UVODNA RIJEČ

Halo Ždanov, ovdje Ministar

Piše: Jasna A. Petrović

     „Halo, Agencija Ždanov?", sada ću Vam spojiti Ministra Pavića. „U redu, ali s koje nas to linije zovete? Prošli put je bio onaj broj od ureda...". „Ma znate ove afere sms i slično, sada koristimo jednokratne kartice za mobitele. Evo Ministra."

     „Ovdje sam ja, Ministar Pavić, gospodine Ždanov, opet Vas hitno trebamo. Ne znam jeste li vidjeli da ovi sindikati, hoće nekakve potpise, to se ne može, oni ruše." „Gospodi­ne Ministre, ali mi smo to već radili za vas, znate, cjelovita mirovinska reforma i to. valjda već i mali Pero to zna." „Gospodine Ždanov, ovaj puta imamo međugeneracijski problem, vjerujte. Znam, znam, mladi su većinom iselili, ali su se uz radnike, digli i umirovljenici.   Zamislite, ti stari pot­pisuju za mlade, vele za djecu i unuke. Ma ne vjerujem da će skupiti dovoljno potpisa, ali sigurno je, sigurno. Sada bi trebalo nešto da ih zaustavimo. Što može preplašiti stare, gospodine Ždanov?"

     „Ministre, ovako preko telefona mogu vam reći da je stare strah da im još smanjite mirovine, tom strahu nema kraja." „Pa kako kad su po vrijednosti u odnosu na plaće najniže u cijeloj regiji... a tko će im smanjiti? Bih ja, i moja baka ima mirovinu od 1.800 kuna, ali mi ne da Plenković."

     „Pa to je jednostavno. Optužit ćemo sindikate da hoće umirovljenicima smanjiti mirovinu.". „Mislite? Neće vjero­vati.", zabrinuto će ministar.

     „Ma nema problema, mi imamo iskustva kroz stoljeća u formiranju pogleda na umjetničku, intelektualnu i informa­tivnu djelatnost u duhu dogmatskih načela režimskog realiz­ma i pragmatičkih političkih potreba vladajućega režima."

     „Uh, jako ste to dobro rekli, stvarno dobro. Znači, Vi ćete posvađati generacije, reći da jedni rade protiv drugih, da jedni hoće druge pokrasti, dobro zvuči.", radosno nastavlja ministar.

     „Eci, peci, pec, hajde recite neku veliku brojku.", Ždanov će razigrano, a u očima mu se vrte euri. „Kakvu brojku, od je­dan do deset, tako nešto?" , pita ministar. „Ma ne, ima li neka brojka koja se Vama čini velika?!". „Gospodine Ždanov, nešto kao 30 milijuna? Ili 30 milijardi?"

     „Prodano, kupljeno. Sad ćemo to povećati za 50 posto. Može 45 milijardi? Sutra smo gotovi, a vi samo kad krene emitiranje reklame ponavljajte da to nije spin. Onako zabri­nuto to kažite. Dogovoreno? Račun ćemo Vam dostaviti kao obično, da izgleda kao da je to program iz projekta europ­skih fondova, da, da, nema problema."

     Varga je, gle čuda, sve snimio i anonimno dostavio snim­ku predsjedniku Ustavnog suda Šeparoviću. Kao da nije nikome dostavio. Kao da toga nije niti bilo. Kao da Ždanov nema registriranu agenciju u ovoj zemlji.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Za idući prosvjed pridružite se hrabroj gomilici, da postanemo gomila

 

     Bio je prosvjed umirov­ljenika na Trgu bana Josipa Jelačića prije dva mjeseca, ali odjeci još traju... Priča mi moja surad­nica da je čekajući dolazak zakašnjelog vlaka na zagre­bačkoj željezničkoj postaji zapazila kako je po kantama za smeće jedna starija žena tražila i sakupljala plastične boce. Naravno, započele su razgovor. Gospođa Mira (83) je već dugo u prijevremenoj mirovini koja iznosi oko 2.050,00 kuna, taman malo niže od prosječne, ali ima i ovrhu od 300 kuna za telefon. Krajem 80-ih nje­zino je poduzeće „otišlo" u stečaj, a ona u prijevreme­nu mirovinu. Nije imala ni dovoljno staža, niti godina starosti pa je mirovina bila mala. Mislila je - „bolje išta, nego ništa" i vjerovala da će doći ljepši dani kad rat završi. Kaže da iz dana u dan sve teže plaća režije i zadovoljava svoje skromne potrebe.

