UVODNA RIJEČ

Vitez na drvenom konjiću

Piše: Jasna A. Petrović

     Jesensko-zimska sjednica Sabora počela je aktualnim pri- jepodnevom, a pitanja premijeru Andreju Plenkoviću i mi­nistrima postavilo je 38 zastupnika iz oporbenih stranaka i stranaka vladajuće koalicije, a hrvatski akademik i vitez te pot­predsjednik Sabora Željko Reiner svoje pitanje je iskoristio da bi nabrojao sva postignuća Vlade. Povećan je kreditni rejting, pove­ćane su plaće, zabilježen je veliki gospodarski rast. I baš je lijepo kad je tako ugledan i pametan član HDZ-a stubokom vjeran svo­joj stranci i njezinoj Vladi.

     I onda se Reiner u čudu pita zašto netko građanima plasira teze da je sve u Hrvatskoj loše, a što je najgore ne može shvatiti kako ti isti građani ponekad u to povjeruju i ne vide da im je bolje!

     Pa je Reiner zamolio ministra gospodarstva Darka Horvata da mu na istoj sjednici objasni taj fenomen. Horvat mu je odgovorio da je točno kako postoji taj fenomen malodušja i da će se kroz ovu i sljedeću godinu Vlada boriti za bolji standard malog čovje­ka i izrazio nadu da će uspjeti još više podići minimalnu i prosječ­nu plaću. Reiner je bio samo djelomično zadovoljan odgovorom, jer da mu nije jasno zašto primjerice povećanje plaća od 11 posto nikoga ne dira i to je fenomen koji on ne može shvatiti. "Ne mogu shvatiti da ljudi koji su dobili 200, 500, 800 kuna veću plaću da im se naprosto čini da to nije važno", kazao je Reiner.

     Tako je zborio vitez na drvenom konjiću, koji stalno jaše na mjestu. Hopa, cupa, baš je život lijep. Tako je govorio akademik koji živi u svojoj ružičastoj bajci gdje nema gladnih i siromašnih, gdje nikome nije zima i svi imaju podno grijanje u kupaoni. Re- iner u svojem čuđenju nije primijetio da po dobi pripada u sve masovniju skupinu građana poodmakle dobi u kojoj sa svojim mjesečnim prihodima od kojih 25.000 kuna naprosto strši, jer uprihođuje u 30 dana njihovu godišnju mirovinu. I nije primijetio da su prosječni umirovljenici dobili polugodišnje povećanje mi­rovine od 60 kuna prosječno, od čega ne mogu kupiti ni drvenog konjića za jahanje na mjestu.

     Reiner ne zna da njegova generacija kopa po kontejnerima, a zimi se vozi u beskonačne krugove tramvajima, kako bi uštedili na grijanju. No, zato to zna aktualna predsjednica Kolinda, jer ona svoje mjesto u tramvajima prepušta razigranim staricama i star- čekima - za razliku od njemačkog ili finskog predsjednika te vrlo ekološki i socijalno osjetljivo ostatke hrane uvijek pomno spakira u odvojenu vrećicu da bi bila na dohvat siromasima namjernici­ma.

     Kolinda je bila najavljena da će doći prije koji tjedan na Ge- rontološki tulum u Zagrebu, no u zadnji tren je otkazala. Ima preča posla, nego promatrati umirovljenike čak i kad plešu i reci­tiraju. Zapravo, čuđenju nikad kraja, otkud im uopće za to snage. Uz sve fenomene koji bujaju u Hrvatskoj, sada imamo i fenomen malodušja po ministru Horvatu, a i definitivno zabetonirani feno­men političke elite koja ignorira i zanemaruje svoje stare.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

 

Kad oglasiš svoju samoću

     Nikada do sada nisam razmišljala, a ni čitala oglase u novinama, niti na društvenim mrežama na­mijenjene za upoznavanje pa­rova. Na takve „griješne" ideje upozorila me kolegica pa sam i sama uronila u pretraživanje nekih portala, a prelistala sam i nekoliko novina s oglasima o „ponudi i potražnji" partner­stva u cilju rješavanja nekih osobnih problema velikog broja starijih osoba.

     U neka ne tako daleka prošla vremena uglavnom su muškarci tridesetih, rijetko če­trdesetih godina, tražili mlađe partnerice za brak. To je tada smatrano krajnjim vremenom za sklapanje braka i osnivanje obitelji. Djevojke su bile stidljivije i radije su nalazile par­tnere uz svesrdnu pomoć sta­rijih žena (susjeda, teta, pone­kad baka, ali i u krajnjoj nuždi i „provodadžija"). Sjećam se tako jedne priče sedamdese- togodišnjeg „provodadžije" koji je „proslav­ljao" sklapanje pedesetog braka, sve s uspješnim trajanjem.

