UVODNA RIJEČ

Ne sprdajte se s nama

Piše: Jasna A. Petrović

     Facebook je postao jedan ogromni virtualni dom umirovlje­nika. Danas ima blizu dvije i pol milijarde aktivnih korisnika koji ga upale barem jednom mjesečno, a broj starijih od 55 godina ubrzano raste. Sindikat umirovljenika Hrvatske od 2015. godine vodi tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaš­tva starijih osoba, koja upravo ovih dana puni 15.000 pratitelja. Godine 2018. objavljene su 423 objave, sa 2,31 milijuna dosega. U prva dva i pol mjeseca 2019. godine broj starijih vjernih prati­telja se povećava i naša stranica postaje platforma glasnog pro­testa protiv narušavanja dostojanstva umirovljenika, ignoriranja masovnog siromašenja, protiv poniženja kopača kanti za smeće i kontejnera, protiv vlasti koje iskazuje tek bešćutnost i hladnoću iz svojih zamrznutih srca.

     Ljudi se koriste društvenim mrežama kako bi se zbližili, pove­zali sa starim poznanicima i sprijateljili s novim ljudima, odnosno održavali postojeće i stvarali nove društvene veze te kako bi po­dijelili i razmijenili razne informacije. No, u novije vrijeme sve je prepoznatljiviji trend interesnog okupljanja. Slično kao s našim Pokretom zbiva se i s portalima Mirovina.hr, Mojevrijeme.hr, Treća dob i sličnima, koji kritički propitkuju svoje pratitelje o temeljnim pitanjima stvarnosti koja se odnosi na treću dob.

     Društvene su mreže postale neizostavan element političke ko­munikacije, ali i kreacije; i to ne samo u uoči izbora, već kao svojevr­sni kontinuirani format za političko okupljanje i izražavanje.

     Kad bi pokondireni političari, kao i njihove obavještajne službe, s nešto više pozornosti čitali komentare na portalima i stranicama koje okupljaju starije „društvene igrače", otkrili bi kakva je njihova percepcija hrvatske političke scene i pojedinih političkih aktera, osobito onih iz redova vlasti. Na stotine stari­jih građana pod imenom i prezimenom, s vidljivim gađenjem i    neočekivano oštrim komentarima prepoznaju svoje pravo na optužbu vladajućih.

     „Ova vlast svakom svojom odlukom doprinosi sve većem ra­slojavanju hrvatskog društva. Pri tome sve više uzimaju za sebe, na račun budućih generacija, a na štetu tihe većine. To su shvatili mladi, obrazovani i sposobni, pa iseljavaju. Svojom sebičnom po­litikom doveli su nas da zaostajemo za zemljama koje su bile iza nas prije njihovog dolaska na vlast i do toga da nas danas ima manje od četiri milijuna", navodi ovih dana jedan umirovljenik te dodaje kako će uskoro na izborima moći iskazati svoju gorčinu.

     Umirovljenica iz Slavonije dodaje prijeteći: „Ne sprdajte se s nama!", jer ćemo znati uzvratiti. Ima nas 1,2 milijuna i trebat ćete naše glasove.

     I doista, dosta! Dosta gomila odbijenica za sve umirovljeničke zahtjeve, dosta usklađivanja mirovina od 20 kuna, dosta odlazaka u mirovinu nakon 40 godina radnog staža s jedva 2.000 kuna, do­sta pogodovanja povlaštenima, uvođenja nameta za starije voza­če, izgladnjivanja udovica koje kopaju po kontejnerima i skupljaju plastične boce, dosta marginalizacije i poniženja, dosta zanema­rivanja sijedih glava.

     Ili kao što kaže naša pratiteljica na Facebooku: „Ne sprdajte se s nama!"

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Kako upravljati životom

 

     Evo nas opet na nekom početku, na početku nove godine. I ove smo, kao i svih ranijih godina, napravili obračun uspjeha i neuspjeha, radosti i tuga, gomilu propusta i poneki uspjeh. Obećali smo sami sebi da nećemo ponoviti ni jednu pogrešku. Duga je godina, s mnogo izazova i opasnosti, pa će sigurno opet biti i pogrešaka. Intere­santno je da smo za sve pro­puste opet nalazili opravda­nja na „svojoj strani" i da je za pogreške uvijek bio „kriv netko drugi", najčešće netko iz obitelji ili od prijatelja i po­znanika, ali i razni akviziteri i „prodavači usluga i predme­ta koji su potrebni za bolju kondiciju i zdravlje, a time i ljepši, sretniji i zdraviji osta­tak života". Opravdanja su bila najčešće „poslušao sam njihove savjete", „namjerno su me prevarili", „nisam mi­slio da imaju loše namjere" i tome slično.

