UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

   

Zaljubi se jer si star

     Valentinovo je pred vratima. Danas sam primila dva poziva za održavanje izbornih skupština u podružnica­ma. Jedan je bio drukčiji. U desnom uglu gore je nacrtano malo strelicom probodeno srce, a u lije­vom donjem kutu silueta plesnog para i tekst „Posli­je skupštine domjenkom se nastavljamo družiti uz glazbu i ples te ćemo tako obilježiti Valentinovo."

     Tipično ponašanje sta­rijih osoba. Spojiti ugodno s korisnim. U ovom slučaju obvezu održavanja skup­štine završiti u veselom druženju. Druga je po­družnica dan prije Valen- tinova organizirala stručnu tribinu u okviru projekta, a potom, dakako, proslavu Valentinova.

     Vrijeme iz dana u dan sve više miriše na prolje­će. Toplo je i sunčano pa su jutros u mome vrtu, uz procvale visibabe, skakutale i male ptice sjenice. U travi je bilo nešto što su kljunom čupkale i cvrkuta- le. I odmah sam se sjetila da mi je moja baka iz Me­đimurja kao djetetu rekla da se to ptičice žene. I do­ista nakon nekog vremena i male su se ptičice pojavile u gnijezdu.

      U „ona vremena" bake su u grmlje sakrivale male kolačiće koje su tražila dje­ca. I tako su mi priča do pri­če vezane uz Valentinovo zaokupile misli pa se sje­tim i jučerašnjeg posjeta frizerskom salona u mome susjedstvu. U salonu je fri­zerka šišala jednog gospo­dina, a drugi s nakostrije- šenom frizurom je čekao. Nisam bila sigurna da li je to nova ili stara frizura. Ša­lili smo se na račun Valen­tinova za koje se moramo i izgledom pripremiti kako bi se svidjeli svom starom bračnom partneru s kojim smo pregrmili mnogo ta­kvih proslava.

    Razmišljala sam o mno­gim pričama koje sam čula od ljudi koji su imali lijepa, ali i tužna sjećanja vezana uz Valentinovo. Sjetila sam se nekih stari­jih gospođa koje su mi u posljednje vrijeme dolazi­le s pitanjem da li da pri­hvate neku prisniju vezu s dugogodišnjim prijate­ljem. Naime, već su jedan drugome oko dvije godi­ne partneri za posjećiva­nje kazališta i koncerata, ali svaki živi u svom stanu. Gospođa kaže da se boji da ostanu sami u stanu jer ne zna kako bi se ponašala u slučaju da osjeti jaču po­trebu za nježnošću, a da to partner ne prihvati. Boji se da ne pokvari divno prija­teljstvo.

     Savjetovala sam joj da se ohrabri i iskoristi hladni­je vrijeme, pa kad je prija­telj doprati do kuće, a vani je hladno, neka ga pozove na čaj. Dogovoreno i re­alizirano na zadovoljstvo oboje! Sada i prespavaju jedno kod drugoga. Ne­maju djece i bližih rođaka, nemaju zajedničku imovi­nu i žive svoj život sretno i zaljubljeno.

     Druga priča je malo slo­ženija jer je u njoj više, da tako kažemo, zainteresira­nih aktera. Bilo je to divno prijateljstvo koje su podr­žavala i njihova djeca. Sve je bilo u redu dok su oboje živjeli u svojim stanovima. Kad je gospodin postao teže pokretan, njegova su ga djeca smjestila u dom, a gospođi zabranila posjete jer su vjerovali da ga može nagovoriti da njoj ostavi stan. Osim toga, dom je bio udaljen od mjesta gdje živi gospođa pa je tako obitelj prekinula vezu i gospodin je umro iznenada, sahra­njen daleko od kuće.

     Sjetih se i desetak bra­kova u starijoj dobi, neko­liko sklopljenih u domu umirovljenika, a sigurno i više od pedesetak uspješ­nih prijateljskih, ali i inti­mnih veza, starijih osoba koje su sretnije i zadovolj­nije jer život udvoje je sta­nje kad dio naših briga i strahova, usamljenosti i nesnalaženja podijelimo s nekim.    Starenje je lakše udvoje. Osjećamo se za­štićeni.

      I zato savjet za danas: učinimo sami sebi radost i Valentinovo provedimo sa sebi sličnima. S dragim osobama. Dajmo si priliku za ljubav ili barem prijatelj­stvo.

Moja je poruka: zaljubi se jer si star!