UVODNA RIJEČ

Prvi april je prošao

Piše: Milan Dalmacija

     Umirovljenička populacija, oko 1,2 milijuna ljudi, svakod­nevno trpi udarce sa svih strana, pa i od onih koje su birali da ih zastupaju i vode brigu o njima. Tako je ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić, inače poznat po tome da mu je jezik brži od pameti, ponovno briljirao. I to dvaput.

     „I dalje će većina ljudi ići između 60 i 65 u mirovinu. Oni koji su najranjiviji, naši građevinski radnici, gospođe blagajnice u du­ćanima, medicinske sestre, svi oni koji ulaze na tržište rada s 18 godina, mogu otići u mirovinu sa 41 godinom staža i 60 godina života. Oni koji studiraju do 24.-25. godine ići će sa 65. Dakle, samo oni koji neće uspjeti 41 godinu staža do 65. osigurati radit će do 67 godina", reče Pavić i ostane živ prvi put.

     To bi funkcioniralo u savršenom gospodarsko-političkom okruženju, a svi dobro znamo da ništa na ovom svijetu nije sa­vršeno, a pogotovo ne u Hrvatskoj. Naime, krajem veljače je u Hrvatskoj od nešto više od 1,5 milijuna osiguranika, njih gotovo 350.000 radilo na određeno vrijeme, a malo iznad 50.000 u ne­punom radnom vremenu. U skupini onih između 15 i 39 godina registrirano je 25.800 prijava na nepuno radno vrijeme. Ako uz­memo u obzir prosječno trajanje studija od 7,5 godina i stručno osposobljavanje koje traje godinu dana i još godinu dana traže­nja posla, naš bi budući penzić, s ovakvim nesigurnim radnim vi­jekom, u mirovinu mogao otići i u 70. Da ne spominjemo stotine tisuća honoraraca, kojima su doprinosi smanjeni. Dakle, budu­ćim generacijama ne gine ništa drugo negoli najniža mirovina. A što je s onima koji su otišli u mirovinu i dobili mogućnost da je radom mrvicu poboljšaju?

     „Ono što je najbolje, kada malo razgovaramo s umirovljenici­ma koji rade, ili vi mediji što razgovarate, nije čak ni glavni razlog novac, već žele biti uključeniji u društvo, žele se osjećati korisni­ma", reče Pavić i ostane živ drugi put.

     Iako nije dobro što ljudi moraju raditi dok su u mirovini (a što dovoljno govori o kvaliteti mirovinskog sustava), oni su na to pri­siljeni, jer s prosječno 2.407 kuna su svakoga mjeseca u troumici: hoće li sve dati na normalnu prehranu, hoće li platiti režije da im ne sjedne ovrha ili će odabrati život bez nužnih lijekova? Nema tu riječi o socijalizaciji, već o pukom preživljavanju.

     Uostalom, umirovljenici su socijalizirana bića. Ministar ne zna da sve SUH-ove podružnice provode brojne aktivnosti na kojima se umirovljenici mogu družiti, zabavljati se i nakratko za­boraviti sve ovo. Izleti, plesnjaci, spontana druženja su način na koji naši penzići ostaju u društvu. Oni se ne uključuju u njega, jer su odavno njegov dio. A i bili su dovoljno korisni kroz svoj radni vijek i red je da se malo i odmore. Zaslužili su.

     Ali nisu zaslužili biti bijesni čitave godine. Prvi april je prošao i ovakve izjave više nisu šala. Umirovljenici su nam to potvrdili na našoj tematskoj Facebook stranici: „Od povišice što dobijemo možemo kupiti karton jaja i gađati ga. Možda više neće pričati gluposti i ponižavati ljude", reče ljutito Slavica Grubešić.

     Pa, ministre, sretan Uskrs žele vam društveno uključeni, kori­sni i bijesni umirovljenici.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Kad vlast reklamira mirovine

 

     Mjesecima se govori i raspravlja na svim nivoima političkog sustava, u svim sindikatima, udruženjima poslodavaca i udrugama umirovljenika o novoj mirovinskoj reformi. Većina ljudi često ne razu­mije smisao i ne sagledava povezanost i cjelovito rješa­vanje problema održivosti cjelokupnoga mirovinskog sustava, već se fokusira na svoj osobni status i prihva­ća najbolje ponuđeno rje­šenje. Mjesecima, a osobito nakon reklamne kampanje Ministarstva o dvije nastav­nice koje imaju iste uvjete za odlazak u mirovinu (godine starosti i staža, istu plaću), ali neće imati istu mirovinu, u Pravnom savjetovalištu Sindikata umirovljenika Hr­vatske, ali i u Psihološkom savjetovalištu, osobe koje imaju bilo kakve uvjete za umirovljenje panično traže savjet kada trebaju podni­jeti molbu za odlazak u mi­rovinu, koja bi varijanta za njih bila povoljnija.

