UVODNA RIJEČ

Kad si siguran i kad te nije strah

     Zašto su dvije najveće hrvatske umirovljeničke udruge, Sindikat umirovljenika Hrvatske i Matica umirovljenika Hrvatske, uputile čestitke Andreju Plenkoviću povodom pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima? Ne samo iz pri­stojnosti, već zato jer je iskustvo s Premijerom-Građevinom iz 2015. duboko ostalo u memoriji ovog naroda, ali ne kao pošalica uz kavu, već kao bolni osjećaj nesigurnosti.

     Nije bitno jesu li starije osobe diljem Hrvatske masovno dale svoje povjerenje upravo Plenkoviću, a jesu. Nije bitno niti je li njegov prosječni glasač nižeg obrazovanja, gdje je svaki deveti završio tek osnovnu školu, a jedva 26 posto ih ima fakultet, a baš je tako. Nije bitno je li u Sabor s njihove liste ušlo samo 9 žena od 66 sabornika, iako je sve to bitno. Najbitnije je da je    Hrvatska nasuprot strahu birala - sigurnost. HDZ nije samo odglumio predizbornu kampanju „Sigurna Hrvatska", već nam je svima ponudio kontinuitet, stabilnost i sigurnost. Vlada će biti formirana „preko noći", bez navlačenja i odugovlačenja, tr­govanja i korupcije na javnoj trpezi. To je ono što je pobijedilo sve druge stranke: taj osjećaj kad si siguran i kad te nije strah.

     Tek je iz rezultata ovih izbora moguće iščitati koliko je straha u narod unijela retorika Domoljubnog pokreta i dijelom Mosta, koliko su istupi Hasanbegovića, Glasnovića i Zekanovića i Ruže Tomašić, pa onda i Škore i Raspudića o silovanim ženama i po­bačaju, unijeli gađenja i nemira u duše građana. I tek je sada posve jasno da nije narod glasao za HDZ zbog korone, već zbog želje za normalnom zemljom. Tu normalnost je u ovom trenutku jamčio samo HDZ.

     Točno je i da je 40 posto glasača SDP-a (Restart) starije od 60 godina, jer je tamo ponuđeni jelovnik bio ravan bakanalijama starih Rimljana. Kao da je ponuda za umirovljenike napuhavana jer su im na listama bila uglavnom stara, potrošena lica, pa su ispisali svoju listu želja.

     Tako je jedina umirovljenička čestitka otišla Plenkoviću. Po­bjednicima i treba čestitati. U čestitki je pisalo i da ih podsjećamo kako je udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći u RH pao ispod 38 posto, da više od polovice umirovljenika prima miro­vinu nižu od hrvatske linije siromaštva koja iznosi 2.485 kuna, da je previše kontejner-umirovljenika, poniženih i prevarenih.

     Izrazili smo nadu da će nova Vlada pronaći načina da po­veća mirovine i uvede pravednije usklađivanje s rastom plaća, a svakako bi trebalo uvesti i novi model obiteljskih mirovina. Zatražili smo prijenos vlasničkih prava nad domovima za starije i nemoćne na županije i Grad Zagreb i još puno toga što bi se trebalo naći na dnevnom redu savjetodavnog tijela Vlade, Na­cionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe. Jer sigurnost nije samo floskula. Sigurnost ima cijenu i vraća dostojanstvo i blagostanje. Najvažnije je pravovremeno se zaštititi od onih koji se hrane vašim osjećajima nesigurnosti. Upravo to su glasači učinili.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

  

Proljetno provjetravanje

 

     Zimu ove godine ni­smo gotovo ni osje­tili pa je u vodu pala i naša odluka da u topli­cama provedemo „zimsko ljetovanje". Mislili smo da ćemo uživati u „banjanju" u toplicama dok je sve oko nas prekriveno snijegom. Dva autobusa su krenula u proljetno jutro iz Zagre­ba puna umirovljenika put Banje Vrućice u susjednu državu Bosnu i Hercego­vinu. Neki su veselo pje­vali, pričali viceve, poneki drijemali i jedva čekali da stignemo na odredište. Najviše su bili nestrpljivi i znatiželjni oni kojima je to prvi posjet ovom lječilištu, dok neki dolaze i po deseti put. Granicu smo vrlo brzo prošli uz nekoliko osobnih problemčića. Dolazak je bio ugodan, većina se od­mah smjestila u sobe i od­mah otišla kod liječnika na pregled kako bi se utvrdili potrebni terapijski postup­ci. Nakon prvih masaža i „banjanja", uslijedilo je kratko upoznavanje dugih hodnika do soba, a potom odlazak na večeru.

