UVODNA RIJEČ

Zašto nas Plenković ne voli?

     Koga voli Plenković? Odgovor je kratak: povlaštene i bogate. Hajdemo vidjeti što je taj civilizirani, elo­kventni i samoljubivi premijer učinio u dvije godine svoga mandata. Definitivno ga uopće nije briga za umi­rovljenike, ni najstarije, ni stare, ni nove, novije ili buduće. Tih 1,41 milijun stanovnika koji su mirovine stekli teme­ljem rada ili solidarnosti (invalidske, obiteljske) naprosto ga ne zanima, osim malog postotka onih čije su mirovine više od prosječne plaće. Tako je u njegovoj „prvoj sveo­buhvatnoj" poreznoj reformi samo 1,4 posto bogatih umirovljenika dobilo povećanje mirovina od tri do 3.000 kuna, a 98,6 posto, poglavito siromaha, poreznom refor­mom nije dobilo ni kune.

     Zatim je odlučio pokazati zube svome „lijevom" pret­hodniku Milanoviću, koji je mirovine više od 5.000 kuna stečene po posebnim propisima 2014. godine„podrezao" za deset posto. Sramota, kaže Plenković, pa je u maniri vr­log Superhika svim tim jadnim povlaštenim mirovinskim bogatašima vratio od početka godine tih deset posto.

     I onda je odlučio da je nepovoljno što se usklađivanje mirovina po posebnim propisima uvjetuje uzastopnim rastom BDP-a, pa je provedena unifikacija usklađivanja mirovina prema općem i posebnim propisima, naravno u korist povlaštenih.

     Pa je prihvaćen čitav niz poboljšica prava hrvatskih branitelja i njihovih članova obitelji, uvedena naknada za nezaposlene branitelje, te povećana najniža mirovina za 0,4989 kuna za svaki dan sudjelovanja u obrani suvereni­teta Republike Hrvatske u borbenom sektoru. K tome im je smanjio uvjet dobi za odlazak u mirovinu. Sve suprotno onome što preporuča Europska komisija.

     Istodobno taj naš europeizirani premijer nije niti jed­nom spomenuo kako čak 52,5 posto običnih umirovlje­nika prima mirovine niže od hrvatske linije siromaštva, niti da su samo u zadnjih osam godina mirovine zaosta­le za rastom plaća za 14 posto. Nije rekao kako njih oko 200.000 prima mirovine niže od 1.000 kuna. I ostao je gluh na zahtjeve umirovljeničkih udruga da se uvede mi­nimalna mirovina.

     No, Plenković je radosno prihvatio podršku Glasnovi- ća koja je koštala oko 200 milijuna kuna, nakon čega se „slučajno otkrilo" u HZMO-u kako ima novca za isplatu duga za nešto manje od 7.000 pripadnika HVO-a i čla­nova njihovih obitelji. No nisu rekli - vjerovali ili ne, da taj novac nije iz proračuna već iz radničkog mirovinskog fonda!

     I još malo o povlaštenima koji su u mirovine išli doku- pom „dobi", pa su masovno slani u prijevremene mirovi­ne, uz dokup kod privatnog trgovačkog društva „Royal - međugeneracijska solidarnost", koja je, pak, sav taj novac zamračila. No, Plenković je i tu radosno prihvatio saborsku podršku Hrelje i time praktički nacionalizirao dug privat­ne firme te preuzeo dugove i buduće obveze. Čak 3.860 osiguranika Royala je tako ušlo u povlaštene s troškom od 1,5 milijuna kuna mjesečno do kraja 2020. godine.

     I tako taj rastući paketić s više od 175.000 posebnih i povlaštenih umirovljenika Plenkovića košta više od 6 mi­lijardi kuna godišnje, dok mu je preskupo povećati miro­vine onima koji su odradili i po 40 godina radnog staža za manje od dvije tisuće kuna mirovine mjesečno!

