UVODNA RIJEČ

Malo više od najmanjeg

Piše: Jasna A. Petrović

     Procurila je informacija kako će se u okviru mirovinske reforme ići na ruku i onima s najnižim mirovinama i to povećanjem za tri posto. O čemu je tu riječ? Tko bi lud izvukao iz džepa tri posto povišice, u vrijeme kad plaće ra­stu za više od četiri posto, a cijene iznenađuju skokovima iza svakog ugla. Bacili smo grah i zaključili kako će najniže mirovine porasti za 3,13 posto. Jesmo li jako pametni ili či­tamo budućnost iz graha? Nema tu tajne, pa čak i nije riječ o nekoj pravoj povišici, već samo o ispravljanju nesuvisle i nepravedne prijašnje odredbe.

     Prvo treba naglasiti kako je svrha mirovine i dugogo­dišnjeg uplaćivanja mirovinskih doprinosa zaštita od si­romaštva u starosti te zaštita dostojanstva starijih osoba. Zato se u svim europskim zemljama smišljaju mehanizmi kojima bi se umirovljenike zaštitilo od potonuća na dno bijede. U većini njih, kao i u Hrvatskoj, to je bila minimalna mirovina, dakle univerzalni najniži iznos ispod kojega ne smije pasti ni jedna mirovina, ali je to postojalo do kraja 1998. godine, kad je „izmišljena" takozvana najniža miro­vina, koja nije uvjetovana cenzusom, već ovisi o dužini mi­rovinskog staža. No,„jedinična cijena" najniže mirovine, ak­tualna vrijednost mirovine (AVM) je od 1. srpnja u visini od 63,61 kune, dok je AVM za izračun osnovne mirovine 65,60 kuna. Bezrazložno utvrđena niža vrijednost AVM-a samo za siromašne je točno za 3,13 posto niža! I ta bi se nepravda ovom reformom trebala korigirati, tako da će i AVM za naj­nižu mirovinu iznositi 65,60 kuna.

Jesmo li zadovoljni? Prvi korak, mali korak više od naj­manjeg. Tako umirovljenik s 15 godina radnog staža neće više imati zajamčenu najnižu mirovinu od 954 kune, već 984 kune. Samo ili čak 30 kuna više. Onaj, pak, koji je radio 40 go­dina dobit će sada najmanje 2.624 kune, ili čak osamdesetak kuna više. Super? Ne, jer to se odnosi samo na one koji su za­radili starosnu, ali ne i prijevremenu starosnu mirovinu. Ta­kvima, koji su s kojom godinom manjka godina života otišli u prijevremenu mirovinu, oduzet će se linearno 20,4 posto od mirovine. Daju ti, dakle, 80 kuna, a onda oduzmu nešto više od pedesetak kuna. Takva je matematika ove i bivših Vlada. Daj malo, uzmi više. U cijelosti, to je politika protiv siromašnih, bez empatije, bez srca, bez poštovanja.

     Siromaštvo je najgori oblik nasilja, rekao je Mahatma Gandhi. A stvari teku, ne prema zaustavljanju siromaštva, već prema ubijanju želje. Kao da mora postojati prirodno stanje nemati, biti jadan, željeti sreću. Kao da je dostojan­stven život neprirodna želja, a prirodno je dobiti malo više od najmanjeg. Tri posto.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Za idući prosvjed pridružite se hrabroj gomilici, da postanemo gomila

 

     Bio je prosvjed umirov­ljenika na Trgu bana Josipa Jelačića prije dva mjeseca, ali odjeci još traju... Priča mi moja surad­nica da je čekajući dolazak zakašnjelog vlaka na zagre­bačkoj željezničkoj postaji zapazila kako je po kantama za smeće jedna starija žena tražila i sakupljala plastične boce. Naravno, započele su razgovor. Gospođa Mira (83) je već dugo u prijevremenoj mirovini koja iznosi oko 2.050,00 kuna, taman malo niže od prosječne, ali ima i ovrhu od 300 kuna za telefon. Krajem 80-ih nje­zino je poduzeće „otišlo" u stečaj, a ona u prijevreme­nu mirovinu. Nije imala ni dovoljno staža, niti godina starosti pa je mirovina bila mala. Mislila je - „bolje išta, nego ništa" i vjerovala da će doći ljepši dani kad rat završi. Kaže da iz dana u dan sve teže plaća režije i zadovoljava svoje skromne potrebe.

