UVODNA RIJEČ
Oda o svilenom tepihu
Piše: Jasna A. Petrović
Oda je svečana pjesma posvećena zaslužnim osobama, značajnim događajima i temama kao što su božanstvo, ljubav, domovina i sl. Ugođaj ode uvijek je svečan, ozbiljan i naglašen. Počevši od antičke Grčke, oda je česti pjesnički oblik u svim vremenima.
I u ovom našem vremenu ode nisu rijetka pojava, mada ne nužno u rimama. Moguće ih je pronaći i u javnim natječajima, pa da i u tako skučenom formatu imaju dimenziju božanskog, ljubavnog i domoljubnog. Tako je u Narodnim novinama objavljen natječaj za nabavu novog namještaja za potrebe Užeg kabineta Vlade Republike Hrvatske. Radi se o nabavi konferencijskog stola, 12 konferencijskih stolica, dviju fotelja, dviju polufotelja, dvosjeda, jednog središnjeg i dvaju bočnih stolića, stolne lampe, tepiha, 13 zavjesa te stalka i koplja za zastavu. Sve to bi trebalo koštati 680.000 kuna.
Natječaj je pun posebnih zahtjeva pa se tako doznaje da stolci moraju imati bazu od masivnog drveta jasena s četiri kraka koji čine oblik piramide, na način da se krakovi postolja spajaju u točki hvatišta na sjedalo, što valjda ukazuje na božansku dimenziju pozadine korisnika. Školjka sjedala mora biti izrađena od prešanog lameliranog drveta hrasta, kako bi se naglasilo domoljublje. I tako dalje, i tako dalje.
Fotelje će biti presvučene visoko kvalitetnom anilinskom kožom, otpornom na vlagu, habanje i utjecaj UV zraka, a na podu će biti ručno vezeni tepih s 50 posto svile. Najvažniji je detalj, valjda onaj ljubavnog karaktera, da se stolna svjetiljka mora sastojati od cilindričnog stalka sa žaruljom promjera pet centimetara, izrađenog od masivnog drveta breze s metalnom bazom, što nekako vuče na nordijsku mitologiju.
Postavili smo ovu značajnu informaciju na tematsku Facebook stranicu Sindikata umirovljenika, i ostali u čudu koliko se naših 16.000 pratitelja razumije u javne natječaje i potrebe ureda Vlade. Uglavnom, oko tristotinjak komentara pokazuje puno razumijevanje za„znucane" fotelje ministara, te dodaju vlastite prijedloge kako riješiti problem ruiniranog kabineta.
Mnogi su se zabrinuto zapitali kad su se to fotelje uspjele izlizati, a da narod nije primijetio, dok drugi tvrde kako su ministrima dovoljne školske klupe ili preporučuju plastične stolice. Zabrinuti Riječanin ih poziva da kupe 10 komada stolica za primanje terapije na dnevnoj hematološkoj bolnici u KBC Rijeka. Za tepih tvrde da bi bio dovoljan onaj koji usput donesu Kinezi, a drugi pristaju samo na polovne fotelje (kao avione).
Neki su se raspištoljili i upitali kako ih nije sramota, dok djeca nemaju lijekove, a umirovljenici kopaju po kantama, ali su takva pitanja daleko od duha ove ode o svilenom tepihu, pa će biti zanemarena. Kao što piše jedna pratiteljica, fotelje nikome nikad nisu dale pamet, isto im se piše, dok druga upozorava: „Vi narode i dalje trošite svoje fotelje doma kad je potrebno izaći na glasanje, a mogli biste taj dan mijenjati povijest." No, nećemo o tome. To bi već bila oda o foteljama.
Web stranice naših podružnica
Piše: Biserka Budigam, psihologinja
O veljači, Valentinovu i ljubavi
Odahnuli smo. Prošao je najozloglašeniji mjesec. Tjedan dana prije njegova početka započeli smo s proslavama i trošenjem novca. Trebalo je darivati sve u obitelji, prijatelje, suradnike, pa i najbliže susjede. Peglali smo kartice da i sebe nagradimo novom toaletom, cipelama, pa i novim mirisima. Razmišljali smo - naradili smo se, stariji smo godinu, pa red je da i sebe počastimo. Nakon dugih tridesetak dana počeli su stizati računi. Obećali smo si u tim trenucima da ćemo biti oprezniji u trošenju novca, ali... Evo novog izazova.
Veljača je najkraći mjesec u godini, ali dani su sve dulji. U mome vrtu su upravo procvale visibabe, to znači da je i proljeće blizu. A onda ono najvažnije - stiže Valentinovo, Dan zaljubljenih. Dobro je to da imamo svakog mjeseca barem jedan dan za neko slavlje, za opuštanje, za bijeg od pomalo grube stvarnosti, za ljubav i za nadu.
