UVODNA RIJEČ

Prvi april je prošao

Piše: Milan Dalmacija

     Umirovljenička populacija, oko 1,2 milijuna ljudi, svakod­nevno trpi udarce sa svih strana, pa i od onih koje su birali da ih zastupaju i vode brigu o njima. Tako je ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić, inače poznat po tome da mu je jezik brži od pameti, ponovno briljirao. I to dvaput.

     „I dalje će većina ljudi ići između 60 i 65 u mirovinu. Oni koji su najranjiviji, naši građevinski radnici, gospođe blagajnice u du­ćanima, medicinske sestre, svi oni koji ulaze na tržište rada s 18 godina, mogu otići u mirovinu sa 41 godinom staža i 60 godina života. Oni koji studiraju do 24.-25. godine ići će sa 65. Dakle, samo oni koji neće uspjeti 41 godinu staža do 65. osigurati radit će do 67 godina", reče Pavić i ostane živ prvi put.

     To bi funkcioniralo u savršenom gospodarsko-političkom okruženju, a svi dobro znamo da ništa na ovom svijetu nije sa­vršeno, a pogotovo ne u Hrvatskoj. Naime, krajem veljače je u Hrvatskoj od nešto više od 1,5 milijuna osiguranika, njih gotovo 350.000 radilo na određeno vrijeme, a malo iznad 50.000 u ne­punom radnom vremenu. U skupini onih između 15 i 39 godina registrirano je 25.800 prijava na nepuno radno vrijeme. Ako uz­memo u obzir prosječno trajanje studija od 7,5 godina i stručno osposobljavanje koje traje godinu dana i još godinu dana traže­nja posla, naš bi budući penzić, s ovakvim nesigurnim radnim vi­jekom, u mirovinu mogao otići i u 70. Da ne spominjemo stotine tisuća honoraraca, kojima su doprinosi smanjeni. Dakle, budu­ćim generacijama ne gine ništa drugo negoli najniža mirovina. A što je s onima koji su otišli u mirovinu i dobili mogućnost da je radom mrvicu poboljšaju?

     „Ono što je najbolje, kada malo razgovaramo s umirovljenici­ma koji rade, ili vi mediji što razgovarate, nije čak ni glavni razlog novac, već žele biti uključeniji u društvo, žele se osjećati korisni­ma", reče Pavić i ostane živ drugi put.

     Iako nije dobro što ljudi moraju raditi dok su u mirovini (a što dovoljno govori o kvaliteti mirovinskog sustava), oni su na to pri­siljeni, jer s prosječno 2.407 kuna su svakoga mjeseca u troumici: hoće li sve dati na normalnu prehranu, hoće li platiti režije da im ne sjedne ovrha ili će odabrati život bez nužnih lijekova? Nema tu riječi o socijalizaciji, već o pukom preživljavanju.

     Uostalom, umirovljenici su socijalizirana bića. Ministar ne zna da sve SUH-ove podružnice provode brojne aktivnosti na kojima se umirovljenici mogu družiti, zabavljati se i nakratko za­boraviti sve ovo. Izleti, plesnjaci, spontana druženja su način na koji naši penzići ostaju u društvu. Oni se ne uključuju u njega, jer su odavno njegov dio. A i bili su dovoljno korisni kroz svoj radni vijek i red je da se malo i odmore. Zaslužili su.

     Ali nisu zaslužili biti bijesni čitave godine. Prvi april je prošao i ovakve izjave više nisu šala. Umirovljenici su nam to potvrdili na našoj tematskoj Facebook stranici: „Od povišice što dobijemo možemo kupiti karton jaja i gađati ga. Možda više neće pričati gluposti i ponižavati ljude", reče ljutito Slavica Grubešić.

     Pa, ministre, sretan Uskrs žele vam društveno uključeni, kori­sni i bijesni umirovljenici.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Ponosni, ne ponizni

     U prošlom broju našega mjesečnika pisala sam o ljudskim željama. Urednik je tada kao moto izdvojio misao iz teksta: „Vaš je život samo vaš i jedino ga prilagođavajte sebi i svojim mogućnostima i tako formu­lirajte vaše želje i budite po­nizni i radosni kad ih ostva­rujete." Htjela sam napisati „ponosni", ali sam zabunom napisala „ponisni" i lektor je pretpostavio kako sam htje­la napisati „ponizni". Pretpo­stavljam da je bio zaveden u posljednje vrijeme često naglašavanim izrazom „biti ponizan" (osobito u vrijeme svjetskog nogometnog pr­venstva, kada su izbornik i dio nogometaša često, mož­da i prečesto, to naglašavali, pa je to izgledalo jako pa­triotski, iako je i tada prije svega trebalo naglašavati da smo kao nacija ponosni).

     Moja je poruka i tada i sada: starije osobe zaslužuju dostojanstven život i mora­ju biti ponosni, a ne ponizni članovi društvene zajednice.

