UVODNA RIJEČ

Daj glas za svoj spas

     Koji potencijalni Predsjednik Republike Hrvatske voli umirov­ljenike? Pođimo redom, od aktualne predsjednice. Znamo da je na Silvestrovo 2018. godine donijela košaru slatkiša, pića, kave i tortu u zagrebački Dom za starije Sveta Ana, a oni su joj uzvratili kulturno-umjetničkim programom i pitanjem zašto su mirovine tako male. Odgovor "nešto malo rasle ove godine, ali ni izdaleka blizu kako bi mogle".

Znamo da je u povodu Međunarodnog dana starijih osoba najavljena sudjelovati na Gerontološkom tulumu u Zagrebu, gdje ju je čekalo više stotina umirovljenika, ali je nakon dvadesetak minuta objavljeno kako ne stigne doći. Ima važnija posla. Zato je, da se oduži, 18. listopada organizirala Dan otvorenih vrata na Pantovčaku na temu „Za dostojanstvenu i sretnu treću dob", pa je tamo primala darove od raznih udruga, koje su joj i pjevale i plesale. Predstavnici gradske organizacije SUH-a su se odazvali i uručili joj informaciju o položaju umirovljenika u običnoj žutoj koverti. Slikala se s njima.

     Na jednoj konferenciji pod nazivom „Hrvatska kakvu treba­mo" Predsjednica je upitala okupljene može li itko živjeti s mini­malnom plaćom od 3.000 kuna, jer da je to premalo. Ali nije spo­menula činjenicu da 800 tisuća umirovljenika koji imaju manju mirovinu od spomenutog minimalca doista jedva preživljavaju kopajući po kontejnerima i kantama za smeće. Oni nisu „tko", oni su „nitko".

     Nedavno je zborila odlučno: "Naši ljudi ne traže socijalnu po­moć, nego dobro plaćeno i dostojanstveno radno mjesto i više od 3.000 kuna plaće", ali nije rekla da dostojanstvenu starost zaslužu­ju i umirovljenici.

     Eto poučka o dostojanstvu. Predsjednica Grabar-Kitarović ka­zala je kako svatko od nas starenje doživljava osobno, kao proces razvoja u kojemu se mijenjamo i proživljavamo nova iskustva, no kako se i dalje želimo radovati životu, bez obzira na godine. Rekla je da osjetila koliko veselja i iskrene životne radosti postoji među ljudima koje iskustvo života upozorava kako treba pamtiti samo sretne dane.

     Predsjednice, u kojem to ružičastom svijetu živite? Ili Vam je pala Željezna zavjesa pred oči pa ne vidite stvarnost?

Pa onda spomenimo Miroslava Škoru koji umirovljenike do sada nije spomenuo, iako se i njemu približavaju sijede godine. Ili još gore, kandidata Mislava Kolakušića, koji je samo opleo braniteljske mirovine i katastrofično rekao kako mirovinski sustav u Hrvatskoj ne postoji, da nema novca za mirovine. Niti je razumio mirovinski sustav, niti je spomenuo čovjeka.

     U listopadu je Milanović objavio kako ima radosnu vijest, jer će saborski zastupnici ostati bez povlaštenih mirovina. I od toga će valjda bolje živjeti siromašni umirovljenici?

     Spomenuo je ipak da su mirovine male„i tu će Vlada, koja god bila, morati više dati". „Umirovljenici su naši građani, svaki od njih zaslužuje dostojnu mirovinu za život i to nema veze s ideologi­jom. A svatko tko je na vlasti mora znati da je na vlasti i radi tih ljudi", zaključio je zagovornik„normalne Hrvatske".

Pa vi sada birajte kome ćete dati svoj glas. Za svoj spas.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Kad vlast reklamira mirovine

 

     Mjesecima se govori i raspravlja na svim nivoima političkog sustava, u svim sindikatima, udruženjima poslodavaca i udrugama umirovljenika o novoj mirovinskoj reformi. Većina ljudi često ne razu­mije smisao i ne sagledava povezanost i cjelovito rješa­vanje problema održivosti cjelokupnoga mirovinskog sustava, već se fokusira na svoj osobni status i prihva­ća najbolje ponuđeno rje­šenje. Mjesecima, a osobito nakon reklamne kampanje Ministarstva o dvije nastav­nice koje imaju iste uvjete za odlazak u mirovinu (godine starosti i staža, istu plaću), ali neće imati istu mirovinu, u Pravnom savjetovalištu Sindikata umirovljenika Hr­vatske, ali i u Psihološkom savjetovalištu, osobe koje imaju bilo kakve uvjete za umirovljenje panično traže savjet kada trebaju podni­jeti molbu za odlazak u mi­rovinu, koja bi varijanta za njih bila povoljnija.

