UVODNA RIJEČ

Oda o svilenom tepihu

Piše: Jasna A. Petrović

     Oda je svečana pjesma posvećena zaslužnim osobama, značajnim događajima i temama kao što su božan­stvo, ljubav, domovina i sl. Ugođaj ode uvijek je svečan, ozbiljan i naglašen. Počevši od antičke Grčke, oda je česti pje­snički oblik u svim vremenima.

     I u ovom našem vremenu ode nisu rijetka pojava, mada ne nužno u rimama. Moguće ih je pronaći i u javnim natječajima, pa da i u tako skučenom formatu imaju dimenziju božanskog, lju­bavnog i domoljubnog. Tako je u Narodnim novinama objavljen natječaj za nabavu novog namještaja za potrebe Užeg kabine­ta Vlade Republike Hrvatske. Radi se o nabavi konferencijskog stola, 12 konferencijskih stolica, dviju fotelja, dviju polufotelja, dvosjeda, jednog središnjeg i dvaju bočnih stolića, stolne lampe, tepiha, 13 zavjesa te stalka i koplja za zastavu. Sve to bi trebalo koštati 680.000 kuna.

    Natječaj je pun posebnih zahtjeva pa se tako doznaje da stolci moraju imati bazu od masivnog drveta jasena s četiri kraka koji čine oblik piramide, na način da se krakovi postolja spajaju u točki hvatišta na sjedalo, što valjda ukazuje na božansku di­menziju pozadine korisnika. Školjka sjedala mora biti izrađena od prešanog lameliranog drveta hrasta, kako bi se naglasilo do­moljublje. I tako dalje, i tako dalje.

     Fotelje će biti presvučene visoko kvalitetnom anilinskom ko­žom, otpornom na vlagu, habanje i utjecaj UV zraka, a na podu će biti ručno vezeni tepih s 50 posto svile. Najvažniji je detalj, valjda onaj ljubavnog karaktera, da se stolna svjetiljka mora sa­stojati od cilindričnog stalka sa žaruljom promjera pet centime­tara, izrađenog od masivnog drveta breze s metalnom bazom, što nekako vuče na nordijsku mitologiju.

     Postavili smo ovu značajnu informaciju na tematsku Facebook stranicu Sindikata umirovljenika, i ostali u čudu koliko se naših 16.000 pratitelja razumije u javne natječaje i potrebe ure­da Vlade. Uglavnom, oko tristotinjak komentara pokazuje puno razumijevanje za„znucane" fotelje ministara, te dodaju vlastite prijedloge kako riješiti problem ruiniranog kabineta.

     Mnogi su se zabrinuto zapitali kad su se to fotelje uspjele izlizati, a da narod nije primijetio, dok drugi tvrde kako su mini­strima dovoljne školske klupe ili preporučuju plastične stolice. Zabrinuti Riječanin ih poziva da kupe 10 komada stolica za pri­manje terapije na dnevnoj hematološkoj bolnici u KBC Rijeka. Za tepih tvrde da bi bio dovoljan onaj koji usput donesu Kinezi, a drugi pristaju samo na polovne fotelje (kao avione).

     Neki su se raspištoljili i upitali kako ih nije sramota, dok djeca nemaju lijekove, a umirovljenici kopaju po kantama, ali su takva pitanja daleko od duha ove ode o svilenom tepihu, pa će biti zanemarena. Kao što piše jedna pratiteljica, fotelje nikome nikad nisu dale pamet, isto im se piše, dok druga upozorava: „Vi narode i dalje trošite svoje fotelje doma kad je potrebno izaći na glasa­nje, a mogli biste taj dan mijenjati povijest." No, nećemo o tome. To bi već bila oda o foteljama.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Ponosni, ne ponizni

     U prošlom broju našega mjesečnika pisala sam o ljudskim željama. Urednik je tada kao moto izdvojio misao iz teksta: „Vaš je život samo vaš i jedino ga prilagođavajte sebi i svojim mogućnostima i tako formu­lirajte vaše želje i budite po­nizni i radosni kad ih ostva­rujete." Htjela sam napisati „ponosni", ali sam zabunom napisala „ponisni" i lektor je pretpostavio kako sam htje­la napisati „ponizni". Pretpo­stavljam da je bio zaveden u posljednje vrijeme često naglašavanim izrazom „biti ponizan" (osobito u vrijeme svjetskog nogometnog pr­venstva, kada su izbornik i dio nogometaša često, mož­da i prečesto, to naglašavali, pa je to izgledalo jako pa­triotski, iako je i tada prije svega trebalo naglašavati da smo kao nacija ponosni).

     Moja je poruka i tada i sada: starije osobe zaslužuju dostojanstven život i mora­ju biti ponosni, a ne ponizni članovi društvene zajednice.

