UVODNA RIJEČ

Tko je financirao Domovinski rat

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Čitamo ovih dana kako je Hrvatska dobila 500 novih multimilijunaša pa ih sada ukupno ima 11.900, što je 30 posto više nego prije deset godina. Riječ je o ljudima čije bogatstvo prelazi vrijednost od mili­jun dolara, skoro sedam milijuna kuna. A među njima ima nemalo ugled­nih političara, koji većinom nisu niti vidjeli ratnu liniju Domovinskog rata, a veći su domoljubi od svih nas umirovljenika. Tu se ne računaju godine domoljubnog staža, već godine stjecanja bogatstva brzinom svjetlosti.

     Sada je premašena i vizija prvog hrvatskog predsjednika Franje Tu­đmana koji je Hrvatsku kao zemlju sreće i blagostanja vidio u stvaranju dvije stotine bogatih obitelji. Ako je Tuđman u svojim davnim vizijama ipak mislio na one prave milijunaše-teškaše, odnosno ultramilijunaše, i tu je njegova vizija nadmašena jer Hrvata teških najmanje 10 milijuna dolara sada je više - čak 213.

     Zanimljivo je kojom brzinom raste broj ultramilijunaša, jer u Europi taj je porast u posljednjih deset godina 17 posto, a u Hrvatskoj čak 33 posto, dakle - dvostruko brže unatoč šepavom gospodarstvu i niskom BDP-u.

     Uostalom, ministar Lovro Kuščević ležerno je objavio recept kako do 44. godine života lako postati milijunaš, ako radiš kao student na štandu, zaposliš ženu, od navodne staje napraviš dvorac, od poljoprivrednog ze­mljišta građevinsko, od tuđih parcela bez nasljednika svoje, i sve slično. Prava sitnica! Ili kako je posve normalno da sin ministra Gorana Marića useljava „kao podstanar" u stan od 136m2 u luksuznoj zgradi u zagre­bačkoj Veslačkoj ulici, a slučajno je vlasnik tog stana firma kojoj je njegov otac bio direktor prije odlaska u politiku. Ili ministar Tolušić čiji „roštilj" ima oko 200 m2, a nije ga prijavio u imovinsku karticu.

     To su neki novi dečki. Oni nisu branili Hrvatsku u Domovinskom ratu; oni su se bogatili.

     Pa tko ju je obranio? E, sada slijedi umirovljenička matematika po­niženja. Kad je 1990. godine započinjao rat, udjel prosječne mirovine u prosječnoj neto plaći iznosio je 77,23 posto. Kad je rat završio, 1996. go­dine - 45,88 posto, a sada 2019. bijednih 37,7 posto. Koliko bi tek bilo da se nije vratio famozni dug umirovljenicima koji je „pokrala" vlada Nikice Valentića, a vratio im ga Ustavni sud? Oduzeto im je puno više, a vraćeno tek 11,5 milijardi kuna. To je novac kojim je financiran Domovinski rat, a financirali su ga hrvatski umirovljenici.

     Tko ne vjeruje nama, neka posluša riječi Andrije Hebranga, koji je svojedobno rekao: „U ime HDZ-a zahvaljujemo umirovljenicima što su u velikoj mjeri financirali Domovinski rat i na taj način pomogli isto kao branitelji na prvoj crti bojišnice." Objasnio je tako da Vlada nije otela novac umirovljenicima jer je htjela nepravdu, već je trebala organizirati obranu protiv agresije tada 5. Armije u Europi.

     No, zašto danas Hrvatska ima udjel prosječne mirovine u neto plaći od 37,7 posto, najniže od svih, prijateljskih i bivših neprijateljskih zemalja u okruženju? Zašto npr. Slovenija i Makedonija imaju taj udjel od čak šez­desetak posto, a Srbija i Crna   Gora pedesetak? Zato jer hrvatski umirov­ljenici nisu samo financirali obranu domovine, o čemu se šuti, već su fi­nancirali i rađanje hrvatskih multimilijunaša, o čemu se još manje govori.

     Bijedne hrvatske mirovine dotakle su dno. U Superhik državi sve je moguće, da se bogati bogate na siromašnima, a da siromašni šute.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Za idući prosvjed pridružite se hrabroj gomilici, da postanemo gomila

 

     Bio je prosvjed umirov­ljenika na Trgu bana Josipa Jelačića prije dva mjeseca, ali odjeci još traju... Priča mi moja surad­nica da je čekajući dolazak zakašnjelog vlaka na zagre­bačkoj željezničkoj postaji zapazila kako je po kantama za smeće jedna starija žena tražila i sakupljala plastične boce. Naravno, započele su razgovor. Gospođa Mira (83) je već dugo u prijevremenoj mirovini koja iznosi oko 2.050,00 kuna, taman malo niže od prosječne, ali ima i ovrhu od 300 kuna za telefon. Krajem 80-ih nje­zino je poduzeće „otišlo" u stečaj, a ona u prijevreme­nu mirovinu. Nije imala ni dovoljno staža, niti godina starosti pa je mirovina bila mala. Mislila je - „bolje išta, nego ništa" i vjerovala da će doći ljepši dani kad rat završi. Kaže da iz dana u dan sve teže plaća režije i zadovoljava svoje skromne potrebe.

