UVODNA RIJEČ

Prvi april je prošao

Piše: Milan Dalmacija

     Umirovljenička populacija, oko 1,2 milijuna ljudi, svakod­nevno trpi udarce sa svih strana, pa i od onih koje su birali da ih zastupaju i vode brigu o njima. Tako je ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić, inače poznat po tome da mu je jezik brži od pameti, ponovno briljirao. I to dvaput.

     „I dalje će većina ljudi ići između 60 i 65 u mirovinu. Oni koji su najranjiviji, naši građevinski radnici, gospođe blagajnice u du­ćanima, medicinske sestre, svi oni koji ulaze na tržište rada s 18 godina, mogu otići u mirovinu sa 41 godinom staža i 60 godina života. Oni koji studiraju do 24.-25. godine ići će sa 65. Dakle, samo oni koji neće uspjeti 41 godinu staža do 65. osigurati radit će do 67 godina", reče Pavić i ostane živ prvi put.

     To bi funkcioniralo u savršenom gospodarsko-političkom okruženju, a svi dobro znamo da ništa na ovom svijetu nije sa­vršeno, a pogotovo ne u Hrvatskoj. Naime, krajem veljače je u Hrvatskoj od nešto više od 1,5 milijuna osiguranika, njih gotovo 350.000 radilo na određeno vrijeme, a malo iznad 50.000 u ne­punom radnom vremenu. U skupini onih između 15 i 39 godina registrirano je 25.800 prijava na nepuno radno vrijeme. Ako uz­memo u obzir prosječno trajanje studija od 7,5 godina i stručno osposobljavanje koje traje godinu dana i još godinu dana traže­nja posla, naš bi budući penzić, s ovakvim nesigurnim radnim vi­jekom, u mirovinu mogao otići i u 70. Da ne spominjemo stotine tisuća honoraraca, kojima su doprinosi smanjeni. Dakle, budu­ćim generacijama ne gine ništa drugo negoli najniža mirovina. A što je s onima koji su otišli u mirovinu i dobili mogućnost da je radom mrvicu poboljšaju?

     „Ono što je najbolje, kada malo razgovaramo s umirovljenici­ma koji rade, ili vi mediji što razgovarate, nije čak ni glavni razlog novac, već žele biti uključeniji u društvo, žele se osjećati korisni­ma", reče Pavić i ostane živ drugi put.

     Iako nije dobro što ljudi moraju raditi dok su u mirovini (a što dovoljno govori o kvaliteti mirovinskog sustava), oni su na to pri­siljeni, jer s prosječno 2.407 kuna su svakoga mjeseca u troumici: hoće li sve dati na normalnu prehranu, hoće li platiti režije da im ne sjedne ovrha ili će odabrati život bez nužnih lijekova? Nema tu riječi o socijalizaciji, već o pukom preživljavanju.

     Uostalom, umirovljenici su socijalizirana bića. Ministar ne zna da sve SUH-ove podružnice provode brojne aktivnosti na kojima se umirovljenici mogu družiti, zabavljati se i nakratko za­boraviti sve ovo. Izleti, plesnjaci, spontana druženja su način na koji naši penzići ostaju u društvu. Oni se ne uključuju u njega, jer su odavno njegov dio. A i bili su dovoljno korisni kroz svoj radni vijek i red je da se malo i odmore. Zaslužili su.

     Ali nisu zaslužili biti bijesni čitave godine. Prvi april je prošao i ovakve izjave više nisu šala. Umirovljenici su nam to potvrdili na našoj tematskoj Facebook stranici: „Od povišice što dobijemo možemo kupiti karton jaja i gađati ga. Možda više neće pričati gluposti i ponižavati ljude", reče ljutito Slavica Grubešić.

     Pa, ministre, sretan Uskrs žele vam društveno uključeni, kori­sni i bijesni umirovljenici.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 Depresija pod maskom osmijeha 

 

   Svi u samoći vlastite duše gube samopo­uzdanje, postaju nesigurni te jedva čekaju prijateljsko lice i riječi utjehe. Dobro je dok je to samo difuzni strah od sutrašnjice, uz utjehu da su več u godinama u kojima imaju malo proh­tjeva i sve manje potreba, te misao - preživjet čemo.   

          Naslov zvuči svakako čudno i nestvarno no okrenemo li se oko sebe nećemo vidjeti depresivne ljude ako smo radosni i zadovoljni, ali ako smo tužni i turobni, svatko će nam se činiti tužnim.

          Mi gledamo ne samo svojim oči­ma nego i unutrašnjim okom na bliž­njega. I dio nas stapa se s njegovim raspoloženjem. I tako nastojim u ži­votu primijetiti i ono nešto više kod ljudi. No prevarim Ii se ponekad? Ne samo ponekad, nego vrlo često. 

