UVODNA RIJEČ

Guljenje lubenice

Piše: Jasna A. Petrović

     NASA-in inženjer je pred koju godinu patentirao novi način guljenja i serviranja lubenice. Potrebne su dvije podjednake lubenice, jednu ogulite i ispolirate brusnim papirom, a drugu prepolovite i izdubite (izdubljeno bacite ili pasirate u sok) te ih potom samo spojite, ostalo je dječja igra, a možete to nazvati i mirovinskom reformom na hrvatski način.

     Nije ministar Pavić osobito inventivan, već je naprosto uzeo oguljenu lubenicu od Miranda Mrsića, a on izdubio dru­gu lubenicu, pa ih spojio. Ne bi se on dosjetio dubljenju lu­benice, da mu nisu pomogle četiri inozemne banke koje drže četiri obvezna mirovinska fonda drugog stupa, a čija je mašto­vitost od 2002. godine, kad je uveden drugi mirovinski stup, pokazala neslućene razmjere. Izmislili su privatizaciju četvrtine mirovinskog sustava tako da u najboljoj maniri najomiljenijeg književnog negativca 20. stoljeća, Ostapa Bendera, uzmu drža­vi 5,5 milijardi kuna, a onda joj te iste novce posude uz visoke kamate, i tako kroz 17 godina proizvedu 100 milijardi javnog duga. Ma to je sitnica za domaćeg fondovskog Bendera.

     Pitate se kakva je njemu pak korist? Pa čovjek lijepo ima prosječno 17.000 kuna mjesečne plaće, vozi se u automobili­ma s guznim grijanjem, moćan je i svemoguć, a što je najvaž­nije, može se bez ikakvog nadzora onih čiji novac obrće igrati do besvijesti. Može, jer mu se hoće, kupiti Ledo dionice za po 8.000 kuna, a prodati ih po 603 kune. Može uvjeravati„štediše" kako im čuvaju i kapitaliziraju mirovinsku štednju, a da pri tom tog novca niti nema u opipljivoj formi.

     Lukavi Bender smisli kako napraviti opću medijsku hajku na vlast kako bi od države izmuzli još 20,25 posto iz javnih fi­nancija dodatka na mirovinu, a onda će od tog dodatka, onima bogatijima isplatiti 15 posto gotovine pri odlasku u mirovinu. Suprotno definiciji da je svrha mirovine zaštita od siromaštva u starosti. Suprotno pameti i interesu starih.

     I kad već vidi da mu ipak pohlepa nije zadovoljena, smisli novi bankarski proizvod, posmrtni kredit. Kako je nakon deset­ljetnog pohoda domaćih lešinara ostalo još dosta nekretnina u vlasništvu staraca, hajde da Bender ubere svoju žrtvu paljeni­cu.    Dat će starcima, ali samo onima s vrijednim nekretninama, kredit u npr. 70 posto vrijednosti, odmah ili na mjesečne obro­ke, a onda će dodati administrativne troškove i visoke kamate te za bagatelu doći do ogromne nekretninske mase, kojom će onda diktirati cijene na tržištu.

     Što je igra? To je aktivnost jedne ili više osoba koja služi za razonodu i zabavu. Bit igre je postići neki cilj pridržavajući se zadanih pravila. Sve se poklapa, pogotovo ako ti sam pišeš pravila.

     E moj Ostape, što je guljenje lubenice spram guljenja na­roda, zar ne?

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 Depresija pod maskom osmijeha 

 

   Svi u samoći vlastite duše gube samopo­uzdanje, postaju nesigurni te jedva čekaju prijateljsko lice i riječi utjehe. Dobro je dok je to samo difuzni strah od sutrašnjice, uz utjehu da su več u godinama u kojima imaju malo proh­tjeva i sve manje potreba, te misao - preživjet čemo.   

          Naslov zvuči svakako čudno i nestvarno no okrenemo li se oko sebe nećemo vidjeti depresivne ljude ako smo radosni i zadovoljni, ali ako smo tužni i turobni, svatko će nam se činiti tužnim.

          Mi gledamo ne samo svojim oči­ma nego i unutrašnjim okom na bliž­njega. I dio nas stapa se s njegovim raspoloženjem. I tako nastojim u ži­votu primijetiti i ono nešto više kod ljudi. No prevarim Ii se ponekad? Ne samo ponekad, nego vrlo često. 

