UVODNA RIJEČ

Malo više od najmanjeg

Piše: Jasna A. Petrović

     Procurila je informacija kako će se u okviru mirovinske reforme ići na ruku i onima s najnižim mirovinama i to povećanjem za tri posto. O čemu je tu riječ? Tko bi lud izvukao iz džepa tri posto povišice, u vrijeme kad plaće ra­stu za više od četiri posto, a cijene iznenađuju skokovima iza svakog ugla. Bacili smo grah i zaključili kako će najniže mirovine porasti za 3,13 posto. Jesmo li jako pametni ili či­tamo budućnost iz graha? Nema tu tajne, pa čak i nije riječ o nekoj pravoj povišici, već samo o ispravljanju nesuvisle i nepravedne prijašnje odredbe.

     Prvo treba naglasiti kako je svrha mirovine i dugogo­dišnjeg uplaćivanja mirovinskih doprinosa zaštita od si­romaštva u starosti te zaštita dostojanstva starijih osoba. Zato se u svim europskim zemljama smišljaju mehanizmi kojima bi se umirovljenike zaštitilo od potonuća na dno bijede. U većini njih, kao i u Hrvatskoj, to je bila minimalna mirovina, dakle univerzalni najniži iznos ispod kojega ne smije pasti ni jedna mirovina, ali je to postojalo do kraja 1998. godine, kad je „izmišljena" takozvana najniža miro­vina, koja nije uvjetovana cenzusom, već ovisi o dužini mi­rovinskog staža. No,„jedinična cijena" najniže mirovine, ak­tualna vrijednost mirovine (AVM) je od 1. srpnja u visini od 63,61 kune, dok je AVM za izračun osnovne mirovine 65,60 kuna. Bezrazložno utvrđena niža vrijednost AVM-a samo za siromašne je točno za 3,13 posto niža! I ta bi se nepravda ovom reformom trebala korigirati, tako da će i AVM za naj­nižu mirovinu iznositi 65,60 kuna.

Jesmo li zadovoljni? Prvi korak, mali korak više od naj­manjeg. Tako umirovljenik s 15 godina radnog staža neće više imati zajamčenu najnižu mirovinu od 954 kune, već 984 kune. Samo ili čak 30 kuna više. Onaj, pak, koji je radio 40 go­dina dobit će sada najmanje 2.624 kune, ili čak osamdesetak kuna više. Super? Ne, jer to se odnosi samo na one koji su za­radili starosnu, ali ne i prijevremenu starosnu mirovinu. Ta­kvima, koji su s kojom godinom manjka godina života otišli u prijevremenu mirovinu, oduzet će se linearno 20,4 posto od mirovine. Daju ti, dakle, 80 kuna, a onda oduzmu nešto više od pedesetak kuna. Takva je matematika ove i bivših Vlada. Daj malo, uzmi više. U cijelosti, to je politika protiv siromašnih, bez empatije, bez srca, bez poštovanja.

     Siromaštvo je najgori oblik nasilja, rekao je Mahatma Gandhi. A stvari teku, ne prema zaustavljanju siromaštva, već prema ubijanju želje. Kao da mora postojati prirodno stanje nemati, biti jadan, željeti sreću. Kao da je dostojan­stven život neprirodna želja, a prirodno je dobiti malo više od najmanjeg. Tri posto.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 Depresija pod maskom osmijeha 

 

   Svi u samoći vlastite duše gube samopo­uzdanje, postaju nesigurni te jedva čekaju prijateljsko lice i riječi utjehe. Dobro je dok je to samo difuzni strah od sutrašnjice, uz utjehu da su več u godinama u kojima imaju malo proh­tjeva i sve manje potreba, te misao - preživjet čemo.   

          Naslov zvuči svakako čudno i nestvarno no okrenemo li se oko sebe nećemo vidjeti depresivne ljude ako smo radosni i zadovoljni, ali ako smo tužni i turobni, svatko će nam se činiti tužnim.

          Mi gledamo ne samo svojim oči­ma nego i unutrašnjim okom na bliž­njega. I dio nas stapa se s njegovim raspoloženjem. I tako nastojim u ži­votu primijetiti i ono nešto više kod ljudi. No prevarim Ii se ponekad? Ne samo ponekad, nego vrlo često. 

