UVODNA RIJEČ

Oda o svilenom tepihu

Piše: Jasna A. Petrović

     Oda je svečana pjesma posvećena zaslužnim osobama, značajnim događajima i temama kao što su božan­stvo, ljubav, domovina i sl. Ugođaj ode uvijek je svečan, ozbiljan i naglašen. Počevši od antičke Grčke, oda je česti pje­snički oblik u svim vremenima.

     I u ovom našem vremenu ode nisu rijetka pojava, mada ne nužno u rimama. Moguće ih je pronaći i u javnim natječajima, pa da i u tako skučenom formatu imaju dimenziju božanskog, lju­bavnog i domoljubnog. Tako je u Narodnim novinama objavljen natječaj za nabavu novog namještaja za potrebe Užeg kabine­ta Vlade Republike Hrvatske. Radi se o nabavi konferencijskog stola, 12 konferencijskih stolica, dviju fotelja, dviju polufotelja, dvosjeda, jednog središnjeg i dvaju bočnih stolića, stolne lampe, tepiha, 13 zavjesa te stalka i koplja za zastavu. Sve to bi trebalo koštati 680.000 kuna.

    Natječaj je pun posebnih zahtjeva pa se tako doznaje da stolci moraju imati bazu od masivnog drveta jasena s četiri kraka koji čine oblik piramide, na način da se krakovi postolja spajaju u točki hvatišta na sjedalo, što valjda ukazuje na božansku di­menziju pozadine korisnika. Školjka sjedala mora biti izrađena od prešanog lameliranog drveta hrasta, kako bi se naglasilo do­moljublje. I tako dalje, i tako dalje.

     Fotelje će biti presvučene visoko kvalitetnom anilinskom ko­žom, otpornom na vlagu, habanje i utjecaj UV zraka, a na podu će biti ručno vezeni tepih s 50 posto svile. Najvažniji je detalj, valjda onaj ljubavnog karaktera, da se stolna svjetiljka mora sa­stojati od cilindričnog stalka sa žaruljom promjera pet centime­tara, izrađenog od masivnog drveta breze s metalnom bazom, što nekako vuče na nordijsku mitologiju.

     Postavili smo ovu značajnu informaciju na tematsku Facebook stranicu Sindikata umirovljenika, i ostali u čudu koliko se naših 16.000 pratitelja razumije u javne natječaje i potrebe ure­da Vlade. Uglavnom, oko tristotinjak komentara pokazuje puno razumijevanje za„znucane" fotelje ministara, te dodaju vlastite prijedloge kako riješiti problem ruiniranog kabineta.

     Mnogi su se zabrinuto zapitali kad su se to fotelje uspjele izlizati, a da narod nije primijetio, dok drugi tvrde kako su mini­strima dovoljne školske klupe ili preporučuju plastične stolice. Zabrinuti Riječanin ih poziva da kupe 10 komada stolica za pri­manje terapije na dnevnoj hematološkoj bolnici u KBC Rijeka. Za tepih tvrde da bi bio dovoljan onaj koji usput donesu Kinezi, a drugi pristaju samo na polovne fotelje (kao avione).

     Neki su se raspištoljili i upitali kako ih nije sramota, dok djeca nemaju lijekove, a umirovljenici kopaju po kantama, ali su takva pitanja daleko od duha ove ode o svilenom tepihu, pa će biti zanemarena. Kao što piše jedna pratiteljica, fotelje nikome nikad nisu dale pamet, isto im se piše, dok druga upozorava: „Vi narode i dalje trošite svoje fotelje doma kad je potrebno izaći na glasa­nje, a mogli biste taj dan mijenjati povijest." No, nećemo o tome. To bi već bila oda o foteljama.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Jeste li vidjeli svisca... ili o ljudskim željama

 

     Ne, niste ništa krivo pro­čitali. Ne znate što ili tko je svizac? Velika većina ljudi nije nikad vidje­la tog malog smiješnog sta­novnika nama bliskih pre­djela visokih Alpa. Pitate se zbog čega je to tako važno pitanje?

     Zbog ushićenja jedne moje suputnice prilikom prekrasnog pogleda na ledenjake (koji su se ljetos lagano topili) Grossglocknera, najvišeg vrha au­strijskih Alpa (3.989 me­tara). Svi smo ostali u prvi trenutak začuđeni, jer je ona glasno i zadivljeno uskliknu- la: „Kako sam sretna jer mi se ispunila želja da jednom u životu vidim svisca". A onda smo prasnuli u smijeh, jer vi­djeti svisca nije baš nešto što bi netko tako jako želio. Svi smo zapravo željeli vidjeti ledenjake i doživjeti ugođaj zime usred ljeta, a onda su svisci ukrali nekima ispunje­nje te želje.

