UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

 

Kad oglasiš svoju samoću

     Nikada do sada nisam razmišljala, a ni čitala oglase u novinama, niti na društvenim mrežama na­mijenjene za upoznavanje pa­rova. Na takve „griješne" ideje upozorila me kolegica pa sam i sama uronila u pretraživanje nekih portala, a prelistala sam i nekoliko novina s oglasima o „ponudi i potražnji" partner­stva u cilju rješavanja nekih osobnih problema velikog broja starijih osoba.

     U neka ne tako daleka prošla vremena uglavnom su muškarci tridesetih, rijetko če­trdesetih godina, tražili mlađe partnerice za brak. To je tada smatrano krajnjim vremenom za sklapanje braka i osnivanje obitelji. Djevojke su bile stidljivije i radije su nalazile par­tnere uz svesrdnu pomoć sta­rijih žena (susjeda, teta, pone­kad baka, ali i u krajnjoj nuždi i „provodadžija"). Sjećam se tako jedne priče sedamdese- togodišnjeg „provodadžije" koji je „proslav­ljao" sklapanje pedesetog braka, sve s uspješnim trajanjem.

     Sada se u oglasima javljaju i dalje više muš­karci, ali su dosta stariji nego ranije. Tako jedan slobo­dan Samoborac, 72 godine traži slobodnu ženu do iste životne dobi. Isto tako i „75 go­dišnji umirovlje­nik, skroman, ne pije i ne puši traži umirovljenicu bez stana za zajed­nički život kod njega". Gospodin u 80-ima traži ženu od oko 68 godina, a glavni aduti su mu dobra mirovina i situiranost. I iz ostalih oglasa muškaraca vidljivo je da su stariji, da su vjerojatno udovci i da se teže snalaze u svakod­nevnim obvezama življenja, uglavnom traže žene mlađe od sebe za 10 ili 15 godina i u pravilu su relativno dobro si­tuirani. Jedan „šaljivdžija" traži lijepu, mladu djevojku, a sam priznaje da je „ružan k'o lo­pov". To je kao osveta ženama jer, kako kaže, „žene cijeli moj život trube na TV-u da nije kod muškaraca važan fizički izgled već da ljepota dolazi iz duše"... „S druge strane ja djevojci nu­dim neograničenu količinu iskrene i čiste ljubavi, dobrote, pažnje, posvećenosti, toleran­cije, poštovanja. Žene su me tako uvjeravale da njih novac ne zanima, ipak ako slučajno neku zanima moja je mate­rijalna situacija bajna". I tako se muškarci uglavnom hvale „dobrim izgledom" i „veselom naravi" , ali jedan hrabri gos­podin kaže: „Seks nije toliko čest kao u mlađim danima, ali jednom mjesečno - sigurno." Pa hvala mu na iskrenosti.

     Žene, pak, u prosjeku mla­đe, traže partnere od 60 do 65 godina i uglavnom jed­nako stare kao one. Jedna poduzetnica iz Zagreba traži starijeg muškarca i poziva ga k sebi. Sve ostale traže ili da muškarac ima stan ili da je po­vratnik. Isto tako žene češće žele i brak. I stvarno, sve više sudbonosno „da" posljednjih godina izriče rekordan broj umirovljenika u povijesti Hr­vatske!

     Iz ovih podataka, a oni su vrlo slični, gotovo identični s podacima našeg Psihološkog savjetovališta, starije osobe se samo prilagođavaju novim si­tuacijama. Žene mlađe posta­ju udovice i trebaju još dugo preživjeti s jednom mirovi­nom koja je u prosjeku manja od mirovine muškaraca pa se tako brak čini najboljim rješe­njima, jer i djeca imaju svoje obitelji i svoju djecu i nemaju ni vremena niti materijalnih mogućnosti za brigu o staroj baki koja više i ne može „sevi- sirati" kod djece, a i ne treba, jer i unuci su dovoljno odrasli.

     S druge strane užasna je osamljenost i socijalna izoli­ranost upravo starijih osoba. No, sada su i starije osobe prionule naučiti se služiti mo­bitelom, koji pruža sve više mogućnosti za sklapanje pri­jateljstava, a i brakova. Ogla­snici su puni objava osoba starijih od 60 godina, a oni postaju i sve aktivniji na druš­tvenim mrežama.

     Interesantno je da su se sada i žene ohrabrile i gotovo ravnopravno sudjeluju u tra­ženju novih životnih partnera.

     Za praznik rada bilo je li­jepo vrijeme. Bila sam na dva mjesta na kojima su upravo naše dvije podružnice orga­nizirale proslavu praznika, ne samo za svoje članove, nego za cijelo mjesto. I vidjela sam samo sretna lica. Bila su to druženja ne samo umirovlje­nika, već svih mještana; od male djece i mladih do baka i djedova sa štapom. Dok je većina kušala izvrsno varivo od graha, sviralo se i plesalo. Mladi su više plesali, a stariji sjedili i razgovarali.

     I u promatranju ljudi navi­rale su mi misli kako sam ovih dana pročitala jedan naslov u nekom listu u prolazu „Život je tango. Prepustite se..." U jednom sam času htjela usta­ti i viknuti da svirci zasviraju tango i da svi moraju plesa­ti. Sjetila sam se kako nas je nekad upravo tango odnio u neke druge svjetove. Ipak sam odustala, no zaključila sam da umirovljeniici i starije osobe ne smiju odustatati od svo­ga života, da moraju svakoga dana učiniti sebi radost i da se ne smiju osamljivati, jer je to put u bolest.

      A oglasi su naša stvarnost i sadašnjost. I ne treba ih izbje­gavati. Oglasi, ipak, ne mogu zamijeniti osobni kontakt. Možemo se javljati na oglase ili ih sami objavljivati, ali ipak ako želimo normalno živjeti, moramo imati osobni uvid u realni odnos među ljudima. Ne treba ulijetati u bilo kakve veze iz oglasa, već te ljude tre­ba „provjeriti", upoznati uživo. A ako uspije, sjetite se moga savjeta i otplešite jedan tan­go, jer to je skriveni jezik naše duše...