     Reklama poput one za Flobijan, kao da se promi­če bolja probava, zbunila je ljude, jer ako imaju iste uvjete, onda je jasno da im

treba odrediti mirovinu po boljem izračunu, jer će to svatko prihvatiti. Ministarstvo je željelo naglasiti kako je njihov prijedlog bolji i kako će mirovine biti bitno bolje. Istovremeno nije pri­hvatilo prijedloge da se rad­ni vijek ne produžuje do 67 godina, jer to je već donijela neka prethodna Vlada.

     Mi koji smo doživjeli i sada živimo mirovinu i koji imamo iskustvo življenja s mirovinom, pridružili smo se naglašavajući veliko siro­maštvo sadašnjih umirovlje­nika i opravdano tražeći ko­rekcije postojećeg sustava.

     Na prosvjed smo pozva­li sve umirovljenike i doi­sta, odazvao se velik broj članova SUH-a, ne samo iz Zagreba i Zagrebačke župa­nije već i iz Istre, Dalmacije i Slavonije. Najveći broj smo ih privukli preko naše Face- book stranice.

     Umnožili smo poseban letak i napravili 35 transpa­renata na ostacima karton­skih kutija s porukama o životu u mirovini, jer sred­stava za više i bolje nismo imali.  Dokazali smo da ži­vimo mirovinu i da smo se prilagodili, koristeći ono što neki drugi odbacuju.

     Na prosvjedu je bilo mnogo starijih osoba (pre­ma procjenama oko 2.000 ljudi) i ja sam ih, kao i obič­no, promatrala. Moram na­glasiti da je to „profesional­na deformacija", odnosno da kao psihologinja nastojim s njima komunicirati i čuti nji­hove probleme. Šetala sam trgom, pozdravljala poznate i sa svakim popričala. Stala sam kraj jedne klupe i po­zdravila neke naše članice.

     Naišla je jedna starica s velikom vrećom dopola pu­nom boca i, budući da sam držala transparent, pitala me kakav je to skup. Kratko sam joj objasnila da je to za pravednije mirovine, a ona je rekla da ona ima 1.000 kuna i da mora skupljati boce.    Pitala me jesmo li dije­lili sendviče, jabuke ili vodu. Bila je razočarana i otišla otvarati kante za otpad u susjednoj ulici.

     Svi prisutni su aktivno sudjelovali, zviždalo se i gla­sno negodovalo hukanjem. Istinite priče komunalca Elvisa, građevinca Izeta, me­dicinske sestre Anite i odgo­jiteljice Iskre bile su ilustra­cija problema rada 40 i više godina, do 67 godine života, a o kojem Vlada ne želi ni ra­spravljati.

     Nakon prosvjeda, prisut­ni radnici Čistoće, koji inače uvijek nakon javnih okuplja­nja čiste prostor, nisu imali posla. Dokazali smo da pro­svjed može biti dostojan­stven.    Prisutni policajci koji su šetali oko prosvjednika kao da su se stidjeli, jer ovo je bio miran skup, a imala sam dojam da su mislili na svoje roditelje i na bake i djedove, jer njihova mirovi­na im se danas čini dalekom i nedostižnom, naročito s ovakvim prijedlogom budu­će mirovinske reforme koja „nudi" svjetliju budućnost na osnovi ove sive i tmurne sadašnjosti, ne samo za umi­rovljenike, već i za njih same.

P.S. Ponosna sam na stranicu u Večernjem listu u kojoj sam ugledala sliku naših sindikalnih aktivista, koji su mahali SUH-ovim za­stavama i transparentima. Žao mi je što ostale udruge umirovljenika (i SUH je for- malno-pravno udruga) nisu shvatile smisao i potrebu sudjelovanja u protestu i što nam se nisu pridružile. To je bio socijalni protestni skup, a ne politički. Boli me stoga komentar jedne umirovlje­nice koja je rekla da se neće „slikati po novinama, a vi ako nešto uspijete, dobit ću i ja".     Tako je najlakše. Oprati ruke i koristiti plodove tuđe borbe.