UVODNA RIJEČ

Tko je financirao Domovinski rat

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Čitamo ovih dana kako je Hrvatska dobila 500 novih multimilijunaša pa ih sada ukupno ima 11.900, što je 30 posto više nego prije deset godina. Riječ je o ljudima čije bogatstvo prelazi vrijednost od mili­jun dolara, skoro sedam milijuna kuna. A među njima ima nemalo ugled­nih političara, koji većinom nisu niti vidjeli ratnu liniju Domovinskog rata, a veći su domoljubi od svih nas umirovljenika. Tu se ne računaju godine domoljubnog staža, već godine stjecanja bogatstva brzinom svjetlosti.

     Sada je premašena i vizija prvog hrvatskog predsjednika Franje Tu­đmana koji je Hrvatsku kao zemlju sreće i blagostanja vidio u stvaranju dvije stotine bogatih obitelji. Ako je Tuđman u svojim davnim vizijama ipak mislio na one prave milijunaše-teškaše, odnosno ultramilijunaše, i tu je njegova vizija nadmašena jer Hrvata teških najmanje 10 milijuna dolara sada je više - čak 213.

     Zanimljivo je kojom brzinom raste broj ultramilijunaša, jer u Europi taj je porast u posljednjih deset godina 17 posto, a u Hrvatskoj čak 33 posto, dakle - dvostruko brže unatoč šepavom gospodarstvu i niskom BDP-u.

     Uostalom, ministar Lovro Kuščević ležerno je objavio recept kako do 44. godine života lako postati milijunaš, ako radiš kao student na štandu, zaposliš ženu, od navodne staje napraviš dvorac, od poljoprivrednog ze­mljišta građevinsko, od tuđih parcela bez nasljednika svoje, i sve slično. Prava sitnica! Ili kako je posve normalno da sin ministra Gorana Marića useljava „kao podstanar" u stan od 136m2 u luksuznoj zgradi u zagre­bačkoj Veslačkoj ulici, a slučajno je vlasnik tog stana firma kojoj je njegov otac bio direktor prije odlaska u politiku. Ili ministar Tolušić čiji „roštilj" ima oko 200 m2, a nije ga prijavio u imovinsku karticu.

     To su neki novi dečki. Oni nisu branili Hrvatsku u Domovinskom ratu; oni su se bogatili.

     Pa tko ju je obranio? E, sada slijedi umirovljenička matematika po­niženja. Kad je 1990. godine započinjao rat, udjel prosječne mirovine u prosječnoj neto plaći iznosio je 77,23 posto. Kad je rat završio, 1996. go­dine - 45,88 posto, a sada 2019. bijednih 37,7 posto. Koliko bi tek bilo da se nije vratio famozni dug umirovljenicima koji je „pokrala" vlada Nikice Valentića, a vratio im ga Ustavni sud? Oduzeto im je puno više, a vraćeno tek 11,5 milijardi kuna. To je novac kojim je financiran Domovinski rat, a financirali su ga hrvatski umirovljenici.

     Tko ne vjeruje nama, neka posluša riječi Andrije Hebranga, koji je svojedobno rekao: „U ime HDZ-a zahvaljujemo umirovljenicima što su u velikoj mjeri financirali Domovinski rat i na taj način pomogli isto kao branitelji na prvoj crti bojišnice." Objasnio je tako da Vlada nije otela novac umirovljenicima jer je htjela nepravdu, već je trebala organizirati obranu protiv agresije tada 5. Armije u Europi.

     No, zašto danas Hrvatska ima udjel prosječne mirovine u neto plaći od 37,7 posto, najniže od svih, prijateljskih i bivših neprijateljskih zemalja u okruženju? Zašto npr. Slovenija i Makedonija imaju taj udjel od čak šez­desetak posto, a Srbija i Crna   Gora pedesetak? Zato jer hrvatski umirov­ljenici nisu samo financirali obranu domovine, o čemu se šuti, već su fi­nancirali i rađanje hrvatskih multimilijunaša, o čemu se još manje govori.

     Bijedne hrvatske mirovine dotakle su dno. U Superhik državi sve je moguće, da se bogati bogate na siromašnima, a da siromašni šute.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

 

Moja soba - moj dom

 

     Dođe vrijeme kad svaka starija osoba treba doni­jeti odluku kako će i gdje provesti dio života do smrti. Dok smo mladi i dok samo­stalno i odgovorno upravlja­mo svojim životom i životom naše obitelji, ne razmišljamo da ćemo jednog dana mora­ti organizirati vlastitu starost i vrijeme eventualne bolesti i ovisnosti o tuđoj brizi i po­moći. Svatko od nas bi možda trebao, bez obzira na vlastito zdravlje, na djecu i bračnog partnera, podnijeti sa 65 go­dina molbu za smještaj u dom za starije osobe.     Bilo bi najo­dgovornije ponašanje da pri­likom odlaska u mirovinu osi­guramo i eventualno mjesto u nekom od gradskih domova, s obzirom na visinu mirovina i na cijenu smještaja. Ne treba zanemariti ni činjenicu kako treba najmanje 10 godina pro­teći do smještaja u dom. To je, naime, prosječno vrijeme koje protekne od predaje molbe do mogućnosti smještaja u dom za koji imamo platežne mo­gućnosti.

Ove sam godine u nepuna dva tjedna bila u četiri doma.