     A sada malo jezično tu­mačenje, prema knjizi „Rječ­nik hrvatskog jezika" Vladi­mira Anića (izdavač „Novi Liber" 1991.) poniziti 1. (koga, što) zlonamjerno umanjiti čije značenje, uvrijediti, povrijediti čiji ugled ili dostojanstvo; 2. (se) dovesti se u nedostojan položaj.

     Mislim da će se svi složiti da ne trebamo biti ponizni i da ipak trebamo biti ponosni na svoje živote, jer, ma kakvi oni bili, oni su naši. Mi ćemo s njima rukovoditi dok nam mentalne i druge sposobno­sti budu u mogućnosti.

     Cijeli naš život proživimo zadovoljavajući zapravo uvi­jek i prije svega svoje želje. I upravo te naše želje su moti­vacija za aktivnosti i tijekom cijeloga života. Ostvarivanje želja čovjek mora strogo i ozbiljno kontrolirati, jer po­stoje određena društvena pravila.    Pojedinac ne smi­je ugrožavati realizacijom svojih želja druge ljude oko sebe, mora se prilagoditi grupi u kojoj živi. No, grupa ima svoje zakonitosti i pravi­la koja svaki pojedinac mora uvažavati. Ne može se ugro­žavati drugog čovjeka radi ispunjavanja vlastitih želja i ciljeva. Zapravo cijeli život i ljudsko postojanje moguće je uspješno i sretno provesti samo ako zadovoljavajući vlastite želje pomažemo i drugima ispunjavanje i nji­hovih. Živjeti u skladu s druš­tvenim normama i zakonima zajednice učimo cijeli život. Zato budimo na njih pono­sni, jer samo ponosni ljudi mogu biti i sretni ljudi.

     Mislim da u životu ne trebamo biti ponizni, već dostojanstveni i ponosni na ono što radimo, kako organi­ziramo svoj život u obitelji i društvu i što smo sve uspjeli unatoč mnogim problemi­ma, usponima i padovima tijekom života.

     Poniznost u starosti teže se podnosi nego u mladosti, jer kad je čovjek mlad ima daleko veću mogućnost iz­bora za poboljšanje kvalite­te života, psihički je snažniji i lakše se prilagođava promje­nama.

     Umirovljenici i starije osobe vrlo teško podnose omalovažavanja i poniženja koja doživljavaju gotovo svakodnevno u obitelji i u društvu. Znamo da je go­tovo pola umirovljeničkog korpusa vrlo siromašno (52 posto umirovljenika ima mirovine niže od linije si­romaštva), znamo da svaki ima prosječno najmanje tri kronične bolesti, da često žive sami ili pak da im člano­vi obitelji nisu u mogućnosti pomoći, jer imaju male plaće ili su nezaposleni, a najnovi­ja pošast je odlazak mladih u druge zemlje „trbuhom za kruhom", pa ostaju sami što psihički najteže podnose.

     I društvo nas svakodnev­no ponižava, jer govori se da ima previše umirovljenika, pa da ne možemo imati veće mirovine. Nameće nam se krivnja da smo prekratko ra­dili, ali nijedan umirovljenik nije stekao mirovinu mimo propisa koji su tada bili va­žeći, a upravo je obrambeni rat također regrutirao nove, relativno mlade umirovlje­nike.

     No, moramo se podsjetiti kako smo nakon rata privati- zirali i ono što se nije trebalo, a nešto čak ni smjelo. Gos­podarski je razvoj stagnirao. I došla je nova mirovinska reforma. Iako se gotovo sve mirovine još uvijek isplaću­ju iz sredstava prvog miro­vinskog stupa za povećani broj umirovljenika, uplaću­je se u prvi mirovinski stup pet posto manje (to je sada privatna štednja novih umi­rovljenika, a našu su šted­nju „potrošili" naši roditelji za svoje mirovine). Sada mi to ispaštamo! Tko nam je kriv što nismo znali štedjeti! Tada smo bili ponizni, a da­nas smo poniženi. Jedino što nam sada ostaje je da sami sačuvamo svoj ponos i do­stojanstvo!

     Sada govorimo često i o zdravstvenom turizmu i o or­ganizaciji zimovanja stranih umirovljenika u našim topli­cama ili u hotelima na moru, jer oni to mogu. Oni će prezi- mjeti ovu zimu u udobnosti naših hotela na moru i lječili­štima, a i mi ćemo preživjeti u slabo ugrijanim stanovi­ma, ali toplim tramvajima, udrugama, knjižnicama, city centrima. Žilav smo mi na­rod.

     Promjene zakona o mi­rovinskom sustavu nastoje to ublažiti za one najniže mirovine jednokratnim po­većanjem, a za ostale više manje se neće ništa promije­niti.    Ostaju usklađivanja dva puta godišnje prema indek­su rasta cijena i prosječne plaće, umirovljenici će moći raditi uz zadržavanje mirovi­ne uz puno više „kozmetič­kih" promjena. Sve to je ne­dovoljno za dostojanstven život, no ponos nam nitko ne može oduzeti.