     Boce skuplja tek mjesec i pol i to sada za plaćanje struje. Kako bi se motivi­rala, svaki dan pred očima ima neki konkretan račun ili dug. Na pitanje da li zna da su umirovljenici organizirali prosvjed i tražili povećanje mirovina za velik broj onih koji, kao ona imaju mirovi­nu ispod granice siromaš­tva. Potvrdno je odgovorila, ali ona u prosvjedu nije su­djelovala, a neće ni u ne­kom sljedećem. Zna, da oni s visokim plaćama ne razu­miju kako se živi sa 1.700 kuna cijeli mjesec, ali je ko­legicu upitala što se promi­jenilo nakon tog prosvjeda. Njen je odgovor - ništa. Do sada baš ništa.

I ja se sjetih reakcije moga uvaženog kolege profesora s troje djece i nezaposlenom suprugom koji se s profesorske plaće i dječjeg doplatka iznena­da „vinuo" u političke sfere s čak 4 - 5 puta većim pri­manjima. Na jednom sa­stanku je začuđeno upitao dojučerašnjeg kolegu „kako zaboga živiš s tako niskim primanjima". Svi prisutni su se začuđeno pogledali i suzdržali od komentara. Bilo bi smiješno, da nije tužno. Kako se čovjek brzo prilago­di i na bolje, ali i na lošije.

     Ili druga reakcija. Aktivi­sti SUH-a kupuju ovih dana prigodne pakete za prazni­ke potrebitima te obilazeći bolesne upitaju ih što im je najpotrebnije i iznenade se. Evo samo nekih „želja": najjeftinije ribice u konzer­vi, kukuruzno brašno, kon­zerve graha, najjeftinije de­terdžente itd., ali sve prila­gođeno „njihovoj kupovnoj moći". Potiskuju vlastite že­lje za nečim boljim i kvalitet­nijim. Negiraju i mogućnost da to postignu. Ne usude se da ih ne proglase nerealnim i nekritičnim, bahatima i prezahtjevnima.

     Ove smo godine dobi­li sredstva za organizaciju izleta pa smo, uz prijevoz, platili i ručak u restoranu da većina umirovljenika ne mora nositi „suhi" obrok. I pazimo da u projekte koji uključuju radionice i preda­vanja uključimo prigodne obroke.   Pokušavamo barem na tren vratiti ponekima dostojanstvo življenja u sta­rosti.   Pokušavamo ljudima vratiti povjerenje u vlastite sposobnosti i mogućnosti, osjećaj da se sami mogu izboriti za vlastito dostojan­stvo. Moramo starijim oso­bama podići samosvijest.

     Možda je vrijeme da spo­znamo „zašto guramo gla­vu u pijesak?", što je naslov nove knjige psihologinje Mirjane Krizmanić. Pa evo, pokušat ću objasniti zašto doista ne želimo priznati neke svoje slabosti i nemo­gućnosti. Prije svega, mi se želimo zaštititi od neugode zbog neuspjeha. To je u ne­kim psihološkim teorijama zapravo mehanizam samo­obrane od neugodnosti ili svjesnog nanošenja boli. Često nam se u životu čini da je bolje nešto ne mijenja­ti i ne činiti nego, zbog po­kušaja promjene, doživjeti neuspjeh. Odlučujemo se na već isprobane oblike po­našanja i na stvorene slike sebi i svojim mogućnosti­ma. Zapravo obmanjujemo sebe i druge.

I tako, štiteći sebe od ne­kih trauma, od neuspjeha, godinama obmanjujemo i sebe i druge. Kakav je pra­vi život koji živimo znamo samo mi. Ponekad kažemo sami sebi - „to nisam ja". Kad bi ljudi znali što sam sve proživjela, neki bi me više voljeli, neki bi me prezi­rali, neki možda čak i mrzili. Zato, za početak, napravite „sastanak sa samim sobom" i to riješite vi i vaše drugo ja (alter ego). Ako ne uspijete, pokušajte s prijateljem, a u krajnjem slučaju s psiholo­gom ili psihijatrom.

     Ipak svi smo vrijedni bo­ljeg života, svi bez obzira na vlastite sposobnosti. No, kad udružimo snage i spo­sobnosti, mnogo smo jači. To vrijedi i za prosvjed. Po­jedinac umirovljenik rijetko može nešto učiniti za sebe sama, a još manje za više ljudi. Mnogo ljudi može uči­niti mnogo za sve zajedno, ali i za svakoga pojedinca ponaosob.

     Za idući prosvjed pri­družite se hrabroj gomili­ci, da postanemo gomila.

     I nakon prosvjeda pro­svjed. Sretna vam Nova 2018!