UVODNA RIJEČ

Tko je financirao Domovinski rat

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Čitamo ovih dana kako je Hrvatska dobila 500 novih multimilijunaša pa ih sada ukupno ima 11.900, što je 30 posto više nego prije deset godina. Riječ je o ljudima čije bogatstvo prelazi vrijednost od mili­jun dolara, skoro sedam milijuna kuna. A među njima ima nemalo ugled­nih političara, koji većinom nisu niti vidjeli ratnu liniju Domovinskog rata, a veći su domoljubi od svih nas umirovljenika. Tu se ne računaju godine domoljubnog staža, već godine stjecanja bogatstva brzinom svjetlosti.

     Sada je premašena i vizija prvog hrvatskog predsjednika Franje Tu­đmana koji je Hrvatsku kao zemlju sreće i blagostanja vidio u stvaranju dvije stotine bogatih obitelji. Ako je Tuđman u svojim davnim vizijama ipak mislio na one prave milijunaše-teškaše, odnosno ultramilijunaše, i tu je njegova vizija nadmašena jer Hrvata teških najmanje 10 milijuna dolara sada je više - čak 213.

     Zanimljivo je kojom brzinom raste broj ultramilijunaša, jer u Europi taj je porast u posljednjih deset godina 17 posto, a u Hrvatskoj čak 33 posto, dakle - dvostruko brže unatoč šepavom gospodarstvu i niskom BDP-u.

     Uostalom, ministar Lovro Kuščević ležerno je objavio recept kako do 44. godine života lako postati milijunaš, ako radiš kao student na štandu, zaposliš ženu, od navodne staje napraviš dvorac, od poljoprivrednog ze­mljišta građevinsko, od tuđih parcela bez nasljednika svoje, i sve slično. Prava sitnica! Ili kako je posve normalno da sin ministra Gorana Marića useljava „kao podstanar" u stan od 136m2 u luksuznoj zgradi u zagre­bačkoj Veslačkoj ulici, a slučajno je vlasnik tog stana firma kojoj je njegov otac bio direktor prije odlaska u politiku. Ili ministar Tolušić čiji „roštilj" ima oko 200 m2, a nije ga prijavio u imovinsku karticu.

     To su neki novi dečki. Oni nisu branili Hrvatsku u Domovinskom ratu; oni su se bogatili.

     Pa tko ju je obranio? E, sada slijedi umirovljenička matematika po­niženja. Kad je 1990. godine započinjao rat, udjel prosječne mirovine u prosječnoj neto plaći iznosio je 77,23 posto. Kad je rat završio, 1996. go­dine - 45,88 posto, a sada 2019. bijednih 37,7 posto. Koliko bi tek bilo da se nije vratio famozni dug umirovljenicima koji je „pokrala" vlada Nikice Valentića, a vratio im ga Ustavni sud? Oduzeto im je puno više, a vraćeno tek 11,5 milijardi kuna. To je novac kojim je financiran Domovinski rat, a financirali su ga hrvatski umirovljenici.

     Tko ne vjeruje nama, neka posluša riječi Andrije Hebranga, koji je svojedobno rekao: „U ime HDZ-a zahvaljujemo umirovljenicima što su u velikoj mjeri financirali Domovinski rat i na taj način pomogli isto kao branitelji na prvoj crti bojišnice." Objasnio je tako da Vlada nije otela novac umirovljenicima jer je htjela nepravdu, već je trebala organizirati obranu protiv agresije tada 5. Armije u Europi.

     No, zašto danas Hrvatska ima udjel prosječne mirovine u neto plaći od 37,7 posto, najniže od svih, prijateljskih i bivših neprijateljskih zemalja u okruženju? Zašto npr. Slovenija i Makedonija imaju taj udjel od čak šez­desetak posto, a Srbija i Crna   Gora pedesetak? Zato jer hrvatski umirov­ljenici nisu samo financirali obranu domovine, o čemu se šuti, već su fi­nancirali i rađanje hrvatskih multimilijunaša, o čemu se još manje govori.

     Bijedne hrvatske mirovine dotakle su dno. U Superhik državi sve je moguće, da se bogati bogate na siromašnima, a da siromašni šute.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

    

Kada prestajemo biti mame?

 

     Prošla je Nova godina, prošao je siječanj i „si­ječanjska    depresija". Trebalo je početi već rano karnevalsko raspoloženje i ludovanje, ali ipak to nije zahvatilo baš sve, pogotovo ne starije. Eto u psihološko savjetovalište stiže prva po­sjetiteljica koja je odlučila potražiti pomoć, ne za sebe, nego za svoga 40-godišnjeg sina koji se ni nakon uspješ­no završenog fakulteta i na­kon desetogodišnjeg uspješ­nog zaposlenja „izgubio u bespućima surove stvarno­sti". Iznenada, zbog možda, kao što kaže majka „pretje­ranog izgaranja na poslu", dao je otkaz i povukao se u sebe.      Po cijele je dane kod kuće, sjedi za kompjuterom i prividno traži posao, ali ne nalazi ništa što bi prihvatio. Ne želi prihvatiti pomoć i tako već nekoliko godina. Sada je ona odlučila vratiti ga u sadašnjost i privoliti ga da i sam shvati i prihvati svo­je probleme i krene u borbu prije svega sa samim sobom. Izbjeglištvo i rat je privreme­no potisnuo, ali sada je stigla „zakašnjela reakcija".