          Sjedim tako neki dan u veselom društvu, nas sedamdesetak. Svi se radosno pozdravljaju, ljube, smiju. Neki se nisu vidjeli još od Martlnja, a to je, čini se nekima, bilo jako davno. Neki su se vidjeli za Božić I Novu go­dinu te radosno nazdravili novim, sretnijim danima. Danas moraju što brže „odraditi“ službeni dio jedne iz­borne skupštine, da bi napokon do­čekali večeru i ples uz muziku iz ne­kog prošlog vremena, koju izvodi stariji gospodin na svojim klavijatura­ma. Oko mene su sve vedra i nasmi­jana lica, rasplesana tijela u ritmu tanga i ugodni žamor sjetne melodi­je, pored mene jedna dama pjevuši, zamišljena daleko u svojoj mladosti.  

Dvije strane zrcala  

          Neprimjetno se Iskradam i napuš­tam veselo društvo, misleći kako će ples i zabava potrajati dugo u noć, ali... Već u tramvaju sustiže me gru­pa koja žuri na autobus kući. Drugo­ga dana nazvala me jedna gospođa koja je sjedila blizu mene i koju ni­sam posebno zamijetila, jer su sve bile vesele, nasmijane i raspjevane. K meni je došla osoba koja je bila tužna i zabrinuta I kao da je to bila neka osoba koju susrećem prvi puta. Problemi u obitelji zaogrnuli su je tu­gom. I bolest je sada bila vidljivija nego u sretnom društvu. Rekla je da su gotovo svi vrlo brzo otišli iz resto­rana, da je veselju brzo došao kraj. 

          Nazvala sam poznanicu da prov­jerim što se dogodilo, a ona je jedno­stavno rekla „svi su bili nekako tužni i brzo smo se razišli”. Razmišljala sam, jesmo Ii mi bili na istoj zabavi? Ja sam sve doživjela jako veselo, a oni govo­re o depresiji. I nakon što mi se javilo još nekoliko osoba iz Istoga društva, tražeći pomoć i rješenje nekih svojih problema, shvatila sam da je zabava bila samo privid i pokušaj da na trenu­tak pobjegnu od sebe i svojih briga. 

        U želji da pomognu svojoj djeci, ljudi se lišavaju svojih materijalnih dobara (ušteđevine ili čak vlastitog stana), a onda se pitaju - kako dalje? Neki misle da su djeca nezahvalna, drugi se pak tješe da su ovo okrutna vremena, da nema posla za mlade i da je za to krivo samo društvo koje se nije znalo dobro pripremiti za na­dolazeći kapitalizam. No ipak, svi u samoći vlastite duše gube samopo­uzdanje, postaju nesigurni te jedva čekaju prijateljsko lice i riječi utjehe. Dobro je dok je to samo difuzni strah od sutrašnjice, uz utjehu da su već u godinama u kojima imaju malo proh­tjeva i sve manje potreba, te misao - preživjet ćemo. Mnogo je teže oni­ma koji se zatvaraju u sebe, i u svo­joj samoći razmišljaju da sami skon­čaju svoj život, ali zbog moguće osu­de i podsmjeha okoline ne žele po­tražiti stručnu pomoć. To je prava depresija s kojom se svakodnevno bore i skrivaju u osami vlastitih misli i doma.  

          Jučer je kod mene na razgovoru bila jedna gospođa, koju je vlastita kćer prevarila. Plačući je rekla kako joj sad ne preostaje ništa drugo ne­go da se ubije. Danas je po tko zna koji put došla moja redovna posjeti­teljica. Nesigurna je jer je prevare­na za veliki novac od prodane ne­kretnine. Živjela je sređenim živo­tom, ima dvoje punoljetne i samos­talne djece, koja su razočarana majčinom akomislenošću, te joj uz najbolju volju ne mogu pomoći u nevolji koja ju je snašla. Podstanar- ka je u vrlo skromnom stanu. Izgu­bila je samopoštovanje, često je razdražljiva jer ju mori neimaština i depresija. Nemoćna je, zatvorena u svojoj samoći i dugo u noć čita pis­ma obećanja o povratu novca i rje­šavanju svojih problema. Pomalo gubi kontakt sa stvarnošću...  

U pogrešnim rukama  

          U posljednje vrijeme susrela sam dvije vrlo slične priče. Žene, starije od 75 godina, ostale su udo­vice i odlučile su si osigurati mirnu starost, a kako nisu imale vlastitu djecu, jedna je svoju kuću ugovo­rom o doživotnom uzdržavanju da­la jednoj mladoj siromašnoj obitelji s petero djece, koji su joj obećali svu skrb. No čim su stavili zabilježbu u gruntovnici, promijenili su po­našanje i sad ne samo da ne brinu o njoj, već je svakodnevno i ugrožavaju. U centru za socijalnu skrb pokušavaju je umiriti, jer ovo rješe­nje smatraju povoljnim za obitelj davatelja uzdržavanja, a tako i za ovu usamljenu staricu. Ona k tome ima i ovrhu mirovine zbog nekog ranijeg imovinskog spora sa susje­dom. 