     Po prvi puta sam poš­la na putovanje s velikim brojem umirovljenika koje baš nisam dobro poznava­la, no profesionalna zna­tiželja bila je jača. Željela sam u narednih deset dana osjetiti jedan veseliji dio „umirovljeničkog" života. Moram naglasiti da u naše zagrebačko psihološko sa­vjetovalište mi dolaze ljudi da riješe neke svoje osob­ne, često i dugogodišnje, nagomilane probleme, a ovdje je bilo veselo i buč­no. Ljudi su se susretali i pozdravljali, često ljubili i grlili. Imala sam osjećaj da su svi bili sretni što su opet tu zajedno. Obnavljali su kroz smijeh neka ranija sje­ćanja. I mene je obuzela radost ovih sretnih „penzića". Počela sam razmišljati kako je starijima tako malo potrebno da se osjete ispu­njenima.

     Vidjela sam neko malo veće društva nce svečanije odjeveno i jednu od po­znatih gospođa upitala što slave, a ona mi je odgovo­rila „idemo u Posavinu na ples". Kad je vidjela da sam začuđena brzo je dodala: „preko puta je hotel Posa­vina i tamo je svaku večer ples". Ja sam bila umorna od puta i terapije, a oni su htjeli još uzbuđenja. Oni su ciljano došli na aktivni od­mor i žele iskoristiti svaku mogućnost da se zabave. I tako sam iz dana u dan promatrala moje drage nove prijatelje koji su po­red nekoliko fizikalnih tera­pija svaki dan imali mnogo korisnijih doživljaja.

     Jednog dana pridružila sam se za stolom jednom gospodinu koji me pozvao da sjednem s njim. Ljuba­zno je rekao da je iz jed­nog mjesta blizu Kutine i da je došao da malo obno­vi snagu, jer kod kuće ima malo gospodarstvo, neko­liko hektara zemlje, ogra­đen dio pašnjaka na kome je 30-ak ovaca i nešto ma­nje janjadi, da supruga hrani desetak svinja, 30-ak kokoši i isto toliko pataka, da ima jednog starog ko­nja koji mu je radost i slu­ži za „paradu", za nastupe folklornih društava. Supru­ga i on nikad ne mogu ići zajedno na odmor. Uvijek hvataju „slobodno" vrijeme koje im uvijek nedostaje, jer netko mora ostati bri­nuti za „kuću i blago", kaže nasmiješeno gospodin. On je radio u Petrokemiji u Ku­tini, a supruga u Zagrebu. Od sela do vlaka u Kutini vozila se automobilom za svakakvog vremena punih 20 godina. Otišli su u prije­vremenu mirovinu kad su djeca otišla od kuće - je­dan sin u Zagreb, a drugi sin i kćer u Njemačku. Kaže da mirovina slabo raste i da od nje ne bi mogli dobro živjeti, ali zato sve osigura­ju svojim rukama. Nije sre­tan što su djeca otišla od kuće, ali on ih razumije.

     Druga priča je vedrija i veselija što se tiče bračnih partnera, vidi se na prvi pogled da se vole, plešu zajedno. Druže se s drugi­ma ljudima, pa je gospodin smatrao društveno pristoj­nim da pozove i mene da s njim otplešem jedan ples. Imaju dvoje djece, odra­sle, ali već nekoliko godina uzalud traže posao. Jedan je pokušao i u Irskoj, ali vra­tio se razočaran. Za sada još žive s roditeljima, ali do kada će to moći podnositi?

     Sljedeća priča je jako realna; dvoje starijih ljudi, slabije pokretni, organizi­rano dolaze već nekoliko godina zajedno, spavaju u istoj sobi i pomažu si. Nisu vjenčani i kad se vrate kući, vrate se svatko u svoju obi­telj i nastave druženje u svojoj mjesnoj zajednici, u svojoj udruzi umirovljeni­ka. Ovo je jedna doista pra­va ljubavna priča koja traje već nekoliko godina, koju već svi znaju, a koja će još trajati neko vrijeme. Dirlji­vo je vidjeti njihovu uzaja­mnu brigu i pažnju. Nadam se da će imati sretan kraj.

     Svi su iskoristili boravak u toplicama i nisu toliko bile korisne fizikalne tera­pije koliko ono što se do­gađalo izvan bazena i koje­kakvih „struja" i vježbi.

Svi se vraćaju u svakod­nevnicu i nastavljaju dru­ženja u svojim udrugama. To je bio pravi aktivni od­mor. Ponovite ga i sljedeće godine. I ja ću.