     Reklama poput one za Flobijan, kao da se promi­če bolja probava, zbunila je ljude, jer ako imaju iste uvjete, onda je jasno da im

treba odrediti mirovinu po boljem izračunu, jer će to svatko prihvatiti. Ministarstvo je željelo naglasiti kako je njihov prijedlog bolji i kako će mirovine biti bitno bolje. Istovremeno nije pri­hvatilo prijedloge da se rad­ni vijek ne produžuje do 67 godina, jer to je već donijela neka prethodna Vlada.

     Mi koji smo doživjeli i sada živimo mirovinu i koji imamo iskustvo življenja s mirovinom, pridružili smo se naglašavajući veliko siro­maštvo sadašnjih umirovlje­nika i opravdano tražeći ko­rekcije postojećeg sustava.

     Na prosvjed smo pozva­li sve umirovljenike i doi­sta, odazvao se velik broj članova SUH-a, ne samo iz Zagreba i Zagrebačke župa­nije već i iz Istre, Dalmacije i Slavonije. Najveći broj smo ih privukli preko naše Face- book stranice.

     Umnožili smo poseban letak i napravili 35 transpa­renata na ostacima karton­skih kutija s porukama o životu u mirovini, jer sred­stava za više i bolje nismo imali.  Dokazali smo da ži­vimo mirovinu i da smo se prilagodili, koristeći ono što neki drugi odbacuju.

     Na prosvjedu je bilo mnogo starijih osoba (pre­ma procjenama oko 2.000 ljudi) i ja sam ih, kao i obič­no, promatrala. Moram na­glasiti da je to „profesional­na deformacija", odnosno da kao psihologinja nastojim s njima komunicirati i čuti nji­hove probleme. Šetala sam trgom, pozdravljala poznate i sa svakim popričala. Stala sam kraj jedne klupe i po­zdravila neke naše članice.

     Naišla je jedna starica s velikom vrećom dopola pu­nom boca i, budući da sam držala transparent, pitala me kakav je to skup. Kratko sam joj objasnila da je to za pravednije mirovine, a ona je rekla da ona ima 1.000 kuna i da mora skupljati boce.    Pitala me jesmo li dije­lili sendviče, jabuke ili vodu. Bila je razočarana i otišla otvarati kante za otpad u susjednoj ulici.

     Svi prisutni su aktivno sudjelovali, zviždalo se i gla­sno negodovalo hukanjem. Istinite priče komunalca Elvisa, građevinca Izeta, me­dicinske sestre Anite i odgo­jiteljice Iskre bile su ilustra­cija problema rada 40 i više godina, do 67 godine života, a o kojem Vlada ne želi ni ra­spravljati.

     Nakon prosvjeda, prisut­ni radnici Čistoće, koji inače uvijek nakon javnih okuplja­nja čiste prostor, nisu imali posla. Dokazali smo da pro­svjed može biti dostojan­stven.    Prisutni policajci koji su šetali oko prosvjednika kao da su se stidjeli, jer ovo je bio miran skup, a imala sam dojam da su mislili na svoje roditelje i na bake i djedove, jer njihova mirovi­na im se danas čini dalekom i nedostižnom, naročito s ovakvim prijedlogom budu­će mirovinske reforme koja „nudi" svjetliju budućnost na osnovi ove sive i tmurne sadašnjosti, ne samo za umi­rovljenike, već i za njih same.

P.S. Ponosna sam na stranicu u Večernjem listu u kojoj sam ugledala sliku naših sindikalnih aktivista, koji su mahali SUH-ovim za­stavama i transparentima. Žao mi je što ostale udruge umirovljenika (i SUH je for- malno-pravno udruga) nisu shvatile smisao i potrebu sudjelovanja u protestu i što nam se nisu pridružile. To je bio socijalni protestni skup, a ne politički. Boli me stoga komentar jedne umirovlje­nice koja je rekla da se neće „slikati po novinama, a vi ako nešto uspijete, dobit ću i ja".     Tako je najlakše. Oprati ruke i koristiti plodove tuđe borbe.