UVODNA RIJEČ

Prvi april je prošao

Piše: Milan Dalmacija

     Umirovljenička populacija, oko 1,2 milijuna ljudi, svakod­nevno trpi udarce sa svih strana, pa i od onih koje su birali da ih zastupaju i vode brigu o njima. Tako je ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić, inače poznat po tome da mu je jezik brži od pameti, ponovno briljirao. I to dvaput.

     „I dalje će većina ljudi ići između 60 i 65 u mirovinu. Oni koji su najranjiviji, naši građevinski radnici, gospođe blagajnice u du­ćanima, medicinske sestre, svi oni koji ulaze na tržište rada s 18 godina, mogu otići u mirovinu sa 41 godinom staža i 60 godina života. Oni koji studiraju do 24.-25. godine ići će sa 65. Dakle, samo oni koji neće uspjeti 41 godinu staža do 65. osigurati radit će do 67 godina", reče Pavić i ostane živ prvi put.

     To bi funkcioniralo u savršenom gospodarsko-političkom okruženju, a svi dobro znamo da ništa na ovom svijetu nije sa­vršeno, a pogotovo ne u Hrvatskoj. Naime, krajem veljače je u Hrvatskoj od nešto više od 1,5 milijuna osiguranika, njih gotovo 350.000 radilo na određeno vrijeme, a malo iznad 50.000 u ne­punom radnom vremenu. U skupini onih između 15 i 39 godina registrirano je 25.800 prijava na nepuno radno vrijeme. Ako uz­memo u obzir prosječno trajanje studija od 7,5 godina i stručno osposobljavanje koje traje godinu dana i još godinu dana traže­nja posla, naš bi budući penzić, s ovakvim nesigurnim radnim vi­jekom, u mirovinu mogao otići i u 70. Da ne spominjemo stotine tisuća honoraraca, kojima su doprinosi smanjeni. Dakle, budu­ćim generacijama ne gine ništa drugo negoli najniža mirovina. A što je s onima koji su otišli u mirovinu i dobili mogućnost da je radom mrvicu poboljšaju?

     „Ono što je najbolje, kada malo razgovaramo s umirovljenici­ma koji rade, ili vi mediji što razgovarate, nije čak ni glavni razlog novac, već žele biti uključeniji u društvo, žele se osjećati korisni­ma", reče Pavić i ostane živ drugi put.

     Iako nije dobro što ljudi moraju raditi dok su u mirovini (a što dovoljno govori o kvaliteti mirovinskog sustava), oni su na to pri­siljeni, jer s prosječno 2.407 kuna su svakoga mjeseca u troumici: hoće li sve dati na normalnu prehranu, hoće li platiti režije da im ne sjedne ovrha ili će odabrati život bez nužnih lijekova? Nema tu riječi o socijalizaciji, već o pukom preživljavanju.

     Uostalom, umirovljenici su socijalizirana bića. Ministar ne zna da sve SUH-ove podružnice provode brojne aktivnosti na kojima se umirovljenici mogu družiti, zabavljati se i nakratko za­boraviti sve ovo. Izleti, plesnjaci, spontana druženja su način na koji naši penzići ostaju u društvu. Oni se ne uključuju u njega, jer su odavno njegov dio. A i bili su dovoljno korisni kroz svoj radni vijek i red je da se malo i odmore. Zaslužili su.

     Ali nisu zaslužili biti bijesni čitave godine. Prvi april je prošao i ovakve izjave više nisu šala. Umirovljenici su nam to potvrdili na našoj tematskoj Facebook stranici: „Od povišice što dobijemo možemo kupiti karton jaja i gađati ga. Možda više neće pričati gluposti i ponižavati ljude", reče ljutito Slavica Grubešić.

     Pa, ministre, sretan Uskrs žele vam društveno uključeni, kori­sni i bijesni umirovljenici.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Dome, zdravi dome

 

     U posljednje vrijeme vrlo često razmišljam o domovima. O domu u kojem sada živim, o domu moje kćerke, o domu za sta­rije osobe u koji sam pod­nijela molbu za smještaj, o domu mojih roditelja, domu moga djetinjstva, o domu u kojem sam živjela 20 godi­na na početku samostalnog življenja i u kojem je rođena moja kćerka. U svakom je domu život bio drugačiji i svaki je imao drugu funkci­ju, ali moj doživljaj i odnos prema domu bio je u sva­kom poseban. U svakom je ostao dio dragih stvari i dio mene.

     Emotivno se vežemo za mjesto našeg doma, za stva­ri, za susjede, za sve koji žive u tom domu. I svaki dom nam daje mnogo ugodnih sjećanja, svaki nam daruje mirno utočište i pruža po­dršku kad smo u potrebi da budemo samo svoji, kad tre­bamo pomoć, jer smo bole­sni ili osamljeni. Svaki čovjek ima pravo na dom. Što smo stariji to smo više vezani za dom, jer nam pruža sigur­nost i emocionalnu toplinu. I veličina naših domova uskla­đena je s potrebama.

