UVODNA RIJEČ

Arheolozi vole stare

Piše: Jasna A. Petrović

     Politički tajnik HDZ-a i potpredsjednik Sabora Ante Sanader jako voli arheologe. Tako je nezaposlenog bivšeg gradonačelnika Omiša Ivana Škaričića, na­kon pola godine nagradne političke plaće, 2013. zaposlio bez natječaja i kvalifikacija na posao ravnatelja Doma za starije i nemoćne u Splitu. U međuvremenu je ravnatelj prije dvije godine pravomoćno osuđen zbog zloupotre­be položaja, ali to nije umanjilo ljubav Sanadera za stra­načkog mu frenda Škaričića.

     Osim toga sigurno je to vrli Ante učinio u dobroj vje­ri, jer voli prvu damu krimića Agathu Christie čiji je drugi muž bio ugledan arheolog, pa je poznata po izreci da je „idealan muž arheolog jer što je žena starija to ga više zanima''.

     Tako je valjda dobroćudno sudio i Sanader, uvjeren kako je arheolog idealno zvanje za starački dom, a k tome je negdje, kako sam glavni lik Škaričić kaže, treba­lo ga zaposliti nakon što je 18 godina bio gradonačelnik. Nazdravlje.

     No, možda neki arheolozi toliko vole stare da su im draži što su antikniji, pa čak i do linije smrti. Možda se tu krije tajna umirućih staraca iz splitskih domova za starije i nemoćne Zenta i Vukovarska, ali i nevjerojatne toleran­cije stručne javnosti spram rukovodećih osoba.

     Zdravstvena inspekcija Vilija Beroša je ocijenila kako nitko nije kriv za pomrle starice i starce, iako je očito kako je glavna sestra preuzela odgovornost skrbi o korisnici­ma i spašavala što je mogla, nabavljala sa svih strana ši­vane maskice, jer ih ravnatelj, a niti osnivač Blaženko Bo- ban, župan Splitsko-dalmatinske županije, nisu osigurali. Bez zaštitne opreme, kako su zaposleni mogli štititi i sebe i korisnike? Virus je tako poludio, ali nitko nije kriv. Mrtvi su krivi jer su stari. Virus je kriv.

     Ministrica socijale Vesna Bedeković u maski Harry Po- ttera se 8. travnja uprizorila u Splitu, bez da je sa sobom povela svoju socijalnu inspekciju ili barem priznala da ju je raspustila još 16. ožujka, a ponovo aktivirala dva dana nakon splitske presice. I dok je Beroš pokrivao druge, Be- deković je pokrivala sebe. Uostalom, sličan je to slučaj, žena je kao osnovni studij završila za učiteljicu, što je nije nimalo pripremilo za posao iz socijale. To ekipi na vlasti nije važno. Glavno da su njihovi.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

  

Korizma je

 

     Gotovo svakoga dana susretnem nekoga tko me pita čega sam se odrekla u ovo korizmeno vrijeme. Najveći šok je za vjernike kad kažem da se ničega nisam odrekla. Na­staje minuta šutnje, neugo­da sugovornika i znam da misli otprilike ono što bi sva­kome prvo palo na pamet: „to mi treba kad sam zna­tiželjna". Odmah prekidam gromoglasnu šutnju i po­kušam objasniti. Ja se neću zavjetovati da ću se nečega odreći tijekom korizme. Sebi sam obećala i zavjetovala se da ću se više družiti s unu­čicom, da ću posjetiti jednu moju tetu, bolesnu i staru, s 90 i koju godinu. I ne samo da ću je posjetiti samo ja, već ću u posjet povesti moju unuku i kćerku. Znam da će je to usrećiti i da ćemo jedno poslijepodne prove­sti u ugodnom razgovoru i sjećanjima na naše drage koji nisu živi. Podijelit ćemo uspomene i na trenutak će oni biti tu, s nama. Naravno, u posjet ćemo joj donijeti obaveznu kavu i nešto voća.

     Posjetit ću još nekoliko starih i osamljenih prijate­lja te nekoliko članova naše udruge, osobito one koji su u domu. To su moji darovi, uz, naravno, obvezno voće, sok, neki kolačić, čaj i kavicu.

