UVODNA RIJEČ

Tko je financirao Domovinski rat

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Čitamo ovih dana kako je Hrvatska dobila 500 novih multimilijunaša pa ih sada ukupno ima 11.900, što je 30 posto više nego prije deset godina. Riječ je o ljudima čije bogatstvo prelazi vrijednost od mili­jun dolara, skoro sedam milijuna kuna. A među njima ima nemalo ugled­nih političara, koji većinom nisu niti vidjeli ratnu liniju Domovinskog rata, a veći su domoljubi od svih nas umirovljenika. Tu se ne računaju godine domoljubnog staža, već godine stjecanja bogatstva brzinom svjetlosti.

     Sada je premašena i vizija prvog hrvatskog predsjednika Franje Tu­đmana koji je Hrvatsku kao zemlju sreće i blagostanja vidio u stvaranju dvije stotine bogatih obitelji. Ako je Tuđman u svojim davnim vizijama ipak mislio na one prave milijunaše-teškaše, odnosno ultramilijunaše, i tu je njegova vizija nadmašena jer Hrvata teških najmanje 10 milijuna dolara sada je više - čak 213.

     Zanimljivo je kojom brzinom raste broj ultramilijunaša, jer u Europi taj je porast u posljednjih deset godina 17 posto, a u Hrvatskoj čak 33 posto, dakle - dvostruko brže unatoč šepavom gospodarstvu i niskom BDP-u.

     Uostalom, ministar Lovro Kuščević ležerno je objavio recept kako do 44. godine života lako postati milijunaš, ako radiš kao student na štandu, zaposliš ženu, od navodne staje napraviš dvorac, od poljoprivrednog ze­mljišta građevinsko, od tuđih parcela bez nasljednika svoje, i sve slično. Prava sitnica! Ili kako je posve normalno da sin ministra Gorana Marića useljava „kao podstanar" u stan od 136m2 u luksuznoj zgradi u zagre­bačkoj Veslačkoj ulici, a slučajno je vlasnik tog stana firma kojoj je njegov otac bio direktor prije odlaska u politiku. Ili ministar Tolušić čiji „roštilj" ima oko 200 m2, a nije ga prijavio u imovinsku karticu.

     To su neki novi dečki. Oni nisu branili Hrvatsku u Domovinskom ratu; oni su se bogatili.

     Pa tko ju je obranio? E, sada slijedi umirovljenička matematika po­niženja. Kad je 1990. godine započinjao rat, udjel prosječne mirovine u prosječnoj neto plaći iznosio je 77,23 posto. Kad je rat završio, 1996. go­dine - 45,88 posto, a sada 2019. bijednih 37,7 posto. Koliko bi tek bilo da se nije vratio famozni dug umirovljenicima koji je „pokrala" vlada Nikice Valentića, a vratio im ga Ustavni sud? Oduzeto im je puno više, a vraćeno tek 11,5 milijardi kuna. To je novac kojim je financiran Domovinski rat, a financirali su ga hrvatski umirovljenici.

     Tko ne vjeruje nama, neka posluša riječi Andrije Hebranga, koji je svojedobno rekao: „U ime HDZ-a zahvaljujemo umirovljenicima što su u velikoj mjeri financirali Domovinski rat i na taj način pomogli isto kao branitelji na prvoj crti bojišnice." Objasnio je tako da Vlada nije otela novac umirovljenicima jer je htjela nepravdu, već je trebala organizirati obranu protiv agresije tada 5. Armije u Europi.

     No, zašto danas Hrvatska ima udjel prosječne mirovine u neto plaći od 37,7 posto, najniže od svih, prijateljskih i bivših neprijateljskih zemalja u okruženju? Zašto npr. Slovenija i Makedonija imaju taj udjel od čak šez­desetak posto, a Srbija i Crna   Gora pedesetak? Zato jer hrvatski umirov­ljenici nisu samo financirali obranu domovine, o čemu se šuti, već su fi­nancirali i rađanje hrvatskih multimilijunaša, o čemu se još manje govori.

     Bijedne hrvatske mirovine dotakle su dno. U Superhik državi sve je moguće, da se bogati bogate na siromašnima, a da siromašni šute.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Kad vlast reklamira mirovine

 

     Mjesecima se govori i raspravlja na svim nivoima političkog sustava, u svim sindikatima, udruženjima poslodavaca i udrugama umirovljenika o novoj mirovinskoj reformi. Većina ljudi često ne razu­mije smisao i ne sagledava povezanost i cjelovito rješa­vanje problema održivosti cjelokupnoga mirovinskog sustava, već se fokusira na svoj osobni status i prihva­ća najbolje ponuđeno rje­šenje. Mjesecima, a osobito nakon reklamne kampanje Ministarstva o dvije nastav­nice koje imaju iste uvjete za odlazak u mirovinu (godine starosti i staža, istu plaću), ali neće imati istu mirovinu, u Pravnom savjetovalištu Sindikata umirovljenika Hr­vatske, ali i u Psihološkom savjetovalištu, osobe koje imaju bilo kakve uvjete za umirovljenje panično traže savjet kada trebaju podni­jeti molbu za odlazak u mi­rovinu, koja bi varijanta za njih bila povoljnija.

