UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

    

Radost druženja u prosincu

 

     U posljednje vrijeme raz­govaram s prijateljima o posljednjem mjese­cu u godini kao o radosnom mjesecu u kojem se pripre­mamo za najradosniji pra­znik kršćanske vjere. Rođe­nje spasitelja Isusa Krista koji obećava raj na zemlji i vječni život na nebu.

     Radujemo se kraju go­dine koja je bila svakakva. I laka i teška i vesela i tužna, uspješna na poslovnom pla­nu, ali neuspješna na emo­cionalnom ili obrnuto. Bila je, zaključujemo na kraju, kao i svaka druga koju smo proživjeli.

     Sada znamo kako ćemo sljedeću godinu organizira­ti drugačije. Osvijestili smo svoje pogreške i zaključili da ih sljedeće godine neće biti. Sretnemo tako prijatelja s kojim smo se ranije druži­li mnogo više. Zanemarili smo mnoga druženja pa čak i pozvati prijatelje na malu kućnu „zabavu" povodom svog rođendana. Uopće ni­smo obilježili taj dan. Tako razmišljamo i najednom se javi želja da se to ne ponovi sljedeće godine. No, sjetili smo se da ove godine nismo pozivali k sebi ni na ranije tradicionalna obiteljska i pri­jateljska okupljanja. Zapu­stili smo pomalo i redovno spremati svoj stan. Ta zašto bismo ga glancali kad nam nitko ionako ne dolazi. Zar su doista ljudi postali tako nedruštveni?

     U tom razmišljanju sret­nem prijateljicu. Ispričam joj nakon kratkog razgovora da ne znam što da pišem u ovom broju našeg glasila. Ona mi predloži da pišem upravo o problemu zašto smo prestali organizirati male društvene razgovore u vlastitom domu i zašto sve manje pozivamo prijatelje u goste. Naravno da smo odmah utvrdile da je to zbog vlastite komocije, da nam se ne da spremati stan svakoga dana, da krevet ne moramo uredno spremiti nakon ustajanja, da mi može­mo pojesti„nezdravi obrok" i tome slično.

     Radi li se to samo zbog neke vrste umora ili odusta­jemo od sebe? U tom sam trenutku shvatila ozbiljnost problema pa želim to i s vama podijeliti. Mislim da je to problem prezasićeno­sti nekim aktivnostima. Ak­tivnosti nam kradu vrijeme. Sada smo sporiji jer smo sta­riji. Ne smijemo odustajati od druženja s prijateljima, ali niti pretjerano prihvaćati ob­veze koje nas umaraju, koje oduzimaju previše vremena ili su fizički preteške za našu dob, što se često događa zbog pomaganja u obitelji, npr. zbog brige o starijem članu ili unuku.

      Ali najvažniji smo razlog mi. Moramo sebi prilagodi­ti upravo vrijeme, dovoljno vremena za druženje sa svo­jom generacijom. Najbolje je druženje u malom kru­gu dugogodišnjih prijatelja i prijateljica u poznatom, ugodnom ambijentu vlasti­tog doma. Sada je vrijeme da spremite svoj stan, i kre­vet dakako (prije svega zbog sebe, ne zbog prijatelja) i pozovete prijatelje u goste. Obnovite stara prijateljstva, bit ćete ugodno iznenađeni kako ćete se dobro ili bolje, a možda i najbolje osjećati.

     Naime, staro će vam društvo prije svega oživjeti sjećanje na neka ponekad i prilično daleka vremena. Ponijet će vas neki osjećaji koje gotovo da ste zabora­vili, a bili su dio vas, a sada vam znače čak i više. Možda su i vaši prijatelji priželjkiva­li upravo ovakva druženja i možda su se bojali da neće uspjeti. Ohrabrite se i kreni­te, pozovite društvo na adventsko okupljanje u vašem domu i krevet svakako po­spremite.

     Ovo je vrijeme kad mo­žemo činiti mnogo stvari za one koji su drugačiji od nas. Danas sam na televiziji vidjela spot Crvenog križa koji je napravio velik letak i predložio mnogo sitnih „darova", kao što su npr. po­ziv susjedu na kavu, pomoć bolesnom prilikom odlaska liječniku i sl. Sve su to sitni darovi za onoga koji daruje, a veliki za onoga kome su darovani. Vrijednost dara ovisi o onome što je neko- me od životne važnosti u određenom trenutku. To je nešto što nema cijenu.

     Svakako dio praznika provedite s obitelji, djecom, unucima, roditeljima ako su živi, širom obitelji, a dio sva­kako sa svojim društvom pa makar samo s jednom pri­jateljicom ili prijateljem. To prije svega vrijedi za doček Nove godine kada je „luda noć" i sam čovjek se često osjeća još osamljenije.

     Svakako organizirajte jedno obiteljsko ili prija­teljsko okupljanje u svom domu. Porast ćete u svojim, ali i u njihovim očima. I ne zaboravite napraviti, inspekciju!             

     Sretna nam još jedna godina više! Stariji smo! Mudriji? Možda da, a mož­da ne!