UVODNA RIJEČ

Ne sprdajte se s nama

Piše: Jasna A. Petrović

     Facebook je postao jedan ogromni virtualni dom umirovlje­nika. Danas ima blizu dvije i pol milijarde aktivnih korisnika koji ga upale barem jednom mjesečno, a broj starijih od 55 godina ubrzano raste. Sindikat umirovljenika Hrvatske od 2015. godine vodi tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaš­tva starijih osoba, koja upravo ovih dana puni 15.000 pratitelja. Godine 2018. objavljene su 423 objave, sa 2,31 milijuna dosega. U prva dva i pol mjeseca 2019. godine broj starijih vjernih prati­telja se povećava i naša stranica postaje platforma glasnog pro­testa protiv narušavanja dostojanstva umirovljenika, ignoriranja masovnog siromašenja, protiv poniženja kopača kanti za smeće i kontejnera, protiv vlasti koje iskazuje tek bešćutnost i hladnoću iz svojih zamrznutih srca.

     Ljudi se koriste društvenim mrežama kako bi se zbližili, pove­zali sa starim poznanicima i sprijateljili s novim ljudima, odnosno održavali postojeće i stvarali nove društvene veze te kako bi po­dijelili i razmijenili razne informacije. No, u novije vrijeme sve je prepoznatljiviji trend interesnog okupljanja. Slično kao s našim Pokretom zbiva se i s portalima Mirovina.hr, Mojevrijeme.hr, Treća dob i sličnima, koji kritički propitkuju svoje pratitelje o temeljnim pitanjima stvarnosti koja se odnosi na treću dob.

     Društvene su mreže postale neizostavan element političke ko­munikacije, ali i kreacije; i to ne samo u uoči izbora, već kao svojevr­sni kontinuirani format za političko okupljanje i izražavanje.

     Kad bi pokondireni političari, kao i njihove obavještajne službe, s nešto više pozornosti čitali komentare na portalima i stranicama koje okupljaju starije „društvene igrače", otkrili bi kakva je njihova percepcija hrvatske političke scene i pojedinih političkih aktera, osobito onih iz redova vlasti. Na stotine stari­jih građana pod imenom i prezimenom, s vidljivim gađenjem i    neočekivano oštrim komentarima prepoznaju svoje pravo na optužbu vladajućih.

     „Ova vlast svakom svojom odlukom doprinosi sve većem ra­slojavanju hrvatskog društva. Pri tome sve više uzimaju za sebe, na račun budućih generacija, a na štetu tihe većine. To su shvatili mladi, obrazovani i sposobni, pa iseljavaju. Svojom sebičnom po­litikom doveli su nas da zaostajemo za zemljama koje su bile iza nas prije njihovog dolaska na vlast i do toga da nas danas ima manje od četiri milijuna", navodi ovih dana jedan umirovljenik te dodaje kako će uskoro na izborima moći iskazati svoju gorčinu.

     Umirovljenica iz Slavonije dodaje prijeteći: „Ne sprdajte se s nama!", jer ćemo znati uzvratiti. Ima nas 1,2 milijuna i trebat ćete naše glasove.

     I doista, dosta! Dosta gomila odbijenica za sve umirovljeničke zahtjeve, dosta usklađivanja mirovina od 20 kuna, dosta odlazaka u mirovinu nakon 40 godina radnog staža s jedva 2.000 kuna, do­sta pogodovanja povlaštenima, uvođenja nameta za starije voza­če, izgladnjivanja udovica koje kopaju po kontejnerima i skupljaju plastične boce, dosta marginalizacije i poniženja, dosta zanema­rivanja sijedih glava.

     Ili kao što kaže naša pratiteljica na Facebooku: „Ne sprdajte se s nama!"

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

    

Kada prestajemo biti mame?

 

     Prošla je Nova godina, prošao je siječanj i „si­ječanjska    depresija". Trebalo je početi već rano karnevalsko raspoloženje i ludovanje, ali ipak to nije zahvatilo baš sve, pogotovo ne starije. Eto u psihološko savjetovalište stiže prva po­sjetiteljica koja je odlučila potražiti pomoć, ne za sebe, nego za svoga 40-godišnjeg sina koji se ni nakon uspješ­no završenog fakulteta i na­kon desetogodišnjeg uspješ­nog zaposlenja „izgubio u bespućima surove stvarno­sti". Iznenada, zbog možda, kao što kaže majka „pretje­ranog izgaranja na poslu", dao je otkaz i povukao se u sebe.      Po cijele je dane kod kuće, sjedi za kompjuterom i prividno traži posao, ali ne nalazi ništa što bi prihvatio. Ne želi prihvatiti pomoć i tako već nekoliko godina. Sada je ona odlučila vratiti ga u sadašnjost i privoliti ga da i sam shvati i prihvati svo­je probleme i krene u borbu prije svega sa samim sobom. Izbjeglištvo i rat je privreme­no potisnuo, ali sada je stigla „zakašnjela reakcija".

