UVODNA RIJEČ

Tko je financirao Domovinski rat

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Čitamo ovih dana kako je Hrvatska dobila 500 novih multimilijunaša pa ih sada ukupno ima 11.900, što je 30 posto više nego prije deset godina. Riječ je o ljudima čije bogatstvo prelazi vrijednost od mili­jun dolara, skoro sedam milijuna kuna. A među njima ima nemalo ugled­nih političara, koji većinom nisu niti vidjeli ratnu liniju Domovinskog rata, a veći su domoljubi od svih nas umirovljenika. Tu se ne računaju godine domoljubnog staža, već godine stjecanja bogatstva brzinom svjetlosti.

     Sada je premašena i vizija prvog hrvatskog predsjednika Franje Tu­đmana koji je Hrvatsku kao zemlju sreće i blagostanja vidio u stvaranju dvije stotine bogatih obitelji. Ako je Tuđman u svojim davnim vizijama ipak mislio na one prave milijunaše-teškaše, odnosno ultramilijunaše, i tu je njegova vizija nadmašena jer Hrvata teških najmanje 10 milijuna dolara sada je više - čak 213.

     Zanimljivo je kojom brzinom raste broj ultramilijunaša, jer u Europi taj je porast u posljednjih deset godina 17 posto, a u Hrvatskoj čak 33 posto, dakle - dvostruko brže unatoč šepavom gospodarstvu i niskom BDP-u.

     Uostalom, ministar Lovro Kuščević ležerno je objavio recept kako do 44. godine života lako postati milijunaš, ako radiš kao student na štandu, zaposliš ženu, od navodne staje napraviš dvorac, od poljoprivrednog ze­mljišta građevinsko, od tuđih parcela bez nasljednika svoje, i sve slično. Prava sitnica! Ili kako je posve normalno da sin ministra Gorana Marića useljava „kao podstanar" u stan od 136m2 u luksuznoj zgradi u zagre­bačkoj Veslačkoj ulici, a slučajno je vlasnik tog stana firma kojoj je njegov otac bio direktor prije odlaska u politiku. Ili ministar Tolušić čiji „roštilj" ima oko 200 m2, a nije ga prijavio u imovinsku karticu.

     To su neki novi dečki. Oni nisu branili Hrvatsku u Domovinskom ratu; oni su se bogatili.

     Pa tko ju je obranio? E, sada slijedi umirovljenička matematika po­niženja. Kad je 1990. godine započinjao rat, udjel prosječne mirovine u prosječnoj neto plaći iznosio je 77,23 posto. Kad je rat završio, 1996. go­dine - 45,88 posto, a sada 2019. bijednih 37,7 posto. Koliko bi tek bilo da se nije vratio famozni dug umirovljenicima koji je „pokrala" vlada Nikice Valentića, a vratio im ga Ustavni sud? Oduzeto im je puno više, a vraćeno tek 11,5 milijardi kuna. To je novac kojim je financiran Domovinski rat, a financirali su ga hrvatski umirovljenici.

     Tko ne vjeruje nama, neka posluša riječi Andrije Hebranga, koji je svojedobno rekao: „U ime HDZ-a zahvaljujemo umirovljenicima što su u velikoj mjeri financirali Domovinski rat i na taj način pomogli isto kao branitelji na prvoj crti bojišnice." Objasnio je tako da Vlada nije otela novac umirovljenicima jer je htjela nepravdu, već je trebala organizirati obranu protiv agresije tada 5. Armije u Europi.

     No, zašto danas Hrvatska ima udjel prosječne mirovine u neto plaći od 37,7 posto, najniže od svih, prijateljskih i bivših neprijateljskih zemalja u okruženju? Zašto npr. Slovenija i Makedonija imaju taj udjel od čak šez­desetak posto, a Srbija i Crna   Gora pedesetak? Zato jer hrvatski umirov­ljenici nisu samo financirali obranu domovine, o čemu se šuti, već su fi­nancirali i rađanje hrvatskih multimilijunaša, o čemu se još manje govori.

     Bijedne hrvatske mirovine dotakle su dno. U Superhik državi sve je moguće, da se bogati bogate na siromašnima, a da siromašni šute.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

   Prošao je crni petak...

 

     Prošao je „crni petak" i sada dolazi najveseliji dio godine. Dolazi mjesec radosti i veselja. Kod nas još nije pošteno ni zaživio taj „crni petak". Možda zapravo imamo i više crnih petaka tijekom go­dine, pa nas ovaj toliko ne pri­vlači. Možda još nismo navikli da jedan crni petak u godini može biti jako dobar i blistav ako uhvatimo dobar popust i „obogatimo se" blistavim no­vim ruhom za jako malo nov­ca. Osim ako nismo prazno­vjerni pa držimo da nam petak nije dobar dan.

