UVODNA RIJEČ

Tko je financirao Domovinski rat

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Čitamo ovih dana kako je Hrvatska dobila 500 novih multimilijunaša pa ih sada ukupno ima 11.900, što je 30 posto više nego prije deset godina. Riječ je o ljudima čije bogatstvo prelazi vrijednost od mili­jun dolara, skoro sedam milijuna kuna. A među njima ima nemalo ugled­nih političara, koji većinom nisu niti vidjeli ratnu liniju Domovinskog rata, a veći su domoljubi od svih nas umirovljenika. Tu se ne računaju godine domoljubnog staža, već godine stjecanja bogatstva brzinom svjetlosti.

     Sada je premašena i vizija prvog hrvatskog predsjednika Franje Tu­đmana koji je Hrvatsku kao zemlju sreće i blagostanja vidio u stvaranju dvije stotine bogatih obitelji. Ako je Tuđman u svojim davnim vizijama ipak mislio na one prave milijunaše-teškaše, odnosno ultramilijunaše, i tu je njegova vizija nadmašena jer Hrvata teških najmanje 10 milijuna dolara sada je više - čak 213.

     Zanimljivo je kojom brzinom raste broj ultramilijunaša, jer u Europi taj je porast u posljednjih deset godina 17 posto, a u Hrvatskoj čak 33 posto, dakle - dvostruko brže unatoč šepavom gospodarstvu i niskom BDP-u.

     Uostalom, ministar Lovro Kuščević ležerno je objavio recept kako do 44. godine života lako postati milijunaš, ako radiš kao student na štandu, zaposliš ženu, od navodne staje napraviš dvorac, od poljoprivrednog ze­mljišta građevinsko, od tuđih parcela bez nasljednika svoje, i sve slično. Prava sitnica! Ili kako je posve normalno da sin ministra Gorana Marića useljava „kao podstanar" u stan od 136m2 u luksuznoj zgradi u zagre­bačkoj Veslačkoj ulici, a slučajno je vlasnik tog stana firma kojoj je njegov otac bio direktor prije odlaska u politiku. Ili ministar Tolušić čiji „roštilj" ima oko 200 m2, a nije ga prijavio u imovinsku karticu.

     To su neki novi dečki. Oni nisu branili Hrvatsku u Domovinskom ratu; oni su se bogatili.

     Pa tko ju je obranio? E, sada slijedi umirovljenička matematika po­niženja. Kad je 1990. godine započinjao rat, udjel prosječne mirovine u prosječnoj neto plaći iznosio je 77,23 posto. Kad je rat završio, 1996. go­dine - 45,88 posto, a sada 2019. bijednih 37,7 posto. Koliko bi tek bilo da se nije vratio famozni dug umirovljenicima koji je „pokrala" vlada Nikice Valentića, a vratio im ga Ustavni sud? Oduzeto im je puno više, a vraćeno tek 11,5 milijardi kuna. To je novac kojim je financiran Domovinski rat, a financirali su ga hrvatski umirovljenici.

     Tko ne vjeruje nama, neka posluša riječi Andrije Hebranga, koji je svojedobno rekao: „U ime HDZ-a zahvaljujemo umirovljenicima što su u velikoj mjeri financirali Domovinski rat i na taj način pomogli isto kao branitelji na prvoj crti bojišnice." Objasnio je tako da Vlada nije otela novac umirovljenicima jer je htjela nepravdu, već je trebala organizirati obranu protiv agresije tada 5. Armije u Europi.

     No, zašto danas Hrvatska ima udjel prosječne mirovine u neto plaći od 37,7 posto, najniže od svih, prijateljskih i bivših neprijateljskih zemalja u okruženju? Zašto npr. Slovenija i Makedonija imaju taj udjel od čak šez­desetak posto, a Srbija i Crna   Gora pedesetak? Zato jer hrvatski umirov­ljenici nisu samo financirali obranu domovine, o čemu se šuti, već su fi­nancirali i rađanje hrvatskih multimilijunaša, o čemu se još manje govori.

     Bijedne hrvatske mirovine dotakle su dno. U Superhik državi sve je moguće, da se bogati bogate na siromašnima, a da siromašni šute.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

  

O veljači, Valentinovu i ljubavi

 

     Odahnuli smo. Prošao je najozloglašeniji mjesec. Tjedan dana prije njegova početka za­počeli smo s proslavama i trošenjem novca. Trebalo je darivati sve u obitelji, prija­telje, suradnike, pa i najbliže susjede. Peglali smo kartice da i sebe nagradimo novom toaletom, cipelama, pa i no­vim mirisima. Razmišljali smo - naradili smo se, stariji smo godinu, pa red je da i sebe počastimo. Nakon dugih tri­desetak dana počeli su stizati računi.   Obećali smo si u tim trenucima da ćemo biti opre­zniji u trošenju novca, ali... Evo novog izazova.

     Veljača je najkraći mjesec u godini, ali dani su sve dulji. U mome vrtu su upravo pro­cvale visibabe, to znači da je i proljeće blizu. A onda ono najvažnije - stiže Valentinovo, Dan zaljubljenih. Dobro je to da imamo svakog mjeseca barem jedan dan za neko slavlje, za opuštanje, za bijeg od pomalo grube stvarno­sti, za ljubav i za nadu.