     Druga me iznenadila jedna volonterka, koja radi s teško oboljelim osobama, mama čija je kćer psihologi­nja nezaposlena. Majka sad traži „vezu" za posao svojoj kćerki. Traži zapravo nekoga tko bi je saslušao, da može „olakšati dušu" jer nije joj jasno da mladi nemaju mo­gućnost zaposliti se nakon završenog fakulteta. Boji se da i njena kćerka (kao mno­go drugih mladih) ne ode negdje daleko od nje, „u neku stranu, daleku zemlju".

     Prijateljica i suradnica ima sina koji već 10 godina bezuspješno traži posao, koji je poslao stotine molbi na natječaje za raznovrsne poslove (čak i za one za koje se traži niži stupanj obra­zovanja), koja je i sama kod bivših kolega tražila posao za svoga sina. Na dobar dio poslanih molbi nije dobio ni odgovor, a pogotovo nije če­sto pozivan na informativni razgovor.

Ima slučajeva kod kojih je problem mala plaća; npr. roditelji znaju da sin ili kćer ako imaju obitelj ne mogu zadovoljiti ni osnovne potre­be npr. s plaćom od 3.000 kn mjesečno i opet stari rodite­lji moraju biti na ispomoći u čuvanju unučadi, kuhanju za obitelj, a najgore su situaci­je, ako imaju mali stambeni prostor u kome žive i po tri generacije, a ponekad čak i četiri u sobi-dvije.

     S druge strane mnogo majki i poneki otac dođu potražiti savjet kako da sami u obitelji pokušaju ri­ješiti probleme koji nastaju u komunikaciji s odraslom djecom. Naime djeca tra­že materijalnu pomoć za kupovinu stana, za školova­nje svoje djece, traže diobu stečenih dobara roditelja jer, kako neki kažu, „ne mogu čekati da oni umru" tebi već sada željeli riješiti neke svoje „probleme" i potrebe. Istovremeno, djeca ne vrše samo pritisak na roditelje da podijele imovinu, nego su i vrlo česte, a ponekad i vrlo žestoke svađe među braćom i sestrama, jer su u pravilu i nekritični i pristrani i traže svatko za sebe više. U prvi plan stavljaju svoje potrebe, a ponekad i želje, a navode i svoje eventualne doprinose u pomoći bilo mlađoj braći ili roditeljima.    Svojim roditelji­ma „nabijaju" osjećaj krivnje ako žele sami zadržati npr. stan u kome žive jer drže da je „prevelik" za same rodite­lje. Još je gore kad mladi za­ključe da je najbolje samog roditelja smjestiti u dom bez obzira na zdravstveno stanje i želju da ostane živjeti u vla­stitom domu.

     Znam mnoge majke koje su nakon smrti supruga, imajući u vidu potrebe i želje

vlastite djece, podijelile imo­vinu na koju nije ni jedno di­jete imalo ozbiljniju primjed­bu. Problemi su počeli vrlo brzo nakon podjele, a osobi­to kad je dvoje ili više djece trebalo koristiti istu nekret­ninu npr. vikendicu problem je bio u vremenu korištenja, u razmještaju namještaja, o plaćanju režijskih i drugih troškova održavanja, o pro­storu za boravak majke. Maj­ka više nije formalni vlasnik, već samo traži mogućnost korištenja. No onda djeca počnu postavljati uvjete: da ljetuje s maloljetnom unu­čadi, da za njih kuha i pazi ih, što s obzirom na godine nije mogla pristati. Sada ide s umirovljenicima u organi­zirano ljetovanje. Djeca pak ljetuju u obiteljskoj vikendici i nisu zadovoljna podjelom, a ona se osjeća krivom.

     U pravilu savjetujem svim starijim osobama da uprav­ljaju sami vlastitim životom i imovinom dok mogu, ali naglašavam da postoje i po­sebnosti i iznimke. Upravo zbog nekih emocionalnih odnosa prema djeci o svojim se postupcima i odlukama uvijek treba posavjetovati sa stručnjacima - psihologom i pravnikom. I koliko god če­sto mislimo da nas mladi ne razumiju i da nas ne trebaju, ipak iskustvo govori da smo za svoju djecu bez obzira na njiihovu i našu dob uvijek njihovi roditelji. I uvijek im trebamo pomoći.

     Tako ćemo već sutra, moje kolegice koje volontira- ju pomažući strijim osobama na bezbroj različitih načina i ja, obavljati poslove u Sindi­katu umirovljenika, a onda ćemo odjuriti na nove zadat­ke kao mame, bake, svekrve, punice, prijateljice ili samo dobre susjede, pa i samo kao dobre osobe.

Uvjerena sam da ćemo dok živimo uvijek biti dobre mame... jer biti majka je po­slanje, a ne poziv ili posao.