     Sad čekamo da marni premijer nacionalizira i poveće gubitke obveznih mirovinskih fondova, te im dodijeli mi­rovinski dodatak od 27 posto. Kad je bal, nek' je bal!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

NACIONALNO VIJEĆE ZA UMIROVLJENIKE I STARIJE OSOBE

Ignoriranje umirovljeničkih predstavnika

Hitna 15. sjednica Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe održana je 16. prosinca 2014. godine, s glavnom temom davanja mišljenja na Prijedlog Programa provedbe Strategije borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti u Republici Hrvatskoj (2014.-2020.).

Nakon što su umirovljenički predstavnici višekratno zamjerali što se mnogi značajni zakoni i dokumenti nađu u Vladi ili Saboru, a da nisu predočeni na razmatranje umirovljenicima kao zainteresiranoj skupini, paradoksalno je da je na dnevni red (konačno) stigao Prijedlog Programa provedbe Strategije koja uopće nije bila dostavljena Nacionalnom vijeću, niti uvrštena u dnevni red. Tako su umirovljenički predstavnici kroz prijedlog provedbenog dokumenta prvi put imali priliku očitovati se  i o strategiji.

Nakon uvodne prezentacije pomoćnice ministrice socijalne politike i mladih Ive Prpić, kad se očito očekivala formalna suglasnost Nacionalnog vijeća, jer je kroz koji dan usvajanje provedbenog dokumenta uvršteno na koordinaciju Vlade, pola sata je primjedbe Sindikata umirovljenika Hrvatske nizala predsjednica Jasna A. Petrović. Nakon nje se oštrim primjedbama javio i Želimir Manenica, predsjedavajući Koordinacije umirovljeničkih udruga i zajednica Hrvatske. No, kako je bilo jasno da se očitovanje tražilo tek forme radi te da bez hitnog usvajanja takvog dokumenta neće biti moguće iz europskih fondova  izvući sredstva potrebna za sektor socijalnih usluga, od SUH-a i Koordinacije zatraženo je da sljedećeg dana dostave primjedbe u pisanoj formi. Primjedbe su dostavljene, a Vlada je 23. prosinca usvojila gotovo nepromijenjen tekst.

Milan Tomičić, zamjenik predsjednice SUH-a, uvodno je na sjednici zatražio prestanak manipuliranja zapisnicima sjednica, jer se citiraju samo izjave ministra rada i mirovinskog sustava te njegovih pomoćnika, dok se primjedbe umirovljeničkih predstavnika prešućuju i isključuju. Dogovoreno je da će se navoditi barem tko je sve sudjelovao u raspravi i kratko navesti o čemu.

O programu rada Nacionalnog vijeća nije se raspravljalo, jer je dostavljeni dokument nedovoljno transparentan, te je odlučeno da će se grupirati i doraditi.

Komentari SUH-a na Prijedlog Programa provedbe Strategije borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti u RH:

Siromaštvo starijih osoba nije prepoznato!

