UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Koliko dugo traju prijateljstva

 

     Ljudi se vrlo često pi­taju koliko dugo traju prijateljstva. Najčešće na početku prijateljevanja ne znamo, a možda ni ne želimo kvariti radost raz­mišljanjem o tome kada će i kako završiti.

     Često smo samo zane­seni novim prijateljem ili prijateljicom i zadovolja­vamo se trenutnim sta­njem jer želimo da tako što duže traje. Nitko nika­da na početku ne razmišlja da to mora trajati do kraja života.

Život nam na početku nudi mogućnost izbora, a nakon određenog vreme­na imamo osjećaj da neka prijateljstva traju duže vremena, da nas ispunja­vaju nekim novim osjećajnim dimenzijama i da nam postaju potreba.

     Kad prijateljstvo dugo traje čini nam se da je prijatelj prava osoba za pomoć i da će naše prijateljstvo trajati do smrti jednoga od nas. Mislimo da nema razloga (a mož­da ga mi i ne vidimo) da sumnjamo u dugogodiš­nje prijateljstvo. No onda se, kao mojoj prijateljici, jednoga dana dogodi da nakon bezazlene nedogovorene intervencije u slobodno vrijeme njenog sina, stigne pismo kako je kraj njihovom prijatelj­stvu, kako se uopće usu­dila njenom sinu davati neke zadatke. Prijateljica je ostala iznenađena ova­kvom reakcijom i ne zna se nositi s tim problemom. Žao joj je jer prijateljice su više od 40 godina. Povu­kla se i odgovara kratko na nove poruke.

     Nijedna još nije učinila prvi korak da razjasne ne­koliko problema. Prvo tre­baju pokazati želju da i da­lje žele biti prave, iskrene prijateljice i da je upravo veličina ljudi u analizira­nju i rješavanju problema u komunikaciji, priznanju vlastite pogreške te nasta­viti prijateljstvo kao prije nesporazuma.

     Prijateljstvo zahtijeva mnogo strpljenja i razumi­jevanja. Nije lako biti ne­čiji dugogodišnji prijatelj jer svako prijateljstvo nas oplemeni i emocionalno nagradi ako doista aktivno živimo prijateljstvo.

      Ne treba imati stotine prijatelja na kratke sta­ze i na trošenje površnih emocija. Nazvala bih ih „prijateljstvima u prolazu" pa ponekad doista prođu usput, kako i dođu. Čo­vjek može u životu imati samo nekoliko pravih pri­jateljstava koje dugo tra­ju i koja su iskrena i koja traže ljubav i pažnju, ali je isto toliko i uzvraćaju. Tu dobijemo upravo onoliko koliko uložimo.

Kad nas takav prijatelj napusti jako smo tužni jer postoje prijatelji koji s nama prožive i naš dio ži­votnog puta i na kraju se pitamo kako dalje.

     Ja imam dvije prijate­ljice iz gimnazijskih dana. U ono vrijeme, u našoj do­movini „iza željezne zavje­se" pošle smo u klasičnu gimnaziju, kao djevojčice malo starije od 10 godi­na, pa onda provele osam godina do velike mature, učeći latinski i francuski, starogrčki, povijest umjet­nosti; otplesavši maturalni ples u Glazbenom zavo­du, pa preko maturalnog putovanja po Italiji s po­sebnim boravkom tjedan dana u Rimu koji je te go­dine bio domaćin Olim­pijskih igara, stigli do Po- mpeja i Napulja i natrag, sve do ispita zrelosti 1961. godine.

     Naših osam zajednič­kih godina proživjele smo intenzivno i od djevojči­ca postale zrele i ozbiljne djevojke i svaka je pošla na svoj fakultet i dalje u život. Prorijedile smo dru­ženja i živjele svaka svoj profesionalni put i obitelj­ski život.

     Nismo ostale živjeti u istome gradu, ali prijatelj­stvo je tinjalo i trajalo tako u sjećanju, prostoru i vre­menu četrdesetak godina.

     Nakon odlaska u mi­rovinu opet smo zajedno. Prijateljstvo je izdržalo sve te silne godine, gotovo pola stoljeća, a svakako više od pola prosječnog ljudskog života i uvjere­na sam da ćemo izdržati do samog kraja sačuva­ti naš vedar duh i radost življenja, iako već i bole­sti posjećuju naše dane. Prijateljstvo će pratiti nas do nekog našeg konca. I na kraju, bile smo i ostale različite i samo svoje, ali prijateljstvo je pobijedilo i drži nas na okupu. Zato, čuvajte svoja prijateljstva!