UVODNA RIJEČ

Pilote, cepelin ti gori

Piše: Jasna A. Petrović

     Za razliku od njemačkog cepelina Hindenburga, hrvatski komercijalni putnički cepelin još uvijek lebdi i nije se još zapalio zbog sudara s nakupinom vodika, što bi dovelo do potpune eksplozije. Dakako da postoje razlike, jer od uku­pno stotinu članova posade i putnika poginulo ih je te davne 1937. godine čak 36-tero odnosno 36 posto.

     Hrvata u Hrvatskoj još uvijek živi oko 90 posto od onih koji su izbornim rezultatom prije tri godine ukrcani u Plenko- vićev cepelin. Padobranima su iskočili mladi koji sada žive di­ljem Europe, a sve veći broj starijih se samoubio ili preminuo poglavito od siromaštva i uneređenoga zdravstva.

     I umjesto da naš glavni pilot promisli kako ljude učiniti sretnima u njihovom domu, on im s jedne strane daje po­vlaštene karte za odlazak, a s druge povlaštene mirovine za ostanak. I cepelin dalje lijepo plovi.

     Pilot, zajedno s poslodavcima, plače na javnim skupovi­ma kako je premalo radnika, pa će ih sada uvoziti čak iz Fi­lipina, a umirovljenicima docira kako su, sram ih bilo, „otišli u mirovinu sa samo 30 godina radnog staža", pa zato imaju nisku mirovinu kakvu i zaslužuju. U Njemačkoj, tvrdi hrvatski pilot, u mirovinu se ide tek sa 38 godina staža. Pitamo Plen- kovića da li pozna Ivana Šalkovića iz sela Bukvika u Slavoniji? Eto čovjek dobio 460 eura mirovine, polovicu za tri godine rada u Njemačkoj, a polovicu za 30 godina rada u Hrvatskoj. Što se tu ima reći?!

     Hajdemo s pilotom na popravni ispit da nam ne sunovrati ovaj hrvatski cepelin! Prvo, netočno je da se u Hrvatskoj ide u mirovinu sa 30 godina staža, već, ako odbijemo one po po­vlaštenim propisima, u starosnu mirovinu se ide sa 34,2 godi­ne staža, što je približno europskom prosjeku od 35,9 posto (Eurostat). Netočno je da se u mirovinu ide s prosječno 60 godina, već se ide sa 62,6 godina. I, da ne bi ispalo da se sva­đamo za sitnice, što je godina sim, godina tam, naš pilot mora napraviti strategiju leta na temelju točnih podataka o broju i vrsti putnika, a onda i politike i mjere za konkretne ljude.

     Ako ćemo odokativno, finski se glavni pilot vozi na posao na biciklu, a hrvatski na stranački skup u Finsku vladinim avi­onom. Hrvatski nema pojma da mu je narod gladan i da 98 posto umirovljenika prima mirovine niže od prosječne plaće. I ne zna da su razvili snažnu hobističku aktivnost kolekcioni- ranja plastičnih boca ili misli da to ne spada u njegovu inte­resnu rubriku, dok se finski dnevno ispozdravlja sa stotinjak građana dok biciklira.

     I tako je to s letećim plovilima. Ovise o čvrstoći konstruk­cije, broju putnika i vještini pilota. I božjoj volji. U duhu blag­dana, Isuse, spasi svoje siromašne putnike hrvatskog cepeli- na, spasi one koji su ga izgradili, spasi one koji su ga obranili - radom, znojem, krvlju i suzama.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Za idući prosvjed pridružite se hrabroj gomilici, da postanemo gomila

 

     Bio je prosvjed umirov­ljenika na Trgu bana Josipa Jelačića prije dva mjeseca, ali odjeci još traju... Priča mi moja surad­nica da je čekajući dolazak zakašnjelog vlaka na zagre­bačkoj željezničkoj postaji zapazila kako je po kantama za smeće jedna starija žena tražila i sakupljala plastične boce. Naravno, započele su razgovor. Gospođa Mira (83) je već dugo u prijevremenoj mirovini koja iznosi oko 2.050,00 kuna, taman malo niže od prosječne, ali ima i ovrhu od 300 kuna za telefon. Krajem 80-ih nje­zino je poduzeće „otišlo" u stečaj, a ona u prijevreme­nu mirovinu. Nije imala ni dovoljno staža, niti godina starosti pa je mirovina bila mala. Mislila je - „bolje išta, nego ništa" i vjerovala da će doći ljepši dani kad rat završi. Kaže da iz dana u dan sve teže plaća režije i zadovoljava svoje skromne potrebe.

