UVODNA RIJEČ

Prvi april je prošao

Piše: Milan Dalmacija

     Umirovljenička populacija, oko 1,2 milijuna ljudi, svakod­nevno trpi udarce sa svih strana, pa i od onih koje su birali da ih zastupaju i vode brigu o njima. Tako je ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić, inače poznat po tome da mu je jezik brži od pameti, ponovno briljirao. I to dvaput.

     „I dalje će većina ljudi ići između 60 i 65 u mirovinu. Oni koji su najranjiviji, naši građevinski radnici, gospođe blagajnice u du­ćanima, medicinske sestre, svi oni koji ulaze na tržište rada s 18 godina, mogu otići u mirovinu sa 41 godinom staža i 60 godina života. Oni koji studiraju do 24.-25. godine ići će sa 65. Dakle, samo oni koji neće uspjeti 41 godinu staža do 65. osigurati radit će do 67 godina", reče Pavić i ostane živ prvi put.

     To bi funkcioniralo u savršenom gospodarsko-političkom okruženju, a svi dobro znamo da ništa na ovom svijetu nije sa­vršeno, a pogotovo ne u Hrvatskoj. Naime, krajem veljače je u Hrvatskoj od nešto više od 1,5 milijuna osiguranika, njih gotovo 350.000 radilo na određeno vrijeme, a malo iznad 50.000 u ne­punom radnom vremenu. U skupini onih između 15 i 39 godina registrirano je 25.800 prijava na nepuno radno vrijeme. Ako uz­memo u obzir prosječno trajanje studija od 7,5 godina i stručno osposobljavanje koje traje godinu dana i još godinu dana traže­nja posla, naš bi budući penzić, s ovakvim nesigurnim radnim vi­jekom, u mirovinu mogao otići i u 70. Da ne spominjemo stotine tisuća honoraraca, kojima su doprinosi smanjeni. Dakle, budu­ćim generacijama ne gine ništa drugo negoli najniža mirovina. A što je s onima koji su otišli u mirovinu i dobili mogućnost da je radom mrvicu poboljšaju?

     „Ono što je najbolje, kada malo razgovaramo s umirovljenici­ma koji rade, ili vi mediji što razgovarate, nije čak ni glavni razlog novac, već žele biti uključeniji u društvo, žele se osjećati korisni­ma", reče Pavić i ostane živ drugi put.

     Iako nije dobro što ljudi moraju raditi dok su u mirovini (a što dovoljno govori o kvaliteti mirovinskog sustava), oni su na to pri­siljeni, jer s prosječno 2.407 kuna su svakoga mjeseca u troumici: hoće li sve dati na normalnu prehranu, hoće li platiti režije da im ne sjedne ovrha ili će odabrati život bez nužnih lijekova? Nema tu riječi o socijalizaciji, već o pukom preživljavanju.

     Uostalom, umirovljenici su socijalizirana bića. Ministar ne zna da sve SUH-ove podružnice provode brojne aktivnosti na kojima se umirovljenici mogu družiti, zabavljati se i nakratko za­boraviti sve ovo. Izleti, plesnjaci, spontana druženja su način na koji naši penzići ostaju u društvu. Oni se ne uključuju u njega, jer su odavno njegov dio. A i bili su dovoljno korisni kroz svoj radni vijek i red je da se malo i odmore. Zaslužili su.

     Ali nisu zaslužili biti bijesni čitave godine. Prvi april je prošao i ovakve izjave više nisu šala. Umirovljenici su nam to potvrdili na našoj tematskoj Facebook stranici: „Od povišice što dobijemo možemo kupiti karton jaja i gađati ga. Možda više neće pričati gluposti i ponižavati ljude", reče ljutito Slavica Grubešić.

     Pa, ministre, sretan Uskrs žele vam društveno uključeni, kori­sni i bijesni umirovljenici.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

  

O veljači, Valentinovu i ljubavi

 

     Odahnuli smo. Prošao je najozloglašeniji mjesec. Tjedan dana prije njegova početka za­počeli smo s proslavama i trošenjem novca. Trebalo je darivati sve u obitelji, prija­telje, suradnike, pa i najbliže susjede. Peglali smo kartice da i sebe nagradimo novom toaletom, cipelama, pa i no­vim mirisima. Razmišljali smo - naradili smo se, stariji smo godinu, pa red je da i sebe počastimo. Nakon dugih tri­desetak dana počeli su stizati računi.   Obećali smo si u tim trenucima da ćemo biti opre­zniji u trošenju novca, ali... Evo novog izazova.

     Veljača je najkraći mjesec u godini, ali dani su sve dulji. U mome vrtu su upravo pro­cvale visibabe, to znači da je i proljeće blizu. A onda ono najvažnije - stiže Valentinovo, Dan zaljubljenih. Dobro je to da imamo svakog mjeseca barem jedan dan za neko slavlje, za opuštanje, za bijeg od pomalo grube stvarno­sti, za ljubav i za nadu.

