UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

 

Jesu li ljudi - nezamjenjivi?

 

     Umro je naš kolega i pri­jatelj. Razgovaramo o onome, što je uvijek nakon odlaska određenog suradnika problem, tko će nastaviti odrađivati njegov dio posla. I počinje priča kako je on radio i pristupao ljudi­ma. Kolegica kaže „nitko nije nezamjenjiv", doći će netko drugi.

     Ja se na trenutak pobunim i kažem: „ne slažem se, svaki je čovjek poseban i nezamje­njiv. Nema u svijetu drugoga isto takvoga, a ni približno sličnog." Ovaj svoj stav poku­šat ću braniti upravo na pri­mjeru rada i odnosa sa stari­jim korisnicima usluga našeg Pravnog savjetovališta.

     I doista mislim da je ne­moguće očekivati neko čudo da se nađe sličan suradnik s makar samo jednom domi­nantnom osobinom nužnom za obavljanje zadataka u radu s ljudima. Naši korisnici su specifična skupina i svaki tre­ba drugačiji savjet, jer je nje­gov problem uvijek poseban, jer u njega unosi svoje stavo­ve i emocije.

     Često nerealno prikazuju stvarnost, a još češće oče­kuju rješenje prema svojim potrebama i znanju, a što je daleko od stvarnosti. Dakle, treba promijeniti i stavove su­govornika, za što netko nema dovoljno znanja i strpljenja, a i stupanj empatije nije kod svakog čovjeka isti. Nismo spremni svakoga dana biti isto raspoloženi, što umanju­je stupanj usredotočenosti na stvarni problem, ali i, što je još važnije, na adekvatan savjet.

     Savjetovanje starijih oso­ba vrlo je složen i zahtjevan zadatak. Kad je riječ o pruža­nju pravnih savjeta, bez obzi­ra na stručnost, jer tu postoje strogi pravni okviri, često se misli da nije potrebno unijeti emotivnu dimenziju. Starije osobe imaju potrebu detalj­no opisati svoje probleme, dodajući bezbroj beznačajnih i nekorisnih pojedinosti. Prav­nici često pogledaju samo papire koji su važni za strogo pravne probleme i na osnovi toga donesu odluku da nema pravne osnove za radnje koje bi pravno riješile problem. Ponekad samo pogledaju po­sljednje rješenje i kažu da se više ništa ne može učiniti.

     Starije osobe nemaju če­sto ni uredno složenu svu potrebnu dokumentaciju, ne prikažu važnije isprave zbog neznanja, pa je naš pokojni kolega često sam „kopao pa­pire", slagao i birao ono bitno prema datumima i važnosti. I sam je često sjeo i napisao ne­što što je zapravo trebao napi­sati sam korisnik. Osobito je bio osjetljiv na nepošten od­nos prema starijim osobama.

     Velik dio svog zanima­nja i angažiranja posvetio je edukaciji starijih osoba. Odr­žavao je tribine intenzivno posljednjih pet godina u po­družnicama upravo o razlici između ugovora o doživot­nom i dosmrtnom uzdržava­nju. Najveći problem u praksi zbog nedovoljne percepcije i objašnjenja da imovina pri­matelja usluge (starija osoba) prelazi u vlasništvo davatelja usluge odmah po potpisiva­nju istog i tada su starije oso­be osiromašene i degradirane kao ljudi. U našem je listu da­vao pravne savjete razumljive i potrebne u svakodnevnom životu starijih osoba.

     Borio se za prava umirov­ljenika i starijih osoba kao član Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe pri Ministarstvu rada i mi­rovinskog sustava i kao za­mjenski član Predsjedništva Saveza samostalnih sindikata Hrvatske i zamjenik predsjed­nice Sindikata umirovljeni­ka Hrvatske. Bio je duhovit i dobar čovjek. Precijenio je svoju snagu u odnosu prema bolesti. I sad nastaje problem - kako mu naći zamjenika? Gdje živi upravo ovakav čo­vjek! Pored osobnih značajki definiranih ranijim djelomič­nim opisom, istih godina, bi­jelac, posvećen malima i sla- bim...itd i itd. Nema ga i neće ga biti.

     Na drugom okupljanju ja­vila se tvrdnja kako će se lako naći zamjena za kolegu. Je­dan je član (pravnik) naglasio da se svakoga može zamije­niti i da za to postoje u hije­rarhiji odnosa predsjednik i zamjenik. Naravno, ali to su u istom času dva čovjeka koji imaju drugačije funkcije. Lju­di ne razmišljaju da će to opet biti samo zamjena koja je sa­svim drugačije definirana, jer naš je kolega nezamjenjiv. On je bio izabran i imenovan zamjenikom i on je taj jedin­stven zamjenik i otac, i su­prug i djed i... On je bio u svim nabrojenim ulogama jedan i jedinstven i neponovljiv. I nitko ga neće zamijeniti. Lju­di su skloni u nekom čovjeku vidjeti veliku npr. fizičku slič­nost pa često govore za djecu da su isti otac ili djed. Neke uloge koje imamo u životu formalno se mogu zamijeni­ti, ali stvarno svaki je čovjek jedinstvena pojava u svijetu i životu, neponovljiva u cijelo­sti, a još više u pojedinostima.

     U tome i je veličina i po­sebnost ljudi. Svaki čovjek kad umre sa sobom odnosi sve svoje značajke, osobine i ne znam da li će znanost uspjeti jednog dana defini­rati sve značajke ili osobine svih ljudi na svijetu, odnosno svakog pojedinog čovjeka koji živi ili je živio na svijetu ili ćemo i dalje biti približno slični i dijeliti se prema odre­đenim kriterijima (boji kože, spolu, DNK ili nečem dru­gom).

     Na kraju svi se moramo složiti da svatko od nas ima određenu ulogu u života i ona i nju nije moguće ponav­ljati. Ali kao sve uloge i ona je ponekad istovremeno i po­sebna i opet neponovljiva. Mnoge naučene stvari i oblici društvenog uređenja mogu se zamjenjivati i nasljeđivati i kao npr. neke počasne titu­le, carevi, vojnici, ratari... Ali svaki je drukčiji.

     Ne, ne možemo zamijeniti ni jednog čovjeka imenom i prezimenom s drugim čovje­kom, jer svaki je čovjek jedan i jedinstven u svom vremenu i prostoru. Milan Tomičić.