UVODNA RIJEČ

Arheolozi vole stare

Piše: Jasna A. Petrović

     Politički tajnik HDZ-a i potpredsjednik Sabora Ante Sanader jako voli arheologe. Tako je nezaposlenog bivšeg gradonačelnika Omiša Ivana Škaričića, na­kon pola godine nagradne političke plaće, 2013. zaposlio bez natječaja i kvalifikacija na posao ravnatelja Doma za starije i nemoćne u Splitu. U međuvremenu je ravnatelj prije dvije godine pravomoćno osuđen zbog zloupotre­be položaja, ali to nije umanjilo ljubav Sanadera za stra­načkog mu frenda Škaričića.

     Osim toga sigurno je to vrli Ante učinio u dobroj vje­ri, jer voli prvu damu krimića Agathu Christie čiji je drugi muž bio ugledan arheolog, pa je poznata po izreci da je „idealan muž arheolog jer što je žena starija to ga više zanima''.

     Tako je valjda dobroćudno sudio i Sanader, uvjeren kako je arheolog idealno zvanje za starački dom, a k tome je negdje, kako sam glavni lik Škaričić kaže, treba­lo ga zaposliti nakon što je 18 godina bio gradonačelnik. Nazdravlje.

     No, možda neki arheolozi toliko vole stare da su im draži što su antikniji, pa čak i do linije smrti. Možda se tu krije tajna umirućih staraca iz splitskih domova za starije i nemoćne Zenta i Vukovarska, ali i nevjerojatne toleran­cije stručne javnosti spram rukovodećih osoba.

     Zdravstvena inspekcija Vilija Beroša je ocijenila kako nitko nije kriv za pomrle starice i starce, iako je očito kako je glavna sestra preuzela odgovornost skrbi o korisnici­ma i spašavala što je mogla, nabavljala sa svih strana ši­vane maskice, jer ih ravnatelj, a niti osnivač Blaženko Bo- ban, župan Splitsko-dalmatinske županije, nisu osigurali. Bez zaštitne opreme, kako su zaposleni mogli štititi i sebe i korisnike? Virus je tako poludio, ali nitko nije kriv. Mrtvi su krivi jer su stari. Virus je kriv.

     Ministrica socijale Vesna Bedeković u maski Harry Po- ttera se 8. travnja uprizorila u Splitu, bez da je sa sobom povela svoju socijalnu inspekciju ili barem priznala da ju je raspustila još 16. ožujka, a ponovo aktivirala dva dana nakon splitske presice. I dok je Beroš pokrivao druge, Be- deković je pokrivala sebe. Uostalom, sličan je to slučaj, žena je kao osnovni studij završila za učiteljicu, što je nije nimalo pripremilo za posao iz socijale. To ekipi na vlasti nije važno. Glavno da su njihovi.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Kad vlast reklamira mirovine

 

     Mjesecima se govori i raspravlja na svim nivoima političkog sustava, u svim sindikatima, udruženjima poslodavaca i udrugama umirovljenika o novoj mirovinskoj reformi. Većina ljudi često ne razu­mije smisao i ne sagledava povezanost i cjelovito rješa­vanje problema održivosti cjelokupnoga mirovinskog sustava, već se fokusira na svoj osobni status i prihva­ća najbolje ponuđeno rje­šenje. Mjesecima, a osobito nakon reklamne kampanje Ministarstva o dvije nastav­nice koje imaju iste uvjete za odlazak u mirovinu (godine starosti i staža, istu plaću), ali neće imati istu mirovinu, u Pravnom savjetovalištu Sindikata umirovljenika Hr­vatske, ali i u Psihološkom savjetovalištu, osobe koje imaju bilo kakve uvjete za umirovljenje panično traže savjet kada trebaju podni­jeti molbu za odlazak u mi­rovinu, koja bi varijanta za njih bila povoljnija.

