UVODNA RIJEČ

Ne sprdajte se s nama

Piše: Jasna A. Petrović

     Facebook je postao jedan ogromni virtualni dom umirovlje­nika. Danas ima blizu dvije i pol milijarde aktivnih korisnika koji ga upale barem jednom mjesečno, a broj starijih od 55 godina ubrzano raste. Sindikat umirovljenika Hrvatske od 2015. godine vodi tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaš­tva starijih osoba, koja upravo ovih dana puni 15.000 pratitelja. Godine 2018. objavljene su 423 objave, sa 2,31 milijuna dosega. U prva dva i pol mjeseca 2019. godine broj starijih vjernih prati­telja se povećava i naša stranica postaje platforma glasnog pro­testa protiv narušavanja dostojanstva umirovljenika, ignoriranja masovnog siromašenja, protiv poniženja kopača kanti za smeće i kontejnera, protiv vlasti koje iskazuje tek bešćutnost i hladnoću iz svojih zamrznutih srca.

     Ljudi se koriste društvenim mrežama kako bi se zbližili, pove­zali sa starim poznanicima i sprijateljili s novim ljudima, odnosno održavali postojeće i stvarali nove društvene veze te kako bi po­dijelili i razmijenili razne informacije. No, u novije vrijeme sve je prepoznatljiviji trend interesnog okupljanja. Slično kao s našim Pokretom zbiva se i s portalima Mirovina.hr, Mojevrijeme.hr, Treća dob i sličnima, koji kritički propitkuju svoje pratitelje o temeljnim pitanjima stvarnosti koja se odnosi na treću dob.

     Društvene su mreže postale neizostavan element političke ko­munikacije, ali i kreacije; i to ne samo u uoči izbora, već kao svojevr­sni kontinuirani format za političko okupljanje i izražavanje.

     Kad bi pokondireni političari, kao i njihove obavještajne službe, s nešto više pozornosti čitali komentare na portalima i stranicama koje okupljaju starije „društvene igrače", otkrili bi kakva je njihova percepcija hrvatske političke scene i pojedinih političkih aktera, osobito onih iz redova vlasti. Na stotine stari­jih građana pod imenom i prezimenom, s vidljivim gađenjem i    neočekivano oštrim komentarima prepoznaju svoje pravo na optužbu vladajućih.

     „Ova vlast svakom svojom odlukom doprinosi sve većem ra­slojavanju hrvatskog društva. Pri tome sve više uzimaju za sebe, na račun budućih generacija, a na štetu tihe većine. To su shvatili mladi, obrazovani i sposobni, pa iseljavaju. Svojom sebičnom po­litikom doveli su nas da zaostajemo za zemljama koje su bile iza nas prije njihovog dolaska na vlast i do toga da nas danas ima manje od četiri milijuna", navodi ovih dana jedan umirovljenik te dodaje kako će uskoro na izborima moći iskazati svoju gorčinu.

     Umirovljenica iz Slavonije dodaje prijeteći: „Ne sprdajte se s nama!", jer ćemo znati uzvratiti. Ima nas 1,2 milijuna i trebat ćete naše glasove.

     I doista, dosta! Dosta gomila odbijenica za sve umirovljeničke zahtjeve, dosta usklađivanja mirovina od 20 kuna, dosta odlazaka u mirovinu nakon 40 godina radnog staža s jedva 2.000 kuna, do­sta pogodovanja povlaštenima, uvođenja nameta za starije voza­če, izgladnjivanja udovica koje kopaju po kontejnerima i skupljaju plastične boce, dosta marginalizacije i poniženja, dosta zanema­rivanja sijedih glava.

     Ili kao što kaže naša pratiteljica na Facebooku: „Ne sprdajte se s nama!"

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

 

„Vesele" udovice

 

     Danas sam na radiju čula kako spikerica najavlju­je da će se u osječkom HNK-u prikazati Leharova ope­reta „Vesela udovica". Sjetih se te vesele udovice kojoj su mno­gi udvarali, dok je bezbrižno trošila novac koji je naslijedila od pokojnog supruga. Sjećam se da je ulogu pjevala jedna mlada, vrlo dobra pjevačica i da je cijela dvorana pokušavala nešto pjevati, ali zapravo bilo bi bolje da su šutjeli. No danas možda nitko ne bi pjevao tako zdušno, jer„sve manje ljudi po­znaje tu operetu, a i udovice nisu nimalo vesele, pa nema razloga da je se uopće izvodi", govori neki glas u meni.

     I ja se pokušavam sjetiti barem jedne „vesele udovice", ali teško mi to polazi za rukom. Sjetih se nekoliko „ovršenih" udovica i njihova užasa nakon muževljeve smrti. Plaču dani­ma i s neugodom se sjećaju svojih pokojnika. Jedna ima vrlo malu mirovinu, a pokojni suprug imao je znatno veću, ali se razbolio, bolovao dvije godine i za to vrijeme uzeli su 7.000 kuna gotovinskog kredi­ta, jer se suprug htio dodatno liječiti kod privatnih doktora, ali i kod iscjelitelja. I tako se novac brzo potrošio, suprugu se navodno doista popravilo zdravstveno stanje, ali je rela­tivno brzo preminuo. Dug u banci je ostao. Njena mirovina nije bila dostatna ni za plaća­nje režija, a i troškovi sprovo­da su pospješili dugovanje i Piše: Biserka Budigam, počele su stizati opomene, pa psihologinja          poziv banke da razgovaraju o reprogramu duga, no ona s 1.200 kuna mirovine nije mo­gla prihvatiti nikakvu obvezu da će dug vraćati na vrijeme.

