UVODNA RIJEČ

Prvi april je prošao

Piše: Milan Dalmacija

     Umirovljenička populacija, oko 1,2 milijuna ljudi, svakod­nevno trpi udarce sa svih strana, pa i od onih koje su birali da ih zastupaju i vode brigu o njima. Tako je ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić, inače poznat po tome da mu je jezik brži od pameti, ponovno briljirao. I to dvaput.

     „I dalje će većina ljudi ići između 60 i 65 u mirovinu. Oni koji su najranjiviji, naši građevinski radnici, gospođe blagajnice u du­ćanima, medicinske sestre, svi oni koji ulaze na tržište rada s 18 godina, mogu otići u mirovinu sa 41 godinom staža i 60 godina života. Oni koji studiraju do 24.-25. godine ići će sa 65. Dakle, samo oni koji neće uspjeti 41 godinu staža do 65. osigurati radit će do 67 godina", reče Pavić i ostane živ prvi put.

     To bi funkcioniralo u savršenom gospodarsko-političkom okruženju, a svi dobro znamo da ništa na ovom svijetu nije sa­vršeno, a pogotovo ne u Hrvatskoj. Naime, krajem veljače je u Hrvatskoj od nešto više od 1,5 milijuna osiguranika, njih gotovo 350.000 radilo na određeno vrijeme, a malo iznad 50.000 u ne­punom radnom vremenu. U skupini onih između 15 i 39 godina registrirano je 25.800 prijava na nepuno radno vrijeme. Ako uz­memo u obzir prosječno trajanje studija od 7,5 godina i stručno osposobljavanje koje traje godinu dana i još godinu dana traže­nja posla, naš bi budući penzić, s ovakvim nesigurnim radnim vi­jekom, u mirovinu mogao otići i u 70. Da ne spominjemo stotine tisuća honoraraca, kojima su doprinosi smanjeni. Dakle, budu­ćim generacijama ne gine ništa drugo negoli najniža mirovina. A što je s onima koji su otišli u mirovinu i dobili mogućnost da je radom mrvicu poboljšaju?

     „Ono što je najbolje, kada malo razgovaramo s umirovljenici­ma koji rade, ili vi mediji što razgovarate, nije čak ni glavni razlog novac, već žele biti uključeniji u društvo, žele se osjećati korisni­ma", reče Pavić i ostane živ drugi put.

     Iako nije dobro što ljudi moraju raditi dok su u mirovini (a što dovoljno govori o kvaliteti mirovinskog sustava), oni su na to pri­siljeni, jer s prosječno 2.407 kuna su svakoga mjeseca u troumici: hoće li sve dati na normalnu prehranu, hoće li platiti režije da im ne sjedne ovrha ili će odabrati život bez nužnih lijekova? Nema tu riječi o socijalizaciji, već o pukom preživljavanju.

     Uostalom, umirovljenici su socijalizirana bića. Ministar ne zna da sve SUH-ove podružnice provode brojne aktivnosti na kojima se umirovljenici mogu družiti, zabavljati se i nakratko za­boraviti sve ovo. Izleti, plesnjaci, spontana druženja su način na koji naši penzići ostaju u društvu. Oni se ne uključuju u njega, jer su odavno njegov dio. A i bili su dovoljno korisni kroz svoj radni vijek i red je da se malo i odmore. Zaslužili su.

     Ali nisu zaslužili biti bijesni čitave godine. Prvi april je prošao i ovakve izjave više nisu šala. Umirovljenici su nam to potvrdili na našoj tematskoj Facebook stranici: „Od povišice što dobijemo možemo kupiti karton jaja i gađati ga. Možda više neće pričati gluposti i ponižavati ljude", reče ljutito Slavica Grubešić.

     Pa, ministre, sretan Uskrs žele vam društveno uključeni, kori­sni i bijesni umirovljenici.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

  

Korizma je

 

     Gotovo svakoga dana susretnem nekoga tko me pita čega sam se odrekla u ovo korizmeno vrijeme. Najveći šok je za vjernike kad kažem da se ničega nisam odrekla. Na­staje minuta šutnje, neugo­da sugovornika i znam da misli otprilike ono što bi sva­kome prvo palo na pamet: „to mi treba kad sam zna­tiželjna". Odmah prekidam gromoglasnu šutnju i po­kušam objasniti. Ja se neću zavjetovati da ću se nečega odreći tijekom korizme. Sebi sam obećala i zavjetovala se da ću se više družiti s unu­čicom, da ću posjetiti jednu moju tetu, bolesnu i staru, s 90 i koju godinu. I ne samo da ću je posjetiti samo ja, već ću u posjet povesti moju unuku i kćerku. Znam da će je to usrećiti i da ćemo jedno poslijepodne prove­sti u ugodnom razgovoru i sjećanjima na naše drage koji nisu živi. Podijelit ćemo uspomene i na trenutak će oni biti tu, s nama. Naravno, u posjet ćemo joj donijeti obaveznu kavu i nešto voća.

