UVODNA RIJEČ

Munchhausen iz našeg dvorišta

Jasna A. Petrović

     Ako netko ugledan poput resornog ministra voli pretjerivati, pa u jednom intervjuu, uvodnom izlaganju ili govoru, izrekne tri netoč­nosti, treba li to nazvati političkim pretjerivanjem ili laži? Ma, jasno, nitko nije imun na privlačnost laži, no ima ljudi koji lažu više od drugih. A prema istraživanju Sveučilišta u Kaliforniji otkrilo se kakav tip ljudi laže najviše. Jedan od zaključaka je da se lažima češće od ostalih koriste ma- nipulatori i ljudi skloni spletkarenju, što i ne čudi toliko, no to je ujedno i opis političkog radnog mjesta.

     Odgovor je vrlo jednostavan - laž ima funkciju zaštite slike o druš­tvu, o sebi samome ili s ciljem zaštite vlastite pozicije. Tako naš ministar Hieronymus Carl Friedrich von Munchhausen izgovori redovito kako u Hrvatskoj ima samo 19 posto umirovljenika koji su ostvarili „punu mirovi­nu". I kad ga pristojno prekinete i upozorite da u ovoj zemlji ni u jednom zakonu ne postoji takav zakonski pojam, on istim mirnim glasom nastavi kako ih samo 19 posto ima mirovine ostvarene nakon 40 godina radnog staža. Jeli to onda znak da je jest ili nije svjestan svoje laži koju redovito zloporabi? Negdje je najveći baron lažov čuo tu rečenicu i ugradio ju u svoj svakodnevni opis tragikomičnosti mirovinskog sustava u Hrvatskoj. Dakle, velika većina postojećih umirovljenika nije niti imala priliku raditi 40 godina, jer bi ih ranije zbog dobi otjerali u mirovinu. Laž prva. Bezbol­na? Nikako. Na njoj se temelji percepcija pohlepnih umirovljenika koji bez (dovoljno) rada tamane dobar dio javnog proračuna.

     Laž druga se nadovezuje na prvu. Takvi umirovljenici koji nisu dovolj­no radili i dovoljno uplatili u mirovinski sustav koštaju proračun dodatnih 17 milijardi kuna, povrh iznosa koji se skupi doprinosima. No, laž je lako dokumentirati istinom, jer od početnog iznosa se treba oduzeti šest mili­jardi tranzicijskog troška za drugi mirovinski stup, pa još šest milijardi za mirovine po posebnim propisima tj. povlaštene mirovine, i eto, jednim mahom ministarske lepeze žderodug se smanjio na samo kojih pet mili­jardi. Bezazlena laž? Ma nikako, jer na svojoj pogrešnoj razmahanoj laži ministar Munchhausen kreira politike i mjere. U kojima će kazniti pohle­pne, zar ne!

     U svakom slučaju, laž uvijek nanosi bol. Kad-tad ispliva na površinu i ujeda upravo onog koji je zabacio udicu. Tako bi bilo u pravoj bajci. No, evo treće laži, izgovorene u tridesetak mikrofona. „A sad mi nećete vje­rovati", naglašava ministar Pinokio, „Hrvatska je najdarežljivije zemlja u svijetu kad je riječ o mirovinama, jer dobijete čak 129 posto više nego što ste uložili za radnoga vijeka", veli i nos mu se ne produlji. Ministar nije pitao one koji znaju, već je povjerovao zato što mu se takva istina sviđa, a potpisuje ju ugledni OECD. Njegova istina znači da hrvatski umirovlje­nici imaju dovoljno, velikodušno i darežljivo, najviše na svijetu. Iako bi mu mozak i logika trebali reći da to nije tako, on dalje zbori svoj refren. Uvjerio je u to i cijelu Vladu, pa i premijera, kao da je on osobno zaslužan za sve naredane „istine" u dokaz svom napornom radu.

     U dječjoj bajci Carla Collodija dječaku Pinokiju zbog laganja je na­rastao nos, a u Strancu Alberta Camusa razmatra se nužnost laganja, jer isključivo govorenje istine može stajati i glave. I ministarskog položaja, valjda. Zato završavam s najbezbolnijom laži tipa „lijepa Vam je frizura, ministre", i dodajem: „ne, nos vam nije narastao". A ako i jest, to Vi sigurno nećete primijetiti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

 

Moja soba - moj dom

 

     Dođe vrijeme kad svaka starija osoba treba doni­jeti odluku kako će i gdje provesti dio života do smrti. Dok smo mladi i dok samo­stalno i odgovorno upravlja­mo svojim životom i životom naše obitelji, ne razmišljamo da ćemo jednog dana mora­ti organizirati vlastitu starost i vrijeme eventualne bolesti i ovisnosti o tuđoj brizi i po­moći. Svatko od nas bi možda trebao, bez obzira na vlastito zdravlje, na djecu i bračnog partnera, podnijeti sa 65 go­dina molbu za smještaj u dom za starije osobe.     Bilo bi najo­dgovornije ponašanje da pri­likom odlaska u mirovinu osi­guramo i eventualno mjesto u nekom od gradskih domova, s obzirom na visinu mirovina i na cijenu smještaja. Ne treba zanemariti ni činjenicu kako treba najmanje 10 godina pro­teći do smještaja u dom. To je, naime, prosječno vrijeme koje protekne od predaje molbe do mogućnosti smještaja u dom za koji imamo platežne mo­gućnosti.

Ove sam godine u nepuna dva tjedna bila u četiri doma.