Velike obitelji trebaju veliki dom. Kako starimo, djeca odlaze i grade vlastite do­move, bračni partneri umi­ru. Naš dom postaje samo jedna soba u domu za starije osobe. Svaki čovjek ima svoj poseban emotivni doživljaj doma. U slučaju da netko ugrožava naš dom, spremni smo ga braniti na sve mogu­će načine.

     Tijekom cijelog smo živo­ta imali još jedan vrlo važan dom, a to je bio i ostao dom zdravlja. Sjećam se kad se preko puta moje kuće gra­dio kompleks doma zdravlja.    Kad smo prešli iz starih, po gradu „razbacanih" ambu­lanti u nove prostorije, gdje je uz ambulantu bio i labo­ratorij u kojem smo odmah izvadili krv, vratili se liječniku s nalazom i odmah podigli li­jek u ljekarni u hodniku. Sje­ćam se kako smo se obrado­vali, bili ponosni na naš grad i sretni jer smo osjećali sigur­nost i brigu u našem novom domu, „domu zdravlja". Vrlo brzo smo prihvatili taj naš novi dom, dom koji je bio u našem kvartu, tu blizu, koji je bio naš i uvijek si mogao dobiti sigurnu pomoć kad si trebao. Svaki je čovjek jako osjetljiv kad je u pitanju vla­stito zdravlje, a zabrinutost da izgubiš nešto na što si navikao i što smatraš to svo­jim pravom postaje glavnim problemom.

     Do sada većina pacijena­ta nije znala ništa o liječni­cima koji rade u ambulan­tama koje su u „koncesiji" i smatraju se samostalnijim, gotovo privatiziranim, ras­polažu s nešto više novca, kojega sami raspoređuju i o manjem broju liječnika obi­teljske medicine (oko 30 po­sto) koji su zaposlenici doma zdravlja. I jedni i drugi rade jednako dobro, s jednakim brojem pacijenata, samo što im nisu iste plaće. Znamo da su svi liječnici možda potpla­ćeni za svoj odgovoran rad s velikim brojem pacijenata tijekom radnog vremena, ali istovremeno je nepraved­no prema nekima koji imaju manja primanja, samo zato jer ne mogu dobiti konce­siju, jer 30 posto liječnika u primarnoj zaštiti mora­ju ostati zaposlenici doma zdravlja. Promijenjen je tako i odnos među liječnicima, pa se poneki ponašaju kao pra­vi „privatnici".

     Sada kad je aktualna pro­mjena Zakona o primarnoj zdravstvenoj zaštiti, liječnici zaposlenici doma zdravlja za­tražili su da svi liječnici dobi­ju koncesiju i da po uvjetima rada i po načinu financiranja budu izjednačeni. Iz prijedlo­ga novog Zakona nije sasvim jasna uloga za druge speci­jalističke službe u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Ministar zdravstva Kujundžić naja­vio je prijedlog izmjene po kojem do 25 posto liječnika u PZZ-u ostaju zaposlenici doma zdravlja. Većina liječni­ka je podržala kolege i orga­nizirala prosvjed na Markovu trgu pred Vladom, a pro- svjednike je primio i ministar te zaključio da je sada ovo prijedlog, a konačni tekst će usvojiti saborski zastupnici.

     O davanju koncesija odluču­je lokalna samouprava.

I ne mogu ne citirati mi­sao koju je u svom intervjuu za „Liječničke novine" dala naša „najmlađa akademkinja Mirna Šitum, vodeća hrvat­ska dermatovenerologinja i dermatologinja": „Hoće li se domom zdravlja zvati samo kuća, zgrada u kojoj su ne­kada radili liječnici među kojima nije postojala razlika ili će se lokalne samouprave odreći kuće, doma u korist novih privatnih vlasnika? Si­gurna sam da je onaj koji je toj instituciji nadjenuo ime doma zdravlja upravo u pu­nom smislu te riječi želio da u toj kući svi koji traže pomoć i zdravlje nađu pravi dom."

     I dalje kaže: „Moja je te­meljna prosudba da se pri­marna zdravstvena zaštita ne može odvajati od javne zdravstvene zaštite, od one prepoznatljive štamparovske dostupnosti u svakom tre­nutku."

     Sindikat umirovljenika se ne slaže s privatizacijom pri­marne zdravstvene zaštite. To mora ostati javnozdravstvena zaštita. Svi liječnici u domu zdravlja, „koncesionari" i zaposlenici, moraju imati iste materijalne i organizacij­ske uvjete za rad, osobito kad je riječ o osobnim dohocima.

     Dom zdravlja mora ostati naš drugi dom, tu pored nas!