UVODNA RIJEČ

Ne sprdajte se s nama

Piše: Jasna A. Petrović

     Facebook je postao jedan ogromni virtualni dom umirovlje­nika. Danas ima blizu dvije i pol milijarde aktivnih korisnika koji ga upale barem jednom mjesečno, a broj starijih od 55 godina ubrzano raste. Sindikat umirovljenika Hrvatske od 2015. godine vodi tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaš­tva starijih osoba, koja upravo ovih dana puni 15.000 pratitelja. Godine 2018. objavljene su 423 objave, sa 2,31 milijuna dosega. U prva dva i pol mjeseca 2019. godine broj starijih vjernih prati­telja se povećava i naša stranica postaje platforma glasnog pro­testa protiv narušavanja dostojanstva umirovljenika, ignoriranja masovnog siromašenja, protiv poniženja kopača kanti za smeće i kontejnera, protiv vlasti koje iskazuje tek bešćutnost i hladnoću iz svojih zamrznutih srca.

     Ljudi se koriste društvenim mrežama kako bi se zbližili, pove­zali sa starim poznanicima i sprijateljili s novim ljudima, odnosno održavali postojeće i stvarali nove društvene veze te kako bi po­dijelili i razmijenili razne informacije. No, u novije vrijeme sve je prepoznatljiviji trend interesnog okupljanja. Slično kao s našim Pokretom zbiva se i s portalima Mirovina.hr, Mojevrijeme.hr, Treća dob i sličnima, koji kritički propitkuju svoje pratitelje o temeljnim pitanjima stvarnosti koja se odnosi na treću dob.

     Društvene su mreže postale neizostavan element političke ko­munikacije, ali i kreacije; i to ne samo u uoči izbora, već kao svojevr­sni kontinuirani format za političko okupljanje i izražavanje.

     Kad bi pokondireni političari, kao i njihove obavještajne službe, s nešto više pozornosti čitali komentare na portalima i stranicama koje okupljaju starije „društvene igrače", otkrili bi kakva je njihova percepcija hrvatske političke scene i pojedinih političkih aktera, osobito onih iz redova vlasti. Na stotine stari­jih građana pod imenom i prezimenom, s vidljivim gađenjem i    neočekivano oštrim komentarima prepoznaju svoje pravo na optužbu vladajućih.

     „Ova vlast svakom svojom odlukom doprinosi sve većem ra­slojavanju hrvatskog društva. Pri tome sve više uzimaju za sebe, na račun budućih generacija, a na štetu tihe većine. To su shvatili mladi, obrazovani i sposobni, pa iseljavaju. Svojom sebičnom po­litikom doveli su nas da zaostajemo za zemljama koje su bile iza nas prije njihovog dolaska na vlast i do toga da nas danas ima manje od četiri milijuna", navodi ovih dana jedan umirovljenik te dodaje kako će uskoro na izborima moći iskazati svoju gorčinu.

     Umirovljenica iz Slavonije dodaje prijeteći: „Ne sprdajte se s nama!", jer ćemo znati uzvratiti. Ima nas 1,2 milijuna i trebat ćete naše glasove.

     I doista, dosta! Dosta gomila odbijenica za sve umirovljeničke zahtjeve, dosta usklađivanja mirovina od 20 kuna, dosta odlazaka u mirovinu nakon 40 godina radnog staža s jedva 2.000 kuna, do­sta pogodovanja povlaštenima, uvođenja nameta za starije voza­če, izgladnjivanja udovica koje kopaju po kontejnerima i skupljaju plastične boce, dosta marginalizacije i poniženja, dosta zanema­rivanja sijedih glava.

     Ili kao što kaže naša pratiteljica na Facebooku: „Ne sprdajte se s nama!"

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

O izgubljenom optimizmu

 

     Prošla je zima, ali evo već dobrih mjesec dana je toplije. Proljetnice procvjetale i odcvjetale. Za očekivati je da se ljudi počnu radovati, a iz Europe, kažu naši političari, stižu neke ocjene koje govore da smo na dobrom putu, da se gospodarstvo oporavlja, da bolje živimo.

     A ja tjedan ili dva pri­mam samo nesretne ljude sa stotinama tisuća kuna duga, s nesretnim bakama koje ne mogu komunicira­ti s unucima, s prevarenim starim ljudima koji su izgu­bili nadu da će im biti bolje.

     Ispričat ću tri priče, isti­nite i životne. Priče koje traju već nekoliko godina. Priče ljudi koji se više ne na­daju boljem i ljepšem živo­tu, koji više nisu sposobni ni izreći riječ - optimizam. I meni se ponekad čini da je okrutno uopće ih nago­varati da budu optimistični i da vjeruju da će se njihov problem za njihova života riješiti. Čini mi se da je naj­bolje da prihvate življenje kakvo im određuju njihove okolnosti.

