UVODNA RIJEČ

Daj glas za svoj spas

     Koji potencijalni Predsjednik Republike Hrvatske voli umirov­ljenike? Pođimo redom, od aktualne predsjednice. Znamo da je na Silvestrovo 2018. godine donijela košaru slatkiša, pića, kave i tortu u zagrebački Dom za starije Sveta Ana, a oni su joj uzvratili kulturno-umjetničkim programom i pitanjem zašto su mirovine tako male. Odgovor "nešto malo rasle ove godine, ali ni izdaleka blizu kako bi mogle".

Znamo da je u povodu Međunarodnog dana starijih osoba najavljena sudjelovati na Gerontološkom tulumu u Zagrebu, gdje ju je čekalo više stotina umirovljenika, ali je nakon dvadesetak minuta objavljeno kako ne stigne doći. Ima važnija posla. Zato je, da se oduži, 18. listopada organizirala Dan otvorenih vrata na Pantovčaku na temu „Za dostojanstvenu i sretnu treću dob", pa je tamo primala darove od raznih udruga, koje su joj i pjevale i plesale. Predstavnici gradske organizacije SUH-a su se odazvali i uručili joj informaciju o položaju umirovljenika u običnoj žutoj koverti. Slikala se s njima.

     Na jednoj konferenciji pod nazivom „Hrvatska kakvu treba­mo" Predsjednica je upitala okupljene može li itko živjeti s mini­malnom plaćom od 3.000 kuna, jer da je to premalo. Ali nije spo­menula činjenicu da 800 tisuća umirovljenika koji imaju manju mirovinu od spomenutog minimalca doista jedva preživljavaju kopajući po kontejnerima i kantama za smeće. Oni nisu „tko", oni su „nitko".

     Nedavno je zborila odlučno: "Naši ljudi ne traže socijalnu po­moć, nego dobro plaćeno i dostojanstveno radno mjesto i više od 3.000 kuna plaće", ali nije rekla da dostojanstvenu starost zaslužu­ju i umirovljenici.

     Eto poučka o dostojanstvu. Predsjednica Grabar-Kitarović ka­zala je kako svatko od nas starenje doživljava osobno, kao proces razvoja u kojemu se mijenjamo i proživljavamo nova iskustva, no kako se i dalje želimo radovati životu, bez obzira na godine. Rekla je da osjetila koliko veselja i iskrene životne radosti postoji među ljudima koje iskustvo života upozorava kako treba pamtiti samo sretne dane.

     Predsjednice, u kojem to ružičastom svijetu živite? Ili Vam je pala Željezna zavjesa pred oči pa ne vidite stvarnost?

Pa onda spomenimo Miroslava Škoru koji umirovljenike do sada nije spomenuo, iako se i njemu približavaju sijede godine. Ili još gore, kandidata Mislava Kolakušića, koji je samo opleo braniteljske mirovine i katastrofično rekao kako mirovinski sustav u Hrvatskoj ne postoji, da nema novca za mirovine. Niti je razumio mirovinski sustav, niti je spomenuo čovjeka.

     U listopadu je Milanović objavio kako ima radosnu vijest, jer će saborski zastupnici ostati bez povlaštenih mirovina. I od toga će valjda bolje živjeti siromašni umirovljenici?

     Spomenuo je ipak da su mirovine male„i tu će Vlada, koja god bila, morati više dati". „Umirovljenici su naši građani, svaki od njih zaslužuje dostojnu mirovinu za život i to nema veze s ideologi­jom. A svatko tko je na vlasti mora znati da je na vlasti i radi tih ljudi", zaključio je zagovornik„normalne Hrvatske".

Pa vi sada birajte kome ćete dati svoj glas. Za svoj spas.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

   

Kad učiš dok si živ

     Termin cjeloživotno učenje noviji je u svakodnevnoj jezičnoj komunikaciji. Jedan dio starijih osoba već je bio uključen u neke oblike organiziranog stjecanja novih znanja. Tako su neki umirovlje­nici pohađali tečajeve stranih jezika zbog novih putovanja i upoznavanja novih prostora, drugi su željeli naučiti služiti se novim tehnologijama, npr. rad na računalu, neki pak naučiti neke oblike umjetničkog izra­žavanja, kao što je slikanje na platnu, izrada skulptura, veze­nje, šivanje. Tu je i još niz novih sadržaja kao npr. zborno pjeva­nje i gluma.

     Dio umirovljenika i starijih osoba nastoji svoje osjećaje pretočiti u literarne oblike i sa­držaje. No, za sve te aktivnosti potrebno je stjecanje novih znanja i vještina. Naime, nije dobro imati samo želju ne­što raditi, već to treba i nauči­ti raditi pravilno. Potrebna je ipak sistematska, organizirana edukacija, kako bismo stekli nova znanja i omogućili njiho­vu praktičnu primjenu. I tako smo, kad smo otišli u mirovinu, nastojali „savladavati novo gra­divo" samo da zadovoljimo vla­stitu znatiželju ili da naučimo ono za što nismo imali vreme­na dok smo radili.

     Dakle, bili smo motivirani ponovno učiti. No, postoje i slučajevi kada nešto novo ni­smo smatrali dovoljno važnim za naučiti, jer nam „to ne treba" ili „kako smo do sada živjeli bez toga" možemo živjeti i dalje, a zapravo smatrali smo da je to nešto što nije nužno znati i da se može živjeti bez toga.

