UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

   

Kad učiš dok si živ

     Termin cjeloživotno učenje noviji je u svakodnevnoj jezičnoj komunikaciji. Jedan dio starijih osoba već je bio uključen u neke oblike organiziranog stjecanja novih znanja. Tako su neki umirovlje­nici pohađali tečajeve stranih jezika zbog novih putovanja i upoznavanja novih prostora, drugi su željeli naučiti služiti se novim tehnologijama, npr. rad na računalu, neki pak naučiti neke oblike umjetničkog izra­žavanja, kao što je slikanje na platnu, izrada skulptura, veze­nje, šivanje. Tu je i još niz novih sadržaja kao npr. zborno pjeva­nje i gluma.

     Dio umirovljenika i starijih osoba nastoji svoje osjećaje pretočiti u literarne oblike i sa­držaje. No, za sve te aktivnosti potrebno je stjecanje novih znanja i vještina. Naime, nije dobro imati samo želju ne­što raditi, već to treba i nauči­ti raditi pravilno. Potrebna je ipak sistematska, organizirana edukacija, kako bismo stekli nova znanja i omogućili njiho­vu praktičnu primjenu. I tako smo, kad smo otišli u mirovinu, nastojali „savladavati novo gra­divo" samo da zadovoljimo vla­stitu znatiželju ili da naučimo ono za što nismo imali vreme­na dok smo radili.

     Dakle, bili smo motivirani ponovno učiti. No, postoje i slučajevi kada nešto novo ni­smo smatrali dovoljno važnim za naučiti, jer nam „to ne treba" ili „kako smo do sada živjeli bez toga" možemo živjeti i dalje, a zapravo smatrali smo da je to nešto što nije nužno znati i da se može živjeti bez toga.

     No, sada sam odlučila malo progovoriti o „ekonomskoj pi­smenosti", o pismenosti koja nam je potrebna sve češće u svakodnevnom korištenju nov­ca ili nekih drugih oblika pla­ćanja. Zašto baš sada? Tijekom ove godine, učestalije nego ranijih godina, javljali su se pro­blemi kod starijih, teže pokret­nih osoba, koje se nisu znale služiti bankomatom. Budući da im poštar ne donosi mirovinu, morali su je podizati osobno na šalteru u banci ili najbližoj pošti.

     Nekoliko puta su ih odvezli mlađi članovi obitelji da po­dignu novac. A onda su odlu­

čili da im unuk sam mjesečno podiže na bankomatu onoliko novca koliko trebaju za svo­je potrebe, jer ih je umarao odlazak u banku i čekanje na šalteru. Uvijek je donio uredno upravo onoliko novca koliko je baka odredila.     Ostatak novca na računu ona nije znala pratiti. Računala je da joj ostaje svaki mjesec više od 200 kuna i rado­vala se da je sada i štedljivija.

     No, unuk je u početku za sebe uzimao samo 100 kuna, ali jednom je za party s druš­tvom podigao 500 kn i tada se „sistem malo tebi, malo meni" počeo urušavati. Kad je došla opomena, roditelji su otišli u banku i tek tada saznali istinu o „aranžmanu bake i unuka". Naravno, riješili su to odmah u obitelji. Poznati su i slučaje­vi gdje su i „staratelji" podigli sav novac s računa gdje je bilo mnogo više novca.

     Jučer me upravo zvala gos­pođa koja je u domu i koja je dala kćeri svu svoju ušteđevi­nu (novac od prodaje novog dvosobnog stana) kad je išla u dom. Dogovor je bio da će se kći brinuti za nju dok je u domu te kad bude nešto trebala kupi­ti ili u slučaju da dom poskupi da će joj doplaćivati troško­ve. Sve to su dogovorile samo usmeno, jer je vjerovala svojoj kćeri pa nije tražila ništa napi­smeno. Sada traži pravnu po­moć i želi sudskim putem utje­rati dug uz pomoć vještaka.

     Jako je frustrirana jer je dom u međuvremenu posku­pio, postala je teže pokret­na pa sama ne može obaviti neke stvari i boji se još goreg zdravstvenog stanja kada će možda trebati platiti i pojačani tretman. Kći je ne obilazi, a ne javlja se ni na telefon. Sina ne želi opterećivati jer je kći dobila novce, a sin ima četvero djece i nema materijalnih mogućnosti pomagati joj. Gospođa kaže da, iako nema nikakav pisani do­kument, želi tužiti kćer.    Sličan slučaj je i s gospođom koja je prije više od 10 godina kad je još bila dobrog zdravlja potpi­sala „loš" ugovor o dosmrtnom uzdržavanju.

     Sada kad joj nedostaje nov­ca za tuđu pomoć i njegu, stan je u cijelosti prešao u vlasništvo davatelja uzdržavanja, ali ugo­vorom nije traženo dodatno uzdržavanje u slučaju potrebe. U posljednje vrijeme sve je više slučajeva kada starije osobe zbog svog neznanja dolaze u tešku materijalnu situaciju, što za rezultat ima niz teških psi­hičkih trauma.

     Zbog svega navedenog, sada se sve više organiziraju radionice i tečajevi na kojima starije osobe uče o ekonom­skoj pismenosti, jer nije dovolj­no imati materijalno osiguranu starost, već treba znati s njom i upravljati.

     Sjećam se kad sam ja kra­jem 90-ih godina krenula na te­čaj rada na kompjuteru, mno­ge moje kolegice i kolege nisu htjeli. Bilo je tu ekonomista, bankarskih službenika, arhite­kata, inženjera raznih struka, defektologa koji su smatrali da je to pomodarstvo i da im to ne treba. Velika većina je krenu­la na slične tečajeve kasnije, a neki tek sada (znam to pouzda­no jer još i sada tečajeve orga­niziraju neke naše podružnice).

     Zadnjih 20-ak godina ra­zvila se i potreba za pravilnim upravljanjem vlastitom imovi­nom - pokretnom i novčanim depozitima, tim više što je dio zaposlenih prilikom odlaska u mirovinu dobivao otpremnine u gotovini ili u dionicama. Neki nastavljaju raditi, neki prodaju velike stanove, kuće, vikendice, nudi se i mogućnost ulaganja i stjecanje nove dobiti, a zani­mljivi su i programi koji nude štednju malih iznosa koji za­pravo psihički osnažuju osobe slabijeg imovinskog stanja.

     Smatram da svaki čovjek, bez obzira na godine, koji još ima relativno dobre fizičke i psihičke mogućnosti, može upravljati svojom imovinom ako se dodatno osposobi i stekne nova znanja. Ukoliko upravljanje želi prepustiti dru­gome, mora sklopiti ugovor. Ugovore treba uvijek sklapati pred stručnim, registriranim ti­jelima uz eventualnu kontrolu neke stručne pravne ili socijal­ne službe registrirane upravo za to. Opismenimo se!

     Granice i vrijeme učenja za ljude se pomiču sve dalje i tre­ba do kraja vjerovati da mi to možemo. Iskoristimo vrijeme koje nam ostaje!