  • Neshvatljivo je kako će se siromaštvo spriječiti ili „liječiti“ predstečajnim nagodbama, uvođenjem poreza na nekretnine ili individualizacijom rizika starosti kroz jačanje drugog mirovinskog stupa? Naime, takve mjere Vlada RH predviđa kako bi, među inim, svaku treću osobu stariju od 65 godina (a toliko ih je izloženih siromaštvu ili socijalnoj isključenosti) spasila od siromaštva.
  • Provedbeni program je pisan međusektorski, bez zajedničke redakture (copy-paste), pa je stoga nekonzistentan, nepovezan, preekstenzivan, nekonkretan, netransparentan i katkad promašenog diskursa. Provedbeni program ne počiva na analizama i pokazateljima, pa je stoga, osim dijelom u području socijalne skrbi, nepotkrijepljen stvarnim mjerama, već „slijepljenim“ političkim stajalištima i pamfletima. Mjere su najčešće deklarativne, bez osiguranih financija, a nemali dio ih nema veze sa siromaštvom, već su tamo zalutale.
  • Čak ni dostupni podaci nisu korišteni kao osnova za mjere, niti (nove) zakonske odredbe. Nigdje se ne iščitava (panična) potreba donošenja mjera za borbu protiv siromaštva u zemlji u kojoj su starije osobe najsiromašnije u EU (s Ciprom i Bugarskom). Dakle, jedan od temelja svake strategije, analize i na njima postavljeni nacionalni ciljevi za smanjenje siromaštva prema dobi i spolu – uopće nije ispunjen. Svaka treća osoba starija od 65 godina je siromašna ili socijalno isključena!
  • Nigdje se ne spominju solidarnost i redistributivnost, a osobito ni slova nema od međugeneracijske solidarnosti, na kojoj u pravilu počivaju sve europske strategije borbe protiv siromaštva. Naša provedbena strategija počiva na individualizaciji rizika starosti, bolesti i siromaštva, s nepreciznom državnom odgovornošću.
  • Provedbeni program, kao i Strategija, uopće nemaju rodnu dimenziju, iako je poznato kako je čak 52 posto osoba starijih od 65 godina u samačkim ženskim domaćinstvima u zoni siromaštva, u odnosu na npr. 25 posto svih starijih osoba u RH. Siromaštvo je, poznato je, feminizirano u cijeloj Europi, te je trebalo voditi računa i o tom aspektu, jer su u protivnom mjere univerzalizirane tako da su preopćenite i time neučinkovite. U Hrvatskoj prosječna ženska mirovina je 18 posto niža od muške, pa je i tu dimenziju trebalo uzeti u obzir ne samo kod socijalnih usluga i potpora, već i u području socijalne uključenosti, učenja o pravima, pravu na rad, modela stanovanja itd. Rodni aspekt siromaštva je u programskim sažecima Europske komisije iz 2010. kao Godine borbe protiv siromaštva, među osam glavnih prioriteta, stavljeno na peto mjesto.
  • S obzirom na to da je starijim osobama (dijelu umirovljenika) vraćeno pravo na rad, a uvjereni smo da će po zahtjevu za ocjenu ustavnosti ZOMO-a to pravo biti vraćeno prijevremenim starosnim umirovljenicima, svakako je u mjere trebalo unijeti i poticanje obrazovanja za starije radnike/osobe, kao i donošenje poticajnih mjera za povećanje stope radne aktivnosti i zaposlenosti starijih, odnosno za njihovo zapošljavanje. Hrvatska je po stopama radne aktivnosti i zaposlenosti na dnu Europske ljestvice.
  • U strateškom području stanovanja i dostupnosti energije uopće se ne pokušava izaći iz modela stanovanja za siromašne starije osobe, već se samo načelno ponavlja kako treba osigurati proces deinstitucionalizacije i transformacije ustanova socijalne skrbi, što je posve općenita, pa i promašena poruka. Jednako tako se pitanje dostupnosti energije za starije siromašne građane uopće ne spominje, iako su upravo starije osobe, i to na rubovima gradova, u zaboravljenim stanovima, te u ruralnim područjima, one koje su nasmrt smrznute.
