UVODNA RIJEČ

Oda o svilenom tepihu

Piše: Jasna A. Petrović

     Oda je svečana pjesma posvećena zaslužnim osobama, značajnim događajima i temama kao što su božan­stvo, ljubav, domovina i sl. Ugođaj ode uvijek je svečan, ozbiljan i naglašen. Počevši od antičke Grčke, oda je česti pje­snički oblik u svim vremenima.

     I u ovom našem vremenu ode nisu rijetka pojava, mada ne nužno u rimama. Moguće ih je pronaći i u javnim natječajima, pa da i u tako skučenom formatu imaju dimenziju božanskog, lju­bavnog i domoljubnog. Tako je u Narodnim novinama objavljen natječaj za nabavu novog namještaja za potrebe Užeg kabine­ta Vlade Republike Hrvatske. Radi se o nabavi konferencijskog stola, 12 konferencijskih stolica, dviju fotelja, dviju polufotelja, dvosjeda, jednog središnjeg i dvaju bočnih stolića, stolne lampe, tepiha, 13 zavjesa te stalka i koplja za zastavu. Sve to bi trebalo koštati 680.000 kuna.

    Natječaj je pun posebnih zahtjeva pa se tako doznaje da stolci moraju imati bazu od masivnog drveta jasena s četiri kraka koji čine oblik piramide, na način da se krakovi postolja spajaju u točki hvatišta na sjedalo, što valjda ukazuje na božansku di­menziju pozadine korisnika. Školjka sjedala mora biti izrađena od prešanog lameliranog drveta hrasta, kako bi se naglasilo do­moljublje. I tako dalje, i tako dalje.

     Fotelje će biti presvučene visoko kvalitetnom anilinskom ko­žom, otpornom na vlagu, habanje i utjecaj UV zraka, a na podu će biti ručno vezeni tepih s 50 posto svile. Najvažniji je detalj, valjda onaj ljubavnog karaktera, da se stolna svjetiljka mora sa­stojati od cilindričnog stalka sa žaruljom promjera pet centime­tara, izrađenog od masivnog drveta breze s metalnom bazom, što nekako vuče na nordijsku mitologiju.

     Postavili smo ovu značajnu informaciju na tematsku Facebook stranicu Sindikata umirovljenika, i ostali u čudu koliko se naših 16.000 pratitelja razumije u javne natječaje i potrebe ure­da Vlade. Uglavnom, oko tristotinjak komentara pokazuje puno razumijevanje za„znucane" fotelje ministara, te dodaju vlastite prijedloge kako riješiti problem ruiniranog kabineta.

     Mnogi su se zabrinuto zapitali kad su se to fotelje uspjele izlizati, a da narod nije primijetio, dok drugi tvrde kako su mini­strima dovoljne školske klupe ili preporučuju plastične stolice. Zabrinuti Riječanin ih poziva da kupe 10 komada stolica za pri­manje terapije na dnevnoj hematološkoj bolnici u KBC Rijeka. Za tepih tvrde da bi bio dovoljan onaj koji usput donesu Kinezi, a drugi pristaju samo na polovne fotelje (kao avione).

     Neki su se raspištoljili i upitali kako ih nije sramota, dok djeca nemaju lijekove, a umirovljenici kopaju po kantama, ali su takva pitanja daleko od duha ove ode o svilenom tepihu, pa će biti zanemarena. Kao što piše jedna pratiteljica, fotelje nikome nikad nisu dale pamet, isto im se piše, dok druga upozorava: „Vi narode i dalje trošite svoje fotelje doma kad je potrebno izaći na glasa­nje, a mogli biste taj dan mijenjati povijest." No, nećemo o tome. To bi već bila oda o foteljama.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Kad vlast reklamira mirovine

 

     Mjesecima se govori i raspravlja na svim nivoima političkog sustava, u svim sindikatima, udruženjima poslodavaca i udrugama umirovljenika o novoj mirovinskoj reformi. Većina ljudi često ne razu­mije smisao i ne sagledava povezanost i cjelovito rješa­vanje problema održivosti cjelokupnoga mirovinskog sustava, već se fokusira na svoj osobni status i prihva­ća najbolje ponuđeno rje­šenje. Mjesecima, a osobito nakon reklamne kampanje Ministarstva o dvije nastav­nice koje imaju iste uvjete za odlazak u mirovinu (godine starosti i staža, istu plaću), ali neće imati istu mirovinu, u Pravnom savjetovalištu Sindikata umirovljenika Hr­vatske, ali i u Psihološkom savjetovalištu, osobe koje imaju bilo kakve uvjete za umirovljenje panično traže savjet kada trebaju podni­jeti molbu za odlazak u mi­rovinu, koja bi varijanta za njih bila povoljnija.

