UVODNA RIJEČ

Arheolozi vole stare

Piše: Jasna A. Petrović

     Politički tajnik HDZ-a i potpredsjednik Sabora Ante Sanader jako voli arheologe. Tako je nezaposlenog bivšeg gradonačelnika Omiša Ivana Škaričića, na­kon pola godine nagradne političke plaće, 2013. zaposlio bez natječaja i kvalifikacija na posao ravnatelja Doma za starije i nemoćne u Splitu. U međuvremenu je ravnatelj prije dvije godine pravomoćno osuđen zbog zloupotre­be položaja, ali to nije umanjilo ljubav Sanadera za stra­načkog mu frenda Škaričića.

     Osim toga sigurno je to vrli Ante učinio u dobroj vje­ri, jer voli prvu damu krimića Agathu Christie čiji je drugi muž bio ugledan arheolog, pa je poznata po izreci da je „idealan muž arheolog jer što je žena starija to ga više zanima''.

     Tako je valjda dobroćudno sudio i Sanader, uvjeren kako je arheolog idealno zvanje za starački dom, a k tome je negdje, kako sam glavni lik Škaričić kaže, treba­lo ga zaposliti nakon što je 18 godina bio gradonačelnik. Nazdravlje.

     No, možda neki arheolozi toliko vole stare da su im draži što su antikniji, pa čak i do linije smrti. Možda se tu krije tajna umirućih staraca iz splitskih domova za starije i nemoćne Zenta i Vukovarska, ali i nevjerojatne toleran­cije stručne javnosti spram rukovodećih osoba.

     Zdravstvena inspekcija Vilija Beroša je ocijenila kako nitko nije kriv za pomrle starice i starce, iako je očito kako je glavna sestra preuzela odgovornost skrbi o korisnici­ma i spašavala što je mogla, nabavljala sa svih strana ši­vane maskice, jer ih ravnatelj, a niti osnivač Blaženko Bo- ban, župan Splitsko-dalmatinske županije, nisu osigurali. Bez zaštitne opreme, kako su zaposleni mogli štititi i sebe i korisnike? Virus je tako poludio, ali nitko nije kriv. Mrtvi su krivi jer su stari. Virus je kriv.

     Ministrica socijale Vesna Bedeković u maski Harry Po- ttera se 8. travnja uprizorila u Splitu, bez da je sa sobom povela svoju socijalnu inspekciju ili barem priznala da ju je raspustila još 16. ožujka, a ponovo aktivirala dva dana nakon splitske presice. I dok je Beroš pokrivao druge, Be- deković je pokrivala sebe. Uostalom, sličan je to slučaj, žena je kao osnovni studij završila za učiteljicu, što je nije nimalo pripremilo za posao iz socijale. To ekipi na vlasti nije važno. Glavno da su njihovi.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Gdje je vrijeme sretnijih umirovljenika?

 

     Umirovljenici su se dobro zabavljali na dočeku Nove 2019. godine u ve­likom broju svojih udruga ili kod kuće, u društvu prijatelja. Ponetko nije imao sreću da se zabavlja, pa mu je uz televizor prvu čestitku uputio neki od voditelja programa, a bilo je i onih koji su iz bolesničke po­stelje brojili posljednje trenut­ke stare. Bez obzira na mjesto i vrijeme ulaska u 2019., svat­ko je sam sebi zaželio dobro ili samo malo bolje zdravlje i dostojanstveniji život, a to je značilo i malo bolju mirovinu. Poznata je čestitka umirov­ljenika: „Želim ti puno sreće i mirovine veće." Nitko sigurno nije razmišljao u tim trenuci­ma o novoj mirovinskoj refor­mi. I tako je bilo samo do 2. siječnja, kada je na snagu stu­pila nova mirovinska reforma. Tada je nastalo otrežnjenje.

     Uz čestitku je išlo i pitanje kad će biti usklađivanje miro­vina i za koje vrijeme, koliko posto i tako dalje, jer su se tek tada neki umirovljenici ozbiljno zainteresirali što to donosi mirovinska reforma. Bila sam u jednom društvu starijih umirovljenika, koji su već „jako stari umirovljeni­ci"; svi s više od 20 godina, a troje i s više od 30 godina mi­rovinskog staža, ali nažalost umirovljeni s relativno malo radnog staža. Zbog slabijeg zdravstvenog stanja i zbog gubitka radnog mjesta, tada im se činilo da je najbolje oti­ći u mirovinu. Mislili su, kažu, penzija kakva-takva bolja je od neizvjesnosti kad ćeš dobi­ti otkaz ili se promjene uvjeti stjecanja mirovine. Oni su se sjećali svojih roditelja koji su imali mirovine od kojih su lije­po i mirno živjeli. Dobivali su stalno neke „povišice", kažu. U sjećanju imaju sretne i zado­voljne umirovljenike. I miro­vinski fond je uvijek bio pun. Ne govore oni da je to bilo vrijeme kad je omjer umirov­ljenika i zaposlenih bio 1:3, a sad je 1:1,124. Sjećaju se da je omjer plaća u kolektivu bio 1:4, dakle raspodjela sredsta­va, govore, bila je pravednija.

