     Uostalom, umirovljenici su socijalizirana bića. Ministar ne zna da sve SUH-ove podružnice provode brojne aktivnosti na kojima se umirovljenici mogu družiti, zabavljati se i nakratko za­boraviti sve ovo. Izleti, plesnjaci, spontana druženja su način na koji naši penzići ostaju u društvu. Oni se ne uključuju u njega, jer su odavno njegov dio. A i bili su dovoljno korisni kroz svoj radni vijek i red je da se malo i odmore. Zaslužili su.

     Ali nisu zaslužili biti bijesni čitave godine. Prvi april je prošao i ovakve izjave više nisu šala. Umirovljenici su nam to potvrdili na našoj tematskoj Facebook stranici: „Od povišice što dobijemo možemo kupiti karton jaja i gađati ga. Možda više neće pričati gluposti i ponižavati ljude", reče ljutito Slavica Grubešić.

     Pa, ministre, sretan Uskrs žele vam društveno uključeni, kori­sni i bijesni umirovljenici.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Kako se oprostiti od bliskih i dragih nam osoba

 

Protekli mjesec trebao je biti običan i relativno miran mje­sec, očekivano ispunjen svakod­nevnim poslovima i bez većih pro­blema. No odmah na početku javi­la mi se jedna suradnica i pozva­la me na sastanak koji je trebala organizirati zbog rješavanje hit­nog problema. Kao usput mi je rekla da joj je suprug u bolnici. Od drugih sam prijatelja saznala da je njegovo zdravstveno stanje kri­tično. I kad sam je htjela nazvati, javila mi je da neće biti dogovore­nog sastanka, jer u ovom trenutku misli da mora rješavati svoje osobne probleme.

Izolacijom do snage

Podržala sam je u takvom sta­vu, jer čovjek mora znati odabrati svoje prioritete u životu. Njen su­prug je umro. Posvetila se obitelji i pomoći slabijim članovima. Sa­ma je riješila većinu poslova oko ispraćaja, koji je bio dostojan­stven. Sama se nosila sa svojom tugom i materijalnim problemima. U tim je trenucima bila svima u obitelji čvrst oslonac. Nije zane­marila svoje obveze i brzo osnaž­ena vratila svojim svakodnevnim volonterskim poslovima: i dalje radi samozatajno, brine o svemu, a prijateljima i suradnicima sva­kodnevno čini sitne ljudske rados­ti. Sjajno je riješila svoje emotivne probleme i nastavila normalno živjeti, posvećena ipak svojoj kće­ri i unučici.

Istovremeno druga osoba osta­je nakon smrti supruga sama s nagomilanim emocionalnim pro­blemima. Materijalno i financijski neovisna, nastoji racionalno i hladno sama riješiti sve probleme oko ispraćaja, ali istovremeno ri­ješiti i probleme oko odnosa u obitelji koji su bili dosta napeti i godinama neadekvatno rješavani. Ona ih rješava na, za nju samu, najprihvatljiviji način, ali isključu­jući članove obitelji iz donošenja odluka, jer time, navodno, ispu­njava želju pokojnika.

Nedovršeno žalovanje

Ispraćaj je bio u krugu njezine obitelji i nekoliko prijatelja, a oba­vijest o smrti bila objavljena tek nakon ispraćaja. No, ova osoba

nije sretno riješila situaciju, jer se sada kod nje osjećaj krivnje pre­ma pokojnom suprugu. Smatra da ga je trebala odvesti kući iz bolnice da ne umre sam, jer su ci­jeli život zajednički dijelili sve probleme te su bili vezani jedan uz drugoga. U trenucima tuge se osamljuje. Ostalo je mnogo nje­nih emocionalno davno nagomila­nih i neriješenih problema, ali i dalje odbija uključivanje članova šire obitelji, što sigurno nije naj­bolje rješenje.

