UVODNA RIJEČ

Kad si siguran i kad te nije strah

     Zašto su dvije najveće hrvatske umirovljeničke udruge, Sindikat umirovljenika Hrvatske i Matica umirovljenika Hrvatske, uputile čestitke Andreju Plenkoviću povodom pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima? Ne samo iz pri­stojnosti, već zato jer je iskustvo s Premijerom-Građevinom iz 2015. duboko ostalo u memoriji ovog naroda, ali ne kao pošalica uz kavu, već kao bolni osjećaj nesigurnosti.

     Nije bitno jesu li starije osobe diljem Hrvatske masovno dale svoje povjerenje upravo Plenkoviću, a jesu. Nije bitno niti je li njegov prosječni glasač nižeg obrazovanja, gdje je svaki deveti završio tek osnovnu školu, a jedva 26 posto ih ima fakultet, a baš je tako. Nije bitno je li u Sabor s njihove liste ušlo samo 9 žena od 66 sabornika, iako je sve to bitno. Najbitnije je da je    Hrvatska nasuprot strahu birala - sigurnost. HDZ nije samo odglumio predizbornu kampanju „Sigurna Hrvatska", već nam je svima ponudio kontinuitet, stabilnost i sigurnost. Vlada će biti formirana „preko noći", bez navlačenja i odugovlačenja, tr­govanja i korupcije na javnoj trpezi. To je ono što je pobijedilo sve druge stranke: taj osjećaj kad si siguran i kad te nije strah.

     Tek je iz rezultata ovih izbora moguće iščitati koliko je straha u narod unijela retorika Domoljubnog pokreta i dijelom Mosta, koliko su istupi Hasanbegovića, Glasnovića i Zekanovića i Ruže Tomašić, pa onda i Škore i Raspudića o silovanim ženama i po­bačaju, unijeli gađenja i nemira u duše građana. I tek je sada posve jasno da nije narod glasao za HDZ zbog korone, već zbog želje za normalnom zemljom. Tu normalnost je u ovom trenutku jamčio samo HDZ.

     Točno je i da je 40 posto glasača SDP-a (Restart) starije od 60 godina, jer je tamo ponuđeni jelovnik bio ravan bakanalijama starih Rimljana. Kao da je ponuda za umirovljenike napuhavana jer su im na listama bila uglavnom stara, potrošena lica, pa su ispisali svoju listu želja.

     Tako je jedina umirovljenička čestitka otišla Plenkoviću. Po­bjednicima i treba čestitati. U čestitki je pisalo i da ih podsjećamo kako je udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći u RH pao ispod 38 posto, da više od polovice umirovljenika prima miro­vinu nižu od hrvatske linije siromaštva koja iznosi 2.485 kuna, da je previše kontejner-umirovljenika, poniženih i prevarenih.

     Izrazili smo nadu da će nova Vlada pronaći načina da po­veća mirovine i uvede pravednije usklađivanje s rastom plaća, a svakako bi trebalo uvesti i novi model obiteljskih mirovina. Zatražili smo prijenos vlasničkih prava nad domovima za starije i nemoćne na županije i Grad Zagreb i još puno toga što bi se trebalo naći na dnevnom redu savjetodavnog tijela Vlade, Na­cionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe. Jer sigurnost nije samo floskula. Sigurnost ima cijenu i vraća dostojanstvo i blagostanje. Najvažnije je pravovremeno se zaštititi od onih koji se hrane vašim osjećajima nesigurnosti. Upravo to su glasači učinili.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Koliko dugo traju prijateljstva

 

     Ljudi se vrlo često pi­taju koliko dugo traju prijateljstva. Najčešće na početku prijateljevanja ne znamo, a možda ni ne želimo kvariti radost raz­mišljanjem o tome kada će i kako završiti.

     Često smo samo zane­seni novim prijateljem ili prijateljicom i zadovolja­vamo se trenutnim sta­njem jer želimo da tako što duže traje. Nitko nika­da na početku ne razmišlja da to mora trajati do kraja života.

