UVODNA RIJEČ

Pilote, cepelin ti gori

Piše: Jasna A. Petrović

     Za razliku od njemačkog cepelina Hindenburga, hrvatski komercijalni putnički cepelin još uvijek lebdi i nije se još zapalio zbog sudara s nakupinom vodika, što bi dovelo do potpune eksplozije. Dakako da postoje razlike, jer od uku­pno stotinu članova posade i putnika poginulo ih je te davne 1937. godine čak 36-tero odnosno 36 posto.

     Hrvata u Hrvatskoj još uvijek živi oko 90 posto od onih koji su izbornim rezultatom prije tri godine ukrcani u Plenko- vićev cepelin. Padobranima su iskočili mladi koji sada žive di­ljem Europe, a sve veći broj starijih se samoubio ili preminuo poglavito od siromaštva i uneređenoga zdravstva.

     I umjesto da naš glavni pilot promisli kako ljude učiniti sretnima u njihovom domu, on im s jedne strane daje po­vlaštene karte za odlazak, a s druge povlaštene mirovine za ostanak. I cepelin dalje lijepo plovi.

     Pilot, zajedno s poslodavcima, plače na javnim skupovi­ma kako je premalo radnika, pa će ih sada uvoziti čak iz Fi­lipina, a umirovljenicima docira kako su, sram ih bilo, „otišli u mirovinu sa samo 30 godina radnog staža", pa zato imaju nisku mirovinu kakvu i zaslužuju. U Njemačkoj, tvrdi hrvatski pilot, u mirovinu se ide tek sa 38 godina staža. Pitamo Plen- kovića da li pozna Ivana Šalkovića iz sela Bukvika u Slavoniji? Eto čovjek dobio 460 eura mirovine, polovicu za tri godine rada u Njemačkoj, a polovicu za 30 godina rada u Hrvatskoj. Što se tu ima reći?!

     Hajdemo s pilotom na popravni ispit da nam ne sunovrati ovaj hrvatski cepelin! Prvo, netočno je da se u Hrvatskoj ide u mirovinu sa 30 godina staža, već, ako odbijemo one po po­vlaštenim propisima, u starosnu mirovinu se ide sa 34,2 godi­ne staža, što je približno europskom prosjeku od 35,9 posto (Eurostat). Netočno je da se u mirovinu ide s prosječno 60 godina, već se ide sa 62,6 godina. I, da ne bi ispalo da se sva­đamo za sitnice, što je godina sim, godina tam, naš pilot mora napraviti strategiju leta na temelju točnih podataka o broju i vrsti putnika, a onda i politike i mjere za konkretne ljude.

     Ako ćemo odokativno, finski se glavni pilot vozi na posao na biciklu, a hrvatski na stranački skup u Finsku vladinim avi­onom. Hrvatski nema pojma da mu je narod gladan i da 98 posto umirovljenika prima mirovine niže od prosječne plaće. I ne zna da su razvili snažnu hobističku aktivnost kolekcioni- ranja plastičnih boca ili misli da to ne spada u njegovu inte­resnu rubriku, dok se finski dnevno ispozdravlja sa stotinjak građana dok biciklira.

     I tako je to s letećim plovilima. Ovise o čvrstoći konstruk­cije, broju putnika i vještini pilota. I božjoj volji. U duhu blag­dana, Isuse, spasi svoje siromašne putnike hrvatskog cepeli- na, spasi one koji su ga izgradili, spasi one koji su ga obranili - radom, znojem, krvlju i suzama.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

 

Moja soba - moj dom

 

     Dođe vrijeme kad svaka starija osoba treba doni­jeti odluku kako će i gdje provesti dio života do smrti. Dok smo mladi i dok samo­stalno i odgovorno upravlja­mo svojim životom i životom naše obitelji, ne razmišljamo da ćemo jednog dana mora­ti organizirati vlastitu starost i vrijeme eventualne bolesti i ovisnosti o tuđoj brizi i po­moći. Svatko od nas bi možda trebao, bez obzira na vlastito zdravlje, na djecu i bračnog partnera, podnijeti sa 65 go­dina molbu za smještaj u dom za starije osobe.     Bilo bi najo­dgovornije ponašanje da pri­likom odlaska u mirovinu osi­guramo i eventualno mjesto u nekom od gradskih domova, s obzirom na visinu mirovina i na cijenu smještaja. Ne treba zanemariti ni činjenicu kako treba najmanje 10 godina pro­teći do smještaja u dom. To je, naime, prosječno vrijeme koje protekne od predaje molbe do mogućnosti smještaja u dom za koji imamo platežne mo­gućnosti.

Ove sam godine u nepuna dva tjedna bila u četiri doma.

     U domu Sveti Josip na Du- njevcu bila sam na Josipovo, 19. ožujka na svečanosti i sve­toj misi u njihovoj kapelici Gos­pe od zdravlja. Bila je to misa koju su vodila tri svećenika, a pjevački zbor korisnica doma sjajno je i dostojanstveno izveo pjevani dio. Nakon mise ravnateljica Doma Ljiljana Vr- bić pozdravila je sve korisnike i prisutne goste te ukratko rekla o aktivnostima i postignućima doma u protekloj godini i o nekim novim planovima i ak­cijama kojima će se poboljšati život korisnika. Na kraju je sva­ki posjetitelj za sjećanje dobio uskršnjeg zeku koji su izradile korisnice.

