UVODNA RIJEČ

Vladajući, zašto ignorirate umirovljenike?

Piše: Jasna A. Petrović

     Počela je neslužbena kampanja za izbore za Pred­sjednika Republike Hrvatske. Sve su brojnije izja­ve aktualne predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i premijera Andreja Plenkovića u kojima se spominje problematika različitih slojeva društva. No, ono što je vidljivo iz svih tih poruka jest da se ni u jednom od pre- dizbornih obećanja ne spominju oni najugroženiji - umirovljenici.

     Neshvatljivo je da čelni ljudi države ignoriraju više od 1.240.000 umirovljenika, kao i činjenicu da više od polovice umirovljenika, njih 58 posto, živi ispod hrvat­ske linije siromaštva, koja za ovu godinu za samca iznosi 2.496,5 kuna.

Relativna vrijednost mirovina (udjel prosječne bruto mirovine u bruto plaći) iznosi 27,7 posto te je, uz irsku mirovinu, najniža u zemljama Europske unije, što je do­velo do toga da je svaki treći građanin stariji od 65 go­dina potonuo u zonu siromaštva te svaki drugi samac.

     Gospodo i gospođe, čak 98 posto svih umirovljeni­ka ima mirovine niže od prosječne plaće! Nije li tragična takva budućnost umirovljenika koju nudite današnjim siromašnim radnicima?

Položaj onih koji su izgradili svoju zemlju vlastitim rukama i znanjem, da bi bili „namireni" dva puta godiš­nje s mizernim usklađivanjem mirovina, koje im pojedu besplatno dopunsko zdravstveno osiguranje i povećani troškovi života, doista je ponižavajući.

     Nebriga vladajućih za umirovljenike i starije osobe dovela je do opće društvene marginalizacije starijih oso­ba, a kao što vidimo prema izjavama političke vrhuške, nema naznaka da bi se netko potrudio makar ih spome­nuti. O njima se šuti. Koga briga za 20 posto odbačenih starica i staraca?!

     Glavne teme o kojima predsjednica i premijer pričaju u javnosti uglavnom se svode na probleme iseljavanja mladih, slaba demografska kretanja, odnosa sa Srbijom i međunacionalnim ispadima, no nigdje nema ničeg o problemima umirovljenika koji jedva spajaju kraj s kra­jem, poniženi su i podcijenjeni, kopajući po kontejneri­ma i hraneći se po javnim kuhinjama.

     Gospodo, operite uši, jer jednog ćete se dana probu­diti u zemlji iz koje su mladi iselili, a stari pomrli od gladi!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

   

Kad učiš dok si živ

     Termin cjeloživotno učenje noviji je u svakodnevnoj jezičnoj komunikaciji. Jedan dio starijih osoba već je bio uključen u neke oblike organiziranog stjecanja novih znanja. Tako su neki umirovlje­nici pohađali tečajeve stranih jezika zbog novih putovanja i upoznavanja novih prostora, drugi su željeli naučiti služiti se novim tehnologijama, npr. rad na računalu, neki pak naučiti neke oblike umjetničkog izra­žavanja, kao što je slikanje na platnu, izrada skulptura, veze­nje, šivanje. Tu je i još niz novih sadržaja kao npr. zborno pjeva­nje i gluma.

     Dio umirovljenika i starijih osoba nastoji svoje osjećaje pretočiti u literarne oblike i sa­držaje. No, za sve te aktivnosti potrebno je stjecanje novih znanja i vještina. Naime, nije dobro imati samo želju ne­što raditi, već to treba i nauči­ti raditi pravilno. Potrebna je ipak sistematska, organizirana edukacija, kako bismo stekli nova znanja i omogućili njiho­vu praktičnu primjenu. I tako smo, kad smo otišli u mirovinu, nastojali „savladavati novo gra­divo" samo da zadovoljimo vla­stitu znatiželju ili da naučimo ono za što nismo imali vreme­na dok smo radili.

     Dakle, bili smo motivirani ponovno učiti. No, postoje i slučajevi kada nešto novo ni­smo smatrali dovoljno važnim za naučiti, jer nam „to ne treba" ili „kako smo do sada živjeli bez toga" možemo živjeti i dalje, a zapravo smatrali smo da je to nešto što nije nužno znati i da se može živjeti bez toga.

     No, sada sam odlučila malo progovoriti o „ekonomskoj pi­smenosti", o pismenosti koja nam je potrebna sve češće u svakodnevnom korištenju nov­ca ili nekih drugih oblika pla­ćanja. Zašto baš sada? Tijekom ove godine, učestalije nego ranijih godina, javljali su se pro­blemi kod starijih, teže pokret­nih osoba, koje se nisu znale služiti bankomatom. Budući da im poštar ne donosi mirovinu, morali su je podizati osobno na šalteru u banci ili najbližoj pošti.

