UVODNA RIJEČ

Munchhausen iz našeg dvorišta

Jasna A. Petrović

     Ako netko ugledan poput resornog ministra voli pretjerivati, pa u jednom intervjuu, uvodnom izlaganju ili govoru, izrekne tri netoč­nosti, treba li to nazvati političkim pretjerivanjem ili laži? Ma, jasno, nitko nije imun na privlačnost laži, no ima ljudi koji lažu više od drugih. A prema istraživanju Sveučilišta u Kaliforniji otkrilo se kakav tip ljudi laže najviše. Jedan od zaključaka je da se lažima češće od ostalih koriste ma- nipulatori i ljudi skloni spletkarenju, što i ne čudi toliko, no to je ujedno i opis političkog radnog mjesta.

     Odgovor je vrlo jednostavan - laž ima funkciju zaštite slike o druš­tvu, o sebi samome ili s ciljem zaštite vlastite pozicije. Tako naš ministar Hieronymus Carl Friedrich von Munchhausen izgovori redovito kako u Hrvatskoj ima samo 19 posto umirovljenika koji su ostvarili „punu mirovi­nu". I kad ga pristojno prekinete i upozorite da u ovoj zemlji ni u jednom zakonu ne postoji takav zakonski pojam, on istim mirnim glasom nastavi kako ih samo 19 posto ima mirovine ostvarene nakon 40 godina radnog staža. Jeli to onda znak da je jest ili nije svjestan svoje laži koju redovito zloporabi? Negdje je najveći baron lažov čuo tu rečenicu i ugradio ju u svoj svakodnevni opis tragikomičnosti mirovinskog sustava u Hrvatskoj. Dakle, velika većina postojećih umirovljenika nije niti imala priliku raditi 40 godina, jer bi ih ranije zbog dobi otjerali u mirovinu. Laž prva. Bezbol­na? Nikako. Na njoj se temelji percepcija pohlepnih umirovljenika koji bez (dovoljno) rada tamane dobar dio javnog proračuna.

     Laž druga se nadovezuje na prvu. Takvi umirovljenici koji nisu dovolj­no radili i dovoljno uplatili u mirovinski sustav koštaju proračun dodatnih 17 milijardi kuna, povrh iznosa koji se skupi doprinosima. No, laž je lako dokumentirati istinom, jer od početnog iznosa se treba oduzeti šest mili­jardi tranzicijskog troška za drugi mirovinski stup, pa još šest milijardi za mirovine po posebnim propisima tj. povlaštene mirovine, i eto, jednim mahom ministarske lepeze žderodug se smanjio na samo kojih pet mili­jardi. Bezazlena laž? Ma nikako, jer na svojoj pogrešnoj razmahanoj laži ministar Munchhausen kreira politike i mjere. U kojima će kazniti pohle­pne, zar ne!

     U svakom slučaju, laž uvijek nanosi bol. Kad-tad ispliva na površinu i ujeda upravo onog koji je zabacio udicu. Tako bi bilo u pravoj bajci. No, evo treće laži, izgovorene u tridesetak mikrofona. „A sad mi nećete vje­rovati", naglašava ministar Pinokio, „Hrvatska je najdarežljivije zemlja u svijetu kad je riječ o mirovinama, jer dobijete čak 129 posto više nego što ste uložili za radnoga vijeka", veli i nos mu se ne produlji. Ministar nije pitao one koji znaju, već je povjerovao zato što mu se takva istina sviđa, a potpisuje ju ugledni OECD. Njegova istina znači da hrvatski umirovlje­nici imaju dovoljno, velikodušno i darežljivo, najviše na svijetu. Iako bi mu mozak i logika trebali reći da to nije tako, on dalje zbori svoj refren. Uvjerio je u to i cijelu Vladu, pa i premijera, kao da je on osobno zaslužan za sve naredane „istine" u dokaz svom napornom radu.

     U dječjoj bajci Carla Collodija dječaku Pinokiju zbog laganja je na­rastao nos, a u Strancu Alberta Camusa razmatra se nužnost laganja, jer isključivo govorenje istine može stajati i glave. I ministarskog položaja, valjda. Zato završavam s najbezbolnijom laži tipa „lijepa Vam je frizura, ministre", i dodajem: „ne, nos vam nije narastao". A ako i jest, to Vi sigurno nećete primijetiti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Kako upravljati životom

 

     Evo nas opet na nekom početku, na početku nove godine. I ove smo, kao i svih ranijih godina, napravili obračun uspjeha i neuspjeha, radosti i tuga, gomilu propusta i poneki uspjeh. Obećali smo sami sebi da nećemo ponoviti ni jednu pogrešku. Duga je godina, s mnogo izazova i opasnosti, pa će sigurno opet biti i pogrešaka. Intere­santno je da smo za sve pro­puste opet nalazili opravda­nja na „svojoj strani" i da je za pogreške uvijek bio „kriv netko drugi", najčešće netko iz obitelji ili od prijatelja i po­znanika, ali i razni akviziteri i „prodavači usluga i predme­ta koji su potrebni za bolju kondiciju i zdravlje, a time i ljepši, sretniji i zdraviji osta­tak života". Opravdanja su bila najčešće „poslušao sam njihove savjete", „namjerno su me prevarili", „nisam mi­slio da imaju loše namjere" i tome slično.

