UVODNA RIJEČ

Tko je financirao Domovinski rat

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Čitamo ovih dana kako je Hrvatska dobila 500 novih multimilijunaša pa ih sada ukupno ima 11.900, što je 30 posto više nego prije deset godina. Riječ je o ljudima čije bogatstvo prelazi vrijednost od mili­jun dolara, skoro sedam milijuna kuna. A među njima ima nemalo ugled­nih političara, koji većinom nisu niti vidjeli ratnu liniju Domovinskog rata, a veći su domoljubi od svih nas umirovljenika. Tu se ne računaju godine domoljubnog staža, već godine stjecanja bogatstva brzinom svjetlosti.

     Sada je premašena i vizija prvog hrvatskog predsjednika Franje Tu­đmana koji je Hrvatsku kao zemlju sreće i blagostanja vidio u stvaranju dvije stotine bogatih obitelji. Ako je Tuđman u svojim davnim vizijama ipak mislio na one prave milijunaše-teškaše, odnosno ultramilijunaše, i tu je njegova vizija nadmašena jer Hrvata teških najmanje 10 milijuna dolara sada je više - čak 213.

     Zanimljivo je kojom brzinom raste broj ultramilijunaša, jer u Europi taj je porast u posljednjih deset godina 17 posto, a u Hrvatskoj čak 33 posto, dakle - dvostruko brže unatoč šepavom gospodarstvu i niskom BDP-u.

     Uostalom, ministar Lovro Kuščević ležerno je objavio recept kako do 44. godine života lako postati milijunaš, ako radiš kao student na štandu, zaposliš ženu, od navodne staje napraviš dvorac, od poljoprivrednog ze­mljišta građevinsko, od tuđih parcela bez nasljednika svoje, i sve slično. Prava sitnica! Ili kako je posve normalno da sin ministra Gorana Marića useljava „kao podstanar" u stan od 136m2 u luksuznoj zgradi u zagre­bačkoj Veslačkoj ulici, a slučajno je vlasnik tog stana firma kojoj je njegov otac bio direktor prije odlaska u politiku. Ili ministar Tolušić čiji „roštilj" ima oko 200 m2, a nije ga prijavio u imovinsku karticu.

     To su neki novi dečki. Oni nisu branili Hrvatsku u Domovinskom ratu; oni su se bogatili.

     Pa tko ju je obranio? E, sada slijedi umirovljenička matematika po­niženja. Kad je 1990. godine započinjao rat, udjel prosječne mirovine u prosječnoj neto plaći iznosio je 77,23 posto. Kad je rat završio, 1996. go­dine - 45,88 posto, a sada 2019. bijednih 37,7 posto. Koliko bi tek bilo da se nije vratio famozni dug umirovljenicima koji je „pokrala" vlada Nikice Valentića, a vratio im ga Ustavni sud? Oduzeto im je puno više, a vraćeno tek 11,5 milijardi kuna. To je novac kojim je financiran Domovinski rat, a financirali su ga hrvatski umirovljenici.

     Tko ne vjeruje nama, neka posluša riječi Andrije Hebranga, koji je svojedobno rekao: „U ime HDZ-a zahvaljujemo umirovljenicima što su u velikoj mjeri financirali Domovinski rat i na taj način pomogli isto kao branitelji na prvoj crti bojišnice." Objasnio je tako da Vlada nije otela novac umirovljenicima jer je htjela nepravdu, već je trebala organizirati obranu protiv agresije tada 5. Armije u Europi.

     No, zašto danas Hrvatska ima udjel prosječne mirovine u neto plaći od 37,7 posto, najniže od svih, prijateljskih i bivših neprijateljskih zemalja u okruženju? Zašto npr. Slovenija i Makedonija imaju taj udjel od čak šez­desetak posto, a Srbija i Crna   Gora pedesetak? Zato jer hrvatski umirov­ljenici nisu samo financirali obranu domovine, o čemu se šuti, već su fi­nancirali i rađanje hrvatskih multimilijunaša, o čemu se još manje govori.

     Bijedne hrvatske mirovine dotakle su dno. U Superhik državi sve je moguće, da se bogati bogate na siromašnima, a da siromašni šute.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Umirovljenici, glasajte na europskim izborima!

 

     Ova je godina započela s najavom izbora za predstavnike u Europ­skom parlamentu. Političke stranke su ozbiljnije počele pisati o temama koje bi tre­balo ovoga puta definirati, koje bismo trebali predstavi­ti u Europskom parlamentu i tražiti njihovu realizaciju. Iz­bori će se održati 26. svibnja.