     Nekoliko puta su ih odvezli mlađi članovi obitelji da po­dignu novac. A onda su odlu­

čili da im unuk sam mjesečno podiže na bankomatu onoliko novca koliko trebaju za svo­je potrebe, jer ih je umarao odlazak u banku i čekanje na šalteru. Uvijek je donio uredno upravo onoliko novca koliko je baka odredila.     Ostatak novca na računu ona nije znala pratiti. Računala je da joj ostaje svaki mjesec više od 200 kuna i rado­vala se da je sada i štedljivija.

     No, unuk je u početku za sebe uzimao samo 100 kuna, ali jednom je za party s druš­tvom podigao 500 kn i tada se „sistem malo tebi, malo meni" počeo urušavati. Kad je došla opomena, roditelji su otišli u banku i tek tada saznali istinu o „aranžmanu bake i unuka". Naravno, riješili su to odmah u obitelji. Poznati su i slučaje­vi gdje su i „staratelji" podigli sav novac s računa gdje je bilo mnogo više novca.

     Jučer me upravo zvala gos­pođa koja je u domu i koja je dala kćeri svu svoju ušteđevi­nu (novac od prodaje novog dvosobnog stana) kad je išla u dom. Dogovor je bio da će se kći brinuti za nju dok je u domu te kad bude nešto trebala kupi­ti ili u slučaju da dom poskupi da će joj doplaćivati troško­ve. Sve to su dogovorile samo usmeno, jer je vjerovala svojoj kćeri pa nije tražila ništa napi­smeno. Sada traži pravnu po­moć i želi sudskim putem utje­rati dug uz pomoć vještaka.

     Jako je frustrirana jer je dom u međuvremenu posku­pio, postala je teže pokret­na pa sama ne može obaviti neke stvari i boji se još goreg zdravstvenog stanja kada će možda trebati platiti i pojačani tretman. Kći je ne obilazi, a ne javlja se ni na telefon. Sina ne želi opterećivati jer je kći dobila novce, a sin ima četvero djece i nema materijalnih mogućnosti pomagati joj. Gospođa kaže da, iako nema nikakav pisani do­kument, želi tužiti kćer.    Sličan slučaj je i s gospođom koja je prije više od 10 godina kad je još bila dobrog zdravlja potpi­sala „loš" ugovor o dosmrtnom uzdržavanju.

     Sada kad joj nedostaje nov­ca za tuđu pomoć i njegu, stan je u cijelosti prešao u vlasništvo davatelja uzdržavanja, ali ugo­vorom nije traženo dodatno uzdržavanje u slučaju potrebe. U posljednje vrijeme sve je više slučajeva kada starije osobe zbog svog neznanja dolaze u tešku materijalnu situaciju, što za rezultat ima niz teških psi­hičkih trauma.

     Zbog svega navedenog, sada se sve više organiziraju radionice i tečajevi na kojima starije osobe uče o ekonom­skoj pismenosti, jer nije dovolj­no imati materijalno osiguranu starost, već treba znati s njom i upravljati.

     Sjećam se kad sam ja kra­jem 90-ih godina krenula na te­čaj rada na kompjuteru, mno­ge moje kolegice i kolege nisu htjeli. Bilo je tu ekonomista, bankarskih službenika, arhite­kata, inženjera raznih struka, defektologa koji su smatrali da je to pomodarstvo i da im to ne treba. Velika većina je krenu­la na slične tečajeve kasnije, a neki tek sada (znam to pouzda­no jer još i sada tečajeve orga­niziraju neke naše podružnice).

     Zadnjih 20-ak godina ra­zvila se i potreba za pravilnim upravljanjem vlastitom imovi­nom - pokretnom i novčanim depozitima, tim više što je dio zaposlenih prilikom odlaska u mirovinu dobivao otpremnine u gotovini ili u dionicama. Neki nastavljaju raditi, neki prodaju velike stanove, kuće, vikendice, nudi se i mogućnost ulaganja i stjecanje nove dobiti, a zani­mljivi su i programi koji nude štednju malih iznosa koji za­pravo psihički osnažuju osobe slabijeg imovinskog stanja.

     Smatram da svaki čovjek, bez obzira na godine, koji još ima relativno dobre fizičke i psihičke mogućnosti, može upravljati svojom imovinom ako se dodatno osposobi i stekne nova znanja. Ukoliko upravljanje želi prepustiti dru­gome, mora sklopiti ugovor. Ugovore treba uvijek sklapati pred stručnim, registriranim ti­jelima uz eventualnu kontrolu neke stručne pravne ili socijal­ne službe registrirane upravo za to. Opismenimo se!

     Granice i vrijeme učenja za ljude se pomiču sve dalje i tre­ba do kraja vjerovati da mi to možemo. Iskoristimo vrijeme koje nam ostaje!