UVODNA RIJEČ

Munchhausen iz našeg dvorišta

Jasna A. Petrović

     Ako netko ugledan poput resornog ministra voli pretjerivati, pa u jednom intervjuu, uvodnom izlaganju ili govoru, izrekne tri netoč­nosti, treba li to nazvati političkim pretjerivanjem ili laži? Ma, jasno, nitko nije imun na privlačnost laži, no ima ljudi koji lažu više od drugih. A prema istraživanju Sveučilišta u Kaliforniji otkrilo se kakav tip ljudi laže najviše. Jedan od zaključaka je da se lažima češće od ostalih koriste ma- nipulatori i ljudi skloni spletkarenju, što i ne čudi toliko, no to je ujedno i opis političkog radnog mjesta.

     Odgovor je vrlo jednostavan - laž ima funkciju zaštite slike o druš­tvu, o sebi samome ili s ciljem zaštite vlastite pozicije. Tako naš ministar Hieronymus Carl Friedrich von Munchhausen izgovori redovito kako u Hrvatskoj ima samo 19 posto umirovljenika koji su ostvarili „punu mirovi­nu". I kad ga pristojno prekinete i upozorite da u ovoj zemlji ni u jednom zakonu ne postoji takav zakonski pojam, on istim mirnim glasom nastavi kako ih samo 19 posto ima mirovine ostvarene nakon 40 godina radnog staža. Jeli to onda znak da je jest ili nije svjestan svoje laži koju redovito zloporabi? Negdje je najveći baron lažov čuo tu rečenicu i ugradio ju u svoj svakodnevni opis tragikomičnosti mirovinskog sustava u Hrvatskoj. Dakle, velika većina postojećih umirovljenika nije niti imala priliku raditi 40 godina, jer bi ih ranije zbog dobi otjerali u mirovinu. Laž prva. Bezbol­na? Nikako. Na njoj se temelji percepcija pohlepnih umirovljenika koji bez (dovoljno) rada tamane dobar dio javnog proračuna.

     Laž druga se nadovezuje na prvu. Takvi umirovljenici koji nisu dovolj­no radili i dovoljno uplatili u mirovinski sustav koštaju proračun dodatnih 17 milijardi kuna, povrh iznosa koji se skupi doprinosima. No, laž je lako dokumentirati istinom, jer od početnog iznosa se treba oduzeti šest mili­jardi tranzicijskog troška za drugi mirovinski stup, pa još šest milijardi za mirovine po posebnim propisima tj. povlaštene mirovine, i eto, jednim mahom ministarske lepeze žderodug se smanjio na samo kojih pet mili­jardi. Bezazlena laž? Ma nikako, jer na svojoj pogrešnoj razmahanoj laži ministar Munchhausen kreira politike i mjere. U kojima će kazniti pohle­pne, zar ne!

     U svakom slučaju, laž uvijek nanosi bol. Kad-tad ispliva na površinu i ujeda upravo onog koji je zabacio udicu. Tako bi bilo u pravoj bajci. No, evo treće laži, izgovorene u tridesetak mikrofona. „A sad mi nećete vje­rovati", naglašava ministar Pinokio, „Hrvatska je najdarežljivije zemlja u svijetu kad je riječ o mirovinama, jer dobijete čak 129 posto više nego što ste uložili za radnoga vijeka", veli i nos mu se ne produlji. Ministar nije pitao one koji znaju, već je povjerovao zato što mu se takva istina sviđa, a potpisuje ju ugledni OECD. Njegova istina znači da hrvatski umirovlje­nici imaju dovoljno, velikodušno i darežljivo, najviše na svijetu. Iako bi mu mozak i logika trebali reći da to nije tako, on dalje zbori svoj refren. Uvjerio je u to i cijelu Vladu, pa i premijera, kao da je on osobno zaslužan za sve naredane „istine" u dokaz svom napornom radu.

     U dječjoj bajci Carla Collodija dječaku Pinokiju zbog laganja je na­rastao nos, a u Strancu Alberta Camusa razmatra se nužnost laganja, jer isključivo govorenje istine može stajati i glave. I ministarskog položaja, valjda. Zato završavam s najbezbolnijom laži tipa „lijepa Vam je frizura, ministre", i dodajem: „ne, nos vam nije narastao". A ako i jest, to Vi sigurno nećete primijetiti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Za idući prosvjed pridružite se hrabroj gomilici, da postanemo gomila

 

     Bio je prosvjed umirov­ljenika na Trgu bana Josipa Jelačića prije dva mjeseca, ali odjeci još traju... Priča mi moja surad­nica da je čekajući dolazak zakašnjelog vlaka na zagre­bačkoj željezničkoj postaji zapazila kako je po kantama za smeće jedna starija žena tražila i sakupljala plastične boce. Naravno, započele su razgovor. Gospođa Mira (83) je već dugo u prijevremenoj mirovini koja iznosi oko 2.050,00 kuna, taman malo niže od prosječne, ali ima i ovrhu od 300 kuna za telefon. Krajem 80-ih nje­zino je poduzeće „otišlo" u stečaj, a ona u prijevreme­nu mirovinu. Nije imala ni dovoljno staža, niti godina starosti pa je mirovina bila mala. Mislila je - „bolje išta, nego ništa" i vjerovala da će doći ljepši dani kad rat završi. Kaže da iz dana u dan sve teže plaća režije i zadovoljava svoje skromne potrebe.

