UVODNA RIJEČ

Prvi april je prošao

Piše: Milan Dalmacija

     Umirovljenička populacija, oko 1,2 milijuna ljudi, svakod­nevno trpi udarce sa svih strana, pa i od onih koje su birali da ih zastupaju i vode brigu o njima. Tako je ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić, inače poznat po tome da mu je jezik brži od pameti, ponovno briljirao. I to dvaput.

     „I dalje će većina ljudi ići između 60 i 65 u mirovinu. Oni koji su najranjiviji, naši građevinski radnici, gospođe blagajnice u du­ćanima, medicinske sestre, svi oni koji ulaze na tržište rada s 18 godina, mogu otići u mirovinu sa 41 godinom staža i 60 godina života. Oni koji studiraju do 24.-25. godine ići će sa 65. Dakle, samo oni koji neće uspjeti 41 godinu staža do 65. osigurati radit će do 67 godina", reče Pavić i ostane živ prvi put.

     To bi funkcioniralo u savršenom gospodarsko-političkom okruženju, a svi dobro znamo da ništa na ovom svijetu nije sa­vršeno, a pogotovo ne u Hrvatskoj. Naime, krajem veljače je u Hrvatskoj od nešto više od 1,5 milijuna osiguranika, njih gotovo 350.000 radilo na određeno vrijeme, a malo iznad 50.000 u ne­punom radnom vremenu. U skupini onih između 15 i 39 godina registrirano je 25.800 prijava na nepuno radno vrijeme. Ako uz­memo u obzir prosječno trajanje studija od 7,5 godina i stručno osposobljavanje koje traje godinu dana i još godinu dana traže­nja posla, naš bi budući penzić, s ovakvim nesigurnim radnim vi­jekom, u mirovinu mogao otići i u 70. Da ne spominjemo stotine tisuća honoraraca, kojima su doprinosi smanjeni. Dakle, budu­ćim generacijama ne gine ništa drugo negoli najniža mirovina. A što je s onima koji su otišli u mirovinu i dobili mogućnost da je radom mrvicu poboljšaju?

     „Ono što je najbolje, kada malo razgovaramo s umirovljenici­ma koji rade, ili vi mediji što razgovarate, nije čak ni glavni razlog novac, već žele biti uključeniji u društvo, žele se osjećati korisni­ma", reče Pavić i ostane živ drugi put.

     Iako nije dobro što ljudi moraju raditi dok su u mirovini (a što dovoljno govori o kvaliteti mirovinskog sustava), oni su na to pri­siljeni, jer s prosječno 2.407 kuna su svakoga mjeseca u troumici: hoće li sve dati na normalnu prehranu, hoće li platiti režije da im ne sjedne ovrha ili će odabrati život bez nužnih lijekova? Nema tu riječi o socijalizaciji, već o pukom preživljavanju.

     Uostalom, umirovljenici su socijalizirana bića. Ministar ne zna da sve SUH-ove podružnice provode brojne aktivnosti na kojima se umirovljenici mogu družiti, zabavljati se i nakratko za­boraviti sve ovo. Izleti, plesnjaci, spontana druženja su način na koji naši penzići ostaju u društvu. Oni se ne uključuju u njega, jer su odavno njegov dio. A i bili su dovoljno korisni kroz svoj radni vijek i red je da se malo i odmore. Zaslužili su.

     Ali nisu zaslužili biti bijesni čitave godine. Prvi april je prošao i ovakve izjave više nisu šala. Umirovljenici su nam to potvrdili na našoj tematskoj Facebook stranici: „Od povišice što dobijemo možemo kupiti karton jaja i gađati ga. Možda više neće pričati gluposti i ponižavati ljude", reče ljutito Slavica Grubešić.

     Pa, ministre, sretan Uskrs žele vam društveno uključeni, kori­sni i bijesni umirovljenici.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Umirovljenici, glasajte na europskim izborima!

 

     Ova je godina započela s najavom izbora za predstavnike u Europ­skom parlamentu. Političke stranke su ozbiljnije počele pisati o temama koje bi tre­balo ovoga puta definirati, koje bismo trebali predstavi­ti u Europskom parlamentu i tražiti njihovu realizaciju. Iz­bori će se održati 26. svibnja.