     Ponekad nam mladi spočitavaju da se ponašamo neozbiljno, da to ne dolikuje ili ba­rem ne pristaje našim godinama. Ne znaju oni da sve ljudske po­trebe traju dok

je čovjek živ. Kao što trebamo je­sti svakoga dana da bismo živjeli, isto tako mora­mo zadovoljavati i svoje emocionalne potrebe. Ljubav je jednako potrebna svima, bez obzira na godine. Mijenjaju se samo oblici i in­tenzitet.

     Evo, već se dvadestu go­dinu družim sa starijim ljudi­ma. Starim sa svakim od njih. Rješavala sam probleme više od 2.000 osoba. Nijedan pro­blem nije bio isti, ni približno sličan. Sada je vrijeme da se sjetim onih radosnijih rješe­nja, osobito onih sretnih, lju­bavnih. Za ljubav godine ne­maju osobitog značenja.

     Starije osobe spremne su i sposobne voljeti i biti voljene do kraja života. S godinama ne pada ni intenzitet ljubavi, jedino se možda malo pro­mijene i prilagode oblici iz­ražavanja. Starost je ipak mir­nije doba. Sjećam se jednog bračnog para koji je redovito dolazio na ples i nakon 70 godina braka. Proplesali bi lagano gotovo cijelu večer nježno zagrljeni. I kad nisu plesali ozareni su gledali mla­đe koji su ponekad izvodili prave vratolomije. Sjećam se i jednog rokerskog para. On u crnim hlačama i bijelom sa­kou, lakiranih cipela i partne­rice mu u „balerinkama", kako su pokušavali biti „oni čageri iz davnih sedamdesetih". Par plesača (kasnih šezdestih go­dina) koji su u krugu plesali drmeš žarom najviše tride- setogodišnjaka. Kasnije sam čula od poznavatelja i izvođa­ča narodnih plesova da se dr­meš smatra erotskim plesom. Na plesu se susreću i neki ne­poznati ljudi. Sjećam se priče gospodina kojem je umrla supruga i sa svojim je prija­teljem za stolom pričao kako je sada osamljen i da bi že­lio upoznati neku slobodnu ženu za druženje. Gospođa koja je sjedila s druge strane našalila se i rekla „ja sam slo­bodna". I tako je sve počelo. Nakon godinu dana zajedno su počeli živjeti, a nakon dvi­je godine su se vjenčali. Ona mi je telefonirala i pitala je li dobro učinila, nakon što je 10 godina bila udovica. Naravno da je dobro učinila. Starenje i starost lakše se podnose ud­voje.

     Često me starije osobe pitaju je li normalno što ima­ju potrebe za seksualnim životom. Naravno da je i to normalna životna potreba. Individualne potrebe i mo­gućnosti su različite, ali par­tneri se moraju prilagođavati jedno drugom. Bolesti, ali i različito starenje kod dijela starijih osoba uzrokuju pro­bleme u spolnim odnosima.

     Uz malo dobre volje, ljubavi i razumijevanja moguća su za­dovoljavajuća rješenja. Mladi često smatraju da to ne priliči njihovim roditeljima i kariki­raju njihove potrebe, što je u najmanju ruku nekorektno. Zapravo bilo koji oblik ismi­javanja potreba ili navika sta­rijih osoba je oblik zlostavlja­nja. Neslane šale, primjedbe i neukusna pitanja vezana za seksualne potrebe nisu du­hovita, ni za starije, ni za oko­linu i nedopustivo je šaliti se na taj način.

     U novije se vrijeme govori o gerontodomaćici (časnoj ulozi u životu starijih osoba) i o gerontosponzoruši, mlađoj ženskoj osobi koja traži bo­gatog starog muža. U savje­tovalište mi je došlo u toku ovih 20 godina, a osobito po­slije domovinskog rata, više od 50 muškaraca i žena upra­vo s tim prijedlogom. Bilo je dosta otpora i problema od članova obitelji upravo od muškaraca, iako je samo otprilike 50 posto slučajeva bila naglašena veća razlika u godinama. Dio obitelji je lako pristajao da žena nasli­jedi samo mirovinu. U neko­liko slučajeva je u pozadini je bila lukava ideja da se na taj način riješe briga i skrbi. Oni su se zapravo riješili svojih obveza i prenijeli ih na novu ženu, jer mirovinu ionako ne bi mogli naslijediti.

     Sjećam se i samo desetak slučajeva u kojima je žena bila materijalno situiranija, ali nije bilo velike razlike u godinama. Dio obitelji to je čak smatrao jako sramotnim odnosom, a u većini se zapra­vo radilo o pravom emocio­nalnom odnosu. I u tim godi­nama „može se desiti ljubav", kako reče pjesnik.

     Na zapadu su česti brako­vi starijih žena (osobito sta­rijih filmskih glumica), pa se onda govori o takozvanom sindromu Joan Collins, koja je u stvarnom životu trenut­no udana za dečka mlađeg tridesetak godina. Kod nas to dosad nije bilo u praksi, ali kako oponašamo Zapad, možda i to doživimo.