     Posjetit ću još nekoliko starih i osamljenih prijate­lja te nekoliko članova naše udruge, osobito one koji su u domu. To su moji darovi, uz, naravno, obvezno voće, sok, neki kolačić, čaj i kavicu.

     Zapravo, doista ću se dje­lomično odreći gledanja ne­kih mojih omiljenih emisija ili ću propustiti neki koncert, jer ću se predugo zadržati s nekim u pričanju o proš­losti, jer budućnost ne do­nosi neka nova uzbuđenja; jednolična je i predvidljiva. Počela sam upravo prije nekoliko dana opet paziti na sadržaj i količinu obroka, jer sam se opustila, nakon perioda dijete za smanjenje „kilograma tjelesne mase" i opet počela debljati, a to, naravno, ne želim.

     Dakle zamijenila sam samo teze o odricanju u korizmi, kad je ono u sva­kodnevnom životu i češće prisutno kod većine ljudi zbog nedostatka novca, a naglasila pozitivan osjećaj darivanja onog najvredni­jeg u životu svakog čovjeka - prijateljstva i poklanjanja sebe i dijela svoga vremena drugome.

     Na osvješćivanje ova­kvog mog pristupa naveo me jedan filmić, koji mi je pokazala naša urednica (po­nekad idejna savjetnica), a radi se o siromašnom dječa­ku koji je imao svoju kutijicu za užinu praznu i zbog toga se sramio. Dok je bio vani, djeca iz razreda u kutiju su mu stavili od svojih užina po zalogaj i tada su svi ima­li jednako. Za sve je to bio sretan doživljaj! Osobito za darivatelje.

     Ustvari, za malo vlastitog odricanja poklanjamo dru­gome veliku sreću i veselje.

     I sada pitanje svih pita­nja! Svi se vjernici odriču u korizmi nekih svojih poroka, najčešće sam se godinama naslušala „zdravih" osobnih odricanja (interesantno i sada su to „top" poroci), kao što su jelo i piće, pušenje, previše gledanja televizije ili kod mlađih igranje igrica na mobitelima. Mogu li se sada odjednom svega toga odreći, a dio toga i dio sebe darovati drugome?

     Korizma je vrijeme da očistimo djelomično svo­je tijelo i svoje misli, ali ne samo to, vrijeme je da nauči­mo dobrotu dijeliti i darivati drugima. Svako odricanje u našu korist trebalo bi za uzvrat imati dvostruko više darovanog, a to je najvažnije za mlade članove obitelji, ali i za starije i siromašne, odno­sno za sve one u potrebi.

     Uz sve ove savjete, mož­da je krajnje vrijeme da se svi odreknu tijekom korizme bjesomučno tipkati po svo­jim mobitelima uvijek i na svakom mjestu.

     Kamo god se čovjek okrene vidi ljude sa žicama koje vire iz uha, a čarobna napravica je trenutno u ne­kom džepu ili u ruci. Neki od­sutno gledaju kroz prozor, a oni koji stoje nastoje izvesti neki pokret u ritmu, ako ima mjesta za to. Vidjela sam mladića i djevojku od kojih je svatko imao po jedan krak žice u svom uhu i zajedno su tapkali neki čudan ritam na malom prostoru pored vrata autobusa. Sastaju se dvije prijateljice i sjede u kafiću pored našeg stola i svaka u svom filmu sa svojim misli­ma i sličicama. Nas tri smo se možda zanijele i smijale se, pa su nas prisutne dame srdito pogledale, a jedna je glasnije rekla „možete vi malo tiše". U autobusu susre­ćem i neke mame koje, čim uđu u autobus, djetetu od četiri ili pet godina daju da se igra na mobitelu, kako bi bilo mirno.    Osvrnite se u ka­fićima, tramvajima, autobu­sima i vidjet ćete mnoge koji sjede ili hodaju kao zombiji u svom svijetu. Zamolite ih da se vrate u sadašnjicu.

     Pitam se jesmo li sposob­ni? Jesmo, ali jesmo li spremni odreći se nečega za dobrobit drugih, a i za svoju korist?

     Svakako slijedite svoj put, odrecite se svega što vam smeta. Podarite i dio dobrote s potrebitima, jer ovo je milosno vrijeme. Osim Bogu, neka se čovjek vrati čovjeku i ljudi ljudima.