UVODNA RIJEČ

Zašto nas Plenković ne voli?

     Koga voli Plenković? Odgovor je kratak: povlaštene i bogate. Hajdemo vidjeti što je taj civilizirani, elo­kventni i samoljubivi premijer učinio u dvije godine svoga mandata. Definitivno ga uopće nije briga za umi­rovljenike, ni najstarije, ni stare, ni nove, novije ili buduće. Tih 1,41 milijun stanovnika koji su mirovine stekli teme­ljem rada ili solidarnosti (invalidske, obiteljske) naprosto ga ne zanima, osim malog postotka onih čije su mirovine više od prosječne plaće. Tako je u njegovoj „prvoj sveo­buhvatnoj" poreznoj reformi samo 1,4 posto bogatih umirovljenika dobilo povećanje mirovina od tri do 3.000 kuna, a 98,6 posto, poglavito siromaha, poreznom refor­mom nije dobilo ni kune.

     Zatim je odlučio pokazati zube svome „lijevom" pret­hodniku Milanoviću, koji je mirovine više od 5.000 kuna stečene po posebnim propisima 2014. godine„podrezao" za deset posto. Sramota, kaže Plenković, pa je u maniri vr­log Superhika svim tim jadnim povlaštenim mirovinskim bogatašima vratio od početka godine tih deset posto.

     I onda je odlučio da je nepovoljno što se usklađivanje mirovina po posebnim propisima uvjetuje uzastopnim rastom BDP-a, pa je provedena unifikacija usklađivanja mirovina prema općem i posebnim propisima, naravno u korist povlaštenih.

     Pa je prihvaćen čitav niz poboljšica prava hrvatskih branitelja i njihovih članova obitelji, uvedena naknada za nezaposlene branitelje, te povećana najniža mirovina za 0,4989 kuna za svaki dan sudjelovanja u obrani suvereni­teta Republike Hrvatske u borbenom sektoru. K tome im je smanjio uvjet dobi za odlazak u mirovinu. Sve suprotno onome što preporuča Europska komisija.

     Istodobno taj naš europeizirani premijer nije niti jed­nom spomenuo kako čak 52,5 posto običnih umirovlje­nika prima mirovine niže od hrvatske linije siromaštva, niti da su samo u zadnjih osam godina mirovine zaosta­le za rastom plaća za 14 posto. Nije rekao kako njih oko 200.000 prima mirovine niže od 1.000 kuna. I ostao je gluh na zahtjeve umirovljeničkih udruga da se uvede mi­nimalna mirovina.

     No, Plenković je radosno prihvatio podršku Glasnovi- ća koja je koštala oko 200 milijuna kuna, nakon čega se „slučajno otkrilo" u HZMO-u kako ima novca za isplatu duga za nešto manje od 7.000 pripadnika HVO-a i čla­nova njihovih obitelji. No nisu rekli - vjerovali ili ne, da taj novac nije iz proračuna već iz radničkog mirovinskog fonda!

     I još malo o povlaštenima koji su u mirovine išli doku- pom „dobi", pa su masovno slani u prijevremene mirovi­ne, uz dokup kod privatnog trgovačkog društva „Royal - međugeneracijska solidarnost", koja je, pak, sav taj novac zamračila. No, Plenković je i tu radosno prihvatio saborsku podršku Hrelje i time praktički nacionalizirao dug privat­ne firme te preuzeo dugove i buduće obveze. Čak 3.860 osiguranika Royala je tako ušlo u povlaštene s troškom od 1,5 milijuna kuna mjesečno do kraja 2020. godine.

     I tako taj rastući paketić s više od 175.000 posebnih i povlaštenih umirovljenika Plenkovića košta više od 6 mi­lijardi kuna godišnje, dok mu je preskupo povećati miro­vine onima koji su odradili i po 40 godina radnog staža za manje od dvije tisuće kuna mirovine mjesečno!

     Sad čekamo da marni premijer nacionalizira i poveće gubitke obveznih mirovinskih fondova, te im dodijeli mi­rovinski dodatak od 27 posto. Kad je bal, nek' je bal!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

O izgubljenom optimizmu

 

     Prošla je zima, ali evo već dobrih mjesec dana je toplije. Proljetnice procvjetale i odcvjetale. Za očekivati je da se ljudi počnu radovati, a iz Europe, kažu naši političari, stižu neke ocjene koje govore da smo na dobrom putu, da se gospodarstvo oporavlja, da bolje živimo.

     A ja tjedan ili dva pri­mam samo nesretne ljude sa stotinama tisuća kuna duga, s nesretnim bakama koje ne mogu komunicira­ti s unucima, s prevarenim starim ljudima koji su izgu­bili nadu da će im biti bolje.

