UVODNA RIJEČ
Vitez na drvenom konjiću
Piše: Jasna A. Petrović
Jesensko-zimska sjednica Sabora počela je aktualnim pri- jepodnevom, a pitanja premijeru Andreju Plenkoviću i ministrima postavilo je 38 zastupnika iz oporbenih stranaka i stranaka vladajuće koalicije, a hrvatski akademik i vitez te potpredsjednik Sabora Željko Reiner svoje pitanje je iskoristio da bi nabrojao sva postignuća Vlade. Povećan je kreditni rejting, povećane su plaće, zabilježen je veliki gospodarski rast. I baš je lijepo kad je tako ugledan i pametan član HDZ-a stubokom vjeran svojoj stranci i njezinoj Vladi.
I onda se Reiner u čudu pita zašto netko građanima plasira teze da je sve u Hrvatskoj loše, a što je najgore ne može shvatiti kako ti isti građani ponekad u to povjeruju i ne vide da im je bolje!
Pa je Reiner zamolio ministra gospodarstva Darka Horvata da mu na istoj sjednici objasni taj fenomen. Horvat mu je odgovorio da je točno kako postoji taj fenomen malodušja i da će se kroz ovu i sljedeću godinu Vlada boriti za bolji standard malog čovjeka i izrazio nadu da će uspjeti još više podići minimalnu i prosječnu plaću. Reiner je bio samo djelomično zadovoljan odgovorom, jer da mu nije jasno zašto primjerice povećanje plaća od 11 posto nikoga ne dira i to je fenomen koji on ne može shvatiti. "Ne mogu shvatiti da ljudi koji su dobili 200, 500, 800 kuna veću plaću da im se naprosto čini da to nije važno", kazao je Reiner.
Tako je zborio vitez na drvenom konjiću, koji stalno jaše na mjestu. Hopa, cupa, baš je život lijep. Tako je govorio akademik koji živi u svojoj ružičastoj bajci gdje nema gladnih i siromašnih, gdje nikome nije zima i svi imaju podno grijanje u kupaoni. Re- iner u svojem čuđenju nije primijetio da po dobi pripada u sve masovniju skupinu građana poodmakle dobi u kojoj sa svojim mjesečnim prihodima od kojih 25.000 kuna naprosto strši, jer uprihođuje u 30 dana njihovu godišnju mirovinu. I nije primijetio da su prosječni umirovljenici dobili polugodišnje povećanje mirovine od 60 kuna prosječno, od čega ne mogu kupiti ni drvenog konjića za jahanje na mjestu.
Reiner ne zna da njegova generacija kopa po kontejnerima, a zimi se vozi u beskonačne krugove tramvajima, kako bi uštedili na grijanju. No, zato to zna aktualna predsjednica Kolinda, jer ona svoje mjesto u tramvajima prepušta razigranim staricama i star- čekima - za razliku od njemačkog ili finskog predsjednika te vrlo ekološki i socijalno osjetljivo ostatke hrane uvijek pomno spakira u odvojenu vrećicu da bi bila na dohvat siromasima namjernicima.
Kolinda je bila najavljena da će doći prije koji tjedan na Ge- rontološki tulum u Zagrebu, no u zadnji tren je otkazala. Ima preča posla, nego promatrati umirovljenike čak i kad plešu i recitiraju. Zapravo, čuđenju nikad kraja, otkud im uopće za to snage. Uz sve fenomene koji bujaju u Hrvatskoj, sada imamo i fenomen malodušja po ministru Horvatu, a i definitivno zabetonirani fenomen političke elite koja ignorira i zanemaruje svoje stare.
Web stranice naših podružnica
Piše: Biserka Budigam, psihologinja
O veljači, Valentinovu i ljubavi
Odahnuli smo. Prošao je najozloglašeniji mjesec. Tjedan dana prije njegova početka započeli smo s proslavama i trošenjem novca. Trebalo je darivati sve u obitelji, prijatelje, suradnike, pa i najbliže susjede. Peglali smo kartice da i sebe nagradimo novom toaletom, cipelama, pa i novim mirisima. Razmišljali smo - naradili smo se, stariji smo godinu, pa red je da i sebe počastimo. Nakon dugih tridesetak dana počeli su stizati računi. Obećali smo si u tim trenucima da ćemo biti oprezniji u trošenju novca, ali... Evo novog izazova.
Veljača je najkraći mjesec u godini, ali dani su sve dulji. U mome vrtu su upravo procvale visibabe, to znači da je i proljeće blizu. A onda ono najvažnije - stiže Valentinovo, Dan zaljubljenih. Dobro je to da imamo svakog mjeseca barem jedan dan za neko slavlje, za opuštanje, za bijeg od pomalo grube stvarnosti, za ljubav i za nadu.
