UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

  

Nove želje u novoj godini

 

     Vjerujem da ste svi pro­slavili Novu godinu onako kako ste željeli, u najboljem društvu koje ste sami odabrali. Danas sam srela mnogo suradnica i su­radnika koje još nisam vidje­la u ovoj godini pa sam ih uz lijepe želje pitala i kako su i gdje proslavili Novu godinu. Neki iz Zagreba su je doče­kali na Trgu bana Josipa Jelačića uz poznatu grupu „Prljavo kazalište". Uvjera­vali su me da im uopće nije bilo hladno. Ne znam koliko je bilo stupnjeva na termo­metru, ali to ionako nije važ­no jer su svi osjećali toplinu mase koja je dijelila radost druženja i pjesama koje tra­ju već nekoliko desetljeća i koje su bile dio nekih novih vremena u našim životima.

     Druga gospođa mi je re­kla kako su ona i još tri prija­teljice kod kuće, uz pjesmu i ples, veselo dočekale Novu. Jedan je mlađi umirovljenik prespavao ponoć i probu­dio se u Novoj godini. Treća mi je gospođa rekla da je Novu dočekala u„najboljem društvu", tj. sama sa sobom. Ona i njene uspomene, ona i sjećanje na prvi ples, na prvu ljubav, na puno doče­ka u veselom raspoloženju, uz sjetnu glazbu i čestitku s TV ekrana. Šampanjcem je nazdravila sebi i nekom društvu iz nekog drugog vremena. U jednom ju je času suza vratila u sadaš­njost, ali obrisala ju je i osta­tak noći prespavala. Ujutro je, kaže, nestalo romantike i čarolije polusvjetla.

     Novi dan bio je za dono­šenje novih odluka. Stara godina bila je, kaže, tako-ta- ko, ni predobra ni preloša, podnošljiva, bez nekih uz­buđenja. U novoj godini se odlučila više družiti u svojoj SUH-ovoj podružnici i sva­kako će iduće godine ići tamo na doček jer do sada nije za to imala želju. Odlu­čila je više se družiti s nekim

          novim prijateljima, jer starih više gotovo i nema. Djeca su otišla u daleki svijet koji ona ne poznaje jer nije tamo ni bila. Pošalju joj za Novu go­dinu 500 eura i čestitku. Lje­ti je posjete samo nekoliko dana u prolazu na more, na ljetovanje, ali je ne pozovu da ide s njima i unucima koji su već srednjoškolci i nisu emotivno vezani za baku.      Tako je prošle godine odlu­čila da se više neće osamlji­vati i da će radosnije živjeti, ali uvijek ju je spriječila neka obveza prema prijateljici ili nekoj starijoj rođakinji. Nje­na samoća traje cijelo deset­ljeće i teško da će promijeni­ti tu rutinu.

     I tako se sjetih kako i sama na početku svake godine za­ključim da nisam ostvarila u protekloj godini sve što sam planirala. Iz godine u godi­nu ostvarujem sve manje „zadataka". I ove sam godi­ne planirala u prvoj polovici napraviti toliko stvari koje sam planirala već prije dvije godine. Ponekad zaboravi­mo da nam s godinama vri­jeme „kraće" traje. Nešto što smo u „ranim četrdesetima" ostvarivali za mjesec dana, sada nam trebaju tri mjese­ca. I ja ću morati utrostručiti snage i ozbiljno se prihvatiti posla jer vrijeme nesmiljeno curi. Analizirala sam gdje sam griješila i što sam sve „gurala pod tepih" pa sada znam da nemam više pravo na pogrješku. Shvatila sam da moram realizaciju pro­gramirati u etapama i držati se planiranog. Ne smijem sama sebi opravdavati od­gađanje i neizvršenje nego stvari posložiti drugačije.

     Ne smijemo vjerovati da će nam pomoći Kairos (bog, mali čupavi dječak iz grčke mitologije, kojeg moramo uhvatit za čuperak). Mora­mo stvari „resetirati" kako bismo uspješno dovršili ono što smo planirali ostvariti u novoj godini. I tako svake  godine na kraju analizirati realizaciju onoga što smo sami zacrtali. Kako s godina­ma slabe naše sposobnosti, moramo smanjivati plano­ve koje želimo ostvariti tije­kom godine, jer spoznaja na kraju da nismo realizirali ni polovinu planiranog dovo­di nas do razočaranja. Želje moramo prilagoditi dobi, a ne cijele se godine ljutiti na samu i samog sebe zbog ne­mogućnosti realiziranja ne­realno postavljenih ciljeva i zadataka. U svakoj novoj godini moramo uživati i ne natjecati sa samima sobom.

I kad jedni drugima česti­tamo Novu godinu obično si zaželimo „puno sreće i miro­vine veće" (to znamo da je samo zbog rime).

     Savjet svima koji žele učiniti neke radikalnije pro­mjene u svom životu, kao što su preseljenje u manji stan, neka se posavjetuju s djecom, rođacima ili prija­teljima, jer promjena sredi­ne i stjecanje novih navika u novom okruženju može psihički destabilizirati sta­riju osobu. Još nedovoljna pripremljenost za odlazak u dom za starije osobe često ima za posljedicu i depresiv­ne reakcije. Važno je da stari­ji sudjeluju u donošenju od­luke i da se poštuje i njihovo mišljenje i želje u najvećoj mogućoj mjeri, s ciljem za­štite njihova dostojanstva.

     I na kraju predlažem da svatko, tko nije donio neku odluku, to učini za sebe. No, pokušajte donijeti odluku o pomoći nekom u potrebi. Tijekom godine npr. dvije osamljene susjede pozovite na kavu ili otiđite s njima na neku izložbu ili u kino. Poku­šajte sistematski upravljati svojim odlukama i ne dono­site preteške i prezahtjevne odluke jer to može biti frustrirajuće.

     Plovite sretno nemirnim morem života još puno go­dina.