UVODNA RIJEČ

Oda o svilenom tepihu

Piše: Jasna A. Petrović

     Oda je svečana pjesma posvećena zaslužnim osobama, značajnim događajima i temama kao što su božan­stvo, ljubav, domovina i sl. Ugođaj ode uvijek je svečan, ozbiljan i naglašen. Počevši od antičke Grčke, oda je česti pje­snički oblik u svim vremenima.

     I u ovom našem vremenu ode nisu rijetka pojava, mada ne nužno u rimama. Moguće ih je pronaći i u javnim natječajima, pa da i u tako skučenom formatu imaju dimenziju božanskog, lju­bavnog i domoljubnog. Tako je u Narodnim novinama objavljen natječaj za nabavu novog namještaja za potrebe Užeg kabine­ta Vlade Republike Hrvatske. Radi se o nabavi konferencijskog stola, 12 konferencijskih stolica, dviju fotelja, dviju polufotelja, dvosjeda, jednog središnjeg i dvaju bočnih stolića, stolne lampe, tepiha, 13 zavjesa te stalka i koplja za zastavu. Sve to bi trebalo koštati 680.000 kuna.

    Natječaj je pun posebnih zahtjeva pa se tako doznaje da stolci moraju imati bazu od masivnog drveta jasena s četiri kraka koji čine oblik piramide, na način da se krakovi postolja spajaju u točki hvatišta na sjedalo, što valjda ukazuje na božansku di­menziju pozadine korisnika. Školjka sjedala mora biti izrađena od prešanog lameliranog drveta hrasta, kako bi se naglasilo do­moljublje. I tako dalje, i tako dalje.

     Fotelje će biti presvučene visoko kvalitetnom anilinskom ko­žom, otpornom na vlagu, habanje i utjecaj UV zraka, a na podu će biti ručno vezeni tepih s 50 posto svile. Najvažniji je detalj, valjda onaj ljubavnog karaktera, da se stolna svjetiljka mora sa­stojati od cilindričnog stalka sa žaruljom promjera pet centime­tara, izrađenog od masivnog drveta breze s metalnom bazom, što nekako vuče na nordijsku mitologiju.

     Postavili smo ovu značajnu informaciju na tematsku Facebook stranicu Sindikata umirovljenika, i ostali u čudu koliko se naših 16.000 pratitelja razumije u javne natječaje i potrebe ure­da Vlade. Uglavnom, oko tristotinjak komentara pokazuje puno razumijevanje za„znucane" fotelje ministara, te dodaju vlastite prijedloge kako riješiti problem ruiniranog kabineta.

     Mnogi su se zabrinuto zapitali kad su se to fotelje uspjele izlizati, a da narod nije primijetio, dok drugi tvrde kako su mini­strima dovoljne školske klupe ili preporučuju plastične stolice. Zabrinuti Riječanin ih poziva da kupe 10 komada stolica za pri­manje terapije na dnevnoj hematološkoj bolnici u KBC Rijeka. Za tepih tvrde da bi bio dovoljan onaj koji usput donesu Kinezi, a drugi pristaju samo na polovne fotelje (kao avione).

     Neki su se raspištoljili i upitali kako ih nije sramota, dok djeca nemaju lijekove, a umirovljenici kopaju po kantama, ali su takva pitanja daleko od duha ove ode o svilenom tepihu, pa će biti zanemarena. Kao što piše jedna pratiteljica, fotelje nikome nikad nisu dale pamet, isto im se piše, dok druga upozorava: „Vi narode i dalje trošite svoje fotelje doma kad je potrebno izaći na glasa­nje, a mogli biste taj dan mijenjati povijest." No, nećemo o tome. To bi već bila oda o foteljama.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Gdje je vrijeme sretnijih umirovljenika?

 

     Umirovljenici su se dobro zabavljali na dočeku Nove 2019. godine u ve­likom broju svojih udruga ili kod kuće, u društvu prijatelja. Ponetko nije imao sreću da se zabavlja, pa mu je uz televizor prvu čestitku uputio neki od voditelja programa, a bilo je i onih koji su iz bolesničke po­stelje brojili posljednje trenut­ke stare. Bez obzira na mjesto i vrijeme ulaska u 2019., svat­ko je sam sebi zaželio dobro ili samo malo bolje zdravlje i dostojanstveniji život, a to je značilo i malo bolju mirovinu. Poznata je čestitka umirov­ljenika: „Želim ti puno sreće i mirovine veće." Nitko sigurno nije razmišljao u tim trenuci­ma o novoj mirovinskoj refor­mi. I tako je bilo samo do 2. siječnja, kada je na snagu stu­pila nova mirovinska reforma. Tada je nastalo otrežnjenje.