     Boce skuplja tek mjesec i pol i to sada za plaćanje struje. Kako bi se motivi­rala, svaki dan pred očima ima neki konkretan račun ili dug. Na pitanje da li zna da su umirovljenici organizirali prosvjed i tražili povećanje mirovina za velik broj onih koji, kao ona imaju mirovi­nu ispod granice siromaš­tva. Potvrdno je odgovorila, ali ona u prosvjedu nije su­djelovala, a neće ni u ne­kom sljedećem. Zna, da oni s visokim plaćama ne razu­miju kako se živi sa 1.700 kuna cijeli mjesec, ali je ko­legicu upitala što se promi­jenilo nakon tog prosvjeda. Njen je odgovor - ništa. Do sada baš ništa.

I ja se sjetih reakcije moga uvaženog kolege profesora s troje djece i nezaposlenom suprugom koji se s profesorske plaće i dječjeg doplatka iznena­da „vinuo" u političke sfere s čak 4 - 5 puta većim pri­manjima. Na jednom sa­stanku je začuđeno upitao dojučerašnjeg kolegu „kako zaboga živiš s tako niskim primanjima". Svi prisutni su se začuđeno pogledali i suzdržali od komentara. Bilo bi smiješno, da nije tužno. Kako se čovjek brzo prilago­di i na bolje, ali i na lošije.

     Ili druga reakcija. Aktivi­sti SUH-a kupuju ovih dana prigodne pakete za prazni­ke potrebitima te obilazeći bolesne upitaju ih što im je najpotrebnije i iznenade se. Evo samo nekih „želja": najjeftinije ribice u konzer­vi, kukuruzno brašno, kon­zerve graha, najjeftinije de­terdžente itd., ali sve prila­gođeno „njihovoj kupovnoj moći". Potiskuju vlastite že­lje za nečim boljim i kvalitet­nijim. Negiraju i mogućnost da to postignu. Ne usude se da ih ne proglase nerealnim i nekritičnim, bahatima i prezahtjevnima.

     Ove smo godine dobi­li sredstva za organizaciju izleta pa smo, uz prijevoz, platili i ručak u restoranu da većina umirovljenika ne mora nositi „suhi" obrok. I pazimo da u projekte koji uključuju radionice i preda­vanja uključimo prigodne obroke.   Pokušavamo barem na tren vratiti ponekima dostojanstvo življenja u sta­rosti.   Pokušavamo ljudima vratiti povjerenje u vlastite sposobnosti i mogućnosti, osjećaj da se sami mogu izboriti za vlastito dostojan­stvo. Moramo starijim oso­bama podići samosvijest.

     Možda je vrijeme da spo­znamo „zašto guramo gla­vu u pijesak?", što je naslov nove knjige psihologinje Mirjane Krizmanić. Pa evo, pokušat ću objasniti zašto doista ne želimo priznati neke svoje slabosti i nemo­gućnosti. Prije svega, mi se želimo zaštititi od neugode zbog neuspjeha. To je u ne­kim psihološkim teorijama zapravo mehanizam samo­obrane od neugodnosti ili svjesnog nanošenja boli. Često nam se u životu čini da je bolje nešto ne mijenja­ti i ne činiti nego, zbog po­kušaja promjene, doživjeti neuspjeh. Odlučujemo se na već isprobane oblike po­našanja i na stvorene slike sebi i svojim mogućnosti­ma. Zapravo obmanjujemo sebe i druge.

I tako, štiteći sebe od ne­kih trauma, od neuspjeha, godinama obmanjujemo i sebe i druge. Kakav je pra­vi život koji živimo znamo samo mi. Ponekad kažemo sami sebi - „to nisam ja". Kad bi ljudi znali što sam sve proživjela, neki bi me više voljeli, neki bi me prezi­rali, neki možda čak i mrzili. Zato, za početak, napravite „sastanak sa samim sobom" i to riješite vi i vaše drugo ja (alter ego). Ako ne uspijete, pokušajte s prijateljem, a u krajnjem slučaju s psiholo­gom ili psihijatrom.

     Ipak svi smo vrijedni bo­ljeg života, svi bez obzira na vlastite sposobnosti. No, kad udružimo snage i spo­sobnosti, mnogo smo jači. To vrijedi i za prosvjed. Po­jedinac umirovljenik rijetko može nešto učiniti za sebe sama, a još manje za više ljudi. Mnogo ljudi može uči­niti mnogo za sve zajedno, ali i za svakoga pojedinca ponaosob.

     Za idući prosvjed pri­družite se hrabroj gomili­ci, da postanemo gomila.

     I nakon prosvjeda pro­svjed. Sretna vam Nova 2018!