UVODNA RIJEČ

Munchhausen iz našeg dvorišta

Jasna A. Petrović

     Ako netko ugledan poput resornog ministra voli pretjerivati, pa u jednom intervjuu, uvodnom izlaganju ili govoru, izrekne tri netoč­nosti, treba li to nazvati političkim pretjerivanjem ili laži? Ma, jasno, nitko nije imun na privlačnost laži, no ima ljudi koji lažu više od drugih. A prema istraživanju Sveučilišta u Kaliforniji otkrilo se kakav tip ljudi laže najviše. Jedan od zaključaka je da se lažima češće od ostalih koriste ma- nipulatori i ljudi skloni spletkarenju, što i ne čudi toliko, no to je ujedno i opis političkog radnog mjesta.

     Odgovor je vrlo jednostavan - laž ima funkciju zaštite slike o druš­tvu, o sebi samome ili s ciljem zaštite vlastite pozicije. Tako naš ministar Hieronymus Carl Friedrich von Munchhausen izgovori redovito kako u Hrvatskoj ima samo 19 posto umirovljenika koji su ostvarili „punu mirovi­nu". I kad ga pristojno prekinete i upozorite da u ovoj zemlji ni u jednom zakonu ne postoji takav zakonski pojam, on istim mirnim glasom nastavi kako ih samo 19 posto ima mirovine ostvarene nakon 40 godina radnog staža. Jeli to onda znak da je jest ili nije svjestan svoje laži koju redovito zloporabi? Negdje je najveći baron lažov čuo tu rečenicu i ugradio ju u svoj svakodnevni opis tragikomičnosti mirovinskog sustava u Hrvatskoj. Dakle, velika većina postojećih umirovljenika nije niti imala priliku raditi 40 godina, jer bi ih ranije zbog dobi otjerali u mirovinu. Laž prva. Bezbol­na? Nikako. Na njoj se temelji percepcija pohlepnih umirovljenika koji bez (dovoljno) rada tamane dobar dio javnog proračuna.

     Laž druga se nadovezuje na prvu. Takvi umirovljenici koji nisu dovolj­no radili i dovoljno uplatili u mirovinski sustav koštaju proračun dodatnih 17 milijardi kuna, povrh iznosa koji se skupi doprinosima. No, laž je lako dokumentirati istinom, jer od početnog iznosa se treba oduzeti šest mili­jardi tranzicijskog troška za drugi mirovinski stup, pa još šest milijardi za mirovine po posebnim propisima tj. povlaštene mirovine, i eto, jednim mahom ministarske lepeze žderodug se smanjio na samo kojih pet mili­jardi. Bezazlena laž? Ma nikako, jer na svojoj pogrešnoj razmahanoj laži ministar Munchhausen kreira politike i mjere. U kojima će kazniti pohle­pne, zar ne!

     U svakom slučaju, laž uvijek nanosi bol. Kad-tad ispliva na površinu i ujeda upravo onog koji je zabacio udicu. Tako bi bilo u pravoj bajci. No, evo treće laži, izgovorene u tridesetak mikrofona. „A sad mi nećete vje­rovati", naglašava ministar Pinokio, „Hrvatska je najdarežljivije zemlja u svijetu kad je riječ o mirovinama, jer dobijete čak 129 posto više nego što ste uložili za radnoga vijeka", veli i nos mu se ne produlji. Ministar nije pitao one koji znaju, već je povjerovao zato što mu se takva istina sviđa, a potpisuje ju ugledni OECD. Njegova istina znači da hrvatski umirovlje­nici imaju dovoljno, velikodušno i darežljivo, najviše na svijetu. Iako bi mu mozak i logika trebali reći da to nije tako, on dalje zbori svoj refren. Uvjerio je u to i cijelu Vladu, pa i premijera, kao da je on osobno zaslužan za sve naredane „istine" u dokaz svom napornom radu.

     U dječjoj bajci Carla Collodija dječaku Pinokiju zbog laganja je na­rastao nos, a u Strancu Alberta Camusa razmatra se nužnost laganja, jer isključivo govorenje istine može stajati i glave. I ministarskog položaja, valjda. Zato završavam s najbezbolnijom laži tipa „lijepa Vam je frizura, ministre", i dodajem: „ne, nos vam nije narastao". A ako i jest, to Vi sigurno nećete primijetiti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Zašto se ubijamo?

     Svakoga dana možemo u novinama, na por­talima ili „usmenom predajom" saznati, željeli mi to ili ne, o nekom no­vom samoubojstvu. Ljudi vole raspravljati o razlozima jednog takvog čina i često unose mnogo subjektivnih elemenata u objašnjavanje uzroka. Razbijaju glavu kako su te osobe trebale riješiti svoj problem, a da ne dođe do samoubojstva. Ponekad imam osjećaj da ljudi upra­vo raspravom o načinu i ra­zlozima počinjenog samou­bojstva, djelomično rješava­ju i podsvjesno neke svoje probleme i dileme vezane uz vlastiti život. Pretjera­no zanimanje ponekad nas oslobađa „krivnje" za neka razmišljanja o vlastitom sa­moubojstvu.

