UVODNA RIJEČ

Zašto nas Plenković ne voli?

     Koga voli Plenković? Odgovor je kratak: povlaštene i bogate. Hajdemo vidjeti što je taj civilizirani, elo­kventni i samoljubivi premijer učinio u dvije godine svoga mandata. Definitivno ga uopće nije briga za umi­rovljenike, ni najstarije, ni stare, ni nove, novije ili buduće. Tih 1,41 milijun stanovnika koji su mirovine stekli teme­ljem rada ili solidarnosti (invalidske, obiteljske) naprosto ga ne zanima, osim malog postotka onih čije su mirovine više od prosječne plaće. Tako je u njegovoj „prvoj sveo­buhvatnoj" poreznoj reformi samo 1,4 posto bogatih umirovljenika dobilo povećanje mirovina od tri do 3.000 kuna, a 98,6 posto, poglavito siromaha, poreznom refor­mom nije dobilo ni kune.

     Zatim je odlučio pokazati zube svome „lijevom" pret­hodniku Milanoviću, koji je mirovine više od 5.000 kuna stečene po posebnim propisima 2014. godine„podrezao" za deset posto. Sramota, kaže Plenković, pa je u maniri vr­log Superhika svim tim jadnim povlaštenim mirovinskim bogatašima vratio od početka godine tih deset posto.

     I onda je odlučio da je nepovoljno što se usklađivanje mirovina po posebnim propisima uvjetuje uzastopnim rastom BDP-a, pa je provedena unifikacija usklađivanja mirovina prema općem i posebnim propisima, naravno u korist povlaštenih.

     Pa je prihvaćen čitav niz poboljšica prava hrvatskih branitelja i njihovih članova obitelji, uvedena naknada za nezaposlene branitelje, te povećana najniža mirovina za 0,4989 kuna za svaki dan sudjelovanja u obrani suvereni­teta Republike Hrvatske u borbenom sektoru. K tome im je smanjio uvjet dobi za odlazak u mirovinu. Sve suprotno onome što preporuča Europska komisija.

     Istodobno taj naš europeizirani premijer nije niti jed­nom spomenuo kako čak 52,5 posto običnih umirovlje­nika prima mirovine niže od hrvatske linije siromaštva, niti da su samo u zadnjih osam godina mirovine zaosta­le za rastom plaća za 14 posto. Nije rekao kako njih oko 200.000 prima mirovine niže od 1.000 kuna. I ostao je gluh na zahtjeve umirovljeničkih udruga da se uvede mi­nimalna mirovina.

     No, Plenković je radosno prihvatio podršku Glasnovi- ća koja je koštala oko 200 milijuna kuna, nakon čega se „slučajno otkrilo" u HZMO-u kako ima novca za isplatu duga za nešto manje od 7.000 pripadnika HVO-a i čla­nova njihovih obitelji. No nisu rekli - vjerovali ili ne, da taj novac nije iz proračuna već iz radničkog mirovinskog fonda!

     I još malo o povlaštenima koji su u mirovine išli doku- pom „dobi", pa su masovno slani u prijevremene mirovi­ne, uz dokup kod privatnog trgovačkog društva „Royal - međugeneracijska solidarnost", koja je, pak, sav taj novac zamračila. No, Plenković je i tu radosno prihvatio saborsku podršku Hrelje i time praktički nacionalizirao dug privat­ne firme te preuzeo dugove i buduće obveze. Čak 3.860 osiguranika Royala je tako ušlo u povlaštene s troškom od 1,5 milijuna kuna mjesečno do kraja 2020. godine.

     I tako taj rastući paketić s više od 175.000 posebnih i povlaštenih umirovljenika Plenkovića košta više od 6 mi­lijardi kuna godišnje, dok mu je preskupo povećati miro­vine onima koji su odradili i po 40 godina radnog staža za manje od dvije tisuće kuna mirovine mjesečno!

     Sad čekamo da marni premijer nacionalizira i poveće gubitke obveznih mirovinskih fondova, te im dodijeli mi­rovinski dodatak od 27 posto. Kad je bal, nek' je bal!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Zašto se ubijamo?

     Svakoga dana možemo u novinama, na por­talima ili „usmenom predajom" saznati, željeli mi to ili ne, o nekom no­vom samoubojstvu. Ljudi vole raspravljati o razlozima jednog takvog čina i često unose mnogo subjektivnih elemenata u objašnjavanje uzroka. Razbijaju glavu kako su te osobe trebale riješiti svoj problem, a da ne dođe do samoubojstva. Ponekad imam osjećaj da ljudi upra­vo raspravom o načinu i ra­zlozima počinjenog samou­bojstva, djelomično rješava­ju i podsvjesno neke svoje probleme i dileme vezane uz vlastiti život. Pretjera­no zanimanje ponekad nas oslobađa „krivnje" za neka razmišljanja o vlastitom sa­moubojstvu.