          Sjedim tako neki dan u veselom društvu, nas sedamdesetak. Svi se radosno pozdravljaju, ljube, smiju. Neki se nisu vidjeli još od Martlnja, a to je, čini se nekima, bilo jako davno. Neki su se vidjeli za Božić I Novu go­dinu te radosno nazdravili novim, sretnijim danima. Danas moraju što brže „odraditi“ službeni dio jedne iz­borne skupštine, da bi napokon do­čekali večeru i ples uz muziku iz ne­kog prošlog vremena, koju izvodi stariji gospodin na svojim klavijatura­ma. Oko mene su sve vedra i nasmi­jana lica, rasplesana tijela u ritmu tanga i ugodni žamor sjetne melodi­je, pored mene jedna dama pjevuši, zamišljena daleko u svojoj mladosti.  

Dvije strane zrcala  

          Neprimjetno se Iskradam i napuš­tam veselo društvo, misleći kako će ples i zabava potrajati dugo u noć, ali... Već u tramvaju sustiže me gru­pa koja žuri na autobus kući. Drugo­ga dana nazvala me jedna gospođa koja je sjedila blizu mene i koju ni­sam posebno zamijetila, jer su sve bile vesele, nasmijane i raspjevane. K meni je došla osoba koja je bila tužna i zabrinuta I kao da je to bila neka osoba koju susrećem prvi puta. Problemi u obitelji zaogrnuli su je tu­gom. I bolest je sada bila vidljivija nego u sretnom društvu. Rekla je da su gotovo svi vrlo brzo otišli iz resto­rana, da je veselju brzo došao kraj. 

          Nazvala sam poznanicu da prov­jerim što se dogodilo, a ona je jedno­stavno rekla „svi su bili nekako tužni i brzo smo se razišli”. Razmišljala sam, jesmo Ii mi bili na istoj zabavi? Ja sam sve doživjela jako veselo, a oni govo­re o depresiji. I nakon što mi se javilo još nekoliko osoba iz Istoga društva, tražeći pomoć i rješenje nekih svojih problema, shvatila sam da je zabava bila samo privid i pokušaj da na trenu­tak pobjegnu od sebe i svojih briga. 

        U želji da pomognu svojoj djeci, ljudi se lišavaju svojih materijalnih dobara (ušteđevine ili čak vlastitog stana), a onda se pitaju - kako dalje? Neki misle da su djeca nezahvalna, drugi se pak tješe da su ovo okrutna vremena, da nema posla za mlade i da je za to krivo samo društvo koje se nije znalo dobro pripremiti za na­dolazeći kapitalizam. No ipak, svi u samoći vlastite duše gube samopo­uzdanje, postaju nesigurni te jedva čekaju prijateljsko lice i riječi utjehe. Dobro je dok je to samo difuzni strah od sutrašnjice, uz utjehu da su već u godinama u kojima imaju malo proh­tjeva i sve manje potreba, te misao - preživjet ćemo. Mnogo je teže oni­ma koji se zatvaraju u sebe, i u svo­joj samoći razmišljaju da sami skon­čaju svoj život, ali zbog moguće osu­de i podsmjeha okoline ne žele po­tražiti stručnu pomoć. To je prava depresija s kojom se svakodnevno bore i skrivaju u osami vlastitih misli i doma.  

          Jučer je kod mene na razgovoru bila jedna gospođa, koju je vlastita kćer prevarila. Plačući je rekla kako joj sad ne preostaje ništa drugo ne­go da se ubije. Danas je po tko zna koji put došla moja redovna posjeti­teljica. Nesigurna je jer je prevare­na za veliki novac od prodane ne­kretnine. Živjela je sređenim živo­tom, ima dvoje punoljetne i samos­talne djece, koja su razočarana majčinom akomislenošću, te joj uz najbolju volju ne mogu pomoći u nevolji koja ju je snašla. Podstanar- ka je u vrlo skromnom stanu. Izgu­bila je samopoštovanje, često je razdražljiva jer ju mori neimaština i depresija. Nemoćna je, zatvorena u svojoj samoći i dugo u noć čita pis­ma obećanja o povratu novca i rje­šavanju svojih problema. Pomalo gubi kontakt sa stvarnošću...  

U pogrešnim rukama  

          U posljednje vrijeme susrela sam dvije vrlo slične priče. Žene, starije od 75 godina, ostale su udo­vice i odlučile su si osigurati mirnu starost, a kako nisu imale vlastitu djecu, jedna je svoju kuću ugovo­rom o doživotnom uzdržavanju da­la jednoj mladoj siromašnoj obitelji s petero djece, koji su joj obećali svu skrb. No čim su stavili zabilježbu u gruntovnici, promijenili su po­našanje i sad ne samo da ne brinu o njoj, već je svakodnevno i ugrožavaju. U centru za socijalnu skrb pokušavaju je umiriti, jer ovo rješe­nje smatraju povoljnim za obitelj davatelja uzdržavanja, a tako i za ovu usamljenu staricu. Ona k tome ima i ovrhu mirovine zbog nekog ranijeg imovinskog spora sa susje­dom. 

