UVODNA RIJEČ

Malo više od najmanjeg

Piše: Jasna A. Petrović

     Procurila je informacija kako će se u okviru mirovinske reforme ići na ruku i onima s najnižim mirovinama i to povećanjem za tri posto. O čemu je tu riječ? Tko bi lud izvukao iz džepa tri posto povišice, u vrijeme kad plaće ra­stu za više od četiri posto, a cijene iznenađuju skokovima iza svakog ugla. Bacili smo grah i zaključili kako će najniže mirovine porasti za 3,13 posto. Jesmo li jako pametni ili či­tamo budućnost iz graha? Nema tu tajne, pa čak i nije riječ o nekoj pravoj povišici, već samo o ispravljanju nesuvisle i nepravedne prijašnje odredbe.

     Prvo treba naglasiti kako je svrha mirovine i dugogo­dišnjeg uplaćivanja mirovinskih doprinosa zaštita od si­romaštva u starosti te zaštita dostojanstva starijih osoba. Zato se u svim europskim zemljama smišljaju mehanizmi kojima bi se umirovljenike zaštitilo od potonuća na dno bijede. U većini njih, kao i u Hrvatskoj, to je bila minimalna mirovina, dakle univerzalni najniži iznos ispod kojega ne smije pasti ni jedna mirovina, ali je to postojalo do kraja 1998. godine, kad je „izmišljena" takozvana najniža miro­vina, koja nije uvjetovana cenzusom, već ovisi o dužini mi­rovinskog staža. No,„jedinična cijena" najniže mirovine, ak­tualna vrijednost mirovine (AVM) je od 1. srpnja u visini od 63,61 kune, dok je AVM za izračun osnovne mirovine 65,60 kuna. Bezrazložno utvrđena niža vrijednost AVM-a samo za siromašne je točno za 3,13 posto niža! I ta bi se nepravda ovom reformom trebala korigirati, tako da će i AVM za naj­nižu mirovinu iznositi 65,60 kuna.

Jesmo li zadovoljni? Prvi korak, mali korak više od naj­manjeg. Tako umirovljenik s 15 godina radnog staža neće više imati zajamčenu najnižu mirovinu od 954 kune, već 984 kune. Samo ili čak 30 kuna više. Onaj, pak, koji je radio 40 go­dina dobit će sada najmanje 2.624 kune, ili čak osamdesetak kuna više. Super? Ne, jer to se odnosi samo na one koji su za­radili starosnu, ali ne i prijevremenu starosnu mirovinu. Ta­kvima, koji su s kojom godinom manjka godina života otišli u prijevremenu mirovinu, oduzet će se linearno 20,4 posto od mirovine. Daju ti, dakle, 80 kuna, a onda oduzmu nešto više od pedesetak kuna. Takva je matematika ove i bivših Vlada. Daj malo, uzmi više. U cijelosti, to je politika protiv siromašnih, bez empatije, bez srca, bez poštovanja.

     Siromaštvo je najgori oblik nasilja, rekao je Mahatma Gandhi. A stvari teku, ne prema zaustavljanju siromaštva, već prema ubijanju želje. Kao da mora postojati prirodno stanje nemati, biti jadan, željeti sreću. Kao da je dostojan­stven život neprirodna želja, a prirodno je dobiti malo više od najmanjeg. Tri posto.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

O izgubljenom optimizmu

 

     Prošla je zima, ali evo već dobrih mjesec dana je toplije. Proljetnice procvjetale i odcvjetale. Za očekivati je da se ljudi počnu radovati, a iz Europe, kažu naši političari, stižu neke ocjene koje govore da smo na dobrom putu, da se gospodarstvo oporavlja, da bolje živimo.

     A ja tjedan ili dva pri­mam samo nesretne ljude sa stotinama tisuća kuna duga, s nesretnim bakama koje ne mogu komunicira­ti s unucima, s prevarenim starim ljudima koji su izgu­bili nadu da će im biti bolje.

     Ispričat ću tri priče, isti­nite i životne. Priče koje traju već nekoliko godina. Priče ljudi koji se više ne na­daju boljem i ljepšem živo­tu, koji više nisu sposobni ni izreći riječ - optimizam. I meni se ponekad čini da je okrutno uopće ih nago­varati da budu optimistični i da vjeruju da će se njihov problem za njihova života riješiti. Čini mi se da je naj­bolje da prihvate življenje kakvo im određuju njihove okolnosti.

