UVODNA RIJEČ

Tko je financirao Domovinski rat

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Čitamo ovih dana kako je Hrvatska dobila 500 novih multimilijunaša pa ih sada ukupno ima 11.900, što je 30 posto više nego prije deset godina. Riječ je o ljudima čije bogatstvo prelazi vrijednost od mili­jun dolara, skoro sedam milijuna kuna. A među njima ima nemalo ugled­nih političara, koji većinom nisu niti vidjeli ratnu liniju Domovinskog rata, a veći su domoljubi od svih nas umirovljenika. Tu se ne računaju godine domoljubnog staža, već godine stjecanja bogatstva brzinom svjetlosti.

     Sada je premašena i vizija prvog hrvatskog predsjednika Franje Tu­đmana koji je Hrvatsku kao zemlju sreće i blagostanja vidio u stvaranju dvije stotine bogatih obitelji. Ako je Tuđman u svojim davnim vizijama ipak mislio na one prave milijunaše-teškaše, odnosno ultramilijunaše, i tu je njegova vizija nadmašena jer Hrvata teških najmanje 10 milijuna dolara sada je više - čak 213.

     Zanimljivo je kojom brzinom raste broj ultramilijunaša, jer u Europi taj je porast u posljednjih deset godina 17 posto, a u Hrvatskoj čak 33 posto, dakle - dvostruko brže unatoč šepavom gospodarstvu i niskom BDP-u.

     Uostalom, ministar Lovro Kuščević ležerno je objavio recept kako do 44. godine života lako postati milijunaš, ako radiš kao student na štandu, zaposliš ženu, od navodne staje napraviš dvorac, od poljoprivrednog ze­mljišta građevinsko, od tuđih parcela bez nasljednika svoje, i sve slično. Prava sitnica! Ili kako je posve normalno da sin ministra Gorana Marića useljava „kao podstanar" u stan od 136m2 u luksuznoj zgradi u zagre­bačkoj Veslačkoj ulici, a slučajno je vlasnik tog stana firma kojoj je njegov otac bio direktor prije odlaska u politiku. Ili ministar Tolušić čiji „roštilj" ima oko 200 m2, a nije ga prijavio u imovinsku karticu.

     To su neki novi dečki. Oni nisu branili Hrvatsku u Domovinskom ratu; oni su se bogatili.

     Pa tko ju je obranio? E, sada slijedi umirovljenička matematika po­niženja. Kad je 1990. godine započinjao rat, udjel prosječne mirovine u prosječnoj neto plaći iznosio je 77,23 posto. Kad je rat završio, 1996. go­dine - 45,88 posto, a sada 2019. bijednih 37,7 posto. Koliko bi tek bilo da se nije vratio famozni dug umirovljenicima koji je „pokrala" vlada Nikice Valentića, a vratio im ga Ustavni sud? Oduzeto im je puno više, a vraćeno tek 11,5 milijardi kuna. To je novac kojim je financiran Domovinski rat, a financirali su ga hrvatski umirovljenici.

     Tko ne vjeruje nama, neka posluša riječi Andrije Hebranga, koji je svojedobno rekao: „U ime HDZ-a zahvaljujemo umirovljenicima što su u velikoj mjeri financirali Domovinski rat i na taj način pomogli isto kao branitelji na prvoj crti bojišnice." Objasnio je tako da Vlada nije otela novac umirovljenicima jer je htjela nepravdu, već je trebala organizirati obranu protiv agresije tada 5. Armije u Europi.

     No, zašto danas Hrvatska ima udjel prosječne mirovine u neto plaći od 37,7 posto, najniže od svih, prijateljskih i bivših neprijateljskih zemalja u okruženju? Zašto npr. Slovenija i Makedonija imaju taj udjel od čak šez­desetak posto, a Srbija i Crna   Gora pedesetak? Zato jer hrvatski umirov­ljenici nisu samo financirali obranu domovine, o čemu se šuti, već su fi­nancirali i rađanje hrvatskih multimilijunaša, o čemu se još manje govori.

     Bijedne hrvatske mirovine dotakle su dno. U Superhik državi sve je moguće, da se bogati bogate na siromašnima, a da siromašni šute.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

 

Jesu li ljudi - nezamjenjivi?

 

     Umro je naš kolega i pri­jatelj. Razgovaramo o onome, što je uvijek nakon odlaska određenog suradnika problem, tko će nastaviti odrađivati njegov dio posla. I počinje priča kako je on radio i pristupao ljudi­ma. Kolegica kaže „nitko nije nezamjenjiv", doći će netko drugi.

     Ja se na trenutak pobunim i kažem: „ne slažem se, svaki je čovjek poseban i nezamje­njiv. Nema u svijetu drugoga isto takvoga, a ni približno sličnog." Ovaj svoj stav poku­šat ću braniti upravo na pri­mjeru rada i odnosa sa stari­jim korisnicima usluga našeg Pravnog savjetovališta.

     I doista mislim da je ne­moguće očekivati neko čudo da se nađe sličan suradnik s makar samo jednom domi­nantnom osobinom nužnom za obavljanje zadataka u radu s ljudima. Naši korisnici su specifična skupina i svaki tre­ba drugačiji savjet, jer je nje­gov problem uvijek poseban, jer u njega unosi svoje stavo­ve i emocije.

