Piše: Biserka Budigam, psihologinja

O veljači, Valentinovu i ljubavi

     Odahnuli smo. Prošao je najozloglašeniji mjesec. Tjedan dana prije njegova početka za­počeli smo s proslavama i trošenjem novca. Trebalo je darivati sve u obitelji, prija­telje, suradnike, pa i najbliže susjede. Peglali smo kartice da i sebe nagradimo novom toaletom, cipelama, pa i no­vim mirisima. Razmišljali smo - naradili smo se, stariji smo godinu, pa red je da i sebe počastimo. Nakon dugih tri­desetak dana počeli su stizati računi.   Obećali smo si u tim trenucima da ćemo biti opre­zniji u trošenju novca, ali... Evo novog izazova.

     Veljača je najkraći mjesec u godini, ali dani su sve dulji. U mome vrtu su upravo pro­cvale visibabe, to znači da je i proljeće blizu. A onda ono najvažnije - stiže Valentinovo, Dan zaljubljenih. Dobro je to da imamo svakog mjeseca barem jedan dan za neko slavlje, za opuštanje, za bijeg od pomalo grube stvarno­sti, za ljubav i za nadu.

     Ponekad nam mladi spočitavaju da se ponašamo neozbiljno, da to ne dolikuje ili ba­rem ne pristaje našim godinama. Ne znaju oni da sve ljudske po­trebe traju dok

je čovjek živ. Kao što trebamo je­sti svakoga dana da bismo živjeli, isto tako mora­mo zadovoljavati i svoje emocionalne potrebe. Ljubav je jednako potrebna svima, bez obzira na godine. Mijenjaju se samo oblici i in­tenzitet.

     Evo, već se dvadestu go­dinu družim sa starijim ljudi­ma. Starim sa svakim od njih. Rješavala sam probleme više od 2.000 osoba. Nijedan pro­blem nije bio isti, ni približno sličan. Sada je vrijeme da se sjetim onih radosnijih rješe­nja, osobito onih sretnih, lju­bavnih. Za ljubav godine ne­maju osobitog značenja.

     Starije osobe spremne su i sposobne voljeti i biti voljene do kraja života. S godinama ne pada ni intenzitet ljubavi, jedino se možda malo pro­mijene i prilagode oblici iz­ražavanja. Starost je ipak mir­nije doba. Sjećam se jednog bračnog para koji je redovito dolazio na ples i nakon 70 godina braka. Proplesali bi lagano gotovo cijelu večer nježno zagrljeni. I kad nisu plesali ozareni su gledali mla­đe koji su ponekad izvodili prave vratolomije. Sjećam se i jednog rokerskog para. On u crnim hlačama i bijelom sa­kou, lakiranih cipela i partne­rice mu u „balerinkama", kako su pokušavali biti „oni čageri iz davnih sedamdesetih". Par plesača (kasnih šezdestih go­dina) koji su u krugu plesali drmeš žarom najviše tride- setogodišnjaka. Kasnije sam čula od poznavatelja i izvođa­ča narodnih plesova da se dr­meš smatra erotskim plesom. Na plesu se susreću i neki ne­poznati ljudi. Sjećam se priče gospodina kojem je umrla supruga i sa svojim je prija­teljem za stolom pričao kako je sada osamljen i da bi že­lio upoznati neku slobodnu ženu za druženje. Gospođa koja je sjedila s druge strane našalila se i rekla „ja sam slo­bodna". I tako je sve počelo. Nakon godinu dana zajedno su počeli živjeti, a nakon dvi­je godine su se vjenčali. Ona mi je telefonirala i pitala je li dobro učinila, nakon što je 10 godina bila udovica. Naravno da je dobro učinila. Starenje i starost lakše se podnose ud­voje.

     Često me starije osobe pitaju je li normalno što ima­ju potrebe za seksualnim životom. Naravno da je i to normalna životna potreba. Individualne potrebe i mo­gućnosti su različite, ali par­tneri se moraju prilagođavati jedno drugom. Bolesti, ali i različito starenje kod dijela starijih osoba uzrokuju pro­bleme u spolnim odnosima.

     Uz malo dobre volje, ljubavi i razumijevanja moguća su za­dovoljavajuća rješenja. Mladi često smatraju da to ne priliči njihovim roditeljima i kariki­raju njihove potrebe, što je u najmanju ruku nekorektno. Zapravo bilo koji oblik ismi­javanja potreba ili navika sta­rijih osoba je oblik zlostavlja­nja. Neslane šale, primjedbe i neukusna pitanja vezana za seksualne potrebe nisu du­hovita, ni za starije, ni za oko­linu i nedopustivo je šaliti se na taj način.

     U novije se vrijeme govori o gerontodomaćici (časnoj ulozi u životu starijih osoba) i o gerontosponzoruši, mlađoj ženskoj osobi koja traži bo­gatog starog muža. U savje­tovalište mi je došlo u toku ovih 20 godina, a osobito po­slije domovinskog rata, više od 50 muškaraca i žena upra­vo s tim prijedlogom. Bilo je dosta otpora i problema od članova obitelji upravo od muškaraca, iako je samo otprilike 50 posto slučajeva bila naglašena veća razlika u godinama. Dio obitelji je lako pristajao da žena nasli­jedi samo mirovinu. U neko­liko slučajeva je u pozadini je bila lukava ideja da se na taj način riješe briga i skrbi. Oni su se zapravo riješili svojih obveza i prenijeli ih na novu ženu, jer mirovinu ionako ne bi mogli naslijediti.

     Sjećam se i samo desetak slučajeva u kojima je žena bila materijalno situiranija, ali nije bilo velike razlike u godinama. Dio obitelji to je čak smatrao jako sramotnim odnosom, a u većini se zapra­vo radilo o pravom emocio­nalnom odnosu. I u tim godi­nama „može se desiti ljubav", kako reče pjesnik.

     Na zapadu su česti brako­vi starijih žena (osobito sta­rijih filmskih glumica), pa se onda govori o takozvanom sindromu Joan Collins, koja je u stvarnom životu trenut­no udana za dečka mlađeg tridesetak godina. Kod nas to dosad nije bilo u praksi, ali kako oponašamo Zapad, možda i to doživimo.