     Reklama poput one za Flobijan, kao da se promi­če bolja probava, zbunila je ljude, jer ako imaju iste uvjete, onda je jasno da im

treba odrediti mirovinu po boljem izračunu, jer će to svatko prihvatiti. Ministarstvo je željelo naglasiti kako je njihov prijedlog bolji i kako će mirovine biti bitno bolje. Istovremeno nije pri­hvatilo prijedloge da se rad­ni vijek ne produžuje do 67 godina, jer to je već donijela neka prethodna Vlada.

     Mi koji smo doživjeli i sada živimo mirovinu i koji imamo iskustvo življenja s mirovinom, pridružili smo se naglašavajući veliko siro­maštvo sadašnjih umirovlje­nika i opravdano tražeći ko­rekcije postojećeg sustava.

     Na prosvjed smo pozva­li sve umirovljenike i doi­sta, odazvao se velik broj članova SUH-a, ne samo iz Zagreba i Zagrebačke župa­nije već i iz Istre, Dalmacije i Slavonije. Najveći broj smo ih privukli preko naše Face- book stranice.

     Umnožili smo poseban letak i napravili 35 transpa­renata na ostacima karton­skih kutija s porukama o životu u mirovini, jer sred­stava za više i bolje nismo imali.  Dokazali smo da ži­vimo mirovinu i da smo se prilagodili, koristeći ono što neki drugi odbacuju.

     Na prosvjedu je bilo mnogo starijih osoba (pre­ma procjenama oko 2.000 ljudi) i ja sam ih, kao i obič­no, promatrala. Moram na­glasiti da je to „profesional­na deformacija", odnosno da kao psihologinja nastojim s njima komunicirati i čuti nji­hove probleme. Šetala sam trgom, pozdravljala poznate i sa svakim popričala. Stala sam kraj jedne klupe i po­zdravila neke naše članice.

     Naišla je jedna starica s velikom vrećom dopola pu­nom boca i, budući da sam držala transparent, pitala me kakav je to skup. Kratko sam joj objasnila da je to za pravednije mirovine, a ona je rekla da ona ima 1.000 kuna i da mora skupljati boce.    Pitala me jesmo li dije­lili sendviče, jabuke ili vodu. Bila je razočarana i otišla otvarati kante za otpad u susjednoj ulici.

     Svi prisutni su aktivno sudjelovali, zviždalo se i gla­sno negodovalo hukanjem. Istinite priče komunalca Elvisa, građevinca Izeta, me­dicinske sestre Anite i odgo­jiteljice Iskre bile su ilustra­cija problema rada 40 i više godina, do 67 godine života, a o kojem Vlada ne želi ni ra­spravljati.

     Nakon prosvjeda, prisut­ni radnici Čistoće, koji inače uvijek nakon javnih okuplja­nja čiste prostor, nisu imali posla. Dokazali smo da pro­svjed može biti dostojan­stven.    Prisutni policajci koji su šetali oko prosvjednika kao da su se stidjeli, jer ovo je bio miran skup, a imala sam dojam da su mislili na svoje roditelje i na bake i djedove, jer njihova mirovi­na im se danas čini dalekom i nedostižnom, naročito s ovakvim prijedlogom budu­će mirovinske reforme koja „nudi" svjetliju budućnost na osnovi ove sive i tmurne sadašnjosti, ne samo za umi­rovljenike, već i za njih same.

P.S. Ponosna sam na stranicu u Večernjem listu u kojoj sam ugledala sliku naših sindikalnih aktivista, koji su mahali SUH-ovim za­stavama i transparentima. Žao mi je što ostale udruge umirovljenika (i SUH je for- malno-pravno udruga) nisu shvatile smisao i potrebu sudjelovanja u protestu i što nam se nisu pridružile. To je bio socijalni protestni skup, a ne politički. Boli me stoga komentar jedne umirovlje­nice koja je rekla da se neće „slikati po novinama, a vi ako nešto uspijete, dobit ću i ja".     Tako je najlakše. Oprati ruke i koristiti plodove tuđe borbe.