     Iako postoji nekoliko stranaka koje okupljaju umi­rovljenike nijedna ne ide samostalno na izbore, pa i predsjednici tih stranaka nisu baš javno demonstrirali i naglašavali probleme koje bi trebalo rješavati u okviru EU. Još nije definiran sadržaj umirovljeničkih zahtjeva i problema koje bi trebalo ri­ješiti u mandatu koji slijedi, a niti su se glavne stranke po­trudile pojasniti svoju agen- du za starije glasače. Primje­rice, moto izborne kampanje HDZ a je    „Hrvatska za gene­racije", ali ipak je nedefinira­no odnosi li se to na genera­cije koje dolaze ili na dobne generacije (mladi, stari) koje su tako različite. Baš se ne vidi da su posvetili posebnu pozornost starijima. Ni oni, niti SDP-ovci koji se sada odriču Mrsićeva naslijeđa, ali i dalje čuvaju još gore naslijeđe Vidovića, nisu se posebno potrudili oko umi­rovljenika. Bandić je poznat po socijalnoj osjetljivosti za starije građane Zagreba, ali u predstavljanju svoje liste je preskočio tu generaciju.

     Unatoč svemu, moja bi poruka starijim građanima bila da svakako idu na izbore i daju svoj glas po svojoj volji i savjesti.

Ovoga puta tu nije riječ o ideološkom opredjeljiva­nju glasača koliko o defini­ranju i rješavanju materijal­nih primanja umirovljenika, poboljšanju javnih usluga za bolesne i starije osobe, teško pokretne i terminalne bolesnike, za bolesnike obo­ljele od sveprisutnijih oblika demencija, za osamljene... Još uvijek nema ni dovoljno mjesta u domovima za stari­je koji odgovaraju platežnim mogućnostima naših umi­rovljenika.

     Zbog toga smatram da se udruge umirovljenika svakako trebaju uključiti i educirati svoje članove o potrebi izlaska na izbore i glasanja za onu opciju koja nudi rješavanje socijalnih, zdravstvenih i materijalnih problema.    Umirovljenici tre­baju ići na javne prezenta­cije programa u lokalnoj za­jednici i aktivno se uključiti u raspravu i sami predlagati moguća rješenja. Svatko ima svoje opredjeljenje prema vlastitim ideološkim i poli­tičkim stavovima, no ovo su izbori za konkretan život ve­ćine starijih osoba. Na ovim izborima za europarlamen- tarce treba izabrati stručne ljude, koji će raditi u europ­skim centrima moći i boriti se za državne interese, ali i za bolje uvjete života upravo ranjivih skupina kao što su umirovljenici i starije osobe.

     Kad prođu ovi izbori po­čet će kampanja za pred­sjedničke izbore. Tada ćemo promatrati kandidate i ocje­njivati programe. Tada ćemo uglavnom imati manje po­sla, neće biti toliko ljudi koje treba procjenjivati. Mislim da neće biti više od petero predsjedničkih kandidata, jer će velike stranke odrediti samo po jednog kandidata kojeg će podržati. To će biti izbor jedne osobe koja će nas predstavljati u svijetu i pregovarati o međunarod­nim odnosima.

     Slijedit će izbori za naš Sabor, birat ćemo iz različi­tih stranaka, s različitih stra­načkih lista. Tada će trebati, pored ljudi, birati stranku koja će imenovati Vladu i vladati našom domovinom i sadržajima koji su bitni za sve generacije i sve ljude (zdravstvo, školstvo, policija, vojska.). Pa nas još čekaju lokalni izbori koji će odrediti tko će upravljati gradovima i mjestima. Mi sami upravljat ćemo našim domom uz po­moć obitelji. Tu ne morate birati, tu upravljate vi i čla­novi vaše obitelji prema do­govoru i vlastitim pravilima.

     Mislim da umirovljenici koji su najbrojnije biračko tijelo moraju shvatiti da ne- izlaskom na izbore bilo ko­jeg nivoa gube pravo na kri­tiku i više ne upravljaju tim dijelom svoga života. Dok imamo pravo glasa, imamo obvezu brinuti se za svoju generaciju i za svoj boljitak. Poslije izbora, ako ne pobi­jede „naši", tko god oni bili, prilagodit ćemo se situaciji i većini. Ali, ako nismo niti izašli na glasačko mjesto i dali svoj glas, kakvo je naše pravo poslije rogoboriti i bu­niti se.

     Hajdemo, dakle, glasati sada za naše predstavnike u Europskom parlamentu, ali i upoznati se s programom osobe, liste političke stran­ke ili koalicije za koju ćemo glasati. Glasajmo za pobolj­šanje uvjeta života starijih i umirovljenika. Glasajmo za sebe!