Ponekad nam mladi spočitavaju da se ponašamo neozbiljno, da to ne dolikuje ili barem ne pristaje našim godinama. Ne znaju oni da sve ljudske potrebe traju dok
je čovjek živ. Kao što trebamo jesti svakoga dana da bismo živjeli, isto tako moramo zadovoljavati i svoje emocionalne potrebe. Ljubav je jednako potrebna svima, bez obzira na godine. Mijenjaju se samo oblici i intenzitet.
Evo, već se dvadestu godinu družim sa starijim ljudima. Starim sa svakim od njih. Rješavala sam probleme više od 2.000 osoba. Nijedan problem nije bio isti, ni približno sličan. Sada je vrijeme da se sjetim onih radosnijih rješenja, osobito onih sretnih, ljubavnih. Za ljubav godine nemaju osobitog značenja.
Starije osobe spremne su i sposobne voljeti i biti voljene do kraja života. S godinama ne pada ni intenzitet ljubavi, jedino se možda malo promijene i prilagode oblici izražavanja. Starost je ipak mirnije doba. Sjećam se jednog bračnog para koji je redovito dolazio na ples i nakon 70 godina braka. Proplesali bi lagano gotovo cijelu večer nježno zagrljeni. I kad nisu plesali ozareni su gledali mlađe koji su ponekad izvodili prave vratolomije. Sjećam se i jednog rokerskog para. On u crnim hlačama i bijelom sakou, lakiranih cipela i partnerice mu u „balerinkama", kako su pokušavali biti „oni čageri iz davnih sedamdesetih". Par plesača (kasnih šezdestih godina) koji su u krugu plesali drmeš žarom najviše tride- setogodišnjaka. Kasnije sam čula od poznavatelja i izvođača narodnih plesova da se drmeš smatra erotskim plesom. Na plesu se susreću i neki nepoznati ljudi. Sjećam se priče gospodina kojem je umrla supruga i sa svojim je prijateljem za stolom pričao kako je sada osamljen i da bi želio upoznati neku slobodnu ženu za druženje. Gospođa koja je sjedila s druge strane našalila se i rekla „ja sam slobodna". I tako je sve počelo. Nakon godinu dana zajedno su počeli živjeti, a nakon dvije godine su se vjenčali. Ona mi je telefonirala i pitala je li dobro učinila, nakon što je 10 godina bila udovica. Naravno da je dobro učinila. Starenje i starost lakše se podnose udvoje.
Često me starije osobe pitaju je li normalno što imaju potrebe za seksualnim životom. Naravno da je i to normalna životna potreba. Individualne potrebe i mogućnosti su različite, ali partneri se moraju prilagođavati jedno drugom. Bolesti, ali i različito starenje kod dijela starijih osoba uzrokuju probleme u spolnim odnosima.
Uz malo dobre volje, ljubavi i razumijevanja moguća su zadovoljavajuća rješenja. Mladi često smatraju da to ne priliči njihovim roditeljima i karikiraju njihove potrebe, što je u najmanju ruku nekorektno. Zapravo bilo koji oblik ismijavanja potreba ili navika starijih osoba je oblik zlostavljanja. Neslane šale, primjedbe i neukusna pitanja vezana za seksualne potrebe nisu duhovita, ni za starije, ni za okolinu i nedopustivo je šaliti se na taj način.
U novije se vrijeme govori o gerontodomaćici (časnoj ulozi u životu starijih osoba) i o gerontosponzoruši, mlađoj ženskoj osobi koja traži bogatog starog muža. U savjetovalište mi je došlo u toku ovih 20 godina, a osobito poslije domovinskog rata, više od 50 muškaraca i žena upravo s tim prijedlogom. Bilo je dosta otpora i problema od članova obitelji upravo od muškaraca, iako je samo otprilike 50 posto slučajeva bila naglašena veća razlika u godinama. Dio obitelji je lako pristajao da žena naslijedi samo mirovinu. U nekoliko slučajeva je u pozadini je bila lukava ideja da se na taj način riješe briga i skrbi. Oni su se zapravo riješili svojih obveza i prenijeli ih na novu ženu, jer mirovinu ionako ne bi mogli naslijediti.
Sjećam se i samo desetak slučajeva u kojima je žena bila materijalno situiranija, ali nije bilo velike razlike u godinama. Dio obitelji to je čak smatrao jako sramotnim odnosom, a u većini se zapravo radilo o pravom emocionalnom odnosu. I u tim godinama „može se desiti ljubav", kako reče pjesnik.
Na zapadu su česti brakovi starijih žena (osobito starijih filmskih glumica), pa se onda govori o takozvanom sindromu Joan Collins, koja je u stvarnom životu trenutno udana za dečka mlađeg tridesetak godina. Kod nas to dosad nije bilo u praksi, ali kako oponašamo Zapad, možda i to doživimo.