     Zapravo, doista ću se dje­lomično odreći gledanja ne­kih mojih omiljenih emisija ili ću propustiti neki koncert, jer ću se predugo zadržati s nekim u pričanju o proš­losti, jer budućnost ne do­nosi neka nova uzbuđenja; jednolična je i predvidljiva. Počela sam upravo prije nekoliko dana opet paziti na sadržaj i količinu obroka, jer sam se opustila, nakon perioda dijete za smanjenje „kilograma tjelesne mase" i opet počela debljati, a to, naravno, ne želim.

     Dakle zamijenila sam samo teze o odricanju u korizmi, kad je ono u sva­kodnevnom životu i češće prisutno kod većine ljudi zbog nedostatka novca, a naglasila pozitivan osjećaj darivanja onog najvredni­jeg u životu svakog čovjeka - prijateljstva i poklanjanja sebe i dijela svoga vremena drugome.

     Na osvješćivanje ova­kvog mog pristupa naveo me jedan filmić, koji mi je pokazala naša urednica (po­nekad idejna savjetnica), a radi se o siromašnom dječa­ku koji je imao svoju kutijicu za užinu praznu i zbog toga se sramio. Dok je bio vani, djeca iz razreda u kutiju su mu stavili od svojih užina po zalogaj i tada su svi ima­li jednako. Za sve je to bio sretan doživljaj! Osobito za darivatelje.

     Ustvari, za malo vlastitog odricanja poklanjamo dru­gome veliku sreću i veselje.

     I sada pitanje svih pita­nja! Svi se vjernici odriču u korizmi nekih svojih poroka, najčešće sam se godinama naslušala „zdravih" osobnih odricanja (interesantno i sada su to „top" poroci), kao što su jelo i piće, pušenje, previše gledanja televizije ili kod mlađih igranje igrica na mobitelima. Mogu li se sada odjednom svega toga odreći, a dio toga i dio sebe darovati drugome?

     Korizma je vrijeme da očistimo djelomično svo­je tijelo i svoje misli, ali ne samo to, vrijeme je da nauči­mo dobrotu dijeliti i darivati drugima. Svako odricanje u našu korist trebalo bi za uzvrat imati dvostruko više darovanog, a to je najvažnije za mlade članove obitelji, ali i za starije i siromašne, odno­sno za sve one u potrebi.

     Uz sve ove savjete, mož­da je krajnje vrijeme da se svi odreknu tijekom korizme bjesomučno tipkati po svo­jim mobitelima uvijek i na svakom mjestu.

     Kamo god se čovjek okrene vidi ljude sa žicama koje vire iz uha, a čarobna napravica je trenutno u ne­kom džepu ili u ruci. Neki od­sutno gledaju kroz prozor, a oni koji stoje nastoje izvesti neki pokret u ritmu, ako ima mjesta za to. Vidjela sam mladića i djevojku od kojih je svatko imao po jedan krak žice u svom uhu i zajedno su tapkali neki čudan ritam na malom prostoru pored vrata autobusa. Sastaju se dvije prijateljice i sjede u kafiću pored našeg stola i svaka u svom filmu sa svojim misli­ma i sličicama. Nas tri smo se možda zanijele i smijale se, pa su nas prisutne dame srdito pogledale, a jedna je glasnije rekla „možete vi malo tiše". U autobusu susre­ćem i neke mame koje, čim uđu u autobus, djetetu od četiri ili pet godina daju da se igra na mobitelu, kako bi bilo mirno.    Osvrnite se u ka­fićima, tramvajima, autobu­sima i vidjet ćete mnoge koji sjede ili hodaju kao zombiji u svom svijetu. Zamolite ih da se vrate u sadašnjicu.

     Pitam se jesmo li sposob­ni? Jesmo, ali jesmo li spremni odreći se nečega za dobrobit drugih, a i za svoju korist?

     Svakako slijedite svoj put, odrecite se svega što vam smeta. Podarite i dio dobrote s potrebitima, jer ovo je milosno vrijeme. Osim Bogu, neka se čovjek vrati čovjeku i ljudi ljudima.