UVODNA RIJEČ

Draga Kolinda, hvala na torti

Piše: Jasna A. Petrović

     Naša heroina, Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, Silvestrovo je provela obilazeći Dom za starije Sveta Ana u Zagrebu. Donijela im je košaru slatkiša, pića i kave, kao i tortu, a oni su joj uzvratili kulturno-umjetničkim programom. No, nisu umi­rovljenici samo recitirali i pjevali. One pričljivije zanimalo je i hoće li se visoka gošća kandidirati za još jedan mandat, na što im je ona odgovorila: „Polako, korak po korak!"

     Eto, prvi korak je učinjen, Predsjednica je umirovljenike nahranila kolačima.

Oni pak umirovljenici tanjega džepa, ohrabrili su se glasno po­žaliti na niske mirovine, na što im je Predsjednica rekla da su „nešto malo rasle ove godine, ali ni izdaleka blizu kako bi mogle". Šteta što u svoje noćne šetnje nije povela i ministre financija i mirovinskog sustava, jer oni tvrde suprotno - da su mirovine puno rasle prošlih godina, ali daleko više nego što bi mogle.

      I tko je tu u pravu, Kolinda optimist ili Pavić pesimist? Jesu li miro­vine mogle više rasti kako tvrde umirovljenici i Kolinda ili za rast ma­lih mirovina nije bilo novaca, već samo za rast povlaštenih i velikih?

     I tako bi nam Kolinda s tortom djelovala na toplinu oko srca, hu­mano i sućutno, kad se ne bismo sjetili Marije Antoanete koja je ispr­va bila jako omiljena u narodu, dok za francuske revolucije nije pla­tila danak svojoj rastrošnosti. Nabujaloj masi siromaha koji su kretali u osvajanje Bastille tražeći pravo na kruh, naivno je poručila preko dvorjana: „Ako nemate za kruh, jedite kolače!"

     Život u paralelnom svijetu je značajka mnogih na vlasti. Tu nije riječ o urođenoj, već stečenoj bezosjećajnosti i bahatosti, kao pri­rodnom slijedu neprepoznavanja siromaštva i poniženosti. Kolinda za cijelog svog dosadašnjeg mandata nije niti jednom prihvatila prijedlog umirovljeničkih udruga da ih primi na razgovor na temu siromaštva starijih osoba, po čemu smo na vrhu EU ljestvice. Niti u prigodi 25. obljetnice Sindikata umirovljenika nije prihvatila dolazak umirovljeničkog izaslanstva.

     Izgleda da nju, zaključujemo, zapravo ne zanimaju uvjeti života i dostojanstvo umirovljenika. Ona nije došla pitati kako živi dva posto bogatijih osoba starijih od 65 godina - jer samo ih toliko uspijeva do­biti i platiti smještaj u domovima umirovljenika. Ona nije otišla pro­vesti noć po ulicama gdje sjenoviti sakupljači plastičnih boca i kopači po kontejnerima promiču sa svojim velikim torbama i vrećama, nije bila sa 52 posto onih s mirovinama nižima od 2.321 kune - što je hr­vatska linija siromaštva.

     Ne, nije. Kolindu su pitali na Silverstrovo zašto je došla kod umi­rovljenika u Svetu Anu, a ona im je odgovorila: „Htjela sam vidjeti kako vi tulumarite".

     Mala nada ostaje u srcima ostarjele četvrtine stanovništva. Pod­sjetimo, tijekom izborne kampanje, u novogodišnjoj noći Kolinda je slavila sa šatorašima u Savskoj 66 pod parolom „Branitelji i narod na ulici, a agresori i dezerteri u foteljama". Uskoro su branitelji dobili bit­no povećana prava i mirovine. Sada je došla kod umirovljenika, gdje su je dočekali s prigodnim transparentom na zidu: „Dobrota je jezik koji vide slijepi i čuju gluhi." I donijela je tortu.

     Hvala, draga Kolinda, na torti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Ne odbacujte sebe! Dajte si novu priliku

 

Mi smo apsolutni zakonodavac, djelitelj počasti i pokore, uređivač svog života, dodjelitelj nagrada i izvršitelj kazni.“ Ne budite sami sebi češće „izvršiteljima kazni“, nego sve više i češće „dodjeliteljima nagrada“! 

            U posljednje vrijeme, a slijedom aktivnosti projekta „Zaustavimo zlostavljanje starijih“, sve  više ljudi počinje razmišljati otvorenije o sebi i svojim postupcima.  Traže pomoć. Postaju svjesniji da nisu sami, da je svaka pomoć dobrodošla. Prije su bili skloniji, onako sami, odustati od borbe i prepustiti se samosažaljenju, pa tako, ionako tešku, situaciju čine još težom.

            Svakoga dana čujem bar jednu tužnu priču iz života starijih osoba. Priče su doista turobne, a život nekih osoba je na rubu ljudskog dostojanstva, a sve su začinjene ogromnom ljudskom patnjom.

Što reći gospođi koja sat vremena na telefon kroz suze govori o tome kako su je istukli sin i snaha i još nekoliko susjeda. Želi ih prijaviti prijaviti policiji, centru za socijalnu skrb, svima, jer kaže da to nije zaslužila. Počinje se pitati gdje pogriješila da joj to čini vlastiti sin. Izgubila je samopoštovanje, okrivljuje sebe, osamljuje se, misli da je manje vrijedna od drugih koje njihova djeca cijene i poštuju.

