UVODNA RIJEČ

Tko je financirao Domovinski rat

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Čitamo ovih dana kako je Hrvatska dobila 500 novih multimilijunaša pa ih sada ukupno ima 11.900, što je 30 posto više nego prije deset godina. Riječ je o ljudima čije bogatstvo prelazi vrijednost od mili­jun dolara, skoro sedam milijuna kuna. A među njima ima nemalo ugled­nih političara, koji većinom nisu niti vidjeli ratnu liniju Domovinskog rata, a veći su domoljubi od svih nas umirovljenika. Tu se ne računaju godine domoljubnog staža, već godine stjecanja bogatstva brzinom svjetlosti.

     Sada je premašena i vizija prvog hrvatskog predsjednika Franje Tu­đmana koji je Hrvatsku kao zemlju sreće i blagostanja vidio u stvaranju dvije stotine bogatih obitelji. Ako je Tuđman u svojim davnim vizijama ipak mislio na one prave milijunaše-teškaše, odnosno ultramilijunaše, i tu je njegova vizija nadmašena jer Hrvata teških najmanje 10 milijuna dolara sada je više - čak 213.

     Zanimljivo je kojom brzinom raste broj ultramilijunaša, jer u Europi taj je porast u posljednjih deset godina 17 posto, a u Hrvatskoj čak 33 posto, dakle - dvostruko brže unatoč šepavom gospodarstvu i niskom BDP-u.

     Uostalom, ministar Lovro Kuščević ležerno je objavio recept kako do 44. godine života lako postati milijunaš, ako radiš kao student na štandu, zaposliš ženu, od navodne staje napraviš dvorac, od poljoprivrednog ze­mljišta građevinsko, od tuđih parcela bez nasljednika svoje, i sve slično. Prava sitnica! Ili kako je posve normalno da sin ministra Gorana Marića useljava „kao podstanar" u stan od 136m2 u luksuznoj zgradi u zagre­bačkoj Veslačkoj ulici, a slučajno je vlasnik tog stana firma kojoj je njegov otac bio direktor prije odlaska u politiku. Ili ministar Tolušić čiji „roštilj" ima oko 200 m2, a nije ga prijavio u imovinsku karticu.

     To su neki novi dečki. Oni nisu branili Hrvatsku u Domovinskom ratu; oni su se bogatili.

     Pa tko ju je obranio? E, sada slijedi umirovljenička matematika po­niženja. Kad je 1990. godine započinjao rat, udjel prosječne mirovine u prosječnoj neto plaći iznosio je 77,23 posto. Kad je rat završio, 1996. go­dine - 45,88 posto, a sada 2019. bijednih 37,7 posto. Koliko bi tek bilo da se nije vratio famozni dug umirovljenicima koji je „pokrala" vlada Nikice Valentića, a vratio im ga Ustavni sud? Oduzeto im je puno više, a vraćeno tek 11,5 milijardi kuna. To je novac kojim je financiran Domovinski rat, a financirali su ga hrvatski umirovljenici.

     Tko ne vjeruje nama, neka posluša riječi Andrije Hebranga, koji je svojedobno rekao: „U ime HDZ-a zahvaljujemo umirovljenicima što su u velikoj mjeri financirali Domovinski rat i na taj način pomogli isto kao branitelji na prvoj crti bojišnice." Objasnio je tako da Vlada nije otela novac umirovljenicima jer je htjela nepravdu, već je trebala organizirati obranu protiv agresije tada 5. Armije u Europi.

     No, zašto danas Hrvatska ima udjel prosječne mirovine u neto plaći od 37,7 posto, najniže od svih, prijateljskih i bivših neprijateljskih zemalja u okruženju? Zašto npr. Slovenija i Makedonija imaju taj udjel od čak šez­desetak posto, a Srbija i Crna   Gora pedesetak? Zato jer hrvatski umirov­ljenici nisu samo financirali obranu domovine, o čemu se šuti, već su fi­nancirali i rađanje hrvatskih multimilijunaša, o čemu se još manje govori.

     Bijedne hrvatske mirovine dotakle su dno. U Superhik državi sve je moguće, da se bogati bogate na siromašnima, a da siromašni šute.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Kako upravljati životom

 

     Evo nas opet na nekom početku, na početku nove godine. I ove smo, kao i svih ranijih godina, napravili obračun uspjeha i neuspjeha, radosti i tuga, gomilu propusta i poneki uspjeh. Obećali smo sami sebi da nećemo ponoviti ni jednu pogrešku. Duga je godina, s mnogo izazova i opasnosti, pa će sigurno opet biti i pogrešaka. Intere­santno je da smo za sve pro­puste opet nalazili opravda­nja na „svojoj strani" i da je za pogreške uvijek bio „kriv netko drugi", najčešće netko iz obitelji ili od prijatelja i po­znanika, ali i razni akviziteri i „prodavači usluga i predme­ta koji su potrebni za bolju kondiciju i zdravlje, a time i ljepši, sretniji i zdraviji osta­tak života". Opravdanja su bila najčešće „poslušao sam njihove savjete", „namjerno su me prevarili", „nisam mi­slio da imaju loše namjere" i tome slično.