  • Strateško područje o pristupu socijalnim naknadama i uslugama je svakako najkonkretnije ali u njemu nedostaje puno aspekata. Primjerice, kad se govori o „osobama koje pate od nedostatka hrane i/ili teške deprivacije“, uopće se ne spominju starije osobe, iako su one, uz djecu, najmasovnija grupacija siromašnih u RH. Držimo da je potrebno konačno uvesti (Plan 21!) tzv. socijalnu mirovinu odnosno državnu potporu za građane starije od 65 godina bez mirovine i prihoda, jer je pouzdano dokazano kako je to temeljna mjera za borbu protiv siromaštva starijih osoba, te je, npr. u Mađarskoj, dovela do vrlo niskog postotka (10%) starijih osoba izloženih siromaštvu, u odnosu na hrvatskih gotovo tri puta više. Naravno, mađarska tajna je i u adekvatnijim mirovinama (što su učinili održivim, kao i Poljska, Češka i Slovačka, ukidanjem drugog stupa kapitalizirane štednje).
  • Postavlja se i pitanje uvođenja minimalne mirovine, umjesto najniže, koja bi bila na teret socijalnog proračuna. Nadalje, tek sporadično se spominju npr. naknade za vrijeme bolovanja, naknade za nezaposlenost, obiteljske mirovine, partnerska prava, kao i povlastice za određene kategorije (npr. besplatni ili pogodovani javni prijevoz za starije od 65 godina itd. Te je mjere trebalo razraditi  kao preventivne.
  • Nigdje se ni ne spominje tzv. linija siromaštva, koju je svojedobno izračunao Državni statistički zavod i trebala je poslužiti za većinu socijalnih prava, pa i kao cenzus za dopunsko zdravstveno osiguranje, odnosno za liniju ispod koje osiguranik ne plaća za tu proširenu uslugu. I dalje smatramo da se linija siromaštva treba ugraditi u sve provedbene strategije.
  • Kada je riječ o institucijama domova socijalne skrbi, neprekidno se ponavlja kako se trebaju deinstitucionalizirati i transformirati, pa to vrijedi i za domove za starije osobe. Takav trend u EU je propitkivan, jer su se deinstitucionalizirani modeli pokazali neučinkovitima i preskupima (po 20 osoba tjedno mora dolaziti u stan potrebite starije osobe). Takve općenite i univerzalne ciljeve stoga treba izbjegavati, odnosno precizirati ih, pri čemu je nedvojbeno kako je izvaninstitucionalna skrb (npr. gerontodomaćice, dostava obroka i sl.) izuzetno korisna, ali ne i jedini model skrbi.
  • Potrebno je definirati ciljeve glede domova za starije osobe, jer u RH je obuhvaćenost vrlo niska, ispod 2 posto, u odnosu na prosjek EU od 5 posto, pa se postavlja racionalno pitanje čemu će služiti postojeći domovi, hoće li služiti postupnom prijelazu na udomljavanje isključivo siromašnih (kao što se vidi iz dokumenata o bodovanju za prijem u dom), ili će biti tržišnog modela. U mjere svakako treba uključiti i specijalizaciju i kategorizaciju domova umirovljenika, za nepokretne, palijativne slučajeve, za bolesti stare dobi (Alzheimer, Parkins, multipla skleroza, nepokretnost, psihičke bolesti itd.), jer upravo takve bolesti najčešće su praćene siromaštvom i socijalnom isključenošću.
  • U niti jednom dijelu provedbenog programa nema starijih osoba kao zlostavljanih osoba, koje su često žrtve nasilja u obitelji ili zajednici, a k tome su često i ekonomski zloupotrebljavane. Posljedica ekonomskog, fizičkog i psihičkog zlostavljanja najčešće je siromaštvo, pa i beskućništvo. Ako ih se nigdje ne prepoznaje kao takve, normalno da nema niti mjera.
  • Pozdravlja se što se potiče „razvoj volonterstva i dobrosusjedske pomoći“, no SUH ima direktno iskustvo kako su po formiranju Ministarstva socijalne politike i mladih svi projekti koje je SUH vodio s više stotina volontera diljem Hrvatske, odmah otkazani. Mjere ni tu nisu konkretne.
  • Dostojanstveno umiranje se spominje samo u području pristupa zdravstvenom sustavu i to tako da se planira reorganizacija bolničkih djelatnosti. Palijativna skrb nije isključivo zdravstveno, već multidisciplinarno i multisektorsko pitanje, te ga treba s pojačanom pozornošću pretočiti u konkretne mjere. Sramotno je da Hrvatska doista nema niti jedan hospicij, pa čak ni glavni grad.