     Dan poslije, 20. ožujka, bila sam u domu Sveta Ana u po­vodu proslave Međunarodnog dana sreće i otvaranja „Muzeja sreće". Treba naglasiti da su ovaj vrlo značajan projekt or­ganizirali korisnici doma i uče­nici srednje Hotelijerske škole iz Frankopanske ulice, koji tije­kom godine obilaze korisnike doma i održavaju zajedničke prigodne programe kao što su to i sada učinili. Osim literarnih radova korisnika, čitani su i ra­dovi naših poznatih pjesnika, a na kraju su otvorili i„Muzej sre­će" pohranivši u njega svoje radove o sreći. Bila sam ugod­no iznenađena ozbiljnom me- đugeneracijskom suradnjom u izvođenju programa, ali i srdačnošću i poštovanjem u ophođenju mladih u odnosu prema starijima. Bilo je intere­santno susresti i članove obi­telji korisnika koji su nazočili ovom događanju.

     U ponedjeljak 26. ožujka (iako nije bio nikakav znača­jan međunarodni praznik) krenule smo Vesna Bečić i ja u posjet povodom Uskrsa nekim našim d ugogodišnjim članovima, koji borave u do­movima za starije. Prvo smo posjetile dom u Selskoj ulici s obzirom da tamo boravi jedan od osnivača SUH-a, predsjed­nik jedne od naših najstarijih podružnica, Podružnice vojnih umirovljenika (NOB-a). Milivoj Boroša ima već 96 godina, no dobrog je zdravlja (reklo bi se „zdravstveno stanje u skladu s godinama") pa razgovaramo o mnogim umrlim članovima, o njegovu boravku u Rusiji prije dvije godine, o životu u domu... Zadovoljan je i planira doživjeti stotu.

     Odlazimo posjetiti i Anu Šoštarić koja je tek dvije go­dine u domu i koja je upravo iz dvokrevetne sobe prešla u jednokrevetnu, nakon što je promijenila dvije cimerice. No, zabrinuta je ako poskupi smje­štaj u domu, jer će joj ostati vrlo malo novca od mirovine, a od djece ne može tražiti, jer i sami imaju obitelji za koju tre­baju skrbiti. Inače je vrlo anga­žirana u slobodnim aktivnosti­ma kao što je pjevanje, reciti- ranje, vježbanje. Piše i vlastite literarne radove i zadovoljna je u domu.

     Razgovarali smo sa za­poslenicama Gerontološkog centra u kojem se provodi dio aktivnosti uglavnom za osobe koje ne borave u domu već dio slobodnog vremena provode u zajedničkim aktivnostima s korisnicima doma.

     U utorak 27. ožujka otiš­la sam u Dom na Pešćenici u posjet našem članu Tomislavu Frankoviću koji je bio dugo­godišnji glavni tajnik SUH-a. On je relativno kratko u domu. Vrlo je zadovoljan smještajem. Iako je u molbi za smještaj u dom tražio jednokrevetnu sobu, nije ju mogao dobiti u času dolaska. Njegov cimer je jako dobar i miran gospodin s kojim se o svemu dogovara i s kojim dijeli poslove oko uređe­nja zajedničkog prostora, pa dodaje: „Sada i da mi ponude jednokrevetnu sobu, ja je ne bih prihvatio, jer sam našao prijatelja..."

     I tako nakon ovih priča mi­slim da svatko tko ima više od 65 godina može naći dobar ra­zlog da preda molbu za smje­štaj u dom. Molba ne obvezuje starije osobe da idu u dom čim ih pozovu da se oslobodilo neko mjesto. Svatko može pri­čekati trenutak kad mu smje­štaj postane potreba. Do sada ste odlučivali o svome životu, pokušajte to učiniti i s odla­skom u dom.

     Domovi za starije u „vla­sništvu" grada Zagreba u ra­zličitim su dijelovima grada. Uz osnovni sadržaj smještaja, postoje i odjeli za smještaj oboljelih od nekih bolesti sta­rijih; npr. za oboljele od Alzhe- imerove bolesti, te za osobe kojima je potreban stacionarni smještaj, nepokretne i polupo- kretne, odnosno s potrebom pojačane skrbi. Svaki dom, od njih 10 zagrebačkih ima svoju „dušu", svoju posebnost i do­bro je da starije osobe malo prouče prednosti pojedinog doma u smislu pružanja sadr­žaja i organizacije slobodnog vremena, kako bi svatko našao najsretnije rješenje upravo za sebe. Apsolutno idealnog rje­šenja nema, ali svakako ima onih koja će biti najmanje frustrirajuća.

     Na kraju sam u domu Sveta Ana zatražila formular za smje­štaj u dom, ispunila ga u pred­vorju, hrabro ušla u tajništvo i predala. Sada sam i ja na listi. I nadam se da će i meni biti tako kako je napisala jedna korisni­ca tog doma: „Moja soba nije samo domska soba, ona dom je moj. U njoj vlada mir i spokoj".