     No, sada sam odlučila malo progovoriti o „ekonomskoj pi­smenosti", o pismenosti koja nam je potrebna sve češće u svakodnevnom korištenju nov­ca ili nekih drugih oblika pla­ćanja. Zašto baš sada? Tijekom ove godine, učestalije nego ranijih godina, javljali su se pro­blemi kod starijih, teže pokret­nih osoba, koje se nisu znale služiti bankomatom. Budući da im poštar ne donosi mirovinu, morali su je podizati osobno na šalteru u banci ili najbližoj pošti.

     Nekoliko puta su ih odvezli mlađi članovi obitelji da po­dignu novac. A onda su odlu­

čili da im unuk sam mjesečno podiže na bankomatu onoliko novca koliko trebaju za svo­je potrebe, jer ih je umarao odlazak u banku i čekanje na šalteru. Uvijek je donio uredno upravo onoliko novca koliko je baka odredila.     Ostatak novca na računu ona nije znala pratiti. Računala je da joj ostaje svaki mjesec više od 200 kuna i rado­vala se da je sada i štedljivija.

     No, unuk je u početku za sebe uzimao samo 100 kuna, ali jednom je za party s druš­tvom podigao 500 kn i tada se „sistem malo tebi, malo meni" počeo urušavati. Kad je došla opomena, roditelji su otišli u banku i tek tada saznali istinu o „aranžmanu bake i unuka". Naravno, riješili su to odmah u obitelji. Poznati su i slučaje­vi gdje su i „staratelji" podigli sav novac s računa gdje je bilo mnogo više novca.

     Jučer me upravo zvala gos­pođa koja je u domu i koja je dala kćeri svu svoju ušteđevi­nu (novac od prodaje novog dvosobnog stana) kad je išla u dom. Dogovor je bio da će se kći brinuti za nju dok je u domu te kad bude nešto trebala kupi­ti ili u slučaju da dom poskupi da će joj doplaćivati troško­ve. Sve to su dogovorile samo usmeno, jer je vjerovala svojoj kćeri pa nije tražila ništa napi­smeno. Sada traži pravnu po­moć i želi sudskim putem utje­rati dug uz pomoć vještaka.

     Jako je frustrirana jer je dom u međuvremenu posku­pio, postala je teže pokret­na pa sama ne može obaviti neke stvari i boji se još goreg zdravstvenog stanja kada će možda trebati platiti i pojačani tretman. Kći je ne obilazi, a ne javlja se ni na telefon. Sina ne želi opterećivati jer je kći dobila novce, a sin ima četvero djece i nema materijalnih mogućnosti pomagati joj. Gospođa kaže da, iako nema nikakav pisani do­kument, želi tužiti kćer.    Sličan slučaj je i s gospođom koja je prije više od 10 godina kad je još bila dobrog zdravlja potpi­sala „loš" ugovor o dosmrtnom uzdržavanju.

     Sada kad joj nedostaje nov­ca za tuđu pomoć i njegu, stan je u cijelosti prešao u vlasništvo davatelja uzdržavanja, ali ugo­vorom nije traženo dodatno uzdržavanje u slučaju potrebe. U posljednje vrijeme sve je više slučajeva kada starije osobe zbog svog neznanja dolaze u tešku materijalnu situaciju, što za rezultat ima niz teških psi­hičkih trauma.

     Zbog svega navedenog, sada se sve više organiziraju radionice i tečajevi na kojima starije osobe uče o ekonom­skoj pismenosti, jer nije dovolj­no imati materijalno osiguranu starost, već treba znati s njom i upravljati.

     Sjećam se kad sam ja kra­jem 90-ih godina krenula na te­čaj rada na kompjuteru, mno­ge moje kolegice i kolege nisu htjeli. Bilo je tu ekonomista, bankarskih službenika, arhite­kata, inženjera raznih struka, defektologa koji su smatrali da je to pomodarstvo i da im to ne treba. Velika većina je krenu­la na slične tečajeve kasnije, a neki tek sada (znam to pouzda­no jer još i sada tečajeve orga­niziraju neke naše podružnice).

     Zadnjih 20-ak godina ra­zvila se i potreba za pravilnim upravljanjem vlastitom imovi­nom - pokretnom i novčanim depozitima, tim više što je dio zaposlenih prilikom odlaska u mirovinu dobivao otpremnine u gotovini ili u dionicama. Neki nastavljaju raditi, neki prodaju velike stanove, kuće, vikendice, nudi se i mogućnost ulaganja i stjecanje nove dobiti, a zani­mljivi su i programi koji nude štednju malih iznosa koji za­pravo psihički osnažuju osobe slabijeg imovinskog stanja.

     Smatram da svaki čovjek, bez obzira na godine, koji još ima relativno dobre fizičke i psihičke mogućnosti, može upravljati svojom imovinom ako se dodatno osposobi i stekne nova znanja. Ukoliko upravljanje želi prepustiti dru­gome, mora sklopiti ugovor. Ugovore treba uvijek sklapati pred stručnim, registriranim ti­jelima uz eventualnu kontrolu neke stručne pravne ili socijal­ne službe registrirane upravo za to. Opismenimo se!

     Granice i vrijeme učenja za ljude se pomiču sve dalje i tre­ba do kraja vjerovati da mi to možemo. Iskoristimo vrijeme koje nam ostaje!