     Ispričat ću tri priče, isti­nite i životne. Priče koje traju već nekoliko godina. Priče ljudi koji se više ne na­daju boljem i ljepšem živo­tu, koji više nisu sposobni ni izreći riječ - optimizam. I meni se ponekad čini da je okrutno uopće ih nago­varati da budu optimistični i da vjeruju da će se njihov problem za njihova života riješiti. Čini mi se da je naj­bolje da prihvate življenje kakvo im određuju njihove okolnosti.

     Došla mi je baka koja ima dva unuka. Oba idu u niže razrede osnovne škole, ali svoju baku ne poznaju iako žive u istom gradu. Nji­hova se majka posvađala sa svekrvom neposredno nakon njihova rođenja (sta­riji je imao jednu godinu, a mlađi je tek rođen) i od tada je i sin prestao posje­ćivati majku, a nisu joj dali niti da ona njih posjeću­je. Baka je mislila da će ih proći ljutnja i nastojala je preko poznanika i šire obi­telji „umilostiviti" snahu, ali nije išlo. Obraćala se Centru za socijalnu skrb, ali oni su uvijek kazali da ne mogu nagovoriti snahu da se s njom pomiri. Uvrede koje

su dijelile jedna drugoj do­ista su bile vrlo neugodne i trajno su ostavile trag, od­nosno postale su nepremo­stiva barijera.

     Sada je doista teško naći neki „recept" kojim bi se prešla ova rijeka natalože- ne mržnje koja i dalje buja i raste, jer ni jedna strana nije dovoljno spremna po­pustiti. Baki sam predložila da ona pokuša pomirbu, da prizna da je pogriješila i da je doista u ljutnji uvrijedila snahu, da prva, ukoliko joj je doista stalo do unuka, traži oprost. No baka tvrdo­glavo ne pristaje, jer, kao, nije to zaslužila od snahe (po njenom, zbog sto razlo­ga materijalne naravi). Osim toga ne vjeruje da bi snaha popustila, a ona bi ostala ponižena. Pokušavam joj objasniti da nije dobro biti „zlopamtilo" i da treba vje­rovati da je i snahi dosta ne­trpeljivosti, svađe i mržnje. Nazvah snahu, objasnih razlog moga nastojanja da djeca imaju baku, pristojno je odgovorila, ali je katego­rički odbila moj prijedlog, rekavši da ne vjeruje da bi to bilo ikome korisno, jer sada svi žive svoj život po vlastitim mjerilima. Uvje­rena sam da bi članovi ove obitelji našli zajedničko rje­šenje da su optimističniji i da si pruže priliku da budu ljudski sretniji.

     Druga je priča o udovi­ci s mirovinom po umrlom suprugu u iznosu od 1.600 kuna i ovrhom od 50.000 kuna. Podstanar je, a uzela je kredit prije sedam godi­na koji zbog smrti supruga nije mogla vraćati. U tre­nutku dizanja kredita obo­je su radili i vjerovali su da će se riješiti kredita u pred­viđenom roku. Ne vjeruje u bolje sutra i u rješenje svog problema.

      Bio je i jedan gospodin koji ima 2.000 kuna mirovi­ne, no od toga plaća 1.200 kuna za stan kao podsta­nar. Umirovljenik je zbog profesionalnog oboljenja, ali trudi se preživljavati, pri­hvaća savjete i moli pomoć kako bi možda dobio neki gradski stan na korištenje i kako bi smanjio troškove života. Na momente djelu­je krajnje optimistično, a na momente ga uhvati mrak pesimizma.

I što reći tim starim lju­dima i dijelu onih (oko 500.000) koji imaju miro­vinu manju od 2.000 kuna kakva im je budućnost, kako im vratiti dostojan­stvo i optimizam življenja? Optimizam, kažu, mijenja ljude, utječe na njihovo zdravlje, na dužinu i kvali­tetu života.

     Ali, koja je perspektiva i mladih za bolji život uz nesigurna radna mjesta na određeno vrijeme, s nemo­gućnošću da dobiju kredit i osiguraju smještaj za svoju obitelj? Optimizam nestaje s generacijom mladih koja se sve više iseljava u potra­zi za „svojim mjestom pod suncem", ali i sa starima koji ne mogu preživjeti i ima­ti dostojanstvenu starost. Naša je generacija „odluči­la" smanjiti prosječan broj godina u kojim će umrijeti u odnosu na europske star­ce, zasad, samo za tri godi­ne u prosjeku, ali ako tako nastavimo živjeti možda to smanjimo i za više godina.

     Ponekad, eto, ima dana kad i moj vječno prisutan i silno jak optimizam poč­ne tonuti.     Pitali su me neki dan koji je moj recept za budućnost i odgovorila sam da ne znam.    Sada po­činjem o tome razmišljati, ali nisam sigurna da sam na dobrom putu.