U našim životima dođe tako ne­kad vrijeme da se na trenutak prepustimo odlukama bližnjih, možda stručnijih osoba, jer oni izvana vide bolje, odlučuju trez- venije. Ipak, i osoba u ovom dru­gom primjeru ubrzo se vratila sva­kodnevnim obvezama, čak inten­zivnije, jer se brani od praznine i samoće u sebi.

U jednoj našoj podružnici pred­sjednica mi s tugom i nevjericom govori o smrti njihova člana koji je vrlo često bio spiritus movens, pokretač mnogih akcija i bez koje­ga ništa nije moglo proći. Priča ta­ko da je umro sam, nakon što se vratio s jednog druženja um­irovljenika, na kojem je bio jedan od najvatrenijih plesača. Kod ku­će ga je dočekala smrt, a pronaš­li su ga nakon intervencije susje­da, jer je bilo neobično vidjeti nje­gov automobil neprekidno na is­tom mjestu.

Odlazak divnog čovjeka

Bio je to čovjek koji je volio lju­de i kojega su ljudi voljeli. Na sprovodu bilo je puno ljudi koji su time htjeli pokazati koliko im je značio i koliko će im nedostajati. Na ispraćaju se predsjednica Po­družnice dirljivo, vrlo emotivno i nadahnuto, oprostila od „svoga“ člana koji je bio divan prijatelj svi­ma.

I posljednji primjer: odlazak pri­jatelja... Sve nam češće umiru prijatelji iz mladosti. Tako sam i ja nedavno saznala da je jedan moj doista dragi prijatelj iz studentskih dana iznenada umro. Pamtim to intenzivno, davno prošlo student­sko vrijeme. Učili smo zajedno, uspješno polagali ispite i onda se pred kraj studija u njegovoj obite­

lji dogodila tragična smrt oca. On je prestao studirati, zaposlio se i viđali smo se povremeno. Nakon jednog ljetovanja u Španjolskoj oženio se Njemicom i otišao tamo živjeti. Dopisivali smo se godina­ma, jednom me čak i posjetio kad je došao na proslavu godišnjice mature. Prije nekoliko godina se razbolio i od tada su mailovi bili sve rjeđi. Sada sam od prijatelja saznala da je umro, a njegova že­na nije obavijestila o smrti ni nje­govu braću, niti prijatelje s kojima je redovno kontaktirao, jer je s njegovom obitelji bila u sporu zbog neke ostavštine. Navodno nije željela reći ni mjesto gdje po­kopan.

Svatko umire sam

I što reći na kraju! Svatko od nas umire sam. Svatko umire na samo sebi svojstven način. A is­praćaj sigurno nikome ne bi bio u potpunosti po volji. Naime, naš is­praćaj organiziraju živi ljudi koji ostaju iza nas. Rade ga po svojoj volji i za sebe. Koliko god mi nas­tojali za života reći naše želje, sve će biti kako naši živi odluče.

Bila sam jednom na blještavom sprovodu, misi u velebnoj crkvi i bogatim karminama, čovjeka koji je bio gotovo beskućnik i čija ga se obitelj za života javno odricala, a onda, dokazujući svoje veliko­dušno opraštanje, organizirala za svoje prijatelje i za sebe događaj vrijedan divljenja.

Neki se osvećuju pokojniku jer ih je ostavio u problemima - emo­cionalnim ili materijalnim, drugi se osvećuju obitelji umrlog zbog pro­blema koji su se gomilali tijekom života i koji su ostali neriješeni ili zbog diobe ostavštine.

Savjetujem svima: smrt treba pomiriti ljude i obitelji. Svaki po­kojnik zaslužuje dostojanstven is­praćaj. Problemi se ne smiju rje­šavati u emocionalnoj napetosti i tugovanju, već napraviti odmak, dati si priliku i naći racionalno rje­šenje, utemeljeno na onome što duboko vjerujemo da bi pokojnik želio. Smrt se ne smije koristiti za nove pogreške i propuste u obra­čunu s prošlošću, treba se pomiri­ti sa živima i oprostiti svima. Jer, smrt bližnjih gubitak je za sve.