UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

  

Proljetno provjetravanje

 

     Zimu ove godine ni­smo gotovo ni osje­tili pa je u vodu pala i naša odluka da u topli­cama provedemo „zimsko ljetovanje". Mislili smo da ćemo uživati u „banjanju" u toplicama dok je sve oko nas prekriveno snijegom. Dva autobusa su krenula u proljetno jutro iz Zagre­ba puna umirovljenika put Banje Vrućice u susjednu državu Bosnu i Hercego­vinu. Neki su veselo pje­vali, pričali viceve, poneki drijemali i jedva čekali da stignemo na odredište. Najviše su bili nestrpljivi i znatiželjni oni kojima je to prvi posjet ovom lječilištu, dok neki dolaze i po deseti put. Granicu smo vrlo brzo prošli uz nekoliko osobnih problemčića. Dolazak je bio ugodan, većina se od­mah smjestila u sobe i od­mah otišla kod liječnika na pregled kako bi se utvrdili potrebni terapijski postup­ci. Nakon prvih masaža i „banjanja", uslijedilo je kratko upoznavanje dugih hodnika do soba, a potom odlazak na večeru.

     Po prvi puta sam poš­la na putovanje s velikim brojem umirovljenika koje baš nisam dobro poznava­la, no profesionalna zna­tiželja bila je jača. Željela sam u narednih deset dana osjetiti jedan veseliji dio „umirovljeničkog" života. Moram naglasiti da u naše zagrebačko psihološko sa­vjetovalište mi dolaze ljudi da riješe neke svoje osob­ne, često i dugogodišnje, nagomilane probleme, a ovdje je bilo veselo i buč­no. Ljudi su se susretali i pozdravljali, često ljubili i grlili. Imala sam osjećaj da su svi bili sretni što su opet tu zajedno. Obnavljali su kroz smijeh neka ranija sje­ćanja. I mene je obuzela radost ovih sretnih „penzića". Počela sam razmišljati kako je starijima tako malo potrebno da se osjete ispu­njenima.

     Vidjela sam neko malo veće društva nce svečanije odjeveno i jednu od po­znatih gospođa upitala što slave, a ona mi je odgovo­rila „idemo u Posavinu na ples". Kad je vidjela da sam začuđena brzo je dodala: „preko puta je hotel Posa­vina i tamo je svaku večer ples". Ja sam bila umorna od puta i terapije, a oni su htjeli još uzbuđenja. Oni su ciljano došli na aktivni od­mor i žele iskoristiti svaku mogućnost da se zabave. I tako sam iz dana u dan promatrala moje drage nove prijatelje koji su po­red nekoliko fizikalnih tera­pija svaki dan imali mnogo korisnijih doživljaja.

     Jednog dana pridružila sam se za stolom jednom gospodinu koji me pozvao da sjednem s njim. Ljuba­zno je rekao da je iz jed­nog mjesta blizu Kutine i da je došao da malo obno­vi snagu, jer kod kuće ima malo gospodarstvo, neko­liko hektara zemlje, ogra­đen dio pašnjaka na kome je 30-ak ovaca i nešto ma­nje janjadi, da supruga hrani desetak svinja, 30-ak kokoši i isto toliko pataka, da ima jednog starog ko­nja koji mu je radost i slu­ži za „paradu", za nastupe folklornih društava. Supru­ga i on nikad ne mogu ići zajedno na odmor. Uvijek hvataju „slobodno" vrijeme koje im uvijek nedostaje, jer netko mora ostati bri­nuti za „kuću i blago", kaže nasmiješeno gospodin. On je radio u Petrokemiji u Ku­tini, a supruga u Zagrebu. Od sela do vlaka u Kutini vozila se automobilom za svakakvog vremena punih 20 godina. Otišli su u prije­vremenu mirovinu kad su djeca otišla od kuće - je­dan sin u Zagreb, a drugi sin i kćer u Njemačku. Kaže da mirovina slabo raste i da od nje ne bi mogli dobro živjeti, ali zato sve osigura­ju svojim rukama. Nije sre­tan što su djeca otišla od kuće, ali on ih razumije.

     Druga priča je vedrija i veselija što se tiče bračnih partnera, vidi se na prvi pogled da se vole, plešu zajedno. Druže se s drugi­ma ljudima, pa je gospodin smatrao društveno pristoj­nim da pozove i mene da s njim otplešem jedan ples. Imaju dvoje djece, odra­sle, ali već nekoliko godina uzalud traže posao. Jedan je pokušao i u Irskoj, ali vra­tio se razočaran. Za sada još žive s roditeljima, ali do kada će to moći podnositi?

     Sljedeća priča je jako realna; dvoje starijih ljudi, slabije pokretni, organizi­rano dolaze već nekoliko godina zajedno, spavaju u istoj sobi i pomažu si. Nisu vjenčani i kad se vrate kući, vrate se svatko u svoju obi­telj i nastave druženje u svojoj mjesnoj zajednici, u svojoj udruzi umirovljeni­ka. Ovo je jedna doista pra­va ljubavna priča koja traje već nekoliko godina, koju već svi znaju, a koja će još trajati neko vrijeme. Dirlji­vo je vidjeti njihovu uzaja­mnu brigu i pažnju. Nadam se da će imati sretan kraj.

     Svi su iskoristili boravak u toplicama i nisu toliko bile korisne fizikalne tera­pije koliko ono što se do­gađalo izvan bazena i koje­kakvih „struja" i vježbi.

Svi se vraćaju u svakod­nevnicu i nastavljaju dru­ženja u svojim udrugama. To je bio pravi aktivni od­mor. Ponovite ga i sljedeće godine. I ja ću.