UVODNA RIJEČ

Prvi april je prošao

Piše: Milan Dalmacija

     Umirovljenička populacija, oko 1,2 milijuna ljudi, svakod­nevno trpi udarce sa svih strana, pa i od onih koje su birali da ih zastupaju i vode brigu o njima. Tako je ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić, inače poznat po tome da mu je jezik brži od pameti, ponovno briljirao. I to dvaput.

     „I dalje će većina ljudi ići između 60 i 65 u mirovinu. Oni koji su najranjiviji, naši građevinski radnici, gospođe blagajnice u du­ćanima, medicinske sestre, svi oni koji ulaze na tržište rada s 18 godina, mogu otići u mirovinu sa 41 godinom staža i 60 godina života. Oni koji studiraju do 24.-25. godine ići će sa 65. Dakle, samo oni koji neće uspjeti 41 godinu staža do 65. osigurati radit će do 67 godina", reče Pavić i ostane živ prvi put.

     To bi funkcioniralo u savršenom gospodarsko-političkom okruženju, a svi dobro znamo da ništa na ovom svijetu nije sa­vršeno, a pogotovo ne u Hrvatskoj. Naime, krajem veljače je u Hrvatskoj od nešto više od 1,5 milijuna osiguranika, njih gotovo 350.000 radilo na određeno vrijeme, a malo iznad 50.000 u ne­punom radnom vremenu. U skupini onih između 15 i 39 godina registrirano je 25.800 prijava na nepuno radno vrijeme. Ako uz­memo u obzir prosječno trajanje studija od 7,5 godina i stručno osposobljavanje koje traje godinu dana i još godinu dana traže­nja posla, naš bi budući penzić, s ovakvim nesigurnim radnim vi­jekom, u mirovinu mogao otići i u 70. Da ne spominjemo stotine tisuća honoraraca, kojima su doprinosi smanjeni. Dakle, budu­ćim generacijama ne gine ništa drugo negoli najniža mirovina. A što je s onima koji su otišli u mirovinu i dobili mogućnost da je radom mrvicu poboljšaju?

     „Ono što je najbolje, kada malo razgovaramo s umirovljenici­ma koji rade, ili vi mediji što razgovarate, nije čak ni glavni razlog novac, već žele biti uključeniji u društvo, žele se osjećati korisni­ma", reče Pavić i ostane živ drugi put.

     Iako nije dobro što ljudi moraju raditi dok su u mirovini (a što dovoljno govori o kvaliteti mirovinskog sustava), oni su na to pri­siljeni, jer s prosječno 2.407 kuna su svakoga mjeseca u troumici: hoće li sve dati na normalnu prehranu, hoće li platiti režije da im ne sjedne ovrha ili će odabrati život bez nužnih lijekova? Nema tu riječi o socijalizaciji, već o pukom preživljavanju.

     Uostalom, umirovljenici su socijalizirana bića. Ministar ne zna da sve SUH-ove podružnice provode brojne aktivnosti na kojima se umirovljenici mogu družiti, zabavljati se i nakratko za­boraviti sve ovo. Izleti, plesnjaci, spontana druženja su način na koji naši penzići ostaju u društvu. Oni se ne uključuju u njega, jer su odavno njegov dio. A i bili su dovoljno korisni kroz svoj radni vijek i red je da se malo i odmore. Zaslužili su.

     Ali nisu zaslužili biti bijesni čitave godine. Prvi april je prošao i ovakve izjave više nisu šala. Umirovljenici su nam to potvrdili na našoj tematskoj Facebook stranici: „Od povišice što dobijemo možemo kupiti karton jaja i gađati ga. Možda više neće pričati gluposti i ponižavati ljude", reče ljutito Slavica Grubešić.

     Pa, ministre, sretan Uskrs žele vam društveno uključeni, kori­sni i bijesni umirovljenici.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Gdje je vrijeme sretnijih umirovljenika?

 

     Umirovljenici su se dobro zabavljali na dočeku Nove 2019. godine u ve­likom broju svojih udruga ili kod kuće, u društvu prijatelja. Ponetko nije imao sreću da se zabavlja, pa mu je uz televizor prvu čestitku uputio neki od voditelja programa, a bilo je i onih koji su iz bolesničke po­stelje brojili posljednje trenut­ke stare. Bez obzira na mjesto i vrijeme ulaska u 2019., svat­ko je sam sebi zaželio dobro ili samo malo bolje zdravlje i dostojanstveniji život, a to je značilo i malo bolju mirovinu. Poznata je čestitka umirov­ljenika: „Želim ti puno sreće i mirovine veće." Nitko sigurno nije razmišljao u tim trenuci­ma o novoj mirovinskoj refor­mi. I tako je bilo samo do 2. siječnja, kada je na snagu stu­pila nova mirovinska reforma. Tada je nastalo otrežnjenje.