             Pogrešni izbor?

            Moji prijatelji živjeli su sami u jednosobnom stanu. Suprug se razbolio pa su odlučili svoj stan i stan mlađeg sina zajednički zamijeniti za kuću. Kako jednog dana ne bi bilo problema, nova je kuća odmah upisana kao vlasništvo sina. Do tada su sin, snaha i unuke bili prema njima brižni. U zajedničkom kućanstvu počeli su problemi. Snaha nije dala svekrvi da kuha, da odlučuje o bilo čemu, a kako je suprug bio sve slabiji, ona se u jednom času osjetila silno ponižena. Nakon smrti supruga, situacija je postala još gora. Naime, stariji sin nije naslijedio ništa nakon smrti oca, ali nije niti majka jer su sve upisali na mlađeg sina.

            I sada dolazi ono najgore, kad je krenulo po zlu, i ova gospođa i ona iz prethodne priče,  misle da je sve to njihova pogreška. A pošto su pogriješile,  osjećaju krivicu i stid.

            Većina ljudi gubi samopoštovanje, jer misle da nisu ništa napraviti kako valja. Osjećaj manje vrijednosti ima za podlogu  negativan unutarnji govor i stav nas samih. Ljudi bježe iz stvarnosti, ne žele se suočiti sa svojim problemom, počnu previše jesti, opijati se, danonoćno raditi, troše nerazmjerno svojim prihodima... Svoje probleme nastoje riješiti - izvana. Ne žele se suočiti s problemom i riješiti ga na pravilan način, već upadaju u nove teškoće i probleme. Sami sebi ne žele priznati poraz, kako mi često kažu - zbog okoline, jer bi se, kao, susjedi i prijatelji ponekad veselili njihovom „padu“.  Prema „vani“ žele izgledati odlično, ne žele govoriti i pokazati svoju tugu i bol, iako iznutra vrište od očaja.

            Djetinjstvo živi u nama

           Osjećaj manje vrijednosti ostatak je i posljedica problema iz ranog djetinjstva, odbačenosti i nekih loših odnosa. Bili su to sporadični, u tom času možda nebitni, problemi, ali „maloj djetinjoj dušici“, veliki i teški. I danas se često sjetimo sitnih nepravdi koje su nam činili dok smo bili djeca. Ljudi nisu ni svjesni koliko nas djetinjstvo „obilježi“ za cijeli život.

            Emocije koje sada doživljavamo iste su kao i one koje smo doživljavali kao mali. I sada imamo osjećaj da se mlađi prema nama odnose grublje, da smo „osjetljiviji“ na svoje „patnje“, kao i onda, u djetinjstvu, kada su stariji bili grubi prema nama. I sada ponekad u sebi osjetimo nepravde iz djetinjstva.

            No to su ipak, na sreću, samo neke davne sjene iz prošlosti. Naša je sadašnjost važna i mi smo još uvijek tu kako bismo bili onakvi kakvi jesmo danas. Kad vam unutrašnji glas govori „glup si, nesposoban si“, osvijestite se i sjetite svojih uspjeha u životu, karijere, sretnih veza, prijatelja.

            Ne okrivljujte sebe

            Ne okrivljujte sebe, ne tražite gdje ste sve pogriješili, već brojite svoje uspjehe. Iznenadit ćete se koliko ste velikih i lijepih stvari „imali“ u svom životu, a koje ste postigli zahvaljujući sebi i svojim sposobnostima. I ne odustajte od sebe! Dajte si novu priliku! Ne odbacujte sebe! Ne osamljujte se, jer samoća je najgori mogući „saveznik“ i ne rješava naš osjećaj manje vrijednosti

            Treba potražiti stručnu pomoć. Ako se radi o materijalnom problemu, o nekoj prijevari i sl., pravnik će nam pomoći; ako je riječ o zdravstvenom problemu, tu je liječnik; psiholog će  usmjeriti vaše misli i emocije prema samome sebi; vaši prijatelji će vas voljeti baš takvoga ili takvu, kakvi jeste.

            I, na kraju, pokušajte prihvatiti izreku jedne  psihologinje: „Mi smo apsolutni zakonodavac, djelitelj počasti i pokore, uređivač svog života, dodjelitelj nagrada i izvršitelj kazni.“ Ne budite sami sebi češće „izvršiteljima kazni“, nego sve više i češće „dodjeliteljima nagrada“!

            Upravo je sada prilika svakome od nas da krene u „sretnije doba“.  Proljeće je, prošlo je vrijeme korizme. Radujmo se novom vremenu bez obzira na sve tegobe koje nas očekuju. Jednostavno, budite sretniji. Želim vam sretan i blagoslovljen Uskrs. 

P.S    A poruka mojim prijateljicama (novima i starima) iz mnogih razgovora i savjetovanja: sjetite se svega što smo podijelile tijekom dugih razgovora, sjetite se i suza i smijeha i opsujte u sebi, ali držite se dogovora: „Glavu gore, idem u neke nove početke, možda nisu najbolji, ali su moji i imam snage pobijediti.“ Pa makar rekli kao moja stara prijateljica Eva, drhtavim glasom i sa suzom u oku, „sve me u životu lomilo, ali me nije slomilo“.