  • Tzv. zdravstveni segment je vrlo površan i nekonkretan, te je očito da se samo „pejstalo“ gotove programe. Kod pitanja organizacije pomoći za ranjive skupine, samo na jednom mjestu se spominje dob i to starijih muškaraca iznad 65, te žena iznad 60 godina. Zašto te godine, s kojom svrhom, kojim kriterijem?
  • Apsolutno je nepojmljivo da se u mjeri „Promicanje zdravlja i prevencija zaraznih te kroničnih nezaraznih bolesti“ nabrajaju apoteke i pružatelji dentalne zaštite, poimence s vlasnicima i nazivima, i to samo za okruženje Zagreba.
  • Dugoročna skrb o starijima i potrebitima se spominje sporadično i ne prepoznaje kao jedno od glavnih pitanja koje nastoje riješiti europske zemlje, te se planira i donošenje posebne direktive. Svakako ju treba uključiti i u provedbeni program mjera, jer društvo koje stari poput našega kroz adekvatnu strategiju i politike dugoročne skrbi prevenira siromaštvo.
  • U strateškom području za skrb o starijim osobama, nije transparentno da se diskriminacija na temelju dobi doista može suzbijati i obrazovanjem, ne spominju se škole gdje takva edukacija treba otpočeti, već tečajevi za državne i javne službenike. Nedostatno i treba proširiti.
  • Nigdje se ne naglašava prvi potrebni korak u borbi protiv siromaštva starijih osoba, a to je kako ih uputiti i naučiti o njihovim pravima. Ta dimenzija potpuno izostaje i potrebno ju je uključiti i razraditi, jer to je početak gdje suzbijanje, te sprječavanje siromaštva starijih započinje.
  • Mjera o poticanju razine svijesti o zdravom životu, što nazivaju aktivnim starenjem, kada ne bi bila tužna, bila bi smiješna. EU je imala 2012. Godinu aktivnog starenja, kad su brojnim deklaracijama i mjerama definirali kako je riječ o nizu politika utemeljenih na međugeneracijskoj i inim strategijama, a ovdje je aktivno starenje definirano kao zdravi stil života. Izbrisati tako promašenu mjeru te pozivom na deklaraciju EK potrebno je unijeti više mjera vezanih uz aktivno starenje, jer tu je riječ o prevenciji siromaštva.
  • Jednako je promašena i mjera praćenja provedbe novog ZOMO gdje se kao jedna od mjera spominje drugi mirovinski stup u svrhu borbe protiv siromaštva starijih, kada je analizama dokazano kako taj stup nema elemente solidarnosti i distributivnosti, vodi ka siromašenju i ne sprječava siromašenje u starijoj dobi. Taj dio treba svakako izbaciti iz strategije, jer je besmislen.
  • Još jednu mjeru treba izbaciti jer je zalutala u ovaj provedbeni program, a to je mjera provođenja postupka predstečajne nagodbe. Time ćemo prevenirati siromaštvo?
  • Definitivno za izbacivanje je i mjera uvođenja poreza na nekretnine, kao mjere za borbu protiv siromaštva. Kako je više od 70 posto nekretnina u vlasništvu starijih osoba, posve je izvjesno kako (će) uvođenje takve mjere povećati siromaštvo starijih osoba, te omogućiti bogaćenje bogatih na račun siromašnih starica i staraca koji neće moći prodati svoje nekretnine i platiti poreze na nerazvijenom tržištu nekretnina (ne njihovom krivnjom).
  • Vrlo se slabo i nedovoljno razrađuju mjere za ublažavanje posljedica prezaduženosti stanovništva (ovrhe, blokade računa, zaštićeni računi, deložacije itd.), a pritom donošenje zakona o stečaju potrošača treba preimenovati u problem stečaja građana, jer oni nisu zbog potrošnje, već zbog siromaštva, zapali u dugove. Mjera koja bi bila korisna je svakako informiranje starijih građana o njihovim pravima (pa i kao potrošača), davanje besplatnih pravnih savjeta i pomaganje u sprječavanju siromaštva. Tu svakako ulaze i zelenaški krediti, razni bankarski paketi, a osobito ekonomske zloporabe kroz ugovore o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju.
  • Nedopustivo je da se u mjeri za razvoj financijske pismenosti građana navodi isključivo udruga „Potrošač“, te ovdje, kao i svugdje drugdje, treba navoditi samo organizacije civilnog društva, a ne pogodovati nekima, a isključivati druge.