     I tada sam počela razmiš­ljati o čudesnosti, ne svisca, nego o čudesnosti ljudskih želja. O neobičnosti želja lju­di, o različitim vrstama želja, o intenzitetu istih, o okol­nostima i vremenu stvaranja naših želja. O razlici između ljudskih želja i potreba.

     Potrebe su determinira­ne elementarnim nužnosti­ma života, a želje su osobni element koje pružaju emo­cionalni doživljaj prilikom njihova ispunjavanja. Potre­be su svima vrlo slične, oso­bito one elementarne kao što je, recimo, hrana, a želje za različitom pripremom te iste hrane su emotivni ele­menti. Svakodnevno uzi­manje hrane je normalna potreba, a specijalno pri­premanje ili želja za nekim skupim specijalitetom daje dodatni emotivni doživljaj. Želje nas usrećuju i jako su važne u našim životima. U životu je često važnije imati male, jednostavne lako ispu- njive želje koje pružaju veli­ko osobno zadovoljstvo, jer su one samo naše, osobne.

     Svatko od nas stvara svo­ju takozvanu mapu želja, koja je svojstvena upravo pojedincu. Čovjekove že­lje su svakako jedinstvene, samo naše i o nama ovisi kako ćemo ih realizirati. Želje moramo znati pravilno reali­zirati i kontrolirati, jer o tome ovisi naše zadovoljstvo i is­punjenje naših očekivanja. I ne samo to. O tome ovisi i naš doživljaj sreće, a upravo je to nagrada za dobro defi­nirane želje.

     Podsjetit ću vas na staru poslovicu: „Svatko je kovač svoje sreće". Bez mnogo raz­mišljanja svi ćete se složiti s tvrdnjom da ćemo biti sret­niji ako pravilno doziramo svoje želje. Svakoga dana možemo biti nesretni ako želimo novi automobil, a od mirovine jedva zadovoljava­mo potrebe svakodnevnih troškova ili ako se uspore­đujemo sa susjedom koja ima novu haljinu i odlično joj pristaje, a mi smo kupili istu takvu, ali u njoj se ne osjeća­mo ugodno, jer izgledamo deblje nego susjeda. Mnogi ljudi ne znajući rukovoditi svojim troškovima, ispunja­vajući si želje iznad materi­jalnih mogućnosti dovode se u preveliko zaduživanje. Starije osobe često zabo­ravljaju da je sada mirovina mnogo manja od nekadaš­nje plaće i da ne mogu trošiti kao nekada pa često zapa­daju u dugove i to dovodi u posljednje vrijeme do čestih blokada računa, a čak i do ovrha. Jedna gospođa mi je priznala da je sama „kri­va" za ovrhu jer je supruga nagovorila da uzmu kredit i obnove stan. On je iznenada umro, a ona sada ne može vraćati kredit od svoje miro­vine, blokiran joj je račun i u postupku je ovrhe. Prije bilo kakvih većih materijalnih izdataka umirovljenici bi se trebali savjetovati sa svojom djecom, pravnicima ili finan­cijskim stručnjacima kako bi izbjeli eventualne probleme ili krive procjene.

     Lijepo je imati puno že­lja ali one moraju biti realne. Nemojte igrati loto ili vjero­vati svome poznavanju no­gometnih timova i progno­ziranju njihovih rezultata, pa se kladiti, jer sreća te vrste rijetko stiže.

     Druga poslovica kaže: „Zdrav čovjek ima stotinu želja, a bolestan samo jednu, a ta je da ozdravi". Ali možda sada treba i tu poslovicu pri­lagoditi vremenu, dobi i vrsti bolesti. Stariji ljudi s obzirom na opće stanje organizma ne trebaju željeti da apsolutno ozdrave nego samo da uz redovno uzimanje propisa­ne terapije ne trpe bol, da se mogu samostalno kretati i kontrolirati osnovne životne funkcije.

     Starije osobe ne smiju prestati željeti, ali svakako moraju rukovoditi i kontro­lirati svoje želje. Nemoguć­nost ostvarenja želja dovodi do frustracija i depresivnih raspoloženja.   Ne uspoređujte svoj život sa životom bilo koga drugoga. Vaš je život samo vaš i jedino ga prilago- đavajte sebi i svojim moguć­nostima i tako formulirajte vaše želje da budu samo vaše i budite ponizni i rado­sni kad ih ostvarujete.

P.S.: Ne znam živi li u na­šem Zoološkom vrtu svizac da ga odete pogledati. Zgo­dan je, iz porodice vjeverica, ali im ne nalikuje. Imat ćete možda jednu želju manje, ako ga ugledate. Ja neću za­boraviti oduševljenje naše drage prijateljice koja je u 83. godini ugledala svisca i tako ispunila još jednu želju. Unu­ci sam kupila plišanu figuru svisca koji, zamislite strahote - jodla!