UVODNA RIJEČ

Oda o svilenom tepihu

Piše: Jasna A. Petrović

     Oda je svečana pjesma posvećena zaslužnim osobama, značajnim događajima i temama kao što su božan­stvo, ljubav, domovina i sl. Ugođaj ode uvijek je svečan, ozbiljan i naglašen. Počevši od antičke Grčke, oda je česti pje­snički oblik u svim vremenima.

     I u ovom našem vremenu ode nisu rijetka pojava, mada ne nužno u rimama. Moguće ih je pronaći i u javnim natječajima, pa da i u tako skučenom formatu imaju dimenziju božanskog, lju­bavnog i domoljubnog. Tako je u Narodnim novinama objavljen natječaj za nabavu novog namještaja za potrebe Užeg kabine­ta Vlade Republike Hrvatske. Radi se o nabavi konferencijskog stola, 12 konferencijskih stolica, dviju fotelja, dviju polufotelja, dvosjeda, jednog središnjeg i dvaju bočnih stolića, stolne lampe, tepiha, 13 zavjesa te stalka i koplja za zastavu. Sve to bi trebalo koštati 680.000 kuna.

    Natječaj je pun posebnih zahtjeva pa se tako doznaje da stolci moraju imati bazu od masivnog drveta jasena s četiri kraka koji čine oblik piramide, na način da se krakovi postolja spajaju u točki hvatišta na sjedalo, što valjda ukazuje na božansku di­menziju pozadine korisnika. Školjka sjedala mora biti izrađena od prešanog lameliranog drveta hrasta, kako bi se naglasilo do­moljublje. I tako dalje, i tako dalje.

     Fotelje će biti presvučene visoko kvalitetnom anilinskom ko­žom, otpornom na vlagu, habanje i utjecaj UV zraka, a na podu će biti ručno vezeni tepih s 50 posto svile. Najvažniji je detalj, valjda onaj ljubavnog karaktera, da se stolna svjetiljka mora sa­stojati od cilindričnog stalka sa žaruljom promjera pet centime­tara, izrađenog od masivnog drveta breze s metalnom bazom, što nekako vuče na nordijsku mitologiju.

     Postavili smo ovu značajnu informaciju na tematsku Facebook stranicu Sindikata umirovljenika, i ostali u čudu koliko se naših 16.000 pratitelja razumije u javne natječaje i potrebe ure­da Vlade. Uglavnom, oko tristotinjak komentara pokazuje puno razumijevanje za„znucane" fotelje ministara, te dodaju vlastite prijedloge kako riješiti problem ruiniranog kabineta.

     Mnogi su se zabrinuto zapitali kad su se to fotelje uspjele izlizati, a da narod nije primijetio, dok drugi tvrde kako su mini­strima dovoljne školske klupe ili preporučuju plastične stolice. Zabrinuti Riječanin ih poziva da kupe 10 komada stolica za pri­manje terapije na dnevnoj hematološkoj bolnici u KBC Rijeka. Za tepih tvrde da bi bio dovoljan onaj koji usput donesu Kinezi, a drugi pristaju samo na polovne fotelje (kao avione).

     Neki su se raspištoljili i upitali kako ih nije sramota, dok djeca nemaju lijekove, a umirovljenici kopaju po kantama, ali su takva pitanja daleko od duha ove ode o svilenom tepihu, pa će biti zanemarena. Kao što piše jedna pratiteljica, fotelje nikome nikad nisu dale pamet, isto im se piše, dok druga upozorava: „Vi narode i dalje trošite svoje fotelje doma kad je potrebno izaći na glasa­nje, a mogli biste taj dan mijenjati povijest." No, nećemo o tome. To bi već bila oda o foteljama.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Dome, zdravi dome

 

     U posljednje vrijeme vrlo često razmišljam o domovima. O domu u kojem sada živim, o domu moje kćerke, o domu za sta­rije osobe u koji sam pod­nijela molbu za smještaj, o domu mojih roditelja, domu moga djetinjstva, o domu u kojem sam živjela 20 godi­na na početku samostalnog življenja i u kojem je rođena moja kćerka. U svakom je domu život bio drugačiji i svaki je imao drugu funkci­ju, ali moj doživljaj i odnos prema domu bio je u sva­kom poseban. U svakom je ostao dio dragih stvari i dio mene.

     Emotivno se vežemo za mjesto našeg doma, za stva­ri, za susjede, za sve koji žive u tom domu. I svaki dom nam daje mnogo ugodnih sjećanja, svaki nam daruje mirno utočište i pruža po­dršku kad smo u potrebi da budemo samo svoji, kad tre­bamo pomoć, jer smo bole­sni ili osamljeni. Svaki čovjek ima pravo na dom. Što smo stariji to smo više vezani za dom, jer nam pruža sigur­nost i emocionalnu toplinu. I veličina naših domova uskla­đena je s potrebama.