     U mirovinski se fond za miro­vine svih radnika uplaćivalo 20 posto, a sada se uplaćuje 15 posto u prvi mirovinski stup iz kojeg mi dobivamo mirovine, a pet posto se uplaćuje u dru­gi mirovinski stup kao osobna štednja novih umirovljenika. Bilo je to vrijeme međugene- racijske solidarnosti.

     Umirovljenici su bili puno sretniji, jer su imali za dosto­janstven život, a sada su neki prisiljeni tražiti socijalnu po­moć ili skupljati boce da priba­ve dovoljno sredstava za život. Diskusija je bila sve burnija i jedan dio govori da su opljač­kani, pokradeni i prevareni. Pitaju se gdje su onda „njiho­vi novci"? Zaboravljaju da su potrošeni za mirovine ondaš­njih umirovljenika prije puno godina. Netko je spomenuo da se mogu sada zaposliti na pola radnog vremena i zadrža­ti cijelu mirovinu, ali svjesni su da su sada prestari, da nemaju ni potrebna znanja za radna mjesta na kojima su radili, a ni fizički ne mogu izdržati to­liko dugo organizirano raditi. Kažu, to je za umirovljenike koji sada odlaze u mirovinu, pa mogu samo nastaviti još koju godinu, ali prekid i nasta­vak nakon dvadeset godina nije moguć.

     Zašto im to nije ponuđeno kad su tek otišli u mirovinu? Onda su mogli raditi samo „ilegalno" i u strahu da, ako ih „uhvate", mogu ostati bez mirovine. Jedna je gospođa upravo postala udovica i kaže da je čula da će dobiti uz svoju mirovinu i 30 posto suprugo­ve, ali netko je rekao da taj pri­jedlog nije usvojen. Bila je jako razočarana i tužno je zaključila da bi bilo bolje da nije umro, makar je bio jako zločest i nije lijepo s njim živjela. Jedan par koji nevjenčano živi zajedno već dvije godine govori da su to učinili svjesno i da im je puno lakše, jer su im zajednič­ki troškovi manji, a prihod im se još i povećao, jer iznajmlju­ju njezin stan. No, nemaju svi takvu sreću.

     Društvo sam ubrzo napu­stila, ali sam nastavila razmiš­ljati o svakom od njih. Sjetila sam se kolegice koja je išla sa mnom u osnovnu školu i koju nisam vidjela godinama. Bolesna je i teško se kreće, a nisam je ni prepoznala dok mi nije rekla ime i prezime. Radila je u školi kao učiteljica 25 go­dina, ali je zbog bolesti otišla u mirovinu. Sada ima dobru mirovinu oko 4.000 kuna, ali vrlo teško živi, jer ima bolesnu kćerku s mirovinom od 2.000 kuna, koja je udovica s dvoje djece koji idu još u osnov­nu školu, još otplaćuju stan i uvijek su dužne, jer ne mogu „spojiti kraj s krajem". I svako­ga dana susrećem iste ljude koji već u 10 sati idu po ručak u Pučku kuhinju.

     Jučer je došao u Savjeto­valište umirovljenik koji ima mirovinu od 1 .200 kuna, dje­lomično ovršen tekući račun, koji otplaćuje kredit za stan, a kćerka mu nije u mogućnosti pomoći. Socijalnu pomoć ko­risti za plaćanje struje. Naža­lost već koristi sve što može, ali čovjeku ostaje nelagoda reći mu da se mora „uzdati u se i u svoje kljuse", a nema ni kljuseta.

     I sama sam zaključila da je većina umirovljenika do deve­desetih godina živjela bolje i sretnije, da su ljudi bili solidar- niji jedni prema drugima, da su socijalne razlike bile manje. Bilo je to vrijeme sretnijih umi­rovljenika. Rat je cijelu zemlju i sve ljude unesrećio, neke više, neke manje. Prošlo je najgore, ali ostali su siromašniji umirov­ljenici.      Mnogi su, ne uključuju­ći se u rasprave o novoj miro­vinskoj reformi, vjerovali da će im biti bolje. No, za sadašnje umirovljenike je usvojeno teh­nički poboljšano usklađivanje mirovina prilikom porasta troškova života i porasta pla­ća u omjeru od 30:70 posto za faktor koji više raste, a ne kao do sada 50:50. Ovo nije re­forma za nas. Ova mirovinska reforma neće poboljšati omjer unutar raspodjele mirovina starih umirovljenika iz prvog stupa. To je mirovina možda za neku sretniju i bogatiju ge­neraciju.