          Za stare ljude koji su si željeli priskrbiti mirnu i bezbrižnu starost, u jednom su trenutku, u dobroj vjeri, povjerovali krivoj osobi ili osobama iz njihove obitelji ili možda umreže- nim pojedincima koji iskorištavaju njihovu neinformiranost, naivnost i vjeru u ljudsku dobrotu. Strahovi u starosti povećavaju nesigurnost, slabljenje samopouzdanja i neke oblike demencije. Kod nekih osoba izazivaju agresivno ponašanje pre­ma okolini ili sklonost samokažnjavanju, a često je bježanje u alkoho­lizam, apatiju ili pokušaj suicida. Svaki od ovih oblika treba pravovre­meno prepoznati i liječiti. U svepri­sutnom siromaštvu našeg društva, mnogo je onih s mizernim mirovina­ma koji životare u samačkim doma­ćinstvima.... 

          Ovo je jedna od najranjivijih sku­pina umirovljenika, koja je još i u po­rastu, jer mirovine ne prate poveća­nje troškova života, a zbog zdrav­stvenih tegoba mogućnost nekih po­vremenih poslova gotovo je nemo­guća. Oni su čak i manje depresivni, jer su čitavog života imali skromna primanja pa su naučili i skromnije živjeti, i ne okrivljuju sebe za even­tualne pogreške, jer nisu ništa izgu­bili svojom krivnjom. 

          Ovih je dana u Zagrebu (Siget) otvoren „socijalni dućan“ i prvi posje­titelji bili su upravo umirovljenici koji ne primaju nikakav oblik socijalne pomoći, a već su u zoni siromaštva. Takvih je, nažalost, sve više, a pre­ma nekim procjenama čak i do 40 posto! 

          U Zagrebu je od 26 do 28. velja­če održan 4. hrvatski kongres o pre­venciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem. Jed­nim istraživanjem pod naslovom „Starost i depresija“ Ispitivala se po­javnost i razina depresije među oso­bama starijim od 65 godina u Osječ- ko-baranjskoj županiji. U ispitivanju je sudjelovalo 517 ispitanika, a re­zultati su pokazali kako je depreslvnost prisutna kod čak 356 (69%) is­pitanika, od kojih je umjerena kod njih 245 (47%), a 111 (22%) izjasni­lo se da pati od teške depresije. Te­ža je kod ispitanika nižeg stupnja obrazovanja, udovaca, te onih koji Imaju djecu, kod muškaraca je nešto veća - 72%, naspram 66% žena. Teška depreslvnost značajno je Iz­raženija kod onih čija djeca rjeđe do­laze u posjete i kojima je potrebna tuđa pomoć i njega, te kod onih koji su u dom došli zbog nemogućnosti skrbi u vlastitom domu. Potrebu za psihološkim savjetovanjem ima 361 (71%) Ispitanika što znači da je po­trebno uvođenje adekvatnih Savje­tovališta, kao što je i naše. 

Šatorom protiv depresije?  

          Posebno zanimanje Izazvao je rad po naslovom „Šatorom“ protiv depresije“. Svrha rada bila je pri­kazati zajedničku poveznicu u ostva­rivanju ljudskoga dostojanstva i tež­nju vraćanja promijenjenog Identite­ta pojedincu stanovite skupine, u ovom slučaju braniteljske populaci­je. Upravo smo Podružnici um­irovljenika oružanih snaga RH pred­ložili psihosocijalnu potporu organi­ziranjem dnevnih boravaka, jer psi­hologija grupe je dimenzija koja daje sigurnost i snagu pojedincu, smanju­je stres, patnju i depresiju. 

          A grupa koja je iz godine u godi­nu sve depresivnija, i koju društvo često proziva, naši su umirovljenici, a oni koji su mirovine stekli po po­sebnim propisima, često bezrazlož­no bivaju etiketirani kao osobe s „povlaštenim mirovinama“. To su obični smrtnici (radnici u policiji i pravosuđu, borci NOB-a, branitelji) koji su radili u otežanim radnim uv­jetima I zbog toga su dobili „benefi­cirani staž“. A najnovija „rješenja“ koja stižu, ovim umirovljenicima oduzimaju i ono malo nade i opti­mizma, a depresija krupnim koraci­ma grabi naprijed.