UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Stare li nam jednako duh i tijelo?

 

     Početkom listopada 2019. godine održana je kon­ferencija pod naslovom „Živjeti starost", u okviru koje je organizirana panel diskusija pod naslovom „Estetika stare­nja". U raspravi su sudjelovali eminentni stručnjaci koji se bave estetskom kirurgijom i koji imaju mnogo iskustva i potrebnog znanja. Među nji­ma je tako bio vrhunski liječ­nik, facijalni kirurg s više od 25 godina radnog iskustva, liječ­nica, specijalistica dermatove- nerologije i laserska kirurginja, radijska voditeljica, „plus age" manekenka i model te mladi istraživač, stručni suradnik na Odsjeku za sociologiju Filozof­skog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Voditeljica je u uvodu ra­sprave naglasila kako je ova tema vrlo interesantna i treba o njoj razgovarati, jer je sada u društvu sve više naglašen kult mladosti, a sve više i če­šće i diktat ljepote i mladosti. Stvarnost je već sada drugačija s obzirom na činjenicu da duže živimo i mijenjamo se, ali čini nam se da su prethodne gene­racije brže starile od nas. Djelo­mično tome pomažu bolji rad­ni uvjeti, kraće radno vrijeme i svakako sve razvijenija koz­metička industrija. Pogled u jednu generaciju ovisi i o broju starijih ljudi. Velik broj djece i mladih unutar generacije sam po sebi odaje dojam mladosti.

     Ali do sada su nekako za­jedno starjeli i naše tijelo i naša ljepota, i naša „duša" i naš um. Možda je to bio samo privid. Jer naš duh ne mora starjeti usporedno s tijelom. Nekad nas bolest dohvati bez najave i zaskoči, pa iako imamo npr. 50 godina, tijelo je odlučilo biti staro 70. Nagla promjena u po­četku tjera nas u borbu s bole­šću i vraćanjem u ranije dobro zdravlje. Sve stavljamo na stra­nu i nastojimo „biti oni stari". Koliko smo puta već izgubili bitku u neravnopravnoj borbi sa samim sobom? Sjetite se nekog „tuluma" i neprospava- ne noći, a sutradan treba ići na posao. Sve se okreće oko nas,

ali idemo i uspijevamo. Tada je duh spasio tijelo.

     Drugi puta će tijelo spasiti duh. Umro vam je dragi prija­telj i zavukli ste se u sobu i pla­čete. Zove vas susjeda u šetnju i u kupovinu. Umorni ste jer ste obavljali teške kućanske poslo­ve. Ipak, poslušat ćete susjedu i s njom otići u šoping i poča­stiti se novom majicom, upra­vo onom koju ste tražili već neko vrijeme. Lakše ćete spa­vati i ne misliti samo na smrt i umiranje.

     Naše tijelo je samo naše. Uvijek nam šalje neke poruke. Kad smo u opasnosti od bole­sti ono nam pošalje poruku da nam je vruće ili hladno, proiz­vede vrućicu i moramo uzeti lijek ili drugu vrstu terapije.

     Svaki je čovjek jedinstven i neponovljiv pa su i igre na­šeg ega (ego - latinski ja) i alter ega (latinski - drugo ja) uvijek drugačije i često nepredvidive. Ako smo u dobrim odnosima s našim emocijama, ako pretež­no nismo skloni bezrazložnim promjenama raspoloženja, ako održavamo neke primjerene ak­tivnosti, ako živimo bez stresa i ako koristimo relativno dobre i dobi primjerene kozmetičke preparate, onda ćemo starjeti dobro i zadržat ćemo i dobar izgled i dobro raspoloženje i bit ćemo dio sretne generacije starih. Ako nam se malo objese očni kapci ne trebamo žuriti na operaciju podizanja, jer znam gospođu koja je imala kasni­je neke probleme s nošenjem naočala.

     Ovo je priča o redovnom starenju i o prosječnim osoba­ma. Naravno, nemaju svi sreću da spadaju u „normalnu" po­pulaciju. Nesretni su oni koji su doista na neki način hendike­pirani od rođenja. Svaki hen­dikep ima drugačiji utjecaj na pojedinca, ne samo u kvalita­tivnom već i u kvantitativnom pogledu. Ponašanje ne ovisi samo o udjelu i vrsti hendike­pa, već i o okolini i integraciji u grupu djece, a kasnije i u gru­pu odraslih ljudi. Ovisi i o iz­boru zanimanja koje će netko odabrati i mogućnosti rada.

     Postoje i ljudi koji su druga­čiji i koji su, unatoč činjenici da dobro izgledaju, nesretni zbog svoga izgleda i ne prihvaćaju sebe. Stalno su nesretni jer im se npr. ne sviđa njihov nos. Čini im se da im je prevelik. Ako imaju novca odlaze liječniku i kupuju mali prćasti nosić. I gle čuda, već drugog dana po ski­danju zavoja nesretni su. Nisu to očekivali. Novi nos im ne stoji dobro. Neki ih tješe, neki se čude, neki se zlobno smješ­kaju. Ali što je tu je.

     Znam gospođu koja je kao jako mlada željela promijeni­ti izgled i kad je dobila neku ostavštinu odlučila je to učiniti. Uz promjenu izgleda, operirala je i usne. Dobila je neku infek­ciju i sada je jako nesretna, ali to ne smije više operirati. Nije se puno usrećila, a ni promije­nila. Svi moraju prije svega do­bro razmisliti što zapravo žele i hoće li im to doista promijeniti život nabolje na način na koji su željeli.

     Ne starimo svi jednako, a ni naši organi ne stare svi istim tempom i intenzitetom. Za očekivati je da ćemo uz bolje kozmetičke preparate očuva­ti vanjštinu zdravijom, kao i unutarnjim mirom i zadovolj­stvom. Za starost se treba pri­premiti kako fizički, još više i psihički. Mladost ne možemo vječno sačuvati. Treba voljeti svoju starost i ne žaliti za mladošću. Treba se sjećati samo lijepih trenutaka mladosti, a one loše, ružne i tužne ostaviti u prošlosti.

     Tijelo i duh moraju biti jed­nako aktivni kao i u mladosti, ali naravno ne istim intenzite­tom. Treba ih isto koristiti i ne zanemarivati ih, jer i oni stare kao sve u vremenu i prostoru. Ako volite sebe i svoje tijelo, ono će starjeti jednako kao i duh. Trošite se prema materi­jalnim i fizičkim mogućnosti­ma. Uživajte u svojim unucima, razgovarajte s djecom. Ako tre­baju vašu pomoć pomozite, ali ne namećite se, ne prigovaraj­te, jer oni znaju sve bolje.

     Pogledajte se u ogledalo i vidjet ćete poznato drago lice.