     Reklama poput one za Flobijan, kao da se promi­če bolja probava, zbunila je ljude, jer ako imaju iste uvjete, onda je jasno da im

treba odrediti mirovinu po boljem izračunu, jer će to svatko prihvatiti. Ministarstvo je željelo naglasiti kako je njihov prijedlog bolji i kako će mirovine biti bitno bolje. Istovremeno nije pri­hvatilo prijedloge da se rad­ni vijek ne produžuje do 67 godina, jer to je već donijela neka prethodna Vlada.

     Mi koji smo doživjeli i sada živimo mirovinu i koji imamo iskustvo življenja s mirovinom, pridružili smo se naglašavajući veliko siro­maštvo sadašnjih umirovlje­nika i opravdano tražeći ko­rekcije postojećeg sustava.

     Na prosvjed smo pozva­li sve umirovljenike i doi­sta, odazvao se velik broj članova SUH-a, ne samo iz Zagreba i Zagrebačke župa­nije već i iz Istre, Dalmacije i Slavonije. Najveći broj smo ih privukli preko naše Face- book stranice.

     Umnožili smo poseban letak i napravili 35 transpa­renata na ostacima karton­skih kutija s porukama o životu u mirovini, jer sred­stava za više i bolje nismo imali.  Dokazali smo da ži­vimo mirovinu i da smo se prilagodili, koristeći ono što neki drugi odbacuju.

     Na prosvjedu je bilo mnogo starijih osoba (pre­ma procjenama oko 2.000 ljudi) i ja sam ih, kao i obič­no, promatrala. Moram na­glasiti da je to „profesional­na deformacija", odnosno da kao psihologinja nastojim s njima komunicirati i čuti nji­hove probleme. Šetala sam trgom, pozdravljala poznate i sa svakim popričala. Stala sam kraj jedne klupe i po­zdravila neke naše članice.

     Naišla je jedna starica s velikom vrećom dopola pu­nom boca i, budući da sam držala transparent, pitala me kakav je to skup. Kratko sam joj objasnila da je to za pravednije mirovine, a ona je rekla da ona ima 1.000 kuna i da mora skupljati boce.    Pitala me jesmo li dije­lili sendviče, jabuke ili vodu. Bila je razočarana i otišla otvarati kante za otpad u susjednoj ulici.

     Svi prisutni su aktivno sudjelovali, zviždalo se i gla­sno negodovalo hukanjem. Istinite priče komunalca Elvisa, građevinca Izeta, me­dicinske sestre Anite i odgo­jiteljice Iskre bile su ilustra­cija problema rada 40 i više godina, do 67 godine života, a o kojem Vlada ne želi ni ra­spravljati.

     Nakon prosvjeda, prisut­ni radnici Čistoće, koji inače uvijek nakon javnih okuplja­nja čiste prostor, nisu imali posla. Dokazali smo da pro­svjed može biti dostojan­stven.    Prisutni policajci koji su šetali oko prosvjednika kao da su se stidjeli, jer ovo je bio miran skup, a imala sam dojam da su mislili na svoje roditelje i na bake i djedove, jer njihova mirovi­na im se danas čini dalekom i nedostižnom, naročito s ovakvim prijedlogom budu­će mirovinske reforme koja „nudi" svjetliju budućnost na osnovi ove sive i tmurne sadašnjosti, ne samo za umi­rovljenike, već i za njih same.

P.S. Ponosna sam na stranicu u Večernjem listu u kojoj sam ugledala sliku naših sindikalnih aktivista, koji su mahali SUH-ovim za­stavama i transparentima. Žao mi je što ostale udruge umirovljenika (i SUH je for- malno-pravno udruga) nisu shvatile smisao i potrebu sudjelovanja u protestu i što nam se nisu pridružile. To je bio socijalni protestni skup, a ne politički. Boli me stoga komentar jedne umirovlje­nice koja je rekla da se neće „slikati po novinama, a vi ako nešto uspijete, dobit ću i ja".     Tako je najlakše. Oprati ruke i koristiti plodove tuđe borbe.