Velike obitelji trebaju veliki dom. Kako starimo, djeca odlaze i grade vlastite do­move, bračni partneri umi­ru. Naš dom postaje samo jedna soba u domu za starije osobe. Svaki čovjek ima svoj poseban emotivni doživljaj doma. U slučaju da netko ugrožava naš dom, spremni smo ga braniti na sve mogu­će načine.

     Tijekom cijelog smo živo­ta imali još jedan vrlo važan dom, a to je bio i ostao dom zdravlja. Sjećam se kad se preko puta moje kuće gra­dio kompleks doma zdravlja.    Kad smo prešli iz starih, po gradu „razbacanih" ambu­lanti u nove prostorije, gdje je uz ambulantu bio i labo­ratorij u kojem smo odmah izvadili krv, vratili se liječniku s nalazom i odmah podigli li­jek u ljekarni u hodniku. Sje­ćam se kako smo se obrado­vali, bili ponosni na naš grad i sretni jer smo osjećali sigur­nost i brigu u našem novom domu, „domu zdravlja". Vrlo brzo smo prihvatili taj naš novi dom, dom koji je bio u našem kvartu, tu blizu, koji je bio naš i uvijek si mogao dobiti sigurnu pomoć kad si trebao. Svaki je čovjek jako osjetljiv kad je u pitanju vla­stito zdravlje, a zabrinutost da izgubiš nešto na što si navikao i što smatraš to svo­jim pravom postaje glavnim problemom.

     Do sada većina pacijena­ta nije znala ništa o liječni­cima koji rade u ambulan­tama koje su u „koncesiji" i smatraju se samostalnijim, gotovo privatiziranim, ras­polažu s nešto više novca, kojega sami raspoređuju i o manjem broju liječnika obi­teljske medicine (oko 30 po­sto) koji su zaposlenici doma zdravlja. I jedni i drugi rade jednako dobro, s jednakim brojem pacijenata, samo što im nisu iste plaće. Znamo da su svi liječnici možda potpla­ćeni za svoj odgovoran rad s velikim brojem pacijenata tijekom radnog vremena, ali istovremeno je nepraved­no prema nekima koji imaju manja primanja, samo zato jer ne mogu dobiti konce­siju, jer 30 posto liječnika u primarnoj zaštiti mora­ju ostati zaposlenici doma zdravlja. Promijenjen je tako i odnos među liječnicima, pa se poneki ponašaju kao pra­vi „privatnici".

     Sada kad je aktualna pro­mjena Zakona o primarnoj zdravstvenoj zaštiti, liječnici zaposlenici doma zdravlja za­tražili su da svi liječnici dobi­ju koncesiju i da po uvjetima rada i po načinu financiranja budu izjednačeni. Iz prijedlo­ga novog Zakona nije sasvim jasna uloga za druge speci­jalističke službe u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Ministar zdravstva Kujundžić naja­vio je prijedlog izmjene po kojem do 25 posto liječnika u PZZ-u ostaju zaposlenici doma zdravlja. Većina liječni­ka je podržala kolege i orga­nizirala prosvjed na Markovu trgu pred Vladom, a pro- svjednike je primio i ministar te zaključio da je sada ovo prijedlog, a konačni tekst će usvojiti saborski zastupnici.

     O davanju koncesija odluču­je lokalna samouprava.

I ne mogu ne citirati mi­sao koju je u svom intervjuu za „Liječničke novine" dala naša „najmlađa akademkinja Mirna Šitum, vodeća hrvat­ska dermatovenerologinja i dermatologinja": „Hoće li se domom zdravlja zvati samo kuća, zgrada u kojoj su ne­kada radili liječnici među kojima nije postojala razlika ili će se lokalne samouprave odreći kuće, doma u korist novih privatnih vlasnika? Si­gurna sam da je onaj koji je toj instituciji nadjenuo ime doma zdravlja upravo u pu­nom smislu te riječi želio da u toj kući svi koji traže pomoć i zdravlje nađu pravi dom."

     I dalje kaže: „Moja je te­meljna prosudba da se pri­marna zdravstvena zaštita ne može odvajati od javne zdravstvene zaštite, od one prepoznatljive štamparovske dostupnosti u svakom tre­nutku."

     Sindikat umirovljenika se ne slaže s privatizacijom pri­marne zdravstvene zaštite. To mora ostati javnozdravstvena zaštita. Svi liječnici u domu zdravlja, „koncesionari" i zaposlenici, moraju imati iste materijalne i organizacij­ske uvjete za rad, osobito kad je riječ o osobnim dohocima.

     Dom zdravlja mora ostati naš drugi dom, tu pored nas!