Život nam na početku nudi mogućnost izbora, a nakon određenog vreme­na imamo osjećaj da neka prijateljstva traju duže vremena, da nas ispunja­vaju nekim novim osjećajnim dimenzijama i da nam postaju potreba.

     Kad prijateljstvo dugo traje čini nam se da je prijatelj prava osoba za pomoć i da će naše prijateljstvo trajati do smrti jednoga od nas. Mislimo da nema razloga (a mož­da ga mi i ne vidimo) da sumnjamo u dugogodiš­nje prijateljstvo. No onda se, kao mojoj prijateljici, jednoga dana dogodi da nakon bezazlene nedogovorene intervencije u slobodno vrijeme njenog sina, stigne pismo kako je kraj njihovom prijatelj­stvu, kako se uopće usu­dila njenom sinu davati neke zadatke. Prijateljica je ostala iznenađena ova­kvom reakcijom i ne zna se nositi s tim problemom. Žao joj je jer prijateljice su više od 40 godina. Povu­kla se i odgovara kratko na nove poruke.

     Nijedna još nije učinila prvi korak da razjasne ne­koliko problema. Prvo tre­baju pokazati želju da i da­lje žele biti prave, iskrene prijateljice i da je upravo veličina ljudi u analizira­nju i rješavanju problema u komunikaciji, priznanju vlastite pogreške te nasta­viti prijateljstvo kao prije nesporazuma.

     Prijateljstvo zahtijeva mnogo strpljenja i razumi­jevanja. Nije lako biti ne­čiji dugogodišnji prijatelj jer svako prijateljstvo nas oplemeni i emocionalno nagradi ako doista aktivno živimo prijateljstvo.

      Ne treba imati stotine prijatelja na kratke sta­ze i na trošenje površnih emocija. Nazvala bih ih „prijateljstvima u prolazu" pa ponekad doista prođu usput, kako i dođu. Čo­vjek može u životu imati samo nekoliko pravih pri­jateljstava koje dugo tra­ju i koja su iskrena i koja traže ljubav i pažnju, ali je isto toliko i uzvraćaju. Tu dobijemo upravo onoliko koliko uložimo.

Kad nas takav prijatelj napusti jako smo tužni jer postoje prijatelji koji s nama prožive i naš dio ži­votnog puta i na kraju se pitamo kako dalje.

     Ja imam dvije prijate­ljice iz gimnazijskih dana. U ono vrijeme, u našoj do­movini „iza željezne zavje­se" pošle smo u klasičnu gimnaziju, kao djevojčice malo starije od 10 godi­na, pa onda provele osam godina do velike mature, učeći latinski i francuski, starogrčki, povijest umjet­nosti; otplesavši maturalni ples u Glazbenom zavo­du, pa preko maturalnog putovanja po Italiji s po­sebnim boravkom tjedan dana u Rimu koji je te go­dine bio domaćin Olim­pijskih igara, stigli do Po- mpeja i Napulja i natrag, sve do ispita zrelosti 1961. godine.

     Naših osam zajednič­kih godina proživjele smo intenzivno i od djevojči­ca postale zrele i ozbiljne djevojke i svaka je pošla na svoj fakultet i dalje u život. Prorijedile smo dru­ženja i živjele svaka svoj profesionalni put i obitelj­ski život.

     Nismo ostale živjeti u istome gradu, ali prijatelj­stvo je tinjalo i trajalo tako u sjećanju, prostoru i vre­menu četrdesetak godina.

     Nakon odlaska u mi­rovinu opet smo zajedno. Prijateljstvo je izdržalo sve te silne godine, gotovo pola stoljeća, a svakako više od pola prosječnog ljudskog života i uvjere­na sam da ćemo izdržati do samog kraja sačuva­ti naš vedar duh i radost življenja, iako već i bole­sti posjećuju naše dane. Prijateljstvo će pratiti nas do nekog našeg konca. I na kraju, bile smo i ostale različite i samo svoje, ali prijateljstvo je pobijedilo i drži nas na okupu. Zato, čuvajte svoja prijateljstva!