     Došla mi je baka koja ima dva unuka. Oba idu u niže razrede osnovne škole, ali svoju baku ne poznaju iako žive u istom gradu. Nji­hova se majka posvađala sa svekrvom neposredno nakon njihova rođenja (sta­riji je imao jednu godinu, a mlađi je tek rođen) i od tada je i sin prestao posje­ćivati majku, a nisu joj dali niti da ona njih posjeću­je. Baka je mislila da će ih proći ljutnja i nastojala je preko poznanika i šire obi­telji „umilostiviti" snahu, ali nije išlo. Obraćala se Centru za socijalnu skrb, ali oni su uvijek kazali da ne mogu nagovoriti snahu da se s njom pomiri. Uvrede koje

su dijelile jedna drugoj do­ista su bile vrlo neugodne i trajno su ostavile trag, od­nosno postale su nepremo­stiva barijera.

     Sada je doista teško naći neki „recept" kojim bi se prešla ova rijeka natalože- ne mržnje koja i dalje buja i raste, jer ni jedna strana nije dovoljno spremna po­pustiti. Baki sam predložila da ona pokuša pomirbu, da prizna da je pogriješila i da je doista u ljutnji uvrijedila snahu, da prva, ukoliko joj je doista stalo do unuka, traži oprost. No baka tvrdo­glavo ne pristaje, jer, kao, nije to zaslužila od snahe (po njenom, zbog sto razlo­ga materijalne naravi). Osim toga ne vjeruje da bi snaha popustila, a ona bi ostala ponižena. Pokušavam joj objasniti da nije dobro biti „zlopamtilo" i da treba vje­rovati da je i snahi dosta ne­trpeljivosti, svađe i mržnje. Nazvah snahu, objasnih razlog moga nastojanja da djeca imaju baku, pristojno je odgovorila, ali je katego­rički odbila moj prijedlog, rekavši da ne vjeruje da bi to bilo ikome korisno, jer sada svi žive svoj život po vlastitim mjerilima. Uvje­rena sam da bi članovi ove obitelji našli zajedničko rje­šenje da su optimističniji i da si pruže priliku da budu ljudski sretniji.

     Druga je priča o udovi­ci s mirovinom po umrlom suprugu u iznosu od 1.600 kuna i ovrhom od 50.000 kuna. Podstanar je, a uzela je kredit prije sedam godi­na koji zbog smrti supruga nije mogla vraćati. U tre­nutku dizanja kredita obo­je su radili i vjerovali su da će se riješiti kredita u pred­viđenom roku. Ne vjeruje u bolje sutra i u rješenje svog problema.

      Bio je i jedan gospodin koji ima 2.000 kuna mirovi­ne, no od toga plaća 1.200 kuna za stan kao podsta­nar. Umirovljenik je zbog profesionalnog oboljenja, ali trudi se preživljavati, pri­hvaća savjete i moli pomoć kako bi možda dobio neki gradski stan na korištenje i kako bi smanjio troškove života. Na momente djelu­je krajnje optimistično, a na momente ga uhvati mrak pesimizma.

I što reći tim starim lju­dima i dijelu onih (oko 500.000) koji imaju miro­vinu manju od 2.000 kuna kakva im je budućnost, kako im vratiti dostojan­stvo i optimizam življenja? Optimizam, kažu, mijenja ljude, utječe na njihovo zdravlje, na dužinu i kvali­tetu života.

     Ali, koja je perspektiva i mladih za bolji život uz nesigurna radna mjesta na određeno vrijeme, s nemo­gućnošću da dobiju kredit i osiguraju smještaj za svoju obitelj? Optimizam nestaje s generacijom mladih koja se sve više iseljava u potra­zi za „svojim mjestom pod suncem", ali i sa starima koji ne mogu preživjeti i ima­ti dostojanstvenu starost. Naša je generacija „odluči­la" smanjiti prosječan broj godina u kojim će umrijeti u odnosu na europske star­ce, zasad, samo za tri godi­ne u prosjeku, ali ako tako nastavimo živjeti možda to smanjimo i za više godina.

     Ponekad, eto, ima dana kad i moj vječno prisutan i silno jak optimizam poč­ne tonuti.     Pitali su me neki dan koji je moj recept za budućnost i odgovorila sam da ne znam.    Sada po­činjem o tome razmišljati, ali nisam sigurna da sam na dobrom putu.