          Sjedim tako neki dan u veselom društvu, nas sedamdesetak. Svi se radosno pozdravljaju, ljube, smiju. Neki se nisu vidjeli još od Martlnja, a to je, čini se nekima, bilo jako davno. Neki su se vidjeli za Božić I Novu go­dinu te radosno nazdravili novim, sretnijim danima. Danas moraju što brže „odraditi“ službeni dio jedne iz­borne skupštine, da bi napokon do­čekali večeru i ples uz muziku iz ne­kog prošlog vremena, koju izvodi stariji gospodin na svojim klavijatura­ma. Oko mene su sve vedra i nasmi­jana lica, rasplesana tijela u ritmu tanga i ugodni žamor sjetne melodi­je, pored mene jedna dama pjevuši, zamišljena daleko u svojoj mladosti.  

Dvije strane zrcala  

          Neprimjetno se Iskradam i napuš­tam veselo društvo, misleći kako će ples i zabava potrajati dugo u noć, ali... Već u tramvaju sustiže me gru­pa koja žuri na autobus kući. Drugo­ga dana nazvala me jedna gospođa koja je sjedila blizu mene i koju ni­sam posebno zamijetila, jer su sve bile vesele, nasmijane i raspjevane. K meni je došla osoba koja je bila tužna i zabrinuta I kao da je to bila neka osoba koju susrećem prvi puta. Problemi u obitelji zaogrnuli su je tu­gom. I bolest je sada bila vidljivija nego u sretnom društvu. Rekla je da su gotovo svi vrlo brzo otišli iz resto­rana, da je veselju brzo došao kraj. 

          Nazvala sam poznanicu da prov­jerim što se dogodilo, a ona je jedno­stavno rekla „svi su bili nekako tužni i brzo smo se razišli”. Razmišljala sam, jesmo Ii mi bili na istoj zabavi? Ja sam sve doživjela jako veselo, a oni govo­re o depresiji. I nakon što mi se javilo još nekoliko osoba iz Istoga društva, tražeći pomoć i rješenje nekih svojih problema, shvatila sam da je zabava bila samo privid i pokušaj da na trenu­tak pobjegnu od sebe i svojih briga. 

        U želji da pomognu svojoj djeci, ljudi se lišavaju svojih materijalnih dobara (ušteđevine ili čak vlastitog stana), a onda se pitaju - kako dalje? Neki misle da su djeca nezahvalna, drugi se pak tješe da su ovo okrutna vremena, da nema posla za mlade i da je za to krivo samo društvo koje se nije znalo dobro pripremiti za na­dolazeći kapitalizam. No ipak, svi u samoći vlastite duše gube samopo­uzdanje, postaju nesigurni te jedva čekaju prijateljsko lice i riječi utjehe. Dobro je dok je to samo difuzni strah od sutrašnjice, uz utjehu da su već u godinama u kojima imaju malo proh­tjeva i sve manje potreba, te misao - preživjet ćemo. Mnogo je teže oni­ma koji se zatvaraju u sebe, i u svo­joj samoći razmišljaju da sami skon­čaju svoj život, ali zbog moguće osu­de i podsmjeha okoline ne žele po­tražiti stručnu pomoć. To je prava depresija s kojom se svakodnevno bore i skrivaju u osami vlastitih misli i doma.  

          Jučer je kod mene na razgovoru bila jedna gospođa, koju je vlastita kćer prevarila. Plačući je rekla kako joj sad ne preostaje ništa drugo ne­go da se ubije. Danas je po tko zna koji put došla moja redovna posjeti­teljica. Nesigurna je jer je prevare­na za veliki novac od prodane ne­kretnine. Živjela je sređenim živo­tom, ima dvoje punoljetne i samos­talne djece, koja su razočarana majčinom akomislenošću, te joj uz najbolju volju ne mogu pomoći u nevolji koja ju je snašla. Podstanar- ka je u vrlo skromnom stanu. Izgu­bila je samopoštovanje, često je razdražljiva jer ju mori neimaština i depresija. Nemoćna je, zatvorena u svojoj samoći i dugo u noć čita pis­ma obećanja o povratu novca i rje­šavanju svojih problema. Pomalo gubi kontakt sa stvarnošću...  