     Došla mi je baka koja ima dva unuka. Oba idu u niže razrede osnovne škole, ali svoju baku ne poznaju iako žive u istom gradu. Nji­hova se majka posvađala sa svekrvom neposredno nakon njihova rođenja (sta­riji je imao jednu godinu, a mlađi je tek rođen) i od tada je i sin prestao posje­ćivati majku, a nisu joj dali niti da ona njih posjeću­je. Baka je mislila da će ih proći ljutnja i nastojala je preko poznanika i šire obi­telji „umilostiviti" snahu, ali nije išlo. Obraćala se Centru za socijalnu skrb, ali oni su uvijek kazali da ne mogu nagovoriti snahu da se s njom pomiri. Uvrede koje

su dijelile jedna drugoj do­ista su bile vrlo neugodne i trajno su ostavile trag, od­nosno postale su nepremo­stiva barijera.

     Sada je doista teško naći neki „recept" kojim bi se prešla ova rijeka natalože- ne mržnje koja i dalje buja i raste, jer ni jedna strana nije dovoljno spremna po­pustiti. Baki sam predložila da ona pokuša pomirbu, da prizna da je pogriješila i da je doista u ljutnji uvrijedila snahu, da prva, ukoliko joj je doista stalo do unuka, traži oprost. No baka tvrdo­glavo ne pristaje, jer, kao, nije to zaslužila od snahe (po njenom, zbog sto razlo­ga materijalne naravi). Osim toga ne vjeruje da bi snaha popustila, a ona bi ostala ponižena. Pokušavam joj objasniti da nije dobro biti „zlopamtilo" i da treba vje­rovati da je i snahi dosta ne­trpeljivosti, svađe i mržnje. Nazvah snahu, objasnih razlog moga nastojanja da djeca imaju baku, pristojno je odgovorila, ali je katego­rički odbila moj prijedlog, rekavši da ne vjeruje da bi to bilo ikome korisno, jer sada svi žive svoj život po vlastitim mjerilima. Uvje­rena sam da bi članovi ove obitelji našli zajedničko rje­šenje da su optimističniji i da si pruže priliku da budu ljudski sretniji.

     Druga je priča o udovi­ci s mirovinom po umrlom suprugu u iznosu od 1.600 kuna i ovrhom od 50.000 kuna. Podstanar je, a uzela je kredit prije sedam godi­na koji zbog smrti supruga nije mogla vraćati. U tre­nutku dizanja kredita obo­je su radili i vjerovali su da će se riješiti kredita u pred­viđenom roku. Ne vjeruje u bolje sutra i u rješenje svog problema.

      Bio je i jedan gospodin koji ima 2.000 kuna mirovi­ne, no od toga plaća 1.200 kuna za stan kao podsta­nar. Umirovljenik je zbog profesionalnog oboljenja, ali trudi se preživljavati, pri­hvaća savjete i moli pomoć kako bi možda dobio neki gradski stan na korištenje i kako bi smanjio troškove života. Na momente djelu­je krajnje optimistično, a na momente ga uhvati mrak pesimizma.

I što reći tim starim lju­dima i dijelu onih (oko 500.000) koji imaju miro­vinu manju od 2.000 kuna kakva im je budućnost, kako im vratiti dostojan­stvo i optimizam življenja? Optimizam, kažu, mijenja ljude, utječe na njihovo zdravlje, na dužinu i kvali­tetu života.

     Ali, koja je perspektiva i mladih za bolji život uz nesigurna radna mjesta na određeno vrijeme, s nemo­gućnošću da dobiju kredit i osiguraju smještaj za svoju obitelj? Optimizam nestaje s generacijom mladih koja se sve više iseljava u potra­zi za „svojim mjestom pod suncem", ali i sa starima koji ne mogu preživjeti i ima­ti dostojanstvenu starost. Naša je generacija „odluči­la" smanjiti prosječan broj godina u kojim će umrijeti u odnosu na europske star­ce, zasad, samo za tri godi­ne u prosjeku, ali ako tako nastavimo živjeti možda to smanjimo i za više godina.

     Ponekad, eto, ima dana kad i moj vječno prisutan i silno jak optimizam poč­ne tonuti.     Pitali su me neki dan koji je moj recept za budućnost i odgovorila sam da ne znam.    Sada po­činjem o tome razmišljati, ali nisam sigurna da sam na dobrom putu.