     Iako postoji nekoliko stranaka koje okupljaju umi­rovljenike nijedna ne ide samostalno na izbore, pa i predsjednici tih stranaka nisu baš javno demonstrirali i naglašavali probleme koje bi trebalo rješavati u okviru EU. Još nije definiran sadržaj umirovljeničkih zahtjeva i problema koje bi trebalo ri­ješiti u mandatu koji slijedi, a niti su se glavne stranke po­trudile pojasniti svoju agen- du za starije glasače. Primje­rice, moto izborne kampanje HDZ a je    „Hrvatska za gene­racije", ali ipak je nedefinira­no odnosi li se to na genera­cije koje dolaze ili na dobne generacije (mladi, stari) koje su tako različite. Baš se ne vidi da su posvetili posebnu pozornost starijima. Ni oni, niti SDP-ovci koji se sada odriču Mrsićeva naslijeđa, ali i dalje čuvaju još gore naslijeđe Vidovića, nisu se posebno potrudili oko umi­rovljenika. Bandić je poznat po socijalnoj osjetljivosti za starije građane Zagreba, ali u predstavljanju svoje liste je preskočio tu generaciju.

     Unatoč svemu, moja bi poruka starijim građanima bila da svakako idu na izbore i daju svoj glas po svojoj volji i savjesti.

Ovoga puta tu nije riječ o ideološkom opredjeljiva­nju glasača koliko o defini­ranju i rješavanju materijal­nih primanja umirovljenika, poboljšanju javnih usluga za bolesne i starije osobe, teško pokretne i terminalne bolesnike, za bolesnike obo­ljele od sveprisutnijih oblika demencija, za osamljene... Još uvijek nema ni dovoljno mjesta u domovima za stari­je koji odgovaraju platežnim mogućnostima naših umi­rovljenika.

     Zbog toga smatram da se udruge umirovljenika svakako trebaju uključiti i educirati svoje članove o potrebi izlaska na izbore i glasanja za onu opciju koja nudi rješavanje socijalnih, zdravstvenih i materijalnih problema.    Umirovljenici tre­baju ići na javne prezenta­cije programa u lokalnoj za­jednici i aktivno se uključiti u raspravu i sami predlagati moguća rješenja. Svatko ima svoje opredjeljenje prema vlastitim ideološkim i poli­tičkim stavovima, no ovo su izbori za konkretan život ve­ćine starijih osoba. Na ovim izborima za europarlamen- tarce treba izabrati stručne ljude, koji će raditi u europ­skim centrima moći i boriti se za državne interese, ali i za bolje uvjete života upravo ranjivih skupina kao što su umirovljenici i starije osobe.

     Kad prođu ovi izbori po­čet će kampanja za pred­sjedničke izbore. Tada ćemo promatrati kandidate i ocje­njivati programe. Tada ćemo uglavnom imati manje po­sla, neće biti toliko ljudi koje treba procjenjivati. Mislim da neće biti više od petero predsjedničkih kandidata, jer će velike stranke odrediti samo po jednog kandidata kojeg će podržati. To će biti izbor jedne osobe koja će nas predstavljati u svijetu i pregovarati o međunarod­nim odnosima.

     Slijedit će izbori za naš Sabor, birat ćemo iz različi­tih stranaka, s različitih stra­načkih lista. Tada će trebati, pored ljudi, birati stranku koja će imenovati Vladu i vladati našom domovinom i sadržajima koji su bitni za sve generacije i sve ljude (zdravstvo, školstvo, policija, vojska.). Pa nas još čekaju lokalni izbori koji će odrediti tko će upravljati gradovima i mjestima. Mi sami upravljat ćemo našim domom uz po­moć obitelji. Tu ne morate birati, tu upravljate vi i čla­novi vaše obitelji prema do­govoru i vlastitim pravilima.

     Mislim da umirovljenici koji su najbrojnije biračko tijelo moraju shvatiti da ne- izlaskom na izbore bilo ko­jeg nivoa gube pravo na kri­tiku i više ne upravljaju tim dijelom svoga života. Dok imamo pravo glasa, imamo obvezu brinuti se za svoju generaciju i za svoj boljitak. Poslije izbora, ako ne pobi­jede „naši", tko god oni bili, prilagodit ćemo se situaciji i većini. Ali, ako nismo niti izašli na glasačko mjesto i dali svoj glas, kakvo je naše pravo poslije rogoboriti i bu­niti se.

     Hajdemo, dakle, glasati sada za naše predstavnike u Europskom parlamentu, ali i upoznati se s programom osobe, liste političke stran­ke ili koalicije za koju ćemo glasati. Glasajmo za pobolj­šanje uvjeta života starijih i umirovljenika. Glasajmo za sebe!