UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

 

Jesu li ljudi - nezamjenjivi?

 

     Umro je naš kolega i pri­jatelj. Razgovaramo o onome, što je uvijek nakon odlaska određenog suradnika problem, tko će nastaviti odrađivati njegov dio posla. I počinje priča kako je on radio i pristupao ljudi­ma. Kolegica kaže „nitko nije nezamjenjiv", doći će netko drugi.

     Ja se na trenutak pobunim i kažem: „ne slažem se, svaki je čovjek poseban i nezamje­njiv. Nema u svijetu drugoga isto takvoga, a ni približno sličnog." Ovaj svoj stav poku­šat ću braniti upravo na pri­mjeru rada i odnosa sa stari­jim korisnicima usluga našeg Pravnog savjetovališta.

     I doista mislim da je ne­moguće očekivati neko čudo da se nađe sličan suradnik s makar samo jednom domi­nantnom osobinom nužnom za obavljanje zadataka u radu s ljudima. Naši korisnici su specifična skupina i svaki tre­ba drugačiji savjet, jer je nje­gov problem uvijek poseban, jer u njega unosi svoje stavo­ve i emocije.

     Često nerealno prikazuju stvarnost, a još češće oče­kuju rješenje prema svojim potrebama i znanju, a što je daleko od stvarnosti. Dakle, treba promijeniti i stavove su­govornika, za što netko nema dovoljno znanja i strpljenja, a i stupanj empatije nije kod svakog čovjeka isti. Nismo spremni svakoga dana biti isto raspoloženi, što umanju­je stupanj usredotočenosti na stvarni problem, ali i, što je još važnije, na adekvatan savjet.

     Savjetovanje starijih oso­ba vrlo je složen i zahtjevan zadatak. Kad je riječ o pruža­nju pravnih savjeta, bez obzi­ra na stručnost, jer tu postoje strogi pravni okviri, često se misli da nije potrebno unijeti emotivnu dimenziju. Starije osobe imaju potrebu detalj­no opisati svoje probleme, dodajući bezbroj beznačajnih i nekorisnih pojedinosti. Prav­nici često pogledaju samo papire koji su važni za strogo pravne probleme i na osnovi toga donesu odluku da nema pravne osnove za radnje koje bi pravno riješile problem. Ponekad samo pogledaju po­sljednje rješenje i kažu da se više ništa ne može učiniti.

     Starije osobe nemaju če­sto ni uredno složenu svu potrebnu dokumentaciju, ne prikažu važnije isprave zbog neznanja, pa je naš pokojni kolega često sam „kopao pa­pire", slagao i birao ono bitno prema datumima i važnosti. I sam je često sjeo i napisao ne­što što je zapravo trebao napi­sati sam korisnik. Osobito je bio osjetljiv na nepošten od­nos prema starijim osobama.

     Velik dio svog zanima­nja i angažiranja posvetio je edukaciji starijih osoba. Odr­žavao je tribine intenzivno posljednjih pet godina u po­družnicama upravo o razlici između ugovora o doživot­nom i dosmrtnom uzdržava­nju. Najveći problem u praksi zbog nedovoljne percepcije i objašnjenja da imovina pri­matelja usluge (starija osoba) prelazi u vlasništvo davatelja usluge odmah po potpisiva­nju istog i tada su starije oso­be osiromašene i degradirane kao ljudi. U našem je listu da­vao pravne savjete razumljive i potrebne u svakodnevnom životu starijih osoba.

     Borio se za prava umirov­ljenika i starijih osoba kao član Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe pri Ministarstvu rada i mi­rovinskog sustava i kao za­mjenski član Predsjedništva Saveza samostalnih sindikata Hrvatske i zamjenik predsjed­nice Sindikata umirovljeni­ka Hrvatske. Bio je duhovit i dobar čovjek. Precijenio je svoju snagu u odnosu prema bolesti. I sad nastaje problem - kako mu naći zamjenika? Gdje živi upravo ovakav čo­vjek! Pored osobnih značajki definiranih ranijim djelomič­nim opisom, istih godina, bi­jelac, posvećen malima i sla- bim...itd i itd. Nema ga i neće ga biti.

     Na drugom okupljanju ja­vila se tvrdnja kako će se lako naći zamjena za kolegu. Je­dan je član (pravnik) naglasio da se svakoga može zamije­niti i da za to postoje u hije­rarhiji odnosa predsjednik i zamjenik. Naravno, ali to su u istom času dva čovjeka koji imaju drugačije funkcije. Lju­di ne razmišljaju da će to opet biti samo zamjena koja je sa­svim drugačije definirana, jer naš je kolega nezamjenjiv. On je bio izabran i imenovan zamjenikom i on je taj jedin­stven zamjenik i otac, i su­prug i djed i... On je bio u svim nabrojenim ulogama jedan i jedinstven i neponovljiv. I nitko ga neće zamijeniti. Lju­di su skloni u nekom čovjeku vidjeti veliku npr. fizičku slič­nost pa često govore za djecu da su isti otac ili djed. Neke uloge koje imamo u životu formalno se mogu zamijeni­ti, ali stvarno svaki je čovjek jedinstvena pojava u svijetu i životu, neponovljiva u cijelo­sti, a još više u pojedinostima.

     U tome i je veličina i po­sebnost ljudi. Svaki čovjek kad umre sa sobom odnosi sve svoje značajke, osobine i ne znam da li će znanost uspjeti jednog dana defini­rati sve značajke ili osobine svih ljudi na svijetu, odnosno svakog pojedinog čovjeka koji živi ili je živio na svijetu ili ćemo i dalje biti približno slični i dijeliti se prema odre­đenim kriterijima (boji kože, spolu, DNK ili nečem dru­gom).

     Na kraju svi se moramo složiti da svatko od nas ima određenu ulogu u života i ona i nju nije moguće ponav­ljati. Ali kao sve uloge i ona je ponekad istovremeno i po­sebna i opet neponovljiva. Mnoge naučene stvari i oblici društvenog uređenja mogu se zamjenjivati i nasljeđivati i kao npr. neke počasne titu­le, carevi, vojnici, ratari... Ali svaki je drukčiji.

     Ne, ne možemo zamijeniti ni jednog čovjeka imenom i prezimenom s drugim čovje­kom, jer svaki je čovjek jedan i jedinstven u svom vremenu i prostoru. Milan Tomičić.