UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

   

Pružena ruka siromaštva

 

     Sjećam se svojih roditelja kad su kao pedeset go­dišnjaci počeli planirati odlazak u mirovinu. Radovali su se prelasku u „novi život". Oboje su radili, imali pristoj­ne plaće pa su očekivali i ta­kve mirovine. I doista u prvih desetak godina mirovine ob­novili su postojeću kuću, pro­mijenili sav namještaj i mojoj kćeri gotovo svaki mjesec ku­povali prilično vrijedne daro­ve. Na žalost otac je brzo pre­minuo, a nakon toga majka je imala znatno manju mirovinu i živjela je znatno skromnije, a krajem 90-tih i uz moju po­moć.

     I rata se sjećamo i uruša- vanja proizvodnih privrednih kapaciteta i propadanja rad­nih mjesta, pa i sve brojnijih odlazaka u mirovinu zbog gu­bitka posla. Pedesetgodišnjici ostajali su bez radnih mjesta i na „burzi" uzaludno tražili novi posao. Za privatne poslodavce bili su prestari, a novih radnih mjesta u „privredi" ionako nije bilo. Mnogi su se tako uredno prijavljivali na Zavodu za zapo­šljavanje, ali posla za njih više nije bilo i čim su stekli bilo ka­kve uvjete slali su ih u mirovi­nu. Naravno da su mirovine bile vrlo niske i takve su ostale i do sada. Moj susjed stalno ponavlja „staru nepravdu" da je 10 najboljih go­dina za posao (od 45.- 55.) proveo na burzi, a sada ima mirovinu od koje ne može pri­stojno živjeti. Ci­jelo vrijeme radi na uređenju voć­njaka, vinograda i vrtova susjedi­ma i prijateljima i tako nešto skrpa. Sada mu se pruža mogućnost zaposlenja, ali kako je izvan struke (VŠS) već dvadesetak godina i teš­ko bi mogao dobiti dostojan­stven posao.

     Najveći broj upravo ovih prijevremenih umirovljenika ima najniže ili vrlo niske miro­vine. Nepravda je to koja je uči­njena umirovljenicima i sada traje i trajat će još godinama. Ako će jednog dana sustav biti bolji za nove umirovljeni­ke, sadašnji će i dalje ostati u zoni siromaštva, jer ne može­mo očekivati bitno povećanje osim redovitog usklađivanja mirovina prema postojećoj ili poboljšanoj formuli. Osim toga stvorena je društvena klima da se upravo te umirovljenike apostrofira da su „sami krivi" za svoje niske mirovine jer nisu ni imali „puni radni staž" za umirovljenje.      Uvijek se kao opravdanje za niske mirovine navodi samo nepotpuni staž, odnosno prosječni radni staž umirovljenika, ali ne i razlozi koji su to uvjetovali. K tome, u hrvatskom zakonu niti ne po­stoji propisan puni radni staž, već samo 15 godina kao uvjet za starosnu mirovinu.

     Jedan dio tako prozivanih umirovljenika se zbog toga srami. Stide se pred mladima koji ponekad i prigovaraju i kažu im kako sada oni moraju raditi za njih. Mladi sve češće smatraju kako nije njihova obveza financirati mirovine postojećih umirovljenika i ne razumiju što je to sustav međugeneracijske solidarnosti. A mi dobro znamo kako su i naše uplaćene doprinose „potrošili" naši roditelji. Mirovinski dopri­nosi su uplaćivani prema visini dohotka, a mirovine su bile ostvarivane prema ondašnjim zakonskim odredbama koje su u sebi imale značajnu dozu solidarnosti. Uz takvo blaćenje umirovljenika kako su sami krivi za niske mirovine, mnogi stari nastoje smanjiti osjećaj krivnje tako što čuvaju djecu, kuhaju, popravljaju po kući i potpomažu svoju djecu.

     Oni koji nisu prihvatili svo­ju (nepostojeću) krivicu, ljute se na sustav koji ih sada „op­tužuje" za nerad i terećenje javnih financija. Dakako da su najtragičnije sudbine onih koji nemaju mogućnosti pribaviti sredstva za normalan život, bilo radom, bilo uz pomoć obitelji ili društva. Neki su bo­lesni ili prestari da bi to radom osigurali, drugi žive u sredini gdje ne nema posla za njihove preostale mogućnosti. Manji dio njih nema ni osiguran stan pa trebaju plaćati visoke cije­ne najamnina, a većina onih koji imaju stan često ne mogu platiti režije.

     Tu je oko nas sve više ljudi koji prose na našim ulicama, u pothodnicima, trgovačkim centrima, pred crkvama. Nisu to kao nekad zapuštene, ne­uredne osobe, već vrlo često uredne starije osobe koje za­mole za novčić ili da im kupite malo hrane.

     Upoznala sam dvije po­starije žene od oko 70 godina koje stidljivo prose u pothod­niku, vrlo su čiste, skromno odjevene, mole ili za unučad ili za bolesnog muža. Nikad ne odbiju niti da im kupite koje pecivo u obližnjoj pekari.

     Jedna takva „nova" prosjakinja, ispričala mi je svoju sud­binu. Radila je 30 godina, pod- stanarka, mirovina 2.100 kuna, a podstanarina s režijama ti­suću kuna, bolesna mama na selu sama. Druga stara žena blizu je osamdeset godina, udovica koja nije imala dje­ce i nema radnog staža. Kad je muž umro, njegova djeca su je izbacila iz kuće, pa sada radi kod gazde za stan i jedan obrok dnevno.

     Više ne brojim takve stari­ce, niti Romkinje u tramvajima s malom djecom, ne brojim ni prodavače lista za beskućnike koji kupim i po tri broja, niti svirača sa psom u Ilici, ni druge trgove i prolaze koji također imaju svoju klijentelu. Razgova­ram često s tim ljudima i većina iskreno priznaje da se srame, ali nemaju nikakve mogućno­sti da se izvuku iz začaranog kruga siromaštva.

     Mnoge priče o siromaš­nima zvuče kao znanstvena fantastika, kao horor film, ali su one dio naše svakidašnji­ce i nama na savjesti. Teško je shvatiti gdje je tu socijalna dr­žava, zašto ne dobiju socijalnu pomoć, no mnogima je admi­nistracija važnija od čovjeka.

     Zato, ma koliko malo i vi imali, od vremena do vremena ubacite u nečiju posudicu po­koji novčić i uveselit ćete dan osobi pored sebe koja pruža ruku. Nije lako prositi. Vratite im malo nade u ljudsku do­brotu.