     U domu Sveti Josip na Du- njevcu bila sam na Josipovo, 19. ožujka na svečanosti i sve­toj misi u njihovoj kapelici Gos­pe od zdravlja. Bila je to misa koju su vodila tri svećenika, a pjevački zbor korisnica doma sjajno je i dostojanstveno izveo pjevani dio. Nakon mise ravnateljica Doma Ljiljana Vr- bić pozdravila je sve korisnike i prisutne goste te ukratko rekla o aktivnostima i postignućima doma u protekloj godini i o nekim novim planovima i ak­cijama kojima će se poboljšati život korisnika. Na kraju je sva­ki posjetitelj za sjećanje dobio uskršnjeg zeku koji su izradile korisnice.

     Dan poslije, 20. ožujka, bila sam u domu Sveta Ana u po­vodu proslave Međunarodnog dana sreće i otvaranja „Muzeja sreće". Treba naglasiti da su ovaj vrlo značajan projekt or­ganizirali korisnici doma i uče­nici srednje Hotelijerske škole iz Frankopanske ulice, koji tije­kom godine obilaze korisnike doma i održavaju zajedničke prigodne programe kao što su to i sada učinili. Osim literarnih radova korisnika, čitani su i ra­dovi naših poznatih pjesnika, a na kraju su otvorili i„Muzej sre­će" pohranivši u njega svoje radove o sreći. Bila sam ugod­no iznenađena ozbiljnom me- đugeneracijskom suradnjom u izvođenju programa, ali i srdačnošću i poštovanjem u ophođenju mladih u odnosu prema starijima. Bilo je intere­santno susresti i članove obi­telji korisnika koji su nazočili ovom događanju.

     U ponedjeljak 26. ožujka (iako nije bio nikakav znača­jan međunarodni praznik) krenule smo Vesna Bečić i ja u posjet povodom Uskrsa nekim našim d ugogodišnjim članovima, koji borave u do­movima za starije. Prvo smo posjetile dom u Selskoj ulici s obzirom da tamo boravi jedan od osnivača SUH-a, predsjed­nik jedne od naših najstarijih podružnica, Podružnice vojnih umirovljenika (NOB-a). Milivoj Boroša ima već 96 godina, no dobrog je zdravlja (reklo bi se „zdravstveno stanje u skladu s godinama") pa razgovaramo o mnogim umrlim članovima, o njegovu boravku u Rusiji prije dvije godine, o životu u domu... Zadovoljan je i planira doživjeti stotu.

     Odlazimo posjetiti i Anu Šoštarić koja je tek dvije go­dine u domu i koja je upravo iz dvokrevetne sobe prešla u jednokrevetnu, nakon što je promijenila dvije cimerice. No, zabrinuta je ako poskupi smje­štaj u domu, jer će joj ostati vrlo malo novca od mirovine, a od djece ne može tražiti, jer i sami imaju obitelji za koju tre­baju skrbiti. Inače je vrlo anga­žirana u slobodnim aktivnosti­ma kao što je pjevanje, reciti- ranje, vježbanje. Piše i vlastite literarne radove i zadovoljna je u domu.

     Razgovarali smo sa za­poslenicama Gerontološkog centra u kojem se provodi dio aktivnosti uglavnom za osobe koje ne borave u domu već dio slobodnog vremena provode u zajedničkim aktivnostima s korisnicima doma.

     U utorak 27. ožujka otiš­la sam u Dom na Pešćenici u posjet našem članu Tomislavu Frankoviću koji je bio dugo­godišnji glavni tajnik SUH-a. On je relativno kratko u domu. Vrlo je zadovoljan smještajem. Iako je u molbi za smještaj u dom tražio jednokrevetnu sobu, nije ju mogao dobiti u času dolaska. Njegov cimer je jako dobar i miran gospodin s kojim se o svemu dogovara i s kojim dijeli poslove oko uređe­nja zajedničkog prostora, pa dodaje: „Sada i da mi ponude jednokrevetnu sobu, ja je ne bih prihvatio, jer sam našao prijatelja..."

     I tako nakon ovih priča mi­slim da svatko tko ima više od 65 godina može naći dobar ra­zlog da preda molbu za smje­štaj u dom. Molba ne obvezuje starije osobe da idu u dom čim ih pozovu da se oslobodilo neko mjesto. Svatko može pri­čekati trenutak kad mu smje­štaj postane potreba. Do sada ste odlučivali o svome životu, pokušajte to učiniti i s odla­skom u dom.

     Domovi za starije u „vla­sništvu" grada Zagreba u ra­zličitim su dijelovima grada. Uz osnovni sadržaj smještaja, postoje i odjeli za smještaj oboljelih od nekih bolesti sta­rijih; npr. za oboljele od Alzhe- imerove bolesti, te za osobe kojima je potreban stacionarni smještaj, nepokretne i polupo- kretne, odnosno s potrebom pojačane skrbi. Svaki dom, od njih 10 zagrebačkih ima svoju „dušu", svoju posebnost i do­bro je da starije osobe malo prouče prednosti pojedinog doma u smislu pružanja sadr­žaja i organizacije slobodnog vremena, kako bi svatko našao najsretnije rješenje upravo za sebe. Apsolutno idealnog rje­šenja nema, ali svakako ima onih koja će biti najmanje frustrirajuća.

     Na kraju sam u domu Sveta Ana zatražila formular za smje­štaj u dom, ispunila ga u pred­vorju, hrabro ušla u tajništvo i predala. Sada sam i ja na listi. I nadam se da će i meni biti tako kako je napisala jedna korisni­ca tog doma: „Moja soba nije samo domska soba, ona dom je moj. U njoj vlada mir i spokoj".