     Sada se u oglasima javljaju i dalje više muš­karci, ali su dosta stariji nego ranije. Tako jedan slobo­dan Samoborac, 72 godine traži slobodnu ženu do iste životne dobi. Isto tako i „75 go­dišnji umirovlje­nik, skroman, ne pije i ne puši traži umirovljenicu bez stana za zajed­nički život kod njega". Gospodin u 80-ima traži ženu od oko 68 godina, a glavni aduti su mu dobra mirovina i situiranost. I iz ostalih oglasa muškaraca vidljivo je da su stariji, da su vjerojatno udovci i da se teže snalaze u svakod­nevnim obvezama življenja, uglavnom traže žene mlađe od sebe za 10 ili 15 godina i u pravilu su relativno dobro si­tuirani. Jedan „šaljivdžija" traži lijepu, mladu djevojku, a sam priznaje da je „ružan k'o lo­pov". To je kao osveta ženama jer, kako kaže, „žene cijeli moj život trube na TV-u da nije kod muškaraca važan fizički izgled već da ljepota dolazi iz duše"... „S druge strane ja djevojci nu­dim neograničenu količinu iskrene i čiste ljubavi, dobrote, pažnje, posvećenosti, toleran­cije, poštovanja. Žene su me tako uvjeravale da njih novac ne zanima, ipak ako slučajno neku zanima moja je mate­rijalna situacija bajna". I tako se muškarci uglavnom hvale „dobrim izgledom" i „veselom naravi" , ali jedan hrabri gos­podin kaže: „Seks nije toliko čest kao u mlađim danima, ali jednom mjesečno - sigurno." Pa hvala mu na iskrenosti.

     Žene, pak, u prosjeku mla­đe, traže partnere od 60 do 65 godina i uglavnom jed­nako stare kao one. Jedna poduzetnica iz Zagreba traži starijeg muškarca i poziva ga k sebi. Sve ostale traže ili da muškarac ima stan ili da je po­vratnik. Isto tako žene češće žele i brak. I stvarno, sve više sudbonosno „da" posljednjih godina izriče rekordan broj umirovljenika u povijesti Hr­vatske!

     Iz ovih podataka, a oni su vrlo slični, gotovo identični s podacima našeg Psihološkog savjetovališta, starije osobe se samo prilagođavaju novim si­tuacijama. Žene mlađe posta­ju udovice i trebaju još dugo preživjeti s jednom mirovi­nom koja je u prosjeku manja od mirovine muškaraca pa se tako brak čini najboljim rješe­njima, jer i djeca imaju svoje obitelji i svoju djecu i nemaju ni vremena niti materijalnih mogućnosti za brigu o staroj baki koja više i ne može „sevi- sirati" kod djece, a i ne treba, jer i unuci su dovoljno odrasli.

     S druge strane užasna je osamljenost i socijalna izoli­ranost upravo starijih osoba. No, sada su i starije osobe prionule naučiti se služiti mo­bitelom, koji pruža sve više mogućnosti za sklapanje pri­jateljstava, a i brakova. Ogla­snici su puni objava osoba starijih od 60 godina, a oni postaju i sve aktivniji na druš­tvenim mrežama.

     Interesantno je da su se sada i žene ohrabrile i gotovo ravnopravno sudjeluju u tra­ženju novih životnih partnera.

     Za praznik rada bilo je li­jepo vrijeme. Bila sam na dva mjesta na kojima su upravo naše dvije podružnice orga­nizirale proslavu praznika, ne samo za svoje članove, nego za cijelo mjesto. I vidjela sam samo sretna lica. Bila su to druženja ne samo umirovlje­nika, već svih mještana; od male djece i mladih do baka i djedova sa štapom. Dok je većina kušala izvrsno varivo od graha, sviralo se i plesalo. Mladi su više plesali, a stariji sjedili i razgovarali.

     I u promatranju ljudi navi­rale su mi misli kako sam ovih dana pročitala jedan naslov u nekom listu u prolazu „Život je tango. Prepustite se..." U jednom sam času htjela usta­ti i viknuti da svirci zasviraju tango i da svi moraju plesa­ti. Sjetila sam se kako nas je nekad upravo tango odnio u neke druge svjetove. Ipak sam odustala, no zaključila sam da umirovljeniici i starije osobe ne smiju odustatati od svo­ga života, da moraju svakoga dana učiniti sebi radost i da se ne smiju osamljivati, jer je to put u bolest.

      A oglasi su naša stvarnost i sadašnjost. I ne treba ih izbje­gavati. Oglasi, ipak, ne mogu zamijeniti osobni kontakt. Možemo se javljati na oglase ili ih sami objavljivati, ali ipak ako želimo normalno živjeti, moramo imati osobni uvid u realni odnos među ljudima. Ne treba ulijetati u bilo kakve veze iz oglasa, već te ljude tre­ba „provjeriti", upoznati uživo. A ako uspije, sjetite se moga savjeta i otplešite jedan tan­go, jer to je skriveni jezik naše duše...