Ponekad nam mladi spočitavaju da se ponašamo neozbiljno, da to ne dolikuje ili barem ne pristaje našim godinama. Ne znaju oni da sve ljudske potrebe traju dok
je čovjek živ. Kao što trebamo jesti svakoga dana da bismo živjeli, isto tako moramo zadovoljavati i svoje emocionalne potrebe. Ljubav je jednako potrebna svima, bez obzira na godine. Mijenjaju se samo oblici i intenzitet.
Evo, već se dvadestu godinu družim sa starijim ljudima. Starim sa svakim od njih. Rješavala sam probleme više od 2.000 osoba. Nijedan problem nije bio isti, ni približno sličan. Sada je vrijeme da se sjetim onih radosnijih rješenja, osobito onih sretnih, ljubavnih. Za ljubav godine nemaju osobitog značenja.
Starije osobe spremne su i sposobne voljeti i biti voljene do kraja života. S godinama ne pada ni intenzitet ljubavi, jedino se možda malo promijene i prilagode oblici izražavanja. Starost je ipak mirnije doba. Sjećam se jednog bračnog para koji je redovito dolazio na ples i nakon 70 godina braka. Proplesali bi lagano gotovo cijelu večer nježno zagrljeni. I kad nisu plesali ozareni su gledali mlađe koji su ponekad izvodili prave vratolomije. Sjećam se i jednog rokerskog para. On u crnim hlačama i bijelom sakou, lakiranih cipela i partnerice mu u „balerinkama", kako su pokušavali biti „oni čageri iz davnih sedamdesetih". Par plesača (kasnih šezdestih godina) koji su u krugu plesali drmeš žarom najviše tride- setogodišnjaka. Kasnije sam čula od poznavatelja i izvođača narodnih plesova da se drmeš smatra erotskim plesom. Na plesu se susreću i neki nepoznati ljudi. Sjećam se priče gospodina kojem je umrla supruga i sa svojim je prijateljem za stolom pričao kako je sada osamljen i da bi želio upoznati neku slobodnu ženu za druženje. Gospođa koja je sjedila s druge strane našalila se i rekla „ja sam slobodna". I tako je sve počelo. Nakon godinu dana zajedno su počeli živjeti, a nakon dvije godine su se vjenčali. Ona mi je telefonirala i pitala je li dobro učinila, nakon što je 10 godina bila udovica. Naravno da je dobro učinila. Starenje i starost lakše se podnose udvoje.
Često me starije osobe pitaju je li normalno što imaju potrebe za seksualnim životom. Naravno da je i to normalna životna potreba. Individualne potrebe i mogućnosti su različite, ali partneri se moraju prilagođavati jedno drugom. Bolesti, ali i različito starenje kod dijela starijih osoba uzrokuju probleme u spolnim odnosima.
Uz malo dobre volje, ljubavi i razumijevanja moguća su zadovoljavajuća rješenja. Mladi često smatraju da to ne priliči njihovim roditeljima i karikiraju njihove potrebe, što je u najmanju ruku nekorektno. Zapravo bilo koji oblik ismijavanja potreba ili navika starijih osoba je oblik zlostavljanja. Neslane šale, primjedbe i neukusna pitanja vezana za seksualne potrebe nisu duhovita, ni za starije, ni za okolinu i nedopustivo je šaliti se na taj način.
U novije se vrijeme govori o gerontodomaćici (časnoj ulozi u životu starijih osoba) i o gerontosponzoruši, mlađoj ženskoj osobi koja traži bogatog starog muža. U savjetovalište mi je došlo u toku ovih 20 godina, a osobito poslije domovinskog rata, više od 50 muškaraca i žena upravo s tim prijedlogom. Bilo je dosta otpora i problema od članova obitelji upravo od muškaraca, iako je samo otprilike 50 posto slučajeva bila naglašena veća razlika u godinama. Dio obitelji je lako pristajao da žena naslijedi samo mirovinu. U nekoliko slučajeva je u pozadini je bila lukava ideja da se na taj način riješe briga i skrbi. Oni su se zapravo riješili svojih obveza i prenijeli ih na novu ženu, jer mirovinu ionako ne bi mogli naslijediti.
Sjećam se i samo desetak slučajeva u kojima je žena bila materijalno situiranija, ali nije bilo velike razlike u godinama. Dio obitelji to je čak smatrao jako sramotnim odnosom, a u većini se zapravo radilo o pravom emocionalnom odnosu. I u tim godinama „može se desiti ljubav", kako reče pjesnik.
Na zapadu su česti brakovi starijih žena (osobito starijih filmskih glumica), pa se onda govori o takozvanom sindromu Joan Collins, koja je u stvarnom životu trenutno udana za dečka mlađeg tridesetak godina. Kod nas to dosad nije bilo u praksi, ali kako oponašamo Zapad, možda i to doživimo.