     Često nerealno prikazuju stvarnost, a još češće oče­kuju rješenje prema svojim potrebama i znanju, a što je daleko od stvarnosti. Dakle, treba promijeniti i stavove su­govornika, za što netko nema dovoljno znanja i strpljenja, a i stupanj empatije nije kod svakog čovjeka isti. Nismo spremni svakoga dana biti isto raspoloženi, što umanju­je stupanj usredotočenosti na stvarni problem, ali i, što je još važnije, na adekvatan savjet.

     Savjetovanje starijih oso­ba vrlo je složen i zahtjevan zadatak. Kad je riječ o pruža­nju pravnih savjeta, bez obzi­ra na stručnost, jer tu postoje strogi pravni okviri, često se misli da nije potrebno unijeti emotivnu dimenziju. Starije osobe imaju potrebu detalj­no opisati svoje probleme, dodajući bezbroj beznačajnih i nekorisnih pojedinosti. Prav­nici često pogledaju samo papire koji su važni za strogo pravne probleme i na osnovi toga donesu odluku da nema pravne osnove za radnje koje bi pravno riješile problem. Ponekad samo pogledaju po­sljednje rješenje i kažu da se više ništa ne može učiniti.

     Starije osobe nemaju če­sto ni uredno složenu svu potrebnu dokumentaciju, ne prikažu važnije isprave zbog neznanja, pa je naš pokojni kolega često sam „kopao pa­pire", slagao i birao ono bitno prema datumima i važnosti. I sam je često sjeo i napisao ne­što što je zapravo trebao napi­sati sam korisnik. Osobito je bio osjetljiv na nepošten od­nos prema starijim osobama.

     Velik dio svog zanima­nja i angažiranja posvetio je edukaciji starijih osoba. Odr­žavao je tribine intenzivno posljednjih pet godina u po­družnicama upravo o razlici između ugovora o doživot­nom i dosmrtnom uzdržava­nju. Najveći problem u praksi zbog nedovoljne percepcije i objašnjenja da imovina pri­matelja usluge (starija osoba) prelazi u vlasništvo davatelja usluge odmah po potpisiva­nju istog i tada su starije oso­be osiromašene i degradirane kao ljudi. U našem je listu da­vao pravne savjete razumljive i potrebne u svakodnevnom životu starijih osoba.

     Borio se za prava umirov­ljenika i starijih osoba kao član Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe pri Ministarstvu rada i mi­rovinskog sustava i kao za­mjenski član Predsjedništva Saveza samostalnih sindikata Hrvatske i zamjenik predsjed­nice Sindikata umirovljeni­ka Hrvatske. Bio je duhovit i dobar čovjek. Precijenio je svoju snagu u odnosu prema bolesti. I sad nastaje problem - kako mu naći zamjenika? Gdje živi upravo ovakav čo­vjek! Pored osobnih značajki definiranih ranijim djelomič­nim opisom, istih godina, bi­jelac, posvećen malima i sla- bim...itd i itd. Nema ga i neće ga biti.

     Na drugom okupljanju ja­vila se tvrdnja kako će se lako naći zamjena za kolegu. Je­dan je član (pravnik) naglasio da se svakoga može zamije­niti i da za to postoje u hije­rarhiji odnosa predsjednik i zamjenik. Naravno, ali to su u istom času dva čovjeka koji imaju drugačije funkcije. Lju­di ne razmišljaju da će to opet biti samo zamjena koja je sa­svim drugačije definirana, jer naš je kolega nezamjenjiv. On je bio izabran i imenovan zamjenikom i on je taj jedin­stven zamjenik i otac, i su­prug i djed i... On je bio u svim nabrojenim ulogama jedan i jedinstven i neponovljiv. I nitko ga neće zamijeniti. Lju­di su skloni u nekom čovjeku vidjeti veliku npr. fizičku slič­nost pa često govore za djecu da su isti otac ili djed. Neke uloge koje imamo u životu formalno se mogu zamijeni­ti, ali stvarno svaki je čovjek jedinstvena pojava u svijetu i životu, neponovljiva u cijelo­sti, a još više u pojedinostima.

     U tome i je veličina i po­sebnost ljudi. Svaki čovjek kad umre sa sobom odnosi sve svoje značajke, osobine i ne znam da li će znanost uspjeti jednog dana defini­rati sve značajke ili osobine svih ljudi na svijetu, odnosno svakog pojedinog čovjeka koji živi ili je živio na svijetu ili ćemo i dalje biti približno slični i dijeliti se prema odre­đenim kriterijima (boji kože, spolu, DNK ili nečem dru­gom).

     Na kraju svi se moramo složiti da svatko od nas ima određenu ulogu u života i ona i nju nije moguće ponav­ljati. Ali kao sve uloge i ona je ponekad istovremeno i po­sebna i opet neponovljiva. Mnoge naučene stvari i oblici društvenog uređenja mogu se zamjenjivati i nasljeđivati i kao npr. neke počasne titu­le, carevi, vojnici, ratari... Ali svaki je drukčiji.

     Ne, ne možemo zamijeniti ni jednog čovjeka imenom i prezimenom s drugim čovje­kom, jer svaki je čovjek jedan i jedinstven u svom vremenu i prostoru. Milan Tomičić.