UVODNA RIJEČ

Pilote, cepelin ti gori

Piše: Jasna A. Petrović

     Za razliku od njemačkog cepelina Hindenburga, hrvatski komercijalni putnički cepelin još uvijek lebdi i nije se još zapalio zbog sudara s nakupinom vodika, što bi dovelo do potpune eksplozije. Dakako da postoje razlike, jer od uku­pno stotinu članova posade i putnika poginulo ih je te davne 1937. godine čak 36-tero odnosno 36 posto.

     Hrvata u Hrvatskoj još uvijek živi oko 90 posto od onih koji su izbornim rezultatom prije tri godine ukrcani u Plenko- vićev cepelin. Padobranima su iskočili mladi koji sada žive di­ljem Europe, a sve veći broj starijih se samoubio ili preminuo poglavito od siromaštva i uneređenoga zdravstva.

     I umjesto da naš glavni pilot promisli kako ljude učiniti sretnima u njihovom domu, on im s jedne strane daje po­vlaštene karte za odlazak, a s druge povlaštene mirovine za ostanak. I cepelin dalje lijepo plovi.

     Pilot, zajedno s poslodavcima, plače na javnim skupovi­ma kako je premalo radnika, pa će ih sada uvoziti čak iz Fi­lipina, a umirovljenicima docira kako su, sram ih bilo, „otišli u mirovinu sa samo 30 godina radnog staža", pa zato imaju nisku mirovinu kakvu i zaslužuju. U Njemačkoj, tvrdi hrvatski pilot, u mirovinu se ide tek sa 38 godina staža. Pitamo Plen- kovića da li pozna Ivana Šalkovića iz sela Bukvika u Slavoniji? Eto čovjek dobio 460 eura mirovine, polovicu za tri godine rada u Njemačkoj, a polovicu za 30 godina rada u Hrvatskoj. Što se tu ima reći?!

     Hajdemo s pilotom na popravni ispit da nam ne sunovrati ovaj hrvatski cepelin! Prvo, netočno je da se u Hrvatskoj ide u mirovinu sa 30 godina staža, već, ako odbijemo one po po­vlaštenim propisima, u starosnu mirovinu se ide sa 34,2 godi­ne staža, što je približno europskom prosjeku od 35,9 posto (Eurostat). Netočno je da se u mirovinu ide s prosječno 60 godina, već se ide sa 62,6 godina. I, da ne bi ispalo da se sva­đamo za sitnice, što je godina sim, godina tam, naš pilot mora napraviti strategiju leta na temelju točnih podataka o broju i vrsti putnika, a onda i politike i mjere za konkretne ljude.

     Ako ćemo odokativno, finski se glavni pilot vozi na posao na biciklu, a hrvatski na stranački skup u Finsku vladinim avi­onom. Hrvatski nema pojma da mu je narod gladan i da 98 posto umirovljenika prima mirovine niže od prosječne plaće. I ne zna da su razvili snažnu hobističku aktivnost kolekcioni- ranja plastičnih boca ili misli da to ne spada u njegovu inte­resnu rubriku, dok se finski dnevno ispozdravlja sa stotinjak građana dok biciklira.

     I tako je to s letećim plovilima. Ovise o čvrstoći konstruk­cije, broju putnika i vještini pilota. I božjoj volji. U duhu blag­dana, Isuse, spasi svoje siromašne putnike hrvatskog cepeli- na, spasi one koji su ga izgradili, spasi one koji su ga obranili - radom, znojem, krvlju i suzama.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Zašto se ubijamo?

     Svakoga dana možemo u novinama, na por­talima ili „usmenom predajom" saznati, željeli mi to ili ne, o nekom no­vom samoubojstvu. Ljudi vole raspravljati o razlozima jednog takvog čina i često unose mnogo subjektivnih elemenata u objašnjavanje uzroka. Razbijaju glavu kako su te osobe trebale riješiti svoj problem, a da ne dođe do samoubojstva. Ponekad imam osjećaj da ljudi upra­vo raspravom o načinu i ra­zlozima počinjenog samou­bojstva, djelomično rješava­ju i podsvjesno neke svoje probleme i dileme vezane uz vlastiti život. Pretjera­no zanimanje ponekad nas oslobađa „krivnje" za neka razmišljanja o vlastitom sa­moubojstvu.

Statistike su različite, ali ono što sada postaje češće i što je za nas zabrinjavaju­će su samoubojstva starijih osoba, jer više od 40 posto samoubojstava počine oso­be starije od 65 godina.

