UVODNA RIJEČ

Halo Ždanov, ovdje Ministar

Piše: Jasna A. Petrović

     „Halo, Agencija Ždanov?", sada ću Vam spojiti Ministra Pavića. „U redu, ali s koje nas to linije zovete? Prošli put je bio onaj broj od ureda...". „Ma znate ove afere sms i slično, sada koristimo jednokratne kartice za mobitele. Evo Ministra."

     „Ovdje sam ja, Ministar Pavić, gospodine Ždanov, opet Vas hitno trebamo. Ne znam jeste li vidjeli da ovi sindikati, hoće nekakve potpise, to se ne može, oni ruše." „Gospodi­ne Ministre, ali mi smo to već radili za vas, znate, cjelovita mirovinska reforma i to. valjda već i mali Pero to zna." „Gospodine Ždanov, ovaj puta imamo međugeneracijski problem, vjerujte. Znam, znam, mladi su većinom iselili, ali su se uz radnike, digli i umirovljenici.   Zamislite, ti stari pot­pisuju za mlade, vele za djecu i unuke. Ma ne vjerujem da će skupiti dovoljno potpisa, ali sigurno je, sigurno. Sada bi trebalo nešto da ih zaustavimo. Što može preplašiti stare, gospodine Ždanov?"

     „Ministre, ovako preko telefona mogu vam reći da je stare strah da im još smanjite mirovine, tom strahu nema kraja." „Pa kako kad su po vrijednosti u odnosu na plaće najniže u cijeloj regiji... a tko će im smanjiti? Bih ja, i moja baka ima mirovinu od 1.800 kuna, ali mi ne da Plenković."

     „Pa to je jednostavno. Optužit ćemo sindikate da hoće umirovljenicima smanjiti mirovinu.". „Mislite? Neće vjero­vati.", zabrinuto će ministar.

     „Ma nema problema, mi imamo iskustva kroz stoljeća u formiranju pogleda na umjetničku, intelektualnu i informa­tivnu djelatnost u duhu dogmatskih načela režimskog realiz­ma i pragmatičkih političkih potreba vladajućega režima."

     „Uh, jako ste to dobro rekli, stvarno dobro. Znači, Vi ćete posvađati generacije, reći da jedni rade protiv drugih, da jedni hoće druge pokrasti, dobro zvuči.", radosno nastavlja ministar.

     „Eci, peci, pec, hajde recite neku veliku brojku.", Ždanov će razigrano, a u očima mu se vrte euri. „Kakvu brojku, od je­dan do deset, tako nešto?" , pita ministar. „Ma ne, ima li neka brojka koja se Vama čini velika?!". „Gospodine Ždanov, nešto kao 30 milijuna? Ili 30 milijardi?"

     „Prodano, kupljeno. Sad ćemo to povećati za 50 posto. Može 45 milijardi? Sutra smo gotovi, a vi samo kad krene emitiranje reklame ponavljajte da to nije spin. Onako zabri­nuto to kažite. Dogovoreno? Račun ćemo Vam dostaviti kao obično, da izgleda kao da je to program iz projekta europ­skih fondova, da, da, nema problema."

     Varga je, gle čuda, sve snimio i anonimno dostavio snim­ku predsjedniku Ustavnog suda Šeparoviću. Kao da nije nikome dostavio. Kao da toga nije niti bilo. Kao da Ždanov nema registriranu agenciju u ovoj zemlji.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Zašto se ubijamo?

     Svakoga dana možemo u novinama, na por­talima ili „usmenom predajom" saznati, željeli mi to ili ne, o nekom no­vom samoubojstvu. Ljudi vole raspravljati o razlozima jednog takvog čina i često unose mnogo subjektivnih elemenata u objašnjavanje uzroka. Razbijaju glavu kako su te osobe trebale riješiti svoj problem, a da ne dođe do samoubojstva. Ponekad imam osjećaj da ljudi upra­vo raspravom o načinu i ra­zlozima počinjenog samou­bojstva, djelomično rješava­ju i podsvjesno neke svoje probleme i dileme vezane uz vlastiti život. Pretjera­no zanimanje ponekad nas oslobađa „krivnje" za neka razmišljanja o vlastitom sa­moubojstvu.

Statistike su različite, ali ono što sada postaje češće i što je za nas zabrinjavaju­će su samoubojstva starijih osoba, jer više od 40 posto samoubojstava počine oso­be starije od 65 godina.

