UVODNA RIJEČ

Tko je financirao Domovinski rat

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Čitamo ovih dana kako je Hrvatska dobila 500 novih multimilijunaša pa ih sada ukupno ima 11.900, što je 30 posto više nego prije deset godina. Riječ je o ljudima čije bogatstvo prelazi vrijednost od mili­jun dolara, skoro sedam milijuna kuna. A među njima ima nemalo ugled­nih političara, koji većinom nisu niti vidjeli ratnu liniju Domovinskog rata, a veći su domoljubi od svih nas umirovljenika. Tu se ne računaju godine domoljubnog staža, već godine stjecanja bogatstva brzinom svjetlosti.

     Sada je premašena i vizija prvog hrvatskog predsjednika Franje Tu­đmana koji je Hrvatsku kao zemlju sreće i blagostanja vidio u stvaranju dvije stotine bogatih obitelji. Ako je Tuđman u svojim davnim vizijama ipak mislio na one prave milijunaše-teškaše, odnosno ultramilijunaše, i tu je njegova vizija nadmašena jer Hrvata teških najmanje 10 milijuna dolara sada je više - čak 213.

     Zanimljivo je kojom brzinom raste broj ultramilijunaša, jer u Europi taj je porast u posljednjih deset godina 17 posto, a u Hrvatskoj čak 33 posto, dakle - dvostruko brže unatoč šepavom gospodarstvu i niskom BDP-u.

     Uostalom, ministar Lovro Kuščević ležerno je objavio recept kako do 44. godine života lako postati milijunaš, ako radiš kao student na štandu, zaposliš ženu, od navodne staje napraviš dvorac, od poljoprivrednog ze­mljišta građevinsko, od tuđih parcela bez nasljednika svoje, i sve slično. Prava sitnica! Ili kako je posve normalno da sin ministra Gorana Marića useljava „kao podstanar" u stan od 136m2 u luksuznoj zgradi u zagre­bačkoj Veslačkoj ulici, a slučajno je vlasnik tog stana firma kojoj je njegov otac bio direktor prije odlaska u politiku. Ili ministar Tolušić čiji „roštilj" ima oko 200 m2, a nije ga prijavio u imovinsku karticu.

     To su neki novi dečki. Oni nisu branili Hrvatsku u Domovinskom ratu; oni su se bogatili.

     Pa tko ju je obranio? E, sada slijedi umirovljenička matematika po­niženja. Kad je 1990. godine započinjao rat, udjel prosječne mirovine u prosječnoj neto plaći iznosio je 77,23 posto. Kad je rat završio, 1996. go­dine - 45,88 posto, a sada 2019. bijednih 37,7 posto. Koliko bi tek bilo da se nije vratio famozni dug umirovljenicima koji je „pokrala" vlada Nikice Valentića, a vratio im ga Ustavni sud? Oduzeto im je puno više, a vraćeno tek 11,5 milijardi kuna. To je novac kojim je financiran Domovinski rat, a financirali su ga hrvatski umirovljenici.

     Tko ne vjeruje nama, neka posluša riječi Andrije Hebranga, koji je svojedobno rekao: „U ime HDZ-a zahvaljujemo umirovljenicima što su u velikoj mjeri financirali Domovinski rat i na taj način pomogli isto kao branitelji na prvoj crti bojišnice." Objasnio je tako da Vlada nije otela novac umirovljenicima jer je htjela nepravdu, već je trebala organizirati obranu protiv agresije tada 5. Armije u Europi.

     No, zašto danas Hrvatska ima udjel prosječne mirovine u neto plaći od 37,7 posto, najniže od svih, prijateljskih i bivših neprijateljskih zemalja u okruženju? Zašto npr. Slovenija i Makedonija imaju taj udjel od čak šez­desetak posto, a Srbija i Crna   Gora pedesetak? Zato jer hrvatski umirov­ljenici nisu samo financirali obranu domovine, o čemu se šuti, već su fi­nancirali i rađanje hrvatskih multimilijunaša, o čemu se još manje govori.

     Bijedne hrvatske mirovine dotakle su dno. U Superhik državi sve je moguće, da se bogati bogate na siromašnima, a da siromašni šute.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

 

Kad oglasiš svoju samoću

     Nikada do sada nisam razmišljala, a ni čitala oglase u novinama, niti na društvenim mrežama na­mijenjene za upoznavanje pa­rova. Na takve „griješne" ideje upozorila me kolegica pa sam i sama uronila u pretraživanje nekih portala, a prelistala sam i nekoliko novina s oglasima o „ponudi i potražnji" partner­stva u cilju rješavanja nekih osobnih problema velikog broja starijih osoba.

     U neka ne tako daleka prošla vremena uglavnom su muškarci tridesetih, rijetko če­trdesetih godina, tražili mlađe partnerice za brak. To je tada smatrano krajnjim vremenom za sklapanje braka i osnivanje obitelji. Djevojke su bile stidljivije i radije su nalazile par­tnere uz svesrdnu pomoć sta­rijih žena (susjeda, teta, pone­kad baka, ali i u krajnjoj nuždi i „provodadžija"). Sjećam se tako jedne priče sedamdese- togodišnjeg „provodadžije" koji je „proslav­ljao" sklapanje pedesetog braka, sve s uspješnim trajanjem.