     Boce skuplja tek mjesec i pol i to sada za plaćanje struje. Kako bi se motivi­rala, svaki dan pred očima ima neki konkretan račun ili dug. Na pitanje da li zna da su umirovljenici organizirali prosvjed i tražili povećanje mirovina za velik broj onih koji, kao ona imaju mirovi­nu ispod granice siromaš­tva. Potvrdno je odgovorila, ali ona u prosvjedu nije su­djelovala, a neće ni u ne­kom sljedećem. Zna, da oni s visokim plaćama ne razu­miju kako se živi sa 1.700 kuna cijeli mjesec, ali je ko­legicu upitala što se promi­jenilo nakon tog prosvjeda. Njen je odgovor - ništa. Do sada baš ništa.

I ja se sjetih reakcije moga uvaženog kolege profesora s troje djece i nezaposlenom suprugom koji se s profesorske plaće i dječjeg doplatka iznena­da „vinuo" u političke sfere s čak 4 - 5 puta većim pri­manjima. Na jednom sa­stanku je začuđeno upitao dojučerašnjeg kolegu „kako zaboga živiš s tako niskim primanjima". Svi prisutni su se začuđeno pogledali i suzdržali od komentara. Bilo bi smiješno, da nije tužno. Kako se čovjek brzo prilago­di i na bolje, ali i na lošije.

     Ili druga reakcija. Aktivi­sti SUH-a kupuju ovih dana prigodne pakete za prazni­ke potrebitima te obilazeći bolesne upitaju ih što im je najpotrebnije i iznenade se. Evo samo nekih „želja": najjeftinije ribice u konzer­vi, kukuruzno brašno, kon­zerve graha, najjeftinije de­terdžente itd., ali sve prila­gođeno „njihovoj kupovnoj moći". Potiskuju vlastite že­lje za nečim boljim i kvalitet­nijim. Negiraju i mogućnost da to postignu. Ne usude se da ih ne proglase nerealnim i nekritičnim, bahatima i prezahtjevnima.

     Ove smo godine dobi­li sredstva za organizaciju izleta pa smo, uz prijevoz, platili i ručak u restoranu da većina umirovljenika ne mora nositi „suhi" obrok. I pazimo da u projekte koji uključuju radionice i preda­vanja uključimo prigodne obroke.   Pokušavamo barem na tren vratiti ponekima dostojanstvo življenja u sta­rosti.   Pokušavamo ljudima vratiti povjerenje u vlastite sposobnosti i mogućnosti, osjećaj da se sami mogu izboriti za vlastito dostojan­stvo. Moramo starijim oso­bama podići samosvijest.

     Možda je vrijeme da spo­znamo „zašto guramo gla­vu u pijesak?", što je naslov nove knjige psihologinje Mirjane Krizmanić. Pa evo, pokušat ću objasniti zašto doista ne želimo priznati neke svoje slabosti i nemo­gućnosti. Prije svega, mi se želimo zaštititi od neugode zbog neuspjeha. To je u ne­kim psihološkim teorijama zapravo mehanizam samo­obrane od neugodnosti ili svjesnog nanošenja boli. Često nam se u životu čini da je bolje nešto ne mijenja­ti i ne činiti nego, zbog po­kušaja promjene, doživjeti neuspjeh. Odlučujemo se na već isprobane oblike po­našanja i na stvorene slike sebi i svojim mogućnosti­ma. Zapravo obmanjujemo sebe i druge.

I tako, štiteći sebe od ne­kih trauma, od neuspjeha, godinama obmanjujemo i sebe i druge. Kakav je pra­vi život koji živimo znamo samo mi. Ponekad kažemo sami sebi - „to nisam ja". Kad bi ljudi znali što sam sve proživjela, neki bi me više voljeli, neki bi me prezi­rali, neki možda čak i mrzili. Zato, za početak, napravite „sastanak sa samim sobom" i to riješite vi i vaše drugo ja (alter ego). Ako ne uspijete, pokušajte s prijateljem, a u krajnjem slučaju s psiholo­gom ili psihijatrom.

     Ipak svi smo vrijedni bo­ljeg života, svi bez obzira na vlastite sposobnosti. No, kad udružimo snage i spo­sobnosti, mnogo smo jači. To vrijedi i za prosvjed. Po­jedinac umirovljenik rijetko može nešto učiniti za sebe sama, a još manje za više ljudi. Mnogo ljudi može uči­niti mnogo za sve zajedno, ali i za svakoga pojedinca ponaosob.

     Za idući prosvjed pri­družite se hrabroj gomili­ci, da postanemo gomila.

     I nakon prosvjeda pro­svjed. Sretna vam Nova 2018!