Statistike su različite, ali ono što sada postaje češće i što je za nas zabrinjavaju­će su samoubojstva starijih osoba, jer više od 40 posto samoubojstava počine oso­be starije od 65 godina.

     Evo jedne priče. Gospo­đa Nada (tako ćemo je na­zvati) ostala je udovica, u mirovini je, ima veliku kuću i samo jednu kćerku, uda­nu, unuka i zeta, s kojima ne komunicira. Osamljena je. Uključila se u udrugu da može s prijateljima i susjedi­ma odlaziti na druženja, na izlete i ono što je najviše vo­ljela na druženja uz glazbu i ples. Pričala je često prijate­ljima o svojim problemima u komunikaciji s kćerkom,

o nesporazumima koji traju već godinama, o potajnom praćenju i promatranju unuka izdaleka, o trajnom nastojanju da s kćerkom uspostavi kontakt i da se pomire. Isto tako je često govorila o rješavanju pro­blema samoubojstvom.

     Rođaci su znali da je zbog psihičkih problema prije nekoliko godina odla­zila na psihijatrijske tretma­ne, ali je samovoljno pre­stala odlaziti prije otprilike dvije godine. Prijateljice i prijatelji, pa i mnogi susje­di i rođaci znali su za njenu suicidalnu ideju, tim više što je u posljednje vrijeme sve više o tome otvoreno govo­rila. Jedne subote u gradu je slučajno srela kćerku i po­kušala je s njom razgovarati, na što ju je ona ignorirala i otišla svojim putem. Iste je večeri otišla na druženje uz glazbu u svoju podružnicu poslušala pjesmu na koju je reagirala vrlo emotivno i otišla kući. Ujutro je zvala kolegicu na kavu koja nije imala vremena. Potom je popila solnu kiselinu, na­zvala hitnu pomoć, izašla na dvorište. Umrla je nakon par sati. Sprovod su organizirali rođaci.

     Glavni razlog ovog sa­moubojstva, a i većine sa­moubojstava starijih oso­ba je neslaganje s mlađim članovima obitelji. Zapra­vo je to nerazumijevanje mladih ljudi za probleme starih. Starost donosi veću emocionalnu osjetljivost i nesigurnost. Uloge su sada obrnute; mladi su tijekom djetinjstva i mladosti tražili podršku i razumijevanje od roditelja, a sada su pomalo obrnute uloge i stariji žele sigurnost i poštovanje svoje djece.

     Gospođa Nada nije imala više bliskih rođaka i nije mo­gla podnijeti odbacivanje

kćerke. Prijatelji nisu znali pročitati „pozive u pomoć" koje je slala. Potencijalni sa­moubojice često govore o samoubojstvu prijateljima i poznanicima čime zapravo šalju poruku „pomozite mi, ja mislim ozbiljno!" Možda je netko mogao utjecati i na ponašanje kćerke i na po­mirenje s majkom. I Nadi je trebalo savjetovati da u vezi s dugogodišnjom krizom u odnosima s kćerkom i svo­jom psihičkom labilnošću potraži ponovno pomoć psihologa ili psihijatra.

     Je li se doista htjela ubi­ti? Ne znam je li užasna bol od popijene kiseline djelo­vala ili je možda Nada želje­la pozivom Hitnoj pomoći doista spasiti život? Mora se priznati da je sigurno do smrti bila svjesna. Svojoj kćerki je poslala najstrašni­ju poruku, ali se bojim da ju ona nije razumjela.

     Strašna je to poruka i svi­ma nama upravo zbog ovog užasnog načina izvršenja. Ona je umirala pred nama, a mi to nismo pravovreme­no prepoznali i zaustavili je.

     Svakog čovjeka koji go­vori o suicidu treba shvatiti ozbiljno i treba mu pomo­ći. Treba razgovarati s njim osobno, s osobama koje izazivaju frustracije, ali i sa stručnim osobama, jer svat­ko od nas je potencijalni samoubojica, samo svi ne „iskoriste svoju priliku". Ali, i svatko je odgovoran za sa­moubojstvo čovjeka iz svo­ga okruženja.

     I, na kraju, zašto starije osobe sve više vrše samo­ubojstva? Jedan od razloga velik je međugeneracijski jaz, no stari su često i žrtve prijevara, ili pak naglo osi­romaše odlaskom u miro­vinu ili po smrti partnera. Neizlječive bolesti i tjelesna patnja također su česti ra­zlozi za samoubojstvo. No, do toga ne mora doći. Zau­stavite negativne misli.