     Reklama poput one za Flobijan, kao da se promi­če bolja probava, zbunila je ljude, jer ako imaju iste uvjete, onda je jasno da im

treba odrediti mirovinu po boljem izračunu, jer će to svatko prihvatiti. Ministarstvo je željelo naglasiti kako je njihov prijedlog bolji i kako će mirovine biti bitno bolje. Istovremeno nije pri­hvatilo prijedloge da se rad­ni vijek ne produžuje do 67 godina, jer to je već donijela neka prethodna Vlada.

     Mi koji smo doživjeli i sada živimo mirovinu i koji imamo iskustvo življenja s mirovinom, pridružili smo se naglašavajući veliko siro­maštvo sadašnjih umirovlje­nika i opravdano tražeći ko­rekcije postojećeg sustava.

     Na prosvjed smo pozva­li sve umirovljenike i doi­sta, odazvao se velik broj članova SUH-a, ne samo iz Zagreba i Zagrebačke župa­nije već i iz Istre, Dalmacije i Slavonije. Najveći broj smo ih privukli preko naše Face- book stranice.

     Umnožili smo poseban letak i napravili 35 transpa­renata na ostacima karton­skih kutija s porukama o životu u mirovini, jer sred­stava za više i bolje nismo imali.  Dokazali smo da ži­vimo mirovinu i da smo se prilagodili, koristeći ono što neki drugi odbacuju.

     Na prosvjedu je bilo mnogo starijih osoba (pre­ma procjenama oko 2.000 ljudi) i ja sam ih, kao i obič­no, promatrala. Moram na­glasiti da je to „profesional­na deformacija", odnosno da kao psihologinja nastojim s njima komunicirati i čuti nji­hove probleme. Šetala sam trgom, pozdravljala poznate i sa svakim popričala. Stala sam kraj jedne klupe i po­zdravila neke naše članice.

     Naišla je jedna starica s velikom vrećom dopola pu­nom boca i, budući da sam držala transparent, pitala me kakav je to skup. Kratko sam joj objasnila da je to za pravednije mirovine, a ona je rekla da ona ima 1.000 kuna i da mora skupljati boce.    Pitala me jesmo li dije­lili sendviče, jabuke ili vodu. Bila je razočarana i otišla otvarati kante za otpad u susjednoj ulici.

     Svi prisutni su aktivno sudjelovali, zviždalo se i gla­sno negodovalo hukanjem. Istinite priče komunalca Elvisa, građevinca Izeta, me­dicinske sestre Anite i odgo­jiteljice Iskre bile su ilustra­cija problema rada 40 i više godina, do 67 godine života, a o kojem Vlada ne želi ni ra­spravljati.

     Nakon prosvjeda, prisut­ni radnici Čistoće, koji inače uvijek nakon javnih okuplja­nja čiste prostor, nisu imali posla. Dokazali smo da pro­svjed može biti dostojan­stven.    Prisutni policajci koji su šetali oko prosvjednika kao da su se stidjeli, jer ovo je bio miran skup, a imala sam dojam da su mislili na svoje roditelje i na bake i djedove, jer njihova mirovi­na im se danas čini dalekom i nedostižnom, naročito s ovakvim prijedlogom budu­će mirovinske reforme koja „nudi" svjetliju budućnost na osnovi ove sive i tmurne sadašnjosti, ne samo za umi­rovljenike, već i za njih same.

P.S. Ponosna sam na stranicu u Večernjem listu u kojoj sam ugledala sliku naših sindikalnih aktivista, koji su mahali SUH-ovim za­stavama i transparentima. Žao mi je što ostale udruge umirovljenika (i SUH je for- malno-pravno udruga) nisu shvatile smisao i potrebu sudjelovanja u protestu i što nam se nisu pridružile. To je bio socijalni protestni skup, a ne politički. Boli me stoga komentar jedne umirovlje­nice koja je rekla da se neće „slikati po novinama, a vi ako nešto uspijete, dobit ću i ja".     Tako je najlakše. Oprati ruke i koristiti plodove tuđe borbe.