     Dolazi sada najveseliji mje­sec u godini, prosinac, vrijeme došašća. Ovaj ćemo mjesec nastojati živjeti radosno, puni vjere i nade da će nam biti bo­lje. Radovat ćemo se, jer oko nas će sve biti okićeno; pro­lazit ćemo ulicama i trgovima grada osvjetljenima tisućama lampiona; cijelog dana i dobar dio noći uživati u novom bo- žićnom ruhu grada; susretati davno zaboravljene prijatelje i sudarati se s bučnim turistima. Istovremeno nećemo mož­da ni zapaziti visokog, mršavog čovjeka, koji ide usporedno s nama i ne primjećuje nas, koji je odlutao mislima u neko ljep­še i sretnije vrijeme. Osamljen je, možda bi sjedio negdje s prijateljima i pijuckao, pričao o sebi, ali zna da je upravo podigao mirovinu koja nije dostatna da plati gazdi stano­vanje i režije. Razmišlja on o,      promjenama u mirovinskom sustavu koje su upravo ovih dana u populaciji umirovljeni­ka najvažnija tema. Mnogo ne razumije, ali zna da se ne može sve toliko promijeniti na bolje da bi on mogao dobro živjeti od svoje mirovine.    Radio je u građevinarstvu, razbolio se i otišao u invalidsku mirovinu koja iznosi 1.300 kuna. Pone­kad radi na crno s nekim pri­jateljem zidarom koji mu plati da može preživjeti. Sada nema posla. Gdje će i kako dočekati Božić? Frustriran je i bijesan.    Odlazi u susjedni kafić na kavu, ali da otjera crne misli, neće dolijevati još „crnila" pa popije jedan „konjačić" i tada dobije hrabrosti i posvađa se s prijate­ljem kojeg je susreo, a koji ima pet puta veću mirovinu. Do­lazi k meni i ispričava se zbog svađe, ali kaže da je „puknuo". Priznaje da sve češće razmišlja o samoubojstvu. I sjetim se su­sjeda koji je prije nepunih mje­sec dana doista tako i skončao život zbog nerazumijevanja obitelji. I ne mogu zaboraviti da i statistički podaci govore kako iz godine u godinu raste broj starijih osoba koje same odlučuju o vlastitom umiranju, jer nema dovoljno razumijeva­nja za njihove probleme ni u obitelji ni u društvu.

     Ipak razmišljam o starijim osobama koje još uvijek imaju dovoljno energije i razumije­vanja približiti se prijateljima ili osobama iz susjedstva koje imaju problema i nisu, zbog niza osobnih, obiteljskih ili materijalnih mogućnosti, u stanju nositi se sa životom u starosti. Imamo li sreću da živi­mo u dobrim odnosima s obi­telji ili sami, pokušajmo ovih blagdana učiniti iskorak i u našem životu i ponašanju. Po­kušajte obići staru osamljenu prijateljicu ili prijatelja, susjeda ili dalekog rođaka. Unesite u njihov dom dio radosti pomo- zite im pospremiti stan ako to nisu u mogućnosti, odnesite im nešto hrane koju ste sami s ljubavlju pripremili, podijelite kolače ili ih pozovite na objed u vlastiti dom.

     U udrugama organiziraj­te prigodna druženja. Okitite prostor i svakome poklonite sitnicu (kuglicu ili neki ukras za bor koji ste sami u udruzi izradili, jedan kolačić ili makar bombon), jer nije važna vri­jednost poklona nego iskrena želja i činjenje radosti drugo­me. Neke će podružnice ima­ti domjenke uz glazbu i ples, što je jako dobro i korisno za starije osobe. Netko se tada prisjeti samo veselih i sretnih dana iz svoje mladosti. Netko drugi možda razmišlja o nekim svojim životnim neuspjesi­ma ili promašajima, o ljudima koje je volio, a više ih nema, o svojoj osamljenosti, bolesti, siromaštvu, o smrti i vlastitom umiranju. To uglavnom javno pokazuju, jer podsvjesno traže pomoć. Na njih treba obratiti posebno pažnju.

     Najhrabriji će organizirati i doček Nove godine kao vrhu­nac završetka jedne uspješne godine i radosti na daru još jedne nove. Hrabrost je osta­ti budan cijelu noć, jesti i piti, plesati i sve to preživjeti.

     Ovih dana obilazeći grad, ma koliko god se žurili, zau­stavite se kod prodavača lista beskućnicima, ako možete kupite list i porazgovarajte s njim, ohrabrite ga i poželite mu sretne blagdane. Ako ste na kućnu adresu dobili čestit­ke nekih udruga čiji ih članovi sami izrađuju, ne zaboravite ih platiti. Donirajte ako ste u mo­gućnosti makar 50-100 kuna nekoj udruzi (naravno možete svojoj).

     Družite se i poklonite pa­žnju osamljenima, jer ovo je vrijeme koje slavi radost, ljepo­tu i mladost, a stariji se teško snalaze u novim odnosima u društvu, ali i u vlastitim obite­ljima, jer je sve veći međuge- neracijski jaz. I siromaštvo sta­rijih osoba je sve veće, jer više od 50 posto umirovljenika ima niske mirovine, u zoni su siro­maštva. Samoubojstva starijih osoba ne smiju se događati pored nas. Dužni smo zaštiti svoju generaciju.

     Ove smo se godine lijepo družili, surađivali uspješno i na zadovoljstvo svih naših člano­va, zajedno dijelili probleme generacije, a želim i vjerujem da ćemo to činiti još bolje u Novoj.

Blagoslovljen Božić i sret­nu novu 2019. godinu svima vama i vašim obiteljima želim od srca.