     Tijekom protekle godine naslušala sam se puno priča o promašajima starijih oso­ba za koja su najvećim dije­lom bili sami krivi. Osobito je to bio problem kod osoba koje su uz probleme starenja bili i kronični bolesnici koji su često koristili, za obavlja­nje nekih poslova, bliske čla­nove obitelji ili prijatelje. Ve­lika većina, njih dvadesetak, iako nisu bili nepokretni, po­dizanje mirovine povjeravali su mlađim članovima obite­lji, koji su uglavnom svakoga mjeseca dio novca podizali i za vlastite potrebe. Desetak ih nije znalo provjeriti stanje tekućeg računa ili nije uop­će sumnjalo u poštenje, pri­mjerice, svoje kćeri ili sina. Kad je došlo do blokiranja računa ili u jednom sluča­ju i do ovrhe bilo je kasno, a onda su nastupile i svađe u obitelji. Na sreću nije bilo težih materijalnih posljedi­ca, jer se radilo o relativno niskim mirovinama pa su računi blokirani relativno rano. Ipak ostali su zategnu­ti odnosi u obitelji, a starije osobe su promijenile svoje ponašanje i odnos prema svojoj imovini. Od svih njih samo je jedan umirovljenik smješten u dom za starije osobe odlukom Centra za socijalnu skrb, jer je živio s nezaposlenim sinom i unu­kom, a u međuvremenu se i razbolio, pa nije mogao ostati živjeti u vlastitoj kući.

     Svaku stariju osobu uvi­jek nastojim uvjeriti da ne smije odustati od upravlja­nja vlastitim životom i življe­njem, jer starost nije bolest. Starenje je proces u čovje­kovu životu koji traje. I upra­vo je lijepo stariti svjesno i aktivno. I starenje mora pro­laziti po određenom progra­mu koji sami sačinimo kao i sva ostala razdoblja koja smo već uspješno apsolvira­li. Dok god je čovjek u mo­gućnosti upravljati svojom imovinom treba se tako i ponašati. Tako će sačuvati samopouzdanje i samopo- štovanje, a cijenit će ga više članovi obitelji i bit će bolje prihvaćen u krugu prijatelja i u društvenoj zajednici. Ni­kada ne smijemo svjesno, dok smo u mogućnosti, odustati od sebe i vlastitog života. Ne smijemo dopu­stiti da netko drugi njime upravlja i odlučuje umjesto nas samih. Ovakav stav po­nekad mladi proglašavaju neuračunljivost, pohlepom, nerazumijevanjem potreba mladih, pa čak i neuračunji- vošću starijih osoba. No to ne treba pokolebati starije, već ih treba poticati i psihič­ki osnaživati radom u grupa­ma da podignu svoj stupanj samosvijesti i upravljaju vla­stitim životom dokle god im to dopuštaju fizičke i umne sposobnosti.

     Isto vrijedi i za mnoge bolesne osobe bez obzira na godine starosti. Mnogo ljudi koji boluju od kronič­nih bolesti, recimo, dijabe­tičari, „visoko tlakaši", osobe s nizom rijetkih bolesti koje nisu u kategoriji invalidnih osoba, trebaju prije svega, da bi kvalitetno, samostalno živjeli, upravljati svojom bo­lešću, a ne da ona upravlja njima.

     Bolest treba „držati pod kontrolom" kako bismo mogli mi njome upravljati, kako bismo usprkos njenim učincima mogli slobodno živjeti, bolje reći treba se prilagoditi bolesti, ali ne dozvoliti da ona nas sputa­va već da se i ona prilagodi nama. Čovjek kad je bole­stan nikad nije sam uvijek je s njim i njegova bolest. Nikad ne smijemo dozvo­liti da nas sasvim obuzme i da nam mijenja raspolože­nja i stavove. Znam mnoge istinski sretne, teško bole­sne osobe koje su duhom i samouvjerenošću smanjile utjecaj bolesti na kvalitetu svakodnevnog života i pri­mjer su mnogima.

     Treba reći da upravljanje životom ili bolešću nije ni la­gano ni veselo, da ima uspo­na i padova, stanja sumnje u potrebu i cijenu odricanja, ali ako znamo krajnji cilj, a to je da živimo dostojanstveni­je i poštenije prije svega u odnosu prema sebi, ali i svo­joj obitelji.

     Starije osobe posebno ne smiju odustati od dosto­janstvenog kraja života. I ako ste ponekad u životu bili malodušni i napustili vlasti­te stavove i uvjerenja, na početku ove godine kreni­te (makar na opće čuđenje) opet ispočetka. Recite sami sebi „dok živim, životom ću sam upravljati, a obitelj i pri­jatelji su dobrodošli kao po­moć i poticaj da živim doista dostojanstveno i sretno. I ne samo to, živjet ću i za ostva­renje svoga sna, da većina starijih osoba živi dostojan­stvenije i bez straha za svoju budućnost."