     Uz čestitku je išlo i pitanje kad će biti usklađivanje miro­vina i za koje vrijeme, koliko posto i tako dalje, jer su se tek tada neki umirovljenici ozbiljno zainteresirali što to donosi mirovinska reforma. Bila sam u jednom društvu starijih umirovljenika, koji su već „jako stari umirovljeni­ci"; svi s više od 20 godina, a troje i s više od 30 godina mi­rovinskog staža, ali nažalost umirovljeni s relativno malo radnog staža. Zbog slabijeg zdravstvenog stanja i zbog gubitka radnog mjesta, tada im se činilo da je najbolje oti­ći u mirovinu. Mislili su, kažu, penzija kakva-takva bolja je od neizvjesnosti kad ćeš dobi­ti otkaz ili se promjene uvjeti stjecanja mirovine. Oni su se sjećali svojih roditelja koji su imali mirovine od kojih su lije­po i mirno živjeli. Dobivali su stalno neke „povišice", kažu. U sjećanju imaju sretne i zado­voljne umirovljenike. I miro­vinski fond je uvijek bio pun. Ne govore oni da je to bilo vrijeme kad je omjer umirov­ljenika i zaposlenih bio 1:3, a sad je 1:1,124. Sjećaju se da je omjer plaća u kolektivu bio 1:4, dakle raspodjela sredsta­va, govore, bila je pravednija.

     U mirovinski se fond za miro­vine svih radnika uplaćivalo 20 posto, a sada se uplaćuje 15 posto u prvi mirovinski stup iz kojeg mi dobivamo mirovine, a pet posto se uplaćuje u dru­gi mirovinski stup kao osobna štednja novih umirovljenika. Bilo je to vrijeme međugene- racijske solidarnosti.

     Umirovljenici su bili puno sretniji, jer su imali za dosto­janstven život, a sada su neki prisiljeni tražiti socijalnu po­moć ili skupljati boce da priba­ve dovoljno sredstava za život. Diskusija je bila sve burnija i jedan dio govori da su opljač­kani, pokradeni i prevareni. Pitaju se gdje su onda „njiho­vi novci"? Zaboravljaju da su potrošeni za mirovine ondaš­njih umirovljenika prije puno godina. Netko je spomenuo da se mogu sada zaposliti na pola radnog vremena i zadrža­ti cijelu mirovinu, ali svjesni su da su sada prestari, da nemaju ni potrebna znanja za radna mjesta na kojima su radili, a ni fizički ne mogu izdržati to­liko dugo organizirano raditi. Kažu, to je za umirovljenike koji sada odlaze u mirovinu, pa mogu samo nastaviti još koju godinu, ali prekid i nasta­vak nakon dvadeset godina nije moguć.

     Zašto im to nije ponuđeno kad su tek otišli u mirovinu? Onda su mogli raditi samo „ilegalno" i u strahu da, ako ih „uhvate", mogu ostati bez mirovine. Jedna je gospođa upravo postala udovica i kaže da je čula da će dobiti uz svoju mirovinu i 30 posto suprugo­ve, ali netko je rekao da taj pri­jedlog nije usvojen. Bila je jako razočarana i tužno je zaključila da bi bilo bolje da nije umro, makar je bio jako zločest i nije lijepo s njim živjela. Jedan par koji nevjenčano živi zajedno već dvije godine govori da su to učinili svjesno i da im je puno lakše, jer su im zajednič­ki troškovi manji, a prihod im se još i povećao, jer iznajmlju­ju njezin stan. No, nemaju svi takvu sreću.

     Društvo sam ubrzo napu­stila, ali sam nastavila razmiš­ljati o svakom od njih. Sjetila sam se kolegice koja je išla sa mnom u osnovnu školu i koju nisam vidjela godinama. Bolesna je i teško se kreće, a nisam je ni prepoznala dok mi nije rekla ime i prezime. Radila je u školi kao učiteljica 25 go­dina, ali je zbog bolesti otišla u mirovinu. Sada ima dobru mirovinu oko 4.000 kuna, ali vrlo teško živi, jer ima bolesnu kćerku s mirovinom od 2.000 kuna, koja je udovica s dvoje djece koji idu još u osnov­nu školu, još otplaćuju stan i uvijek su dužne, jer ne mogu „spojiti kraj s krajem". I svako­ga dana susrećem iste ljude koji već u 10 sati idu po ručak u Pučku kuhinju.

     Jučer je došao u Savjeto­valište umirovljenik koji ima mirovinu od 1 .200 kuna, dje­lomično ovršen tekući račun, koji otplaćuje kredit za stan, a kćerka mu nije u mogućnosti pomoći. Socijalnu pomoć ko­risti za plaćanje struje. Naža­lost već koristi sve što može, ali čovjeku ostaje nelagoda reći mu da se mora „uzdati u se i u svoje kljuse", a nema ni kljuseta.

     I sama sam zaključila da je većina umirovljenika do deve­desetih godina živjela bolje i sretnije, da su ljudi bili solidar- niji jedni prema drugima, da su socijalne razlike bile manje. Bilo je to vrijeme sretnijih umi­rovljenika. Rat je cijelu zemlju i sve ljude unesrećio, neke više, neke manje. Prošlo je najgore, ali ostali su siromašniji umirov­ljenici.      Mnogi su, ne uključuju­ći se u rasprave o novoj miro­vinskoj reformi, vjerovali da će im biti bolje. No, za sadašnje umirovljenike je usvojeno teh­nički poboljšano usklađivanje mirovina prilikom porasta troškova života i porasta pla­ća u omjeru od 30:70 posto za faktor koji više raste, a ne kao do sada 50:50. Ovo nije re­forma za nas. Ova mirovinska reforma neće poboljšati omjer unutar raspodjele mirovina starih umirovljenika iz prvog stupa. To je mirovina možda za neku sretniju i bogatiju ge­neraciju.