     Druga me iznenadila jedna volonterka, koja radi s teško oboljelim osobama, mama čija je kćer psihologi­nja nezaposlena. Majka sad traži „vezu" za posao svojoj kćerki. Traži zapravo nekoga tko bi je saslušao, da može „olakšati dušu" jer nije joj jasno da mladi nemaju mo­gućnost zaposliti se nakon završenog fakulteta. Boji se da i njena kćerka (kao mno­go drugih mladih) ne ode negdje daleko od nje, „u neku stranu, daleku zemlju".

     Prijateljica i suradnica ima sina koji već 10 godina bezuspješno traži posao, koji je poslao stotine molbi na natječaje za raznovrsne poslove (čak i za one za koje se traži niži stupanj obra­zovanja), koja je i sama kod bivših kolega tražila posao za svoga sina. Na dobar dio poslanih molbi nije dobio ni odgovor, a pogotovo nije če­sto pozivan na informativni razgovor.

Ima slučajeva kod kojih je problem mala plaća; npr. roditelji znaju da sin ili kćer ako imaju obitelj ne mogu zadovoljiti ni osnovne potre­be npr. s plaćom od 3.000 kn mjesečno i opet stari rodite­lji moraju biti na ispomoći u čuvanju unučadi, kuhanju za obitelj, a najgore su situaci­je, ako imaju mali stambeni prostor u kome žive i po tri generacije, a ponekad čak i četiri u sobi-dvije.

     S druge strane mnogo majki i poneki otac dođu potražiti savjet kako da sami u obitelji pokušaju ri­ješiti probleme koji nastaju u komunikaciji s odraslom djecom. Naime djeca tra­že materijalnu pomoć za kupovinu stana, za školova­nje svoje djece, traže diobu stečenih dobara roditelja jer, kako neki kažu, „ne mogu čekati da oni umru" tebi već sada željeli riješiti neke svoje „probleme" i potrebe. Istovremeno, djeca ne vrše samo pritisak na roditelje da podijele imovinu, nego su i vrlo česte, a ponekad i vrlo žestoke svađe među braćom i sestrama, jer su u pravilu i nekritični i pristrani i traže svatko za sebe više. U prvi plan stavljaju svoje potrebe, a ponekad i želje, a navode i svoje eventualne doprinose u pomoći bilo mlađoj braći ili roditeljima.    Svojim roditelji­ma „nabijaju" osjećaj krivnje ako žele sami zadržati npr. stan u kome žive jer drže da je „prevelik" za same rodite­lje. Još je gore kad mladi za­ključe da je najbolje samog roditelja smjestiti u dom bez obzira na zdravstveno stanje i želju da ostane živjeti u vla­stitom domu.

     Znam mnoge majke koje su nakon smrti supruga, imajući u vidu potrebe i želje

vlastite djece, podijelile imo­vinu na koju nije ni jedno di­jete imalo ozbiljniju primjed­bu. Problemi su počeli vrlo brzo nakon podjele, a osobi­to kad je dvoje ili više djece trebalo koristiti istu nekret­ninu npr. vikendicu problem je bio u vremenu korištenja, u razmještaju namještaja, o plaćanju režijskih i drugih troškova održavanja, o pro­storu za boravak majke. Maj­ka više nije formalni vlasnik, već samo traži mogućnost korištenja. No onda djeca počnu postavljati uvjete: da ljetuje s maloljetnom unu­čadi, da za njih kuha i pazi ih, što s obzirom na godine nije mogla pristati. Sada ide s umirovljenicima u organi­zirano ljetovanje. Djeca pak ljetuju u obiteljskoj vikendici i nisu zadovoljna podjelom, a ona se osjeća krivom.

     U pravilu savjetujem svim starijim osobama da uprav­ljaju sami vlastitim životom i imovinom dok mogu, ali naglašavam da postoje i po­sebnosti i iznimke. Upravo zbog nekih emocionalnih odnosa prema djeci o svojim se postupcima i odlukama uvijek treba posavjetovati sa stručnjacima - psihologom i pravnikom. I koliko god če­sto mislimo da nas mladi ne razumiju i da nas ne trebaju, ipak iskustvo govori da smo za svoju djecu bez obzira na njiihovu i našu dob uvijek njihovi roditelji. I uvijek im trebamo pomoći.

     Tako ćemo već sutra, moje kolegice koje volontira- ju pomažući strijim osobama na bezbroj različitih načina i ja, obavljati poslove u Sindi­katu umirovljenika, a onda ćemo odjuriti na nove zadat­ke kao mame, bake, svekrve, punice, prijateljice ili samo dobre susjede, pa i samo kao dobre osobe.

Uvjerena sam da ćemo dok živimo uvijek biti dobre mame... jer biti majka je po­slanje, a ne poziv ili posao.