     Boce skuplja tek mjesec i pol i to sada za plaćanje struje. Kako bi se motivi­rala, svaki dan pred očima ima neki konkretan račun ili dug. Na pitanje da li zna da su umirovljenici organizirali prosvjed i tražili povećanje mirovina za velik broj onih koji, kao ona imaju mirovi­nu ispod granice siromaš­tva. Potvrdno je odgovorila, ali ona u prosvjedu nije su­djelovala, a neće ni u ne­kom sljedećem. Zna, da oni s visokim plaćama ne razu­miju kako se živi sa 1.700 kuna cijeli mjesec, ali je ko­legicu upitala što se promi­jenilo nakon tog prosvjeda. Njen je odgovor - ništa. Do sada baš ništa.

I ja se sjetih reakcije moga uvaženog kolege profesora s troje djece i nezaposlenom suprugom koji se s profesorske plaće i dječjeg doplatka iznena­da „vinuo" u političke sfere s čak 4 - 5 puta većim pri­manjima. Na jednom sa­stanku je začuđeno upitao dojučerašnjeg kolegu „kako zaboga živiš s tako niskim primanjima". Svi prisutni su se začuđeno pogledali i suzdržali od komentara. Bilo bi smiješno, da nije tužno. Kako se čovjek brzo prilago­di i na bolje, ali i na lošije.

     Ili druga reakcija. Aktivi­sti SUH-a kupuju ovih dana prigodne pakete za prazni­ke potrebitima te obilazeći bolesne upitaju ih što im je najpotrebnije i iznenade se. Evo samo nekih „želja": najjeftinije ribice u konzer­vi, kukuruzno brašno, kon­zerve graha, najjeftinije de­terdžente itd., ali sve prila­gođeno „njihovoj kupovnoj moći". Potiskuju vlastite že­lje za nečim boljim i kvalitet­nijim. Negiraju i mogućnost da to postignu. Ne usude se da ih ne proglase nerealnim i nekritičnim, bahatima i prezahtjevnima.

     Ove smo godine dobi­li sredstva za organizaciju izleta pa smo, uz prijevoz, platili i ručak u restoranu da većina umirovljenika ne mora nositi „suhi" obrok. I pazimo da u projekte koji uključuju radionice i preda­vanja uključimo prigodne obroke.   Pokušavamo barem na tren vratiti ponekima dostojanstvo življenja u sta­rosti.   Pokušavamo ljudima vratiti povjerenje u vlastite sposobnosti i mogućnosti, osjećaj da se sami mogu izboriti za vlastito dostojan­stvo. Moramo starijim oso­bama podići samosvijest.

     Možda je vrijeme da spo­znamo „zašto guramo gla­vu u pijesak?", što je naslov nove knjige psihologinje Mirjane Krizmanić. Pa evo, pokušat ću objasniti zašto doista ne želimo priznati neke svoje slabosti i nemo­gućnosti. Prije svega, mi se želimo zaštititi od neugode zbog neuspjeha. To je u ne­kim psihološkim teorijama zapravo mehanizam samo­obrane od neugodnosti ili svjesnog nanošenja boli. Često nam se u životu čini da je bolje nešto ne mijenja­ti i ne činiti nego, zbog po­kušaja promjene, doživjeti neuspjeh. Odlučujemo se na već isprobane oblike po­našanja i na stvorene slike sebi i svojim mogućnosti­ma. Zapravo obmanjujemo sebe i druge.

I tako, štiteći sebe od ne­kih trauma, od neuspjeha, godinama obmanjujemo i sebe i druge. Kakav je pra­vi život koji živimo znamo samo mi. Ponekad kažemo sami sebi - „to nisam ja". Kad bi ljudi znali što sam sve proživjela, neki bi me više voljeli, neki bi me prezi­rali, neki možda čak i mrzili. Zato, za početak, napravite „sastanak sa samim sobom" i to riješite vi i vaše drugo ja (alter ego). Ako ne uspijete, pokušajte s prijateljem, a u krajnjem slučaju s psiholo­gom ili psihijatrom.

     Ipak svi smo vrijedni bo­ljeg života, svi bez obzira na vlastite sposobnosti. No, kad udružimo snage i spo­sobnosti, mnogo smo jači. To vrijedi i za prosvjed. Po­jedinac umirovljenik rijetko može nešto učiniti za sebe sama, a još manje za više ljudi. Mnogo ljudi može uči­niti mnogo za sve zajedno, ali i za svakoga pojedinca ponaosob.

     Za idući prosvjed pri­družite se hrabroj gomili­ci, da postanemo gomila.

     I nakon prosvjeda pro­svjed. Sretna vam Nova 2018!