     Ponekad nam mladi spočitavaju da se ponašamo neozbiljno, da to ne dolikuje ili ba­rem ne pristaje našim godinama. Ne znaju oni da sve ljudske po­trebe traju dok

je čovjek živ. Kao što trebamo je­sti svakoga dana da bismo živjeli, isto tako mora­mo zadovoljavati i svoje emocionalne potrebe. Ljubav je jednako potrebna svima, bez obzira na godine. Mijenjaju se samo oblici i in­tenzitet.

     Evo, već se dvadestu go­dinu družim sa starijim ljudi­ma. Starim sa svakim od njih. Rješavala sam probleme više od 2.000 osoba. Nijedan pro­blem nije bio isti, ni približno sličan. Sada je vrijeme da se sjetim onih radosnijih rješe­nja, osobito onih sretnih, lju­bavnih. Za ljubav godine ne­maju osobitog značenja.

     Starije osobe spremne su i sposobne voljeti i biti voljene do kraja života. S godinama ne pada ni intenzitet ljubavi, jedino se možda malo pro­mijene i prilagode oblici iz­ražavanja. Starost je ipak mir­nije doba. Sjećam se jednog bračnog para koji je redovito dolazio na ples i nakon 70 godina braka. Proplesali bi lagano gotovo cijelu večer nježno zagrljeni. I kad nisu plesali ozareni su gledali mla­đe koji su ponekad izvodili prave vratolomije. Sjećam se i jednog rokerskog para. On u crnim hlačama i bijelom sa­kou, lakiranih cipela i partne­rice mu u „balerinkama", kako su pokušavali biti „oni čageri iz davnih sedamdesetih". Par plesača (kasnih šezdestih go­dina) koji su u krugu plesali drmeš žarom najviše tride- setogodišnjaka. Kasnije sam čula od poznavatelja i izvođa­ča narodnih plesova da se dr­meš smatra erotskim plesom. Na plesu se susreću i neki ne­poznati ljudi. Sjećam se priče gospodina kojem je umrla supruga i sa svojim je prija­teljem za stolom pričao kako je sada osamljen i da bi že­lio upoznati neku slobodnu ženu za druženje. Gospođa koja je sjedila s druge strane našalila se i rekla „ja sam slo­bodna". I tako je sve počelo. Nakon godinu dana zajedno su počeli živjeti, a nakon dvi­je godine su se vjenčali. Ona mi je telefonirala i pitala je li dobro učinila, nakon što je 10 godina bila udovica. Naravno da je dobro učinila. Starenje i starost lakše se podnose ud­voje.

     Često me starije osobe pitaju je li normalno što ima­ju potrebe za seksualnim životom. Naravno da je i to normalna životna potreba. Individualne potrebe i mo­gućnosti su različite, ali par­tneri se moraju prilagođavati jedno drugom. Bolesti, ali i različito starenje kod dijela starijih osoba uzrokuju pro­bleme u spolnim odnosima.

     Uz malo dobre volje, ljubavi i razumijevanja moguća su za­dovoljavajuća rješenja. Mladi često smatraju da to ne priliči njihovim roditeljima i kariki­raju njihove potrebe, što je u najmanju ruku nekorektno. Zapravo bilo koji oblik ismi­javanja potreba ili navika sta­rijih osoba je oblik zlostavlja­nja. Neslane šale, primjedbe i neukusna pitanja vezana za seksualne potrebe nisu du­hovita, ni za starije, ni za oko­linu i nedopustivo je šaliti se na taj način.

     U novije se vrijeme govori o gerontodomaćici (časnoj ulozi u životu starijih osoba) i o gerontosponzoruši, mlađoj ženskoj osobi koja traži bo­gatog starog muža. U savje­tovalište mi je došlo u toku ovih 20 godina, a osobito po­slije domovinskog rata, više od 50 muškaraca i žena upra­vo s tim prijedlogom. Bilo je dosta otpora i problema od članova obitelji upravo od muškaraca, iako je samo otprilike 50 posto slučajeva bila naglašena veća razlika u godinama. Dio obitelji je lako pristajao da žena nasli­jedi samo mirovinu. U neko­liko slučajeva je u pozadini je bila lukava ideja da se na taj način riješe briga i skrbi. Oni su se zapravo riješili svojih obveza i prenijeli ih na novu ženu, jer mirovinu ionako ne bi mogli naslijediti.

     Sjećam se i samo desetak slučajeva u kojima je žena bila materijalno situiranija, ali nije bilo velike razlike u godinama. Dio obitelji to je čak smatrao jako sramotnim odnosom, a u većini se zapra­vo radilo o pravom emocio­nalnom odnosu. I u tim godi­nama „može se desiti ljubav", kako reče pjesnik.

     Na zapadu su česti brako­vi starijih žena (osobito sta­rijih filmskih glumica), pa se onda govori o takozvanom sindromu Joan Collins, koja je u stvarnom životu trenut­no udana za dečka mlađeg tridesetak godina. Kod nas to dosad nije bilo u praksi, ali kako oponašamo Zapad, možda i to doživimo.