U pogrešnim rukama  

          U posljednje vrijeme susrela sam dvije vrlo slične priče. Žene, starije od 75 godina, ostale su udo­vice i odlučile su si osigurati mirnu starost, a kako nisu imale vlastitu djecu, jedna je svoju kuću ugovo­rom o doživotnom uzdržavanju da­la jednoj mladoj siromašnoj obitelji s petero djece, koji su joj obećali svu skrb. No čim su stavili zabilježbu u gruntovnici, promijenili su po­našanje i sad ne samo da ne brinu o njoj, već je svakodnevno i ugrožavaju. U centru za socijalnu skrb pokušavaju je umiriti, jer ovo rješe­nje smatraju povoljnim za obitelj davatelja uzdržavanja, a tako i za ovu usamljenu staricu. Ona k tome ima i ovrhu mirovine zbog nekog ranijeg imovinskog spora sa susje­dom. 

          Za stare ljude koji su si željeli priskrbiti mirnu i bezbrižnu starost, u jednom su trenutku, u dobroj vjeri, povjerovali krivoj osobi ili osobama iz njihove obitelji ili možda umreže- nim pojedincima koji iskorištavaju njihovu neinformiranost, naivnost i vjeru u ljudsku dobrotu. Strahovi u starosti povećavaju nesigurnost, slabljenje samopouzdanja i neke oblike demencije. Kod nekih osoba izazivaju agresivno ponašanje pre­ma okolini ili sklonost samokažnjavanju, a često je bježanje u alkoho­lizam, apatiju ili pokušaj suicida. Svaki od ovih oblika treba pravovre­meno prepoznati i liječiti. U svepri­sutnom siromaštvu našeg društva, mnogo je onih s mizernim mirovina­ma koji životare u samačkim doma­ćinstvima.... 

          Ovo je jedna od najranjivijih sku­pina umirovljenika, koja je još i u po­rastu, jer mirovine ne prate poveća­nje troškova života, a zbog zdrav­stvenih tegoba mogućnost nekih po­vremenih poslova gotovo je nemo­guća. Oni su čak i manje depresivni, jer su čitavog života imali skromna primanja pa su naučili i skromnije živjeti, i ne okrivljuju sebe za even­tualne pogreške, jer nisu ništa izgu­bili svojom krivnjom. 

          Ovih je dana u Zagrebu (Siget) otvoren „socijalni dućan“ i prvi posje­titelji bili su upravo umirovljenici koji ne primaju nikakav oblik socijalne pomoći, a već su u zoni siromaštva. Takvih je, nažalost, sve više, a pre­ma nekim procjenama čak i do 40 posto! 

          U Zagrebu je od 26 do 28. velja­če održan 4. hrvatski kongres o pre­venciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem. Jed­nim istraživanjem pod naslovom „Starost i depresija“ Ispitivala se po­javnost i razina depresije među oso­bama starijim od 65 godina u Osječ- ko-baranjskoj županiji. U ispitivanju je sudjelovalo 517 ispitanika, a re­zultati su pokazali kako je depreslvnost prisutna kod čak 356 (69%) is­pitanika, od kojih je umjerena kod njih 245 (47%), a 111 (22%) izjasni­lo se da pati od teške depresije. Te­ža je kod ispitanika nižeg stupnja obrazovanja, udovaca, te onih koji Imaju djecu, kod muškaraca je nešto veća - 72%, naspram 66% žena. Teška depreslvnost značajno je Iz­raženija kod onih čija djeca rjeđe do­laze u posjete i kojima je potrebna tuđa pomoć i njega, te kod onih koji su u dom došli zbog nemogućnosti skrbi u vlastitom domu. Potrebu za psihološkim savjetovanjem ima 361 (71%) Ispitanika što znači da je po­trebno uvođenje adekvatnih Savje­tovališta, kao što je i naše. 

Šatorom protiv depresije?  

          Posebno zanimanje Izazvao je rad po naslovom „Šatorom“ protiv depresije“. Svrha rada bila je pri­kazati zajedničku poveznicu u ostva­rivanju ljudskoga dostojanstva i tež­nju vraćanja promijenjenog Identite­ta pojedincu stanovite skupine, u ovom slučaju braniteljske populaci­je. Upravo smo Podružnici um­irovljenika oružanih snaga RH pred­ložili psihosocijalnu potporu organi­ziranjem dnevnih boravaka, jer psi­hologija grupe je dimenzija koja daje sigurnost i snagu pojedincu, smanju­je stres, patnju i depresiju. 

          A grupa koja je iz godine u godi­nu sve depresivnija, i koju društvo često proziva, naši su umirovljenici, a oni koji su mirovine stekli po po­sebnim propisima, često bezrazlož­no bivaju etiketirani kao osobe s „povlaštenim mirovinama“. To su obični smrtnici (radnici u policiji i pravosuđu, borci NOB-a, branitelji) koji su radili u otežanim radnim uv­jetima I zbog toga su dobili „benefi­cirani staž“. A najnovija „rješenja“ koja stižu, ovim umirovljenicima oduzimaju i ono malo nade i opti­mizma, a depresija krupnim koraci­ma grabi naprijed.