UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

   

Pružena ruka siromaštva

 

     Sjećam se svojih roditelja kad su kao pedeset go­dišnjaci počeli planirati odlazak u mirovinu. Radovali su se prelasku u „novi život". Oboje su radili, imali pristoj­ne plaće pa su očekivali i ta­kve mirovine. I doista u prvih desetak godina mirovine ob­novili su postojeću kuću, pro­mijenili sav namještaj i mojoj kćeri gotovo svaki mjesec ku­povali prilično vrijedne daro­ve. Na žalost otac je brzo pre­minuo, a nakon toga majka je imala znatno manju mirovinu i živjela je znatno skromnije, a krajem 90-tih i uz moju po­moć.

     I rata se sjećamo i uruša- vanja proizvodnih privrednih kapaciteta i propadanja rad­nih mjesta, pa i sve brojnijih odlazaka u mirovinu zbog gu­bitka posla. Pedesetgodišnjici ostajali su bez radnih mjesta i na „burzi" uzaludno tražili novi posao. Za privatne poslodavce bili su prestari, a novih radnih mjesta u „privredi" ionako nije bilo. Mnogi su se tako uredno prijavljivali na Zavodu za zapo­šljavanje, ali posla za njih više nije bilo i čim su stekli bilo ka­kve uvjete slali su ih u mirovi­nu. Naravno da su mirovine bile vrlo niske i takve su ostale i do sada. Moj susjed stalno ponavlja „staru nepravdu" da je 10 najboljih go­dina za posao (od 45.- 55.) proveo na burzi, a sada ima mirovinu od koje ne može pri­stojno živjeti. Ci­jelo vrijeme radi na uređenju voć­njaka, vinograda i vrtova susjedi­ma i prijateljima i tako nešto skrpa. Sada mu se pruža mogućnost zaposlenja, ali kako je izvan struke (VŠS) već dvadesetak godina i teš­ko bi mogao dobiti dostojan­stven posao.

     Najveći broj upravo ovih prijevremenih umirovljenika ima najniže ili vrlo niske miro­vine. Nepravda je to koja je uči­njena umirovljenicima i sada traje i trajat će još godinama. Ako će jednog dana sustav biti bolji za nove umirovljeni­ke, sadašnji će i dalje ostati u zoni siromaštva, jer ne može­mo očekivati bitno povećanje osim redovitog usklađivanja mirovina prema postojećoj ili poboljšanoj formuli. Osim toga stvorena je društvena klima da se upravo te umirovljenike apostrofira da su „sami krivi" za svoje niske mirovine jer nisu ni imali „puni radni staž" za umirovljenje.      Uvijek se kao opravdanje za niske mirovine navodi samo nepotpuni staž, odnosno prosječni radni staž umirovljenika, ali ne i razlozi koji su to uvjetovali. K tome, u hrvatskom zakonu niti ne po­stoji propisan puni radni staž, već samo 15 godina kao uvjet za starosnu mirovinu.

     Jedan dio tako prozivanih umirovljenika se zbog toga srami. Stide se pred mladima koji ponekad i prigovaraju i kažu im kako sada oni moraju raditi za njih. Mladi sve češće smatraju kako nije njihova obveza financirati mirovine postojećih umirovljenika i ne razumiju što je to sustav međugeneracijske solidarnosti. A mi dobro znamo kako su i naše uplaćene doprinose „potrošili" naši roditelji. Mirovinski dopri­nosi su uplaćivani prema visini dohotka, a mirovine su bile ostvarivane prema ondašnjim zakonskim odredbama koje su u sebi imale značajnu dozu solidarnosti. Uz takvo blaćenje umirovljenika kako su sami krivi za niske mirovine, mnogi stari nastoje smanjiti osjećaj krivnje tako što čuvaju djecu, kuhaju, popravljaju po kući i potpomažu svoju djecu.

     Oni koji nisu prihvatili svo­ju (nepostojeću) krivicu, ljute se na sustav koji ih sada „op­tužuje" za nerad i terećenje javnih financija. Dakako da su najtragičnije sudbine onih koji nemaju mogućnosti pribaviti sredstva za normalan život, bilo radom, bilo uz pomoć obitelji ili društva. Neki su bo­lesni ili prestari da bi to radom osigurali, drugi žive u sredini gdje ne nema posla za njihove preostale mogućnosti. Manji dio njih nema ni osiguran stan pa trebaju plaćati visoke cije­ne najamnina, a većina onih koji imaju stan često ne mogu platiti režije.

     Tu je oko nas sve više ljudi koji prose na našim ulicama, u pothodnicima, trgovačkim centrima, pred crkvama. Nisu to kao nekad zapuštene, ne­uredne osobe, već vrlo često uredne starije osobe koje za­mole za novčić ili da im kupite malo hrane.

     Upoznala sam dvije po­starije žene od oko 70 godina koje stidljivo prose u pothod­niku, vrlo su čiste, skromno odjevene, mole ili za unučad ili za bolesnog muža. Nikad ne odbiju niti da im kupite koje pecivo u obližnjoj pekari.

     Jedna takva „nova" prosjakinja, ispričala mi je svoju sud­binu. Radila je 30 godina, pod- stanarka, mirovina 2.100 kuna, a podstanarina s režijama ti­suću kuna, bolesna mama na selu sama. Druga stara žena blizu je osamdeset godina, udovica koja nije imala dje­ce i nema radnog staža. Kad je muž umro, njegova djeca su je izbacila iz kuće, pa sada radi kod gazde za stan i jedan obrok dnevno.

     Više ne brojim takve stari­ce, niti Romkinje u tramvajima s malom djecom, ne brojim ni prodavače lista za beskućnike koji kupim i po tri broja, niti svirača sa psom u Ilici, ni druge trgove i prolaze koji također imaju svoju klijentelu. Razgova­ram često s tim ljudima i većina iskreno priznaje da se srame, ali nemaju nikakve mogućno­sti da se izvuku iz začaranog kruga siromaštva.

     Mnoge priče o siromaš­nima zvuče kao znanstvena fantastika, kao horor film, ali su one dio naše svakidašnji­ce i nama na savjesti. Teško je shvatiti gdje je tu socijalna dr­žava, zašto ne dobiju socijalnu pomoć, no mnogima je admi­nistracija važnija od čovjeka.

     Zato, ma koliko malo i vi imali, od vremena do vremena ubacite u nečiju posudicu po­koji novčić i uveselit ćete dan osobi pored sebe koja pruža ruku. Nije lako prositi. Vratite im malo nade u ljudsku do­brotu.