     U domu Sveti Josip na Du- njevcu bila sam na Josipovo, 19. ožujka na svečanosti i sve­toj misi u njihovoj kapelici Gos­pe od zdravlja. Bila je to misa koju su vodila tri svećenika, a pjevački zbor korisnica doma sjajno je i dostojanstveno izveo pjevani dio. Nakon mise ravnateljica Doma Ljiljana Vr- bić pozdravila je sve korisnike i prisutne goste te ukratko rekla o aktivnostima i postignućima doma u protekloj godini i o nekim novim planovima i ak­cijama kojima će se poboljšati život korisnika. Na kraju je sva­ki posjetitelj za sjećanje dobio uskršnjeg zeku koji su izradile korisnice.

     Dan poslije, 20. ožujka, bila sam u domu Sveta Ana u po­vodu proslave Međunarodnog dana sreće i otvaranja „Muzeja sreće". Treba naglasiti da su ovaj vrlo značajan projekt or­ganizirali korisnici doma i uče­nici srednje Hotelijerske škole iz Frankopanske ulice, koji tije­kom godine obilaze korisnike doma i održavaju zajedničke prigodne programe kao što su to i sada učinili. Osim literarnih radova korisnika, čitani su i ra­dovi naših poznatih pjesnika, a na kraju su otvorili i„Muzej sre­će" pohranivši u njega svoje radove o sreći. Bila sam ugod­no iznenađena ozbiljnom me- đugeneracijskom suradnjom u izvođenju programa, ali i srdačnošću i poštovanjem u ophođenju mladih u odnosu prema starijima. Bilo je intere­santno susresti i članove obi­telji korisnika koji su nazočili ovom događanju.

     U ponedjeljak 26. ožujka (iako nije bio nikakav znača­jan međunarodni praznik) krenule smo Vesna Bečić i ja u posjet povodom Uskrsa nekim našim d ugogodišnjim članovima, koji borave u do­movima za starije. Prvo smo posjetile dom u Selskoj ulici s obzirom da tamo boravi jedan od osnivača SUH-a, predsjed­nik jedne od naših najstarijih podružnica, Podružnice vojnih umirovljenika (NOB-a). Milivoj Boroša ima već 96 godina, no dobrog je zdravlja (reklo bi se „zdravstveno stanje u skladu s godinama") pa razgovaramo o mnogim umrlim članovima, o njegovu boravku u Rusiji prije dvije godine, o životu u domu... Zadovoljan je i planira doživjeti stotu.

     Odlazimo posjetiti i Anu Šoštarić koja je tek dvije go­dine u domu i koja je upravo iz dvokrevetne sobe prešla u jednokrevetnu, nakon što je promijenila dvije cimerice. No, zabrinuta je ako poskupi smje­štaj u domu, jer će joj ostati vrlo malo novca od mirovine, a od djece ne može tražiti, jer i sami imaju obitelji za koju tre­baju skrbiti. Inače je vrlo anga­žirana u slobodnim aktivnosti­ma kao što je pjevanje, reciti- ranje, vježbanje. Piše i vlastite literarne radove i zadovoljna je u domu.

     Razgovarali smo sa za­poslenicama Gerontološkog centra u kojem se provodi dio aktivnosti uglavnom za osobe koje ne borave u domu već dio slobodnog vremena provode u zajedničkim aktivnostima s korisnicima doma.

     U utorak 27. ožujka otiš­la sam u Dom na Pešćenici u posjet našem članu Tomislavu Frankoviću koji je bio dugo­godišnji glavni tajnik SUH-a. On je relativno kratko u domu. Vrlo je zadovoljan smještajem. Iako je u molbi za smještaj u dom tražio jednokrevetnu sobu, nije ju mogao dobiti u času dolaska. Njegov cimer je jako dobar i miran gospodin s kojim se o svemu dogovara i s kojim dijeli poslove oko uređe­nja zajedničkog prostora, pa dodaje: „Sada i da mi ponude jednokrevetnu sobu, ja je ne bih prihvatio, jer sam našao prijatelja..."

     I tako nakon ovih priča mi­slim da svatko tko ima više od 65 godina može naći dobar ra­zlog da preda molbu za smje­štaj u dom. Molba ne obvezuje starije osobe da idu u dom čim ih pozovu da se oslobodilo neko mjesto. Svatko može pri­čekati trenutak kad mu smje­štaj postane potreba. Do sada ste odlučivali o svome životu, pokušajte to učiniti i s odla­skom u dom.

     Domovi za starije u „vla­sništvu" grada Zagreba u ra­zličitim su dijelovima grada. Uz osnovni sadržaj smještaja, postoje i odjeli za smještaj oboljelih od nekih bolesti sta­rijih; npr. za oboljele od Alzhe- imerove bolesti, te za osobe kojima je potreban stacionarni smještaj, nepokretne i polupo- kretne, odnosno s potrebom pojačane skrbi. Svaki dom, od njih 10 zagrebačkih ima svoju „dušu", svoju posebnost i do­bro je da starije osobe malo prouče prednosti pojedinog doma u smislu pružanja sadr­žaja i organizacije slobodnog vremena, kako bi svatko našao najsretnije rješenje upravo za sebe. Apsolutno idealnog rje­šenja nema, ali svakako ima onih koja će biti najmanje frustrirajuća.

     Na kraju sam u domu Sveta Ana zatražila formular za smje­štaj u dom, ispunila ga u pred­vorju, hrabro ušla u tajništvo i predala. Sada sam i ja na listi. I nadam se da će i meni biti tako kako je napisala jedna korisni­ca tog doma: „Moja soba nije samo domska soba, ona dom je moj. U njoj vlada mir i spokoj".