     Boce skuplja tek mjesec i pol i to sada za plaćanje struje. Kako bi se motivi­rala, svaki dan pred očima ima neki konkretan račun ili dug. Na pitanje da li zna da su umirovljenici organizirali prosvjed i tražili povećanje mirovina za velik broj onih koji, kao ona imaju mirovi­nu ispod granice siromaš­tva. Potvrdno je odgovorila, ali ona u prosvjedu nije su­djelovala, a neće ni u ne­kom sljedećem. Zna, da oni s visokim plaćama ne razu­miju kako se živi sa 1.700 kuna cijeli mjesec, ali je ko­legicu upitala što se promi­jenilo nakon tog prosvjeda. Njen je odgovor - ništa. Do sada baš ništa.

I ja se sjetih reakcije moga uvaženog kolege profesora s troje djece i nezaposlenom suprugom koji se s profesorske plaće i dječjeg doplatka iznena­da „vinuo" u političke sfere s čak 4 - 5 puta većim pri­manjima. Na jednom sa­stanku je začuđeno upitao dojučerašnjeg kolegu „kako zaboga živiš s tako niskim primanjima". Svi prisutni su se začuđeno pogledali i suzdržali od komentara. Bilo bi smiješno, da nije tužno. Kako se čovjek brzo prilago­di i na bolje, ali i na lošije.

     Ili druga reakcija. Aktivi­sti SUH-a kupuju ovih dana prigodne pakete za prazni­ke potrebitima te obilazeći bolesne upitaju ih što im je najpotrebnije i iznenade se. Evo samo nekih „želja": najjeftinije ribice u konzer­vi, kukuruzno brašno, kon­zerve graha, najjeftinije de­terdžente itd., ali sve prila­gođeno „njihovoj kupovnoj moći". Potiskuju vlastite že­lje za nečim boljim i kvalitet­nijim. Negiraju i mogućnost da to postignu. Ne usude se da ih ne proglase nerealnim i nekritičnim, bahatima i prezahtjevnima.

     Ove smo godine dobi­li sredstva za organizaciju izleta pa smo, uz prijevoz, platili i ručak u restoranu da većina umirovljenika ne mora nositi „suhi" obrok. I pazimo da u projekte koji uključuju radionice i preda­vanja uključimo prigodne obroke.   Pokušavamo barem na tren vratiti ponekima dostojanstvo življenja u sta­rosti.   Pokušavamo ljudima vratiti povjerenje u vlastite sposobnosti i mogućnosti, osjećaj da se sami mogu izboriti za vlastito dostojan­stvo. Moramo starijim oso­bama podići samosvijest.

     Možda je vrijeme da spo­znamo „zašto guramo gla­vu u pijesak?", što je naslov nove knjige psihologinje Mirjane Krizmanić. Pa evo, pokušat ću objasniti zašto doista ne želimo priznati neke svoje slabosti i nemo­gućnosti. Prije svega, mi se želimo zaštititi od neugode zbog neuspjeha. To je u ne­kim psihološkim teorijama zapravo mehanizam samo­obrane od neugodnosti ili svjesnog nanošenja boli. Često nam se u životu čini da je bolje nešto ne mijenja­ti i ne činiti nego, zbog po­kušaja promjene, doživjeti neuspjeh. Odlučujemo se na već isprobane oblike po­našanja i na stvorene slike sebi i svojim mogućnosti­ma. Zapravo obmanjujemo sebe i druge.

I tako, štiteći sebe od ne­kih trauma, od neuspjeha, godinama obmanjujemo i sebe i druge. Kakav je pra­vi život koji živimo znamo samo mi. Ponekad kažemo sami sebi - „to nisam ja". Kad bi ljudi znali što sam sve proživjela, neki bi me više voljeli, neki bi me prezi­rali, neki možda čak i mrzili. Zato, za početak, napravite „sastanak sa samim sobom" i to riješite vi i vaše drugo ja (alter ego). Ako ne uspijete, pokušajte s prijateljem, a u krajnjem slučaju s psiholo­gom ili psihijatrom.

     Ipak svi smo vrijedni bo­ljeg života, svi bez obzira na vlastite sposobnosti. No, kad udružimo snage i spo­sobnosti, mnogo smo jači. To vrijedi i za prosvjed. Po­jedinac umirovljenik rijetko može nešto učiniti za sebe sama, a još manje za više ljudi. Mnogo ljudi može uči­niti mnogo za sve zajedno, ali i za svakoga pojedinca ponaosob.

     Za idući prosvjed pri­družite se hrabroj gomili­ci, da postanemo gomila.

     I nakon prosvjeda pro­svjed. Sretna vam Nova 2018!