     Evo jedne priče. Gospo­đa Nada (tako ćemo je na­zvati) ostala je udovica, u mirovini je, ima veliku kuću i samo jednu kćerku, uda­nu, unuka i zeta, s kojima ne komunicira. Osamljena je. Uključila se u udrugu da može s prijateljima i susjedi­ma odlaziti na druženja, na izlete i ono što je najviše vo­ljela na druženja uz glazbu i ples. Pričala je često prijate­ljima o svojim problemima u komunikaciji s kćerkom,

o nesporazumima koji traju već godinama, o potajnom praćenju i promatranju unuka izdaleka, o trajnom nastojanju da s kćerkom uspostavi kontakt i da se pomire. Isto tako je često govorila o rješavanju pro­blema samoubojstvom.

     Rođaci su znali da je zbog psihičkih problema prije nekoliko godina odla­zila na psihijatrijske tretma­ne, ali je samovoljno pre­stala odlaziti prije otprilike dvije godine. Prijateljice i prijatelji, pa i mnogi susje­di i rođaci znali su za njenu suicidalnu ideju, tim više što je u posljednje vrijeme sve više o tome otvoreno govo­rila. Jedne subote u gradu je slučajno srela kćerku i po­kušala je s njom razgovarati, na što ju je ona ignorirala i otišla svojim putem. Iste je večeri otišla na druženje uz glazbu u svoju podružnicu poslušala pjesmu na koju je reagirala vrlo emotivno i otišla kući. Ujutro je zvala kolegicu na kavu koja nije imala vremena. Potom je popila solnu kiselinu, na­zvala hitnu pomoć, izašla na dvorište. Umrla je nakon par sati. Sprovod su organizirali rođaci.

     Glavni razlog ovog sa­moubojstva, a i većine sa­moubojstava starijih oso­ba je neslaganje s mlađim članovima obitelji. Zapra­vo je to nerazumijevanje mladih ljudi za probleme starih. Starost donosi veću emocionalnu osjetljivost i nesigurnost. Uloge su sada obrnute; mladi su tijekom djetinjstva i mladosti tražili podršku i razumijevanje od roditelja, a sada su pomalo obrnute uloge i stariji žele sigurnost i poštovanje svoje djece.

     Gospođa Nada nije imala više bliskih rođaka i nije mo­gla podnijeti odbacivanje

kćerke. Prijatelji nisu znali pročitati „pozive u pomoć" koje je slala. Potencijalni sa­moubojice često govore o samoubojstvu prijateljima i poznanicima čime zapravo šalju poruku „pomozite mi, ja mislim ozbiljno!" Možda je netko mogao utjecati i na ponašanje kćerke i na po­mirenje s majkom. I Nadi je trebalo savjetovati da u vezi s dugogodišnjom krizom u odnosima s kćerkom i svo­jom psihičkom labilnošću potraži ponovno pomoć psihologa ili psihijatra.

     Je li se doista htjela ubi­ti? Ne znam je li užasna bol od popijene kiseline djelo­vala ili je možda Nada želje­la pozivom Hitnoj pomoći doista spasiti život? Mora se priznati da je sigurno do smrti bila svjesna. Svojoj kćerki je poslala najstrašni­ju poruku, ali se bojim da ju ona nije razumjela.

     Strašna je to poruka i svi­ma nama upravo zbog ovog užasnog načina izvršenja. Ona je umirala pred nama, a mi to nismo pravovreme­no prepoznali i zaustavili je.

     Svakog čovjeka koji go­vori o suicidu treba shvatiti ozbiljno i treba mu pomo­ći. Treba razgovarati s njim osobno, s osobama koje izazivaju frustracije, ali i sa stručnim osobama, jer svat­ko od nas je potencijalni samoubojica, samo svi ne „iskoriste svoju priliku". Ali, i svatko je odgovoran za sa­moubojstvo čovjeka iz svo­ga okruženja.

     I, na kraju, zašto starije osobe sve više vrše samo­ubojstva? Jedan od razloga velik je međugeneracijski jaz, no stari su često i žrtve prijevara, ili pak naglo osi­romaše odlaskom u miro­vinu ili po smrti partnera. Neizlječive bolesti i tjelesna patnja također su česti ra­zlozi za samoubojstvo. No, do toga ne mora doći. Zau­stavite negativne misli.