     Nakon drugog poziva, dug je „prodan" privatnoj tvrtci da vodi dalje postupak naplate. Ona s ogorčenjem govori o tome kako se osjeća čovjek čiji je dug banka „prodala" jer „nema se vremena nitko u ban­ci time baviti". Očajna je, a k tome i podstanarka. Bolesna je, pa ne može raditi na sprema­nju stanova, što je običavala. I sada postaje pomalo srdita i na pokojnog supruga „kako ju je mogao ostaviti samu s tolikim dugom" i tako „troši" lijepa sje­ćanja na pokojnika.

Ili druga priča. Stariji par podigao je zajednički kredit za kupnju stana prije desetak godina dok su oboje radili i bili zdravi. Ona se prva teško razboljela i nakon dvije godine otišla u mirovinu s 2.200 kuna. Kćerka se udavala pa su i taj trošak nekako podnijeli i redo­vito otplaćivali kredit. Živjeli su skromnije, ali suprug je uspje- vao vraćati kredit. No suprug je, kaže gospođa „umro iz čista mira" od srčanog infarkta.     Nije mogla uzeti njegovu mirovinu, jer bi ona bila manja od njene i tako je počelo neplaćanje kre­dita i ovrha. Kćerka ne radi, ima malo dijete i ne može se brinuti ni za bolesnu majku, a svakoga dana situacija joj je teža.

     Razmišljam tako o nekakvoj pravednosti, o boljem životu u našoj domovini; upravo danas slušam optimistični, pomalo hvalisav govor premijera o tome kako su povećali mirovi­ne. Ali, zaboravio je reći da to i nije povećanje nego da je to usklađivanje s porastom pla­ća zaposlenika, da je upravo u posljednjih 10 godina miro­vina svake godine objektivno, uz sva „povećanja", u odnosu na prosječnu plaću zaostajala po nekoliko posto, pa se tako do sada „nakupilo" četrnaest posto minusa i da smo najsi­romašniji od svih drugih, čak i od umirovljenika iz našeg tran­zicijskog okruženja. Svake go­dine obećanje slijedi „od Nove godine", ali to vjerojatno neće naše mirovine bitno povećati.

     I sjetim se mojih roditelja i njihovih mirovina, od kojih su mogli jako lijepo živjeti. Bili su zadovoljni, jer se rad cijenio i bio je jedini kriterij za plaću, a onda i za mirovinu. Danas neki „mirne savjesti" prima­ju naknade za neke usluge koje su daleko precijenjene i koje nisu primjerene trenutku u kojem se nalazi cijeli proi­zvodni sustav i cijela država. Da nije to samo isprazna pri­ča pokazatelji su nemilosrdni: prosječno živimo tri godine kraće, sami odlučujemo kad ćemo umrijeti (porast samou­bojstava u populaciji starijih), a da ne govorimo da je 52,5 posto mirovina ispod linije si­romaštva.

     Svakoga dana čujem od starijih osoba toliko tužnih priča da i sama postajem de­primirana, jer im ne mogu po­moći. Ne mogu im govoriti da će sutra biti bolje, jer ni sama u to ne vjerujem. Čini mi se da će biti još teže i gore za nas umi­rovljenike, jer ne otvaraju se nova kvalitetna radna mjesta da se zaposle mladi ljudi, pro­duljuje se vrijeme za odlazak u mirovinu, smanjuje se u ne­kim sektorima broj zaposlenih. Siromaštvo je prisutno i kod mladih jer rade za minimalac, na određeno vrijeme, nemaju stan, ne mogu, a većina nema ni hrabrosti, zadužiti se, jer u slučaju gubitka posla i ne­mogućnosti vraćanja kredita, mnogi izgube i dio novca zbog kamata i ovrha. Mislim da nova reforma mirovinskog i zdrav­stvenog sustava neće promije­niti ništa na bolje za više od 50 posto starijih osoba, a za ostale će biti kao i dosada.

     Ali, da se vratim na naše udovice, mislim da bi za njih sustav hitno trebao nešto uči­niti, jer ostale europske zemlje, ali i neke iz našeg okruženja imaju dio mirovine pokojnog bračnog partnera (30-50 po­sto), ili odredbu da se ne uma­njuje mirovina bračnog par­tnera ako je veća; neka bude stopostotna. Naime, uz dvije mirovine redovno su plaćane režije i troškovi stanovanja, a jedna nije dostatna niti za odr­žavanje stana.

     I na kraju ću odati tajnu da sam se sjetila i jedne doista vesele udovice kojoj je pokoj­ni suprug, inače odvjetnik s dobro uhodanim poslovima, ostavio dosta novca i nekretni­na za doista miran život. Ali to je ipak rijetkost.