     Sada se u oglasima javljaju i dalje više muš­karci, ali su dosta stariji nego ranije. Tako jedan slobo­dan Samoborac, 72 godine traži slobodnu ženu do iste životne dobi. Isto tako i „75 go­dišnji umirovlje­nik, skroman, ne pije i ne puši traži umirovljenicu bez stana za zajed­nički život kod njega". Gospodin u 80-ima traži ženu od oko 68 godina, a glavni aduti su mu dobra mirovina i situiranost. I iz ostalih oglasa muškaraca vidljivo je da su stariji, da su vjerojatno udovci i da se teže snalaze u svakod­nevnim obvezama življenja, uglavnom traže žene mlađe od sebe za 10 ili 15 godina i u pravilu su relativno dobro si­tuirani. Jedan „šaljivdžija" traži lijepu, mladu djevojku, a sam priznaje da je „ružan k'o lo­pov". To je kao osveta ženama jer, kako kaže, „žene cijeli moj život trube na TV-u da nije kod muškaraca važan fizički izgled već da ljepota dolazi iz duše"... „S druge strane ja djevojci nu­dim neograničenu količinu iskrene i čiste ljubavi, dobrote, pažnje, posvećenosti, toleran­cije, poštovanja. Žene su me tako uvjeravale da njih novac ne zanima, ipak ako slučajno neku zanima moja je mate­rijalna situacija bajna". I tako se muškarci uglavnom hvale „dobrim izgledom" i „veselom naravi" , ali jedan hrabri gos­podin kaže: „Seks nije toliko čest kao u mlađim danima, ali jednom mjesečno - sigurno." Pa hvala mu na iskrenosti.

     Žene, pak, u prosjeku mla­đe, traže partnere od 60 do 65 godina i uglavnom jed­nako stare kao one. Jedna poduzetnica iz Zagreba traži starijeg muškarca i poziva ga k sebi. Sve ostale traže ili da muškarac ima stan ili da je po­vratnik. Isto tako žene češće žele i brak. I stvarno, sve više sudbonosno „da" posljednjih godina izriče rekordan broj umirovljenika u povijesti Hr­vatske!

     Iz ovih podataka, a oni su vrlo slični, gotovo identični s podacima našeg Psihološkog savjetovališta, starije osobe se samo prilagođavaju novim si­tuacijama. Žene mlađe posta­ju udovice i trebaju još dugo preživjeti s jednom mirovi­nom koja je u prosjeku manja od mirovine muškaraca pa se tako brak čini najboljim rješe­njima, jer i djeca imaju svoje obitelji i svoju djecu i nemaju ni vremena niti materijalnih mogućnosti za brigu o staroj baki koja više i ne može „sevi- sirati" kod djece, a i ne treba, jer i unuci su dovoljno odrasli.

     S druge strane užasna je osamljenost i socijalna izoli­ranost upravo starijih osoba. No, sada su i starije osobe prionule naučiti se služiti mo­bitelom, koji pruža sve više mogućnosti za sklapanje pri­jateljstava, a i brakova. Ogla­snici su puni objava osoba starijih od 60 godina, a oni postaju i sve aktivniji na druš­tvenim mrežama.

     Interesantno je da su se sada i žene ohrabrile i gotovo ravnopravno sudjeluju u tra­ženju novih životnih partnera.

     Za praznik rada bilo je li­jepo vrijeme. Bila sam na dva mjesta na kojima su upravo naše dvije podružnice orga­nizirale proslavu praznika, ne samo za svoje članove, nego za cijelo mjesto. I vidjela sam samo sretna lica. Bila su to druženja ne samo umirovlje­nika, već svih mještana; od male djece i mladih do baka i djedova sa štapom. Dok je većina kušala izvrsno varivo od graha, sviralo se i plesalo. Mladi su više plesali, a stariji sjedili i razgovarali.

     I u promatranju ljudi navi­rale su mi misli kako sam ovih dana pročitala jedan naslov u nekom listu u prolazu „Život je tango. Prepustite se..." U jednom sam času htjela usta­ti i viknuti da svirci zasviraju tango i da svi moraju plesa­ti. Sjetila sam se kako nas je nekad upravo tango odnio u neke druge svjetove. Ipak sam odustala, no zaključila sam da umirovljeniici i starije osobe ne smiju odustatati od svo­ga života, da moraju svakoga dana učiniti sebi radost i da se ne smiju osamljivati, jer je to put u bolest.

      A oglasi su naša stvarnost i sadašnjost. I ne treba ih izbje­gavati. Oglasi, ipak, ne mogu zamijeniti osobni kontakt. Možemo se javljati na oglase ili ih sami objavljivati, ali ipak ako želimo normalno živjeti, moramo imati osobni uvid u realni odnos među ljudima. Ne treba ulijetati u bilo kakve veze iz oglasa, već te ljude tre­ba „provjeriti", upoznati uživo. A ako uspije, sjetite se moga savjeta i otplešite jedan tan­go, jer to je skriveni jezik naše duše...