     Uz čestitku je išlo i pitanje kad će biti usklađivanje miro­vina i za koje vrijeme, koliko posto i tako dalje, jer su se tek tada neki umirovljenici ozbiljno zainteresirali što to donosi mirovinska reforma. Bila sam u jednom društvu starijih umirovljenika, koji su već „jako stari umirovljeni­ci"; svi s više od 20 godina, a troje i s više od 30 godina mi­rovinskog staža, ali nažalost umirovljeni s relativno malo radnog staža. Zbog slabijeg zdravstvenog stanja i zbog gubitka radnog mjesta, tada im se činilo da je najbolje oti­ći u mirovinu. Mislili su, kažu, penzija kakva-takva bolja je od neizvjesnosti kad ćeš dobi­ti otkaz ili se promjene uvjeti stjecanja mirovine. Oni su se sjećali svojih roditelja koji su imali mirovine od kojih su lije­po i mirno živjeli. Dobivali su stalno neke „povišice", kažu. U sjećanju imaju sretne i zado­voljne umirovljenike. I miro­vinski fond je uvijek bio pun. Ne govore oni da je to bilo vrijeme kad je omjer umirov­ljenika i zaposlenih bio 1:3, a sad je 1:1,124. Sjećaju se da je omjer plaća u kolektivu bio 1:4, dakle raspodjela sredsta­va, govore, bila je pravednija.

     U mirovinski se fond za miro­vine svih radnika uplaćivalo 20 posto, a sada se uplaćuje 15 posto u prvi mirovinski stup iz kojeg mi dobivamo mirovine, a pet posto se uplaćuje u dru­gi mirovinski stup kao osobna štednja novih umirovljenika. Bilo je to vrijeme međugene- racijske solidarnosti.

     Umirovljenici su bili puno sretniji, jer su imali za dosto­janstven život, a sada su neki prisiljeni tražiti socijalnu po­moć ili skupljati boce da priba­ve dovoljno sredstava za život. Diskusija je bila sve burnija i jedan dio govori da su opljač­kani, pokradeni i prevareni. Pitaju se gdje su onda „njiho­vi novci"? Zaboravljaju da su potrošeni za mirovine ondaš­njih umirovljenika prije puno godina. Netko je spomenuo da se mogu sada zaposliti na pola radnog vremena i zadrža­ti cijelu mirovinu, ali svjesni su da su sada prestari, da nemaju ni potrebna znanja za radna mjesta na kojima su radili, a ni fizički ne mogu izdržati to­liko dugo organizirano raditi. Kažu, to je za umirovljenike koji sada odlaze u mirovinu, pa mogu samo nastaviti još koju godinu, ali prekid i nasta­vak nakon dvadeset godina nije moguć.

     Zašto im to nije ponuđeno kad su tek otišli u mirovinu? Onda su mogli raditi samo „ilegalno" i u strahu da, ako ih „uhvate", mogu ostati bez mirovine. Jedna je gospođa upravo postala udovica i kaže da je čula da će dobiti uz svoju mirovinu i 30 posto suprugo­ve, ali netko je rekao da taj pri­jedlog nije usvojen. Bila je jako razočarana i tužno je zaključila da bi bilo bolje da nije umro, makar je bio jako zločest i nije lijepo s njim živjela. Jedan par koji nevjenčano živi zajedno već dvije godine govori da su to učinili svjesno i da im je puno lakše, jer su im zajednič­ki troškovi manji, a prihod im se još i povećao, jer iznajmlju­ju njezin stan. No, nemaju svi takvu sreću.

     Društvo sam ubrzo napu­stila, ali sam nastavila razmiš­ljati o svakom od njih. Sjetila sam se kolegice koja je išla sa mnom u osnovnu školu i koju nisam vidjela godinama. Bolesna je i teško se kreće, a nisam je ni prepoznala dok mi nije rekla ime i prezime. Radila je u školi kao učiteljica 25 go­dina, ali je zbog bolesti otišla u mirovinu. Sada ima dobru mirovinu oko 4.000 kuna, ali vrlo teško živi, jer ima bolesnu kćerku s mirovinom od 2.000 kuna, koja je udovica s dvoje djece koji idu još u osnov­nu školu, još otplaćuju stan i uvijek su dužne, jer ne mogu „spojiti kraj s krajem". I svako­ga dana susrećem iste ljude koji već u 10 sati idu po ručak u Pučku kuhinju.

     Jučer je došao u Savjeto­valište umirovljenik koji ima mirovinu od 1 .200 kuna, dje­lomično ovršen tekući račun, koji otplaćuje kredit za stan, a kćerka mu nije u mogućnosti pomoći. Socijalnu pomoć ko­risti za plaćanje struje. Naža­lost već koristi sve što može, ali čovjeku ostaje nelagoda reći mu da se mora „uzdati u se i u svoje kljuse", a nema ni kljuseta.

     I sama sam zaključila da je većina umirovljenika do deve­desetih godina živjela bolje i sretnije, da su ljudi bili solidar- niji jedni prema drugima, da su socijalne razlike bile manje. Bilo je to vrijeme sretnijih umi­rovljenika. Rat je cijelu zemlju i sve ljude unesrećio, neke više, neke manje. Prošlo je najgore, ali ostali su siromašniji umirov­ljenici.      Mnogi su, ne uključuju­ći se u rasprave o novoj miro­vinskoj reformi, vjerovali da će im biti bolje. No, za sadašnje umirovljenike je usvojeno teh­nički poboljšano usklađivanje mirovina prilikom porasta troškova života i porasta pla­ća u omjeru od 30:70 posto za faktor koji više raste, a ne kao do sada 50:50. Ovo nije re­forma za nas. Ova mirovinska reforma neće poboljšati omjer unutar raspodjele mirovina starih umirovljenika iz prvog stupa. To je mirovina možda za neku sretniju i bogatiju ge­neraciju.