     Tijekom protekle godine naslušala sam se puno priča o promašajima starijih oso­ba za koja su najvećim dije­lom bili sami krivi. Osobito je to bio problem kod osoba koje su uz probleme starenja bili i kronični bolesnici koji su često koristili, za obavlja­nje nekih poslova, bliske čla­nove obitelji ili prijatelje. Ve­lika većina, njih dvadesetak, iako nisu bili nepokretni, po­dizanje mirovine povjeravali su mlađim članovima obite­lji, koji su uglavnom svakoga mjeseca dio novca podizali i za vlastite potrebe. Desetak ih nije znalo provjeriti stanje tekućeg računa ili nije uop­će sumnjalo u poštenje, pri­mjerice, svoje kćeri ili sina. Kad je došlo do blokiranja računa ili u jednom sluča­ju i do ovrhe bilo je kasno, a onda su nastupile i svađe u obitelji. Na sreću nije bilo težih materijalnih posljedi­ca, jer se radilo o relativno niskim mirovinama pa su računi blokirani relativno rano. Ipak ostali su zategnu­ti odnosi u obitelji, a starije osobe su promijenile svoje ponašanje i odnos prema svojoj imovini. Od svih njih samo je jedan umirovljenik smješten u dom za starije osobe odlukom Centra za socijalnu skrb, jer je živio s nezaposlenim sinom i unu­kom, a u međuvremenu se i razbolio, pa nije mogao ostati živjeti u vlastitoj kući.

     Svaku stariju osobu uvi­jek nastojim uvjeriti da ne smije odustati od upravlja­nja vlastitim životom i življe­njem, jer starost nije bolest. Starenje je proces u čovje­kovu životu koji traje. I upra­vo je lijepo stariti svjesno i aktivno. I starenje mora pro­laziti po određenom progra­mu koji sami sačinimo kao i sva ostala razdoblja koja smo već uspješno apsolvira­li. Dok god je čovjek u mo­gućnosti upravljati svojom imovinom treba se tako i ponašati. Tako će sačuvati samopouzdanje i samopo- štovanje, a cijenit će ga više članovi obitelji i bit će bolje prihvaćen u krugu prijatelja i u društvenoj zajednici. Ni­kada ne smijemo svjesno, dok smo u mogućnosti, odustati od sebe i vlastitog života. Ne smijemo dopu­stiti da netko drugi njime upravlja i odlučuje umjesto nas samih. Ovakav stav po­nekad mladi proglašavaju neuračunljivost, pohlepom, nerazumijevanjem potreba mladih, pa čak i neuračunji- vošću starijih osoba. No to ne treba pokolebati starije, već ih treba poticati i psihič­ki osnaživati radom u grupa­ma da podignu svoj stupanj samosvijesti i upravljaju vla­stitim životom dokle god im to dopuštaju fizičke i umne sposobnosti.

     Isto vrijedi i za mnoge bolesne osobe bez obzira na godine starosti. Mnogo ljudi koji boluju od kronič­nih bolesti, recimo, dijabe­tičari, „visoko tlakaši", osobe s nizom rijetkih bolesti koje nisu u kategoriji invalidnih osoba, trebaju prije svega, da bi kvalitetno, samostalno živjeli, upravljati svojom bo­lešću, a ne da ona upravlja njima.

     Bolest treba „držati pod kontrolom" kako bismo mogli mi njome upravljati, kako bismo usprkos njenim učincima mogli slobodno živjeti, bolje reći treba se prilagoditi bolesti, ali ne dozvoliti da ona nas sputa­va već da se i ona prilagodi nama. Čovjek kad je bole­stan nikad nije sam uvijek je s njim i njegova bolest. Nikad ne smijemo dozvo­liti da nas sasvim obuzme i da nam mijenja raspolože­nja i stavove. Znam mnoge istinski sretne, teško bole­sne osobe koje su duhom i samouvjerenošću smanjile utjecaj bolesti na kvalitetu svakodnevnog života i pri­mjer su mnogima.

     Treba reći da upravljanje životom ili bolešću nije ni la­gano ni veselo, da ima uspo­na i padova, stanja sumnje u potrebu i cijenu odricanja, ali ako znamo krajnji cilj, a to je da živimo dostojanstveni­je i poštenije prije svega u odnosu prema sebi, ali i svo­joj obitelji.

     Starije osobe posebno ne smiju odustati od dosto­janstvenog kraja života. I ako ste ponekad u životu bili malodušni i napustili vlasti­te stavove i uvjerenja, na početku ove godine kreni­te (makar na opće čuđenje) opet ispočetka. Recite sami sebi „dok živim, životom ću sam upravljati, a obitelj i pri­jatelji su dobrodošli kao po­moć i poticaj da živim doista dostojanstveno i sretno. I ne samo to, živjet ću i za ostva­renje svoga sna, da većina starijih osoba živi dostojan­stvenije i bez straha za svoju budućnost."