     Tijekom protekle godine naslušala sam se puno priča o promašajima starijih oso­ba za koja su najvećim dije­lom bili sami krivi. Osobito je to bio problem kod osoba koje su uz probleme starenja bili i kronični bolesnici koji su često koristili, za obavlja­nje nekih poslova, bliske čla­nove obitelji ili prijatelje. Ve­lika većina, njih dvadesetak, iako nisu bili nepokretni, po­dizanje mirovine povjeravali su mlađim članovima obite­lji, koji su uglavnom svakoga mjeseca dio novca podizali i za vlastite potrebe. Desetak ih nije znalo provjeriti stanje tekućeg računa ili nije uop­će sumnjalo u poštenje, pri­mjerice, svoje kćeri ili sina. Kad je došlo do blokiranja računa ili u jednom sluča­ju i do ovrhe bilo je kasno, a onda su nastupile i svađe u obitelji. Na sreću nije bilo težih materijalnih posljedi­ca, jer se radilo o relativno niskim mirovinama pa su računi blokirani relativno rano. Ipak ostali su zategnu­ti odnosi u obitelji, a starije osobe su promijenile svoje ponašanje i odnos prema svojoj imovini. Od svih njih samo je jedan umirovljenik smješten u dom za starije osobe odlukom Centra za socijalnu skrb, jer je živio s nezaposlenim sinom i unu­kom, a u međuvremenu se i razbolio, pa nije mogao ostati živjeti u vlastitoj kući.

     Svaku stariju osobu uvi­jek nastojim uvjeriti da ne smije odustati od upravlja­nja vlastitim životom i življe­njem, jer starost nije bolest. Starenje je proces u čovje­kovu životu koji traje. I upra­vo je lijepo stariti svjesno i aktivno. I starenje mora pro­laziti po određenom progra­mu koji sami sačinimo kao i sva ostala razdoblja koja smo već uspješno apsolvira­li. Dok god je čovjek u mo­gućnosti upravljati svojom imovinom treba se tako i ponašati. Tako će sačuvati samopouzdanje i samopo- štovanje, a cijenit će ga više članovi obitelji i bit će bolje prihvaćen u krugu prijatelja i u društvenoj zajednici. Ni­kada ne smijemo svjesno, dok smo u mogućnosti, odustati od sebe i vlastitog života. Ne smijemo dopu­stiti da netko drugi njime upravlja i odlučuje umjesto nas samih. Ovakav stav po­nekad mladi proglašavaju neuračunljivost, pohlepom, nerazumijevanjem potreba mladih, pa čak i neuračunji- vošću starijih osoba. No to ne treba pokolebati starije, već ih treba poticati i psihič­ki osnaživati radom u grupa­ma da podignu svoj stupanj samosvijesti i upravljaju vla­stitim životom dokle god im to dopuštaju fizičke i umne sposobnosti.

     Isto vrijedi i za mnoge bolesne osobe bez obzira na godine starosti. Mnogo ljudi koji boluju od kronič­nih bolesti, recimo, dijabe­tičari, „visoko tlakaši", osobe s nizom rijetkih bolesti koje nisu u kategoriji invalidnih osoba, trebaju prije svega, da bi kvalitetno, samostalno živjeli, upravljati svojom bo­lešću, a ne da ona upravlja njima.

     Bolest treba „držati pod kontrolom" kako bismo mogli mi njome upravljati, kako bismo usprkos njenim učincima mogli slobodno živjeti, bolje reći treba se prilagoditi bolesti, ali ne dozvoliti da ona nas sputa­va već da se i ona prilagodi nama. Čovjek kad je bole­stan nikad nije sam uvijek je s njim i njegova bolest. Nikad ne smijemo dozvo­liti da nas sasvim obuzme i da nam mijenja raspolože­nja i stavove. Znam mnoge istinski sretne, teško bole­sne osobe koje su duhom i samouvjerenošću smanjile utjecaj bolesti na kvalitetu svakodnevnog života i pri­mjer su mnogima.

     Treba reći da upravljanje životom ili bolešću nije ni la­gano ni veselo, da ima uspo­na i padova, stanja sumnje u potrebu i cijenu odricanja, ali ako znamo krajnji cilj, a to je da živimo dostojanstveni­je i poštenije prije svega u odnosu prema sebi, ali i svo­joj obitelji.

     Starije osobe posebno ne smiju odustati od dosto­janstvenog kraja života. I ako ste ponekad u životu bili malodušni i napustili vlasti­te stavove i uvjerenja, na početku ove godine kreni­te (makar na opće čuđenje) opet ispočetka. Recite sami sebi „dok živim, životom ću sam upravljati, a obitelj i pri­jatelji su dobrodošli kao po­moć i poticaj da živim doista dostojanstveno i sretno. I ne samo to, živjet ću i za ostva­renje svoga sna, da većina starijih osoba živi dostojan­stvenije i bez straha za svoju budućnost."