UVODNA RIJEČ

Arheolozi vole stare

Piše: Jasna A. Petrović

     Politički tajnik HDZ-a i potpredsjednik Sabora Ante Sanader jako voli arheologe. Tako je nezaposlenog bivšeg gradonačelnika Omiša Ivana Škaričića, na­kon pola godine nagradne političke plaće, 2013. zaposlio bez natječaja i kvalifikacija na posao ravnatelja Doma za starije i nemoćne u Splitu. U međuvremenu je ravnatelj prije dvije godine pravomoćno osuđen zbog zloupotre­be položaja, ali to nije umanjilo ljubav Sanadera za stra­načkog mu frenda Škaričića.

     Osim toga sigurno je to vrli Ante učinio u dobroj vje­ri, jer voli prvu damu krimića Agathu Christie čiji je drugi muž bio ugledan arheolog, pa je poznata po izreci da je „idealan muž arheolog jer što je žena starija to ga više zanima''.

     Tako je valjda dobroćudno sudio i Sanader, uvjeren kako je arheolog idealno zvanje za starački dom, a k tome je negdje, kako sam glavni lik Škaričić kaže, treba­lo ga zaposliti nakon što je 18 godina bio gradonačelnik. Nazdravlje.

     No, možda neki arheolozi toliko vole stare da su im draži što su antikniji, pa čak i do linije smrti. Možda se tu krije tajna umirućih staraca iz splitskih domova za starije i nemoćne Zenta i Vukovarska, ali i nevjerojatne toleran­cije stručne javnosti spram rukovodećih osoba.

     Zdravstvena inspekcija Vilija Beroša je ocijenila kako nitko nije kriv za pomrle starice i starce, iako je očito kako je glavna sestra preuzela odgovornost skrbi o korisnici­ma i spašavala što je mogla, nabavljala sa svih strana ši­vane maskice, jer ih ravnatelj, a niti osnivač Blaženko Bo- ban, župan Splitsko-dalmatinske županije, nisu osigurali. Bez zaštitne opreme, kako su zaposleni mogli štititi i sebe i korisnike? Virus je tako poludio, ali nitko nije kriv. Mrtvi su krivi jer su stari. Virus je kriv.

     Ministrica socijale Vesna Bedeković u maski Harry Po- ttera se 8. travnja uprizorila u Splitu, bez da je sa sobom povela svoju socijalnu inspekciju ili barem priznala da ju je raspustila još 16. ožujka, a ponovo aktivirala dva dana nakon splitske presice. I dok je Beroš pokrivao druge, Be- deković je pokrivala sebe. Uostalom, sličan je to slučaj, žena je kao osnovni studij završila za učiteljicu, što je nije nimalo pripremilo za posao iz socijale. To ekipi na vlasti nije važno. Glavno da su njihovi.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

   

Tisuću potresa

 

     Nedjeljno jutro. Pola šest, 22. ožujka. Zatreslo se tlo u Zagrebu. Pospani i uplašeni Zagrepčani iskočili su iz svojih kreveta i stanova. Stavovi i odnos prema potre­su ljudi su doživjeli različito, ovisno o posljedicama koje je izazvao. Većina građana je do prvih TV vijesti o potresu ima­la samo sliku koju je vidjela oko sebe, svoj osobni doživ­ljaj. Novi dio Zagreba, osobito naselja preko Save, nisu ga doživjeli traumatično. I sama sam u Ivanjoj Reci pomislila kako se Zagreb već više puta „tresao", samo što je podrhta­vanje ovoga puta bilo mnogo jače.

      Svi smo odmah počeli pa­liti radio i TV kako bismo sa­znali koji su razmjeri potresa, koliko je Richtera jak i gdje je epicentar. Sjetili smo se da stručnjaci godinama govore kako je Zagreb na trusnom području i da je potres već jednom davno razorio veći dio Zagreba.

