UVODNA RIJEČ

Guljenje lubenice

Piše: Jasna A. Petrović

     NASA-in inženjer je pred koju godinu patentirao novi način guljenja i serviranja lubenice. Potrebne su dvije podjednake lubenice, jednu ogulite i ispolirate brusnim papirom, a drugu prepolovite i izdubite (izdubljeno bacite ili pasirate u sok) te ih potom samo spojite, ostalo je dječja igra, a možete to nazvati i mirovinskom reformom na hrvatski način.

     Nije ministar Pavić osobito inventivan, već je naprosto uzeo oguljenu lubenicu od Miranda Mrsića, a on izdubio dru­gu lubenicu, pa ih spojio. Ne bi se on dosjetio dubljenju lu­benice, da mu nisu pomogle četiri inozemne banke koje drže četiri obvezna mirovinska fonda drugog stupa, a čija je mašto­vitost od 2002. godine, kad je uveden drugi mirovinski stup, pokazala neslućene razmjere. Izmislili su privatizaciju četvrtine mirovinskog sustava tako da u najboljoj maniri najomiljenijeg književnog negativca 20. stoljeća, Ostapa Bendera, uzmu drža­vi 5,5 milijardi kuna, a onda joj te iste novce posude uz visoke kamate, i tako kroz 17 godina proizvedu 100 milijardi javnog duga. Ma to je sitnica za domaćeg fondovskog Bendera.

     Pitate se kakva je njemu pak korist? Pa čovjek lijepo ima prosječno 17.000 kuna mjesečne plaće, vozi se u automobili­ma s guznim grijanjem, moćan je i svemoguć, a što je najvaž­nije, može se bez ikakvog nadzora onih čiji novac obrće igrati do besvijesti. Može, jer mu se hoće, kupiti Ledo dionice za po 8.000 kuna, a prodati ih po 603 kune. Može uvjeravati„štediše" kako im čuvaju i kapitaliziraju mirovinsku štednju, a da pri tom tog novca niti nema u opipljivoj formi.

     Lukavi Bender smisli kako napraviti opću medijsku hajku na vlast kako bi od države izmuzli još 20,25 posto iz javnih fi­nancija dodatka na mirovinu, a onda će od tog dodatka, onima bogatijima isplatiti 15 posto gotovine pri odlasku u mirovinu. Suprotno definiciji da je svrha mirovine zaštita od siromaštva u starosti. Suprotno pameti i interesu starih.

     I kad već vidi da mu ipak pohlepa nije zadovoljena, smisli novi bankarski proizvod, posmrtni kredit. Kako je nakon deset­ljetnog pohoda domaćih lešinara ostalo još dosta nekretnina u vlasništvu staraca, hajde da Bender ubere svoju žrtvu paljeni­cu.    Dat će starcima, ali samo onima s vrijednim nekretninama, kredit u npr. 70 posto vrijednosti, odmah ili na mjesečne obro­ke, a onda će dodati administrativne troškove i visoke kamate te za bagatelu doći do ogromne nekretninske mase, kojom će onda diktirati cijene na tržištu.

     Što je igra? To je aktivnost jedne ili više osoba koja služi za razonodu i zabavu. Bit igre je postići neki cilj pridržavajući se zadanih pravila. Sve se poklapa, pogotovo ako ti sam pišeš pravila.

     E moj Ostape, što je guljenje lubenice spram guljenja na­roda, zar ne?

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Ne odbacujte sebe! Dajte si novu priliku

 

Mi smo apsolutni zakonodavac, djelitelj počasti i pokore, uređivač svog života, dodjelitelj nagrada i izvršitelj kazni.“ Ne budite sami sebi češće „izvršiteljima kazni“, nego sve više i češće „dodjeliteljima nagrada“! 

            U posljednje vrijeme, a slijedom aktivnosti projekta „Zaustavimo zlostavljanje starijih“, sve  više ljudi počinje razmišljati otvorenije o sebi i svojim postupcima.  Traže pomoć. Postaju svjesniji da nisu sami, da je svaka pomoć dobrodošla. Prije su bili skloniji, onako sami, odustati od borbe i prepustiti se samosažaljenju, pa tako, ionako tešku, situaciju čine još težom.

            Svakoga dana čujem bar jednu tužnu priču iz života starijih osoba. Priče su doista turobne, a život nekih osoba je na rubu ljudskog dostojanstva, a sve su začinjene ogromnom ljudskom patnjom.

Što reći gospođi koja sat vremena na telefon kroz suze govori o tome kako su je istukli sin i snaha i još nekoliko susjeda. Želi ih prijaviti prijaviti policiji, centru za socijalnu skrb, svima, jer kaže da to nije zaslužila. Počinje se pitati gdje pogriješila da joj to čini vlastiti sin. Izgubila je samopoštovanje, okrivljuje sebe, osamljuje se, misli da je manje vrijedna od drugih koje njihova djeca cijene i poštuju.

             Pogrešni izbor?