     Evo jedne priče. Gospo­đa Nada (tako ćemo je na­zvati) ostala je udovica, u mirovini je, ima veliku kuću i samo jednu kćerku, uda­nu, unuka i zeta, s kojima ne komunicira. Osamljena je. Uključila se u udrugu da može s prijateljima i susjedi­ma odlaziti na druženja, na izlete i ono što je najviše vo­ljela na druženja uz glazbu i ples. Pričala je često prijate­ljima o svojim problemima u komunikaciji s kćerkom,

o nesporazumima koji traju već godinama, o potajnom praćenju i promatranju unuka izdaleka, o trajnom nastojanju da s kćerkom uspostavi kontakt i da se pomire. Isto tako je često govorila o rješavanju pro­blema samoubojstvom.

     Rođaci su znali da je zbog psihičkih problema prije nekoliko godina odla­zila na psihijatrijske tretma­ne, ali je samovoljno pre­stala odlaziti prije otprilike dvije godine. Prijateljice i prijatelji, pa i mnogi susje­di i rođaci znali su za njenu suicidalnu ideju, tim više što je u posljednje vrijeme sve više o tome otvoreno govo­rila. Jedne subote u gradu je slučajno srela kćerku i po­kušala je s njom razgovarati, na što ju je ona ignorirala i otišla svojim putem. Iste je večeri otišla na druženje uz glazbu u svoju podružnicu poslušala pjesmu na koju je reagirala vrlo emotivno i otišla kući. Ujutro je zvala kolegicu na kavu koja nije imala vremena. Potom je popila solnu kiselinu, na­zvala hitnu pomoć, izašla na dvorište. Umrla je nakon par sati. Sprovod su organizirali rođaci.

     Glavni razlog ovog sa­moubojstva, a i većine sa­moubojstava starijih oso­ba je neslaganje s mlađim članovima obitelji. Zapra­vo je to nerazumijevanje mladih ljudi za probleme starih. Starost donosi veću emocionalnu osjetljivost i nesigurnost. Uloge su sada obrnute; mladi su tijekom djetinjstva i mladosti tražili podršku i razumijevanje od roditelja, a sada su pomalo obrnute uloge i stariji žele sigurnost i poštovanje svoje djece.

     Gospođa Nada nije imala više bliskih rođaka i nije mo­gla podnijeti odbacivanje

kćerke. Prijatelji nisu znali pročitati „pozive u pomoć" koje je slala. Potencijalni sa­moubojice često govore o samoubojstvu prijateljima i poznanicima čime zapravo šalju poruku „pomozite mi, ja mislim ozbiljno!" Možda je netko mogao utjecati i na ponašanje kćerke i na po­mirenje s majkom. I Nadi je trebalo savjetovati da u vezi s dugogodišnjom krizom u odnosima s kćerkom i svo­jom psihičkom labilnošću potraži ponovno pomoć psihologa ili psihijatra.

     Je li se doista htjela ubi­ti? Ne znam je li užasna bol od popijene kiseline djelo­vala ili je možda Nada želje­la pozivom Hitnoj pomoći doista spasiti život? Mora se priznati da je sigurno do smrti bila svjesna. Svojoj kćerki je poslala najstrašni­ju poruku, ali se bojim da ju ona nije razumjela.

     Strašna je to poruka i svi­ma nama upravo zbog ovog užasnog načina izvršenja. Ona je umirala pred nama, a mi to nismo pravovreme­no prepoznali i zaustavili je.

     Svakog čovjeka koji go­vori o suicidu treba shvatiti ozbiljno i treba mu pomo­ći. Treba razgovarati s njim osobno, s osobama koje izazivaju frustracije, ali i sa stručnim osobama, jer svat­ko od nas je potencijalni samoubojica, samo svi ne „iskoriste svoju priliku". Ali, i svatko je odgovoran za sa­moubojstvo čovjeka iz svo­ga okruženja.

     I, na kraju, zašto starije osobe sve više vrše samo­ubojstva? Jedan od razloga velik je međugeneracijski jaz, no stari su često i žrtve prijevara, ili pak naglo osi­romaše odlaskom u miro­vinu ili po smrti partnera. Neizlječive bolesti i tjelesna patnja također su česti ra­zlozi za samoubojstvo. No, do toga ne mora doći. Zau­stavite negativne misli.