Statistike su različite, ali ono što sada postaje češće i što je za nas zabrinjavaju­će su samoubojstva starijih osoba, jer više od 40 posto samoubojstava počine oso­be starije od 65 godina.

     Evo jedne priče. Gospo­đa Nada (tako ćemo je na­zvati) ostala je udovica, u mirovini je, ima veliku kuću i samo jednu kćerku, uda­nu, unuka i zeta, s kojima ne komunicira. Osamljena je. Uključila se u udrugu da može s prijateljima i susjedi­ma odlaziti na druženja, na izlete i ono što je najviše vo­ljela na druženja uz glazbu i ples. Pričala je često prijate­ljima o svojim problemima u komunikaciji s kćerkom,

o nesporazumima koji traju već godinama, o potajnom praćenju i promatranju unuka izdaleka, o trajnom nastojanju da s kćerkom uspostavi kontakt i da se pomire. Isto tako je često govorila o rješavanju pro­blema samoubojstvom.

     Rođaci su znali da je zbog psihičkih problema prije nekoliko godina odla­zila na psihijatrijske tretma­ne, ali je samovoljno pre­stala odlaziti prije otprilike dvije godine. Prijateljice i prijatelji, pa i mnogi susje­di i rođaci znali su za njenu suicidalnu ideju, tim više što je u posljednje vrijeme sve više o tome otvoreno govo­rila. Jedne subote u gradu je slučajno srela kćerku i po­kušala je s njom razgovarati, na što ju je ona ignorirala i otišla svojim putem. Iste je večeri otišla na druženje uz glazbu u svoju podružnicu poslušala pjesmu na koju je reagirala vrlo emotivno i otišla kući. Ujutro je zvala kolegicu na kavu koja nije imala vremena. Potom je popila solnu kiselinu, na­zvala hitnu pomoć, izašla na dvorište. Umrla je nakon par sati. Sprovod su organizirali rođaci.

     Glavni razlog ovog sa­moubojstva, a i većine sa­moubojstava starijih oso­ba je neslaganje s mlađim članovima obitelji. Zapra­vo je to nerazumijevanje mladih ljudi za probleme starih. Starost donosi veću emocionalnu osjetljivost i nesigurnost. Uloge su sada obrnute; mladi su tijekom djetinjstva i mladosti tražili podršku i razumijevanje od roditelja, a sada su pomalo obrnute uloge i stariji žele sigurnost i poštovanje svoje djece.

     Gospođa Nada nije imala više bliskih rođaka i nije mo­gla podnijeti odbacivanje

kćerke. Prijatelji nisu znali pročitati „pozive u pomoć" koje je slala. Potencijalni sa­moubojice često govore o samoubojstvu prijateljima i poznanicima čime zapravo šalju poruku „pomozite mi, ja mislim ozbiljno!" Možda je netko mogao utjecati i na ponašanje kćerke i na po­mirenje s majkom. I Nadi je trebalo savjetovati da u vezi s dugogodišnjom krizom u odnosima s kćerkom i svo­jom psihičkom labilnošću potraži ponovno pomoć psihologa ili psihijatra.

     Je li se doista htjela ubi­ti? Ne znam je li užasna bol od popijene kiseline djelo­vala ili je možda Nada želje­la pozivom Hitnoj pomoći doista spasiti život? Mora se priznati da je sigurno do smrti bila svjesna. Svojoj kćerki je poslala najstrašni­ju poruku, ali se bojim da ju ona nije razumjela.

     Strašna je to poruka i svi­ma nama upravo zbog ovog užasnog načina izvršenja. Ona je umirala pred nama, a mi to nismo pravovreme­no prepoznali i zaustavili je.

     Svakog čovjeka koji go­vori o suicidu treba shvatiti ozbiljno i treba mu pomo­ći. Treba razgovarati s njim osobno, s osobama koje izazivaju frustracije, ali i sa stručnim osobama, jer svat­ko od nas je potencijalni samoubojica, samo svi ne „iskoriste svoju priliku". Ali, i svatko je odgovoran za sa­moubojstvo čovjeka iz svo­ga okruženja.

     I, na kraju, zašto starije osobe sve više vrše samo­ubojstva? Jedan od razloga velik je međugeneracijski jaz, no stari su često i žrtve prijevara, ili pak naglo osi­romaše odlaskom u miro­vinu ili po smrti partnera. Neizlječive bolesti i tjelesna patnja također su česti ra­zlozi za samoubojstvo. No, do toga ne mora doći. Zau­stavite negativne misli.