     Ipak, prve vijesti šokira­le su sve, ne samo Zagrep­čane, jer potres je bio jačine 5,5 po Rihte- rovoj ljestvici i oštećenja su velika na zgra­dama u starom dijelu Zagreba, na sakralnim objektima, te stambenim zgradama u centru grada. Najviše su stra­dala naselja u

podsljemenskoj zoni gdje je i bio epicentar. Osim Zagreba stradala su i neka mjesta u okolnim županijama.    Gledali smo slike stradalih objekata, ali pravi užas kod većine iza­zivale su slike ljudi. Sjetimo se samo rodilja iz Petrove bolnice, koje su zajedno s tek rođenom djecom sjedile u dvorištu zaogrnute dekama,

ali i mlade ljude, navijače, koji su pomagali. Tužno je bilo gledati ljude koji su stajali ispred svojih totalno poruše­nih kuća. Tek smo tada počeli shvaćati da je grad Zagreb zadesila još jedna ozbiljna ne­volja. Jer, već je velika trauma za sve starije osobe bila poja­va koronavirusa, a u niti deset dana k tome i razorni potres.

     Svi smo počeli nazivati svoje najbliže koji žive u stradalim zonama. Ponudili smo pomoć ukoliko im je trebao kraći smještaj. Kao psihologi­nja znala sam da je za sve lju­de traumatični doživljaj ugro- za vlastitog doma, a za starije je to emotivno još i strašnije, jer njima ne preostaje vreme­na i snage za zidanje novih kuća.

     I onda su sljedećih dana započeli telefonski pozivi. Jedan gospodin me nazvao zbog svađe u obitelji, koja je kulminirala zbog kuće za koju se ispostavilo da je za rušenje. Sin, snaha i unuk odselili su k snahinim roditeljima, koji nisu željela udomiti i njega. On, pak, ima prijateljicu koja sama ima malu kućicu, no prihvatila je primiti ga samo uz naknadu. S druge strane, sin i snaha traže da im prepiše staru kuću koju će oni sanirati ili graditi novu. Predložila sam mu da to učini kod javnog bi­lježnika, ali da svakako u da­rovni ugovor stavi obvezu da mu sin u novoj kući osigura zasebnu sobu uz korištenje sanitarnog čvora, kuhinje i dvorišta te doživotno plodouživanje tog dijela budućeg stambenog prostora. Nakon nekoliko dana javio se sretan jer je postigao dogovor sa si­nom i snahinom obitelji. Re­kao je: „Ako poživim, kad bu useljenje u novu kuću, bute došli na feštu".

     Kod mojih susjeda je dru­ga priča. K njima se doselila kćerka s mužem i dvoje dje­ce, muževljevim roditeljima i bratom. Sada ih je puna kuća, ali imaju dovoljno prostora.

Sve se može, kad se hoće.

     Jedna gospođa koja živi sama u skromnoj kućici koja je nakon potresa ostala u dobrom stanju, jer je „samo malo žbuke na uglu otpalo", strahuje od novog, možda i jačeg potresa. Spava napola odjevena, a spakiranu putnu torbu drži spremnu ako se kuća sruši. Sanja rušenje kuće i da je ostala zatrpana. Iako je kućica mala i realno ne postoji takva opasnost, ona se boji da će umrijeti pod ruševinama.

Nakon potresa razgova­rala sam i s nekoliko članova SUH-a koji su stradali u potre­su. Većinom su sami, uz po­moć obitelji, susjeda i prijate­lja, popravili manje oštećeni dio kuće i osposobili ga za pri­vremeno stanovanje. Čekaju procjenu štete, ali i ocjenu ra­zine oštećenja objekta. Neki su otišli stanovati kod obitelji ili prijatelja, drugi su solidar­nost pokazali tako što su išli pomagati drugim susjedima ili ih čak i udomili. Nevolja je zbližila ljude.

     I što dalje? Do sada smo preživjeli više od dva mjeseca korona izolacije, ali u Zagrebu smo doživjeli i više od tisuću potresa i potresića različi­te snage i podrhtavanja tla. Mnogi su, kad su osjetili onaj prvi, mislili da je to kraj. Dru­gi su osjetili desetak potresa, one jakosti 2 do 5 stupnja po Richteru, dok one slabije osjete ljudi u i oko epicentra. Takve potrese ljudi i ne bro­je, ali ih se boje. Mnogima se i pričinjaju potresi i kad ih nema. Onda provjeravaju kod susjeda, na internetu, na radi­ju. Strah kod starijih osoba je još jači upravo zbog neizvje­snosti.

     Sve se pojavilo iznenada, ne znamo koliko će trajati po­sljedice opasnog virusa i za­grebačkih potresa. I zato pro­budimo u sebi malo humora. Pa što bi nam se još moglo dogoditi, skakavci, uragan, pješčana oluja, meteor?