     A sada malo jezično tu­mačenje, prema knjizi „Rječ­nik hrvatskog jezika" Vladi­mira Anića (izdavač „Novi Liber" 1991.) poniziti 1. (koga, što) zlonamjerno umanjiti čije značenje, uvrijediti, povrijediti čiji ugled ili dostojanstvo; 2. (se) dovesti se u nedostojan položaj.

     Mislim da će se svi složiti da ne trebamo biti ponizni i da ipak trebamo biti ponosni na svoje živote, jer, ma kakvi oni bili, oni su naši. Mi ćemo s njima rukovoditi dok nam mentalne i druge sposobno­sti budu u mogućnosti.

     Cijeli naš život proživimo zadovoljavajući zapravo uvi­jek i prije svega svoje želje. I upravo te naše želje su moti­vacija za aktivnosti i tijekom cijeloga života. Ostvarivanje želja čovjek mora strogo i ozbiljno kontrolirati, jer po­stoje određena društvena pravila.    Pojedinac ne smi­je ugrožavati realizacijom svojih želja druge ljude oko sebe, mora se prilagoditi grupi u kojoj živi. No, grupa ima svoje zakonitosti i pravi­la koja svaki pojedinac mora uvažavati. Ne može se ugro­žavati drugog čovjeka radi ispunjavanja vlastitih želja i ciljeva. Zapravo cijeli život i ljudsko postojanje moguće je uspješno i sretno provesti samo ako zadovoljavajući vlastite želje pomažemo i drugima ispunjavanje i nji­hovih. Živjeti u skladu s druš­tvenim normama i zakonima zajednice učimo cijeli život. Zato budimo na njih pono­sni, jer samo ponosni ljudi mogu biti i sretni ljudi.

     Mislim da u životu ne trebamo biti ponizni, već dostojanstveni i ponosni na ono što radimo, kako organi­ziramo svoj život u obitelji i društvu i što smo sve uspjeli unatoč mnogim problemi­ma, usponima i padovima tijekom života.

     Poniznost u starosti teže se podnosi nego u mladosti, jer kad je čovjek mlad ima daleko veću mogućnost iz­bora za poboljšanje kvalite­te života, psihički je snažniji i lakše se prilagođava promje­nama.

     Umirovljenici i starije osobe vrlo teško podnose omalovažavanja i poniženja koja doživljavaju gotovo svakodnevno u obitelji i u društvu. Znamo da je go­tovo pola umirovljeničkog korpusa vrlo siromašno (52 posto umirovljenika ima mirovine niže od linije si­romaštva), znamo da svaki ima prosječno najmanje tri kronične bolesti, da često žive sami ili pak da im člano­vi obitelji nisu u mogućnosti pomoći, jer imaju male plaće ili su nezaposleni, a najnovi­ja pošast je odlazak mladih u druge zemlje „trbuhom za kruhom", pa ostaju sami što psihički najteže podnose.

     I društvo nas svakodnev­no ponižava, jer govori se da ima previše umirovljenika, pa da ne možemo imati veće mirovine. Nameće nam se krivnja da smo prekratko ra­dili, ali nijedan umirovljenik nije stekao mirovinu mimo propisa koji su tada bili va­žeći, a upravo je obrambeni rat također regrutirao nove, relativno mlade umirovlje­nike.

     No, moramo se podsjetiti kako smo nakon rata privati- zirali i ono što se nije trebalo, a nešto čak ni smjelo. Gos­podarski je razvoj stagnirao. I došla je nova mirovinska reforma. Iako se gotovo sve mirovine još uvijek isplaću­ju iz sredstava prvog miro­vinskog stupa za povećani broj umirovljenika, uplaću­je se u prvi mirovinski stup pet posto manje (to je sada privatna štednja novih umi­rovljenika, a našu su šted­nju „potrošili" naši roditelji za svoje mirovine). Sada mi to ispaštamo! Tko nam je kriv što nismo znali štedjeti! Tada smo bili ponizni, a da­nas smo poniženi. Jedino što nam sada ostaje je da sami sačuvamo svoj ponos i do­stojanstvo!

     Sada govorimo često i o zdravstvenom turizmu i o or­ganizaciji zimovanja stranih umirovljenika u našim topli­cama ili u hotelima na moru, jer oni to mogu. Oni će prezi- mjeti ovu zimu u udobnosti naših hotela na moru i lječili­štima, a i mi ćemo preživjeti u slabo ugrijanim stanovi­ma, ali toplim tramvajima, udrugama, knjižnicama, city centrima. Žilav smo mi na­rod.

     Promjene zakona o mi­rovinskom sustavu nastoje to ublažiti za one najniže mirovine jednokratnim po­većanjem, a za ostale više manje se neće ništa promije­niti.    Ostaju usklađivanja dva puta godišnje prema indek­su rasta cijena i prosječne plaće, umirovljenici će moći raditi uz zadržavanje mirovi­ne uz puno više „kozmetič­kih" promjena. Sve to je ne­dovoljno za dostojanstven život, no ponos nam nitko ne može oduzeti.