          Za stare ljude koji su si željeli priskrbiti mirnu i bezbrižnu starost, u jednom su trenutku, u dobroj vjeri, povjerovali krivoj osobi ili osobama iz njihove obitelji ili možda umreže- nim pojedincima koji iskorištavaju njihovu neinformiranost, naivnost i vjeru u ljudsku dobrotu. Strahovi u starosti povećavaju nesigurnost, slabljenje samopouzdanja i neke oblike demencije. Kod nekih osoba izazivaju agresivno ponašanje pre­ma okolini ili sklonost samokažnjavanju, a često je bježanje u alkoho­lizam, apatiju ili pokušaj suicida. Svaki od ovih oblika treba pravovre­meno prepoznati i liječiti. U svepri­sutnom siromaštvu našeg društva, mnogo je onih s mizernim mirovina­ma koji životare u samačkim doma­ćinstvima.... 

          Ovo je jedna od najranjivijih sku­pina umirovljenika, koja je još i u po­rastu, jer mirovine ne prate poveća­nje troškova života, a zbog zdrav­stvenih tegoba mogućnost nekih po­vremenih poslova gotovo je nemo­guća. Oni su čak i manje depresivni, jer su čitavog života imali skromna primanja pa su naučili i skromnije živjeti, i ne okrivljuju sebe za even­tualne pogreške, jer nisu ništa izgu­bili svojom krivnjom. 

          Ovih je dana u Zagrebu (Siget) otvoren „socijalni dućan“ i prvi posje­titelji bili su upravo umirovljenici koji ne primaju nikakav oblik socijalne pomoći, a već su u zoni siromaštva. Takvih je, nažalost, sve više, a pre­ma nekim procjenama čak i do 40 posto! 

          U Zagrebu je od 26 do 28. velja­če održan 4. hrvatski kongres o pre­venciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem. Jed­nim istraživanjem pod naslovom „Starost i depresija“ Ispitivala se po­javnost i razina depresije među oso­bama starijim od 65 godina u Osječ- ko-baranjskoj županiji. U ispitivanju je sudjelovalo 517 ispitanika, a re­zultati su pokazali kako je depreslvnost prisutna kod čak 356 (69%) is­pitanika, od kojih je umjerena kod njih 245 (47%), a 111 (22%) izjasni­lo se da pati od teške depresije. Te­ža je kod ispitanika nižeg stupnja obrazovanja, udovaca, te onih koji Imaju djecu, kod muškaraca je nešto veća - 72%, naspram 66% žena. Teška depreslvnost značajno je Iz­raženija kod onih čija djeca rjeđe do­laze u posjete i kojima je potrebna tuđa pomoć i njega, te kod onih koji su u dom došli zbog nemogućnosti skrbi u vlastitom domu. Potrebu za psihološkim savjetovanjem ima 361 (71%) Ispitanika što znači da je po­trebno uvođenje adekvatnih Savje­tovališta, kao što je i naše. 

Šatorom protiv depresije?  

          Posebno zanimanje Izazvao je rad po naslovom „Šatorom“ protiv depresije“. Svrha rada bila je pri­kazati zajedničku poveznicu u ostva­rivanju ljudskoga dostojanstva i tež­nju vraćanja promijenjenog Identite­ta pojedincu stanovite skupine, u ovom slučaju braniteljske populaci­je. Upravo smo Podružnici um­irovljenika oružanih snaga RH pred­ložili psihosocijalnu potporu organi­ziranjem dnevnih boravaka, jer psi­hologija grupe je dimenzija koja daje sigurnost i snagu pojedincu, smanju­je stres, patnju i depresiju. 

          A grupa koja je iz godine u godi­nu sve depresivnija, i koju društvo često proziva, naši su umirovljenici, a oni koji su mirovine stekli po po­sebnim propisima, često bezrazlož­no bivaju etiketirani kao osobe s „povlaštenim mirovinama“. To su obični smrtnici (radnici u policiji i pravosuđu, borci NOB-a, branitelji) koji su radili u otežanim radnim uv­jetima I zbog toga su dobili „benefi­cirani staž“. A najnovija „rješenja“ koja stižu, ovim umirovljenicima oduzimaju i ono malo nade i opti­mizma, a depresija krupnim koraci­ma grabi naprijed.