            Moji prijatelji živjeli su sami u jednosobnom stanu. Suprug se razbolio pa su odlučili svoj stan i stan mlađeg sina zajednički zamijeniti za kuću. Kako jednog dana ne bi bilo problema, nova je kuća odmah upisana kao vlasništvo sina. Do tada su sin, snaha i unuke bili prema njima brižni. U zajedničkom kućanstvu počeli su problemi. Snaha nije dala svekrvi da kuha, da odlučuje o bilo čemu, a kako je suprug bio sve slabiji, ona se u jednom času osjetila silno ponižena. Nakon smrti supruga, situacija je postala još gora. Naime, stariji sin nije naslijedio ništa nakon smrti oca, ali nije niti majka jer su sve upisali na mlađeg sina.

            I sada dolazi ono najgore, kad je krenulo po zlu, i ova gospođa i ona iz prethodne priče,  misle da je sve to njihova pogreška. A pošto su pogriješile,  osjećaju krivicu i stid.

            Većina ljudi gubi samopoštovanje, jer misle da nisu ništa napraviti kako valja. Osjećaj manje vrijednosti ima za podlogu  negativan unutarnji govor i stav nas samih. Ljudi bježe iz stvarnosti, ne žele se suočiti sa svojim problemom, počnu previše jesti, opijati se, danonoćno raditi, troše nerazmjerno svojim prihodima... Svoje probleme nastoje riješiti - izvana. Ne žele se suočiti s problemom i riješiti ga na pravilan način, već upadaju u nove teškoće i probleme. Sami sebi ne žele priznati poraz, kako mi često kažu - zbog okoline, jer bi se, kao, susjedi i prijatelji ponekad veselili njihovom „padu“.  Prema „vani“ žele izgledati odlično, ne žele govoriti i pokazati svoju tugu i bol, iako iznutra vrište od očaja.

            Djetinjstvo živi u nama

           Osjećaj manje vrijednosti ostatak je i posljedica problema iz ranog djetinjstva, odbačenosti i nekih loših odnosa. Bili su to sporadični, u tom času možda nebitni, problemi, ali „maloj djetinjoj dušici“, veliki i teški. I danas se često sjetimo sitnih nepravdi koje su nam činili dok smo bili djeca. Ljudi nisu ni svjesni koliko nas djetinjstvo „obilježi“ za cijeli život.

            Emocije koje sada doživljavamo iste su kao i one koje smo doživljavali kao mali. I sada imamo osjećaj da se mlađi prema nama odnose grublje, da smo „osjetljiviji“ na svoje „patnje“, kao i onda, u djetinjstvu, kada su stariji bili grubi prema nama. I sada ponekad u sebi osjetimo nepravde iz djetinjstva.

            No to su ipak, na sreću, samo neke davne sjene iz prošlosti. Naša je sadašnjost važna i mi smo još uvijek tu kako bismo bili onakvi kakvi jesmo danas. Kad vam unutrašnji glas govori „glup si, nesposoban si“, osvijestite se i sjetite svojih uspjeha u životu, karijere, sretnih veza, prijatelja.

            Ne okrivljujte sebe

            Ne okrivljujte sebe, ne tražite gdje ste sve pogriješili, već brojite svoje uspjehe. Iznenadit ćete se koliko ste velikih i lijepih stvari „imali“ u svom životu, a koje ste postigli zahvaljujući sebi i svojim sposobnostima. I ne odustajte od sebe! Dajte si novu priliku! Ne odbacujte sebe! Ne osamljujte se, jer samoća je najgori mogući „saveznik“ i ne rješava naš osjećaj manje vrijednosti

            Treba potražiti stručnu pomoć. Ako se radi o materijalnom problemu, o nekoj prijevari i sl., pravnik će nam pomoći; ako je riječ o zdravstvenom problemu, tu je liječnik; psiholog će  usmjeriti vaše misli i emocije prema samome sebi; vaši prijatelji će vas voljeti baš takvoga ili takvu, kakvi jeste.

            I, na kraju, pokušajte prihvatiti izreku jedne  psihologinje: „Mi smo apsolutni zakonodavac, djelitelj počasti i pokore, uređivač svog života, dodjelitelj nagrada i izvršitelj kazni.“ Ne budite sami sebi češće „izvršiteljima kazni“, nego sve više i češće „dodjeliteljima nagrada“!

            Upravo je sada prilika svakome od nas da krene u „sretnije doba“.  Proljeće je, prošlo je vrijeme korizme. Radujmo se novom vremenu bez obzira na sve tegobe koje nas očekuju. Jednostavno, budite sretniji. Želim vam sretan i blagoslovljen Uskrs. 

P.S    A poruka mojim prijateljicama (novima i starima) iz mnogih razgovora i savjetovanja: sjetite se svega što smo podijelile tijekom dugih razgovora, sjetite se i suza i smijeha i opsujte u sebi, ali držite se dogovora: „Glavu gore, idem u neke nove početke, možda nisu najbolji, ali su moji i imam snage pobijediti.“ Pa makar rekli kao moja stara prijateljica Eva, drhtavim glasom i sa suzom u oku, „sve me u životu lomilo, ali me nije slomilo“.