UVODNA RIJEČ

Halo Ždanov, ovdje Ministar

Piše: Jasna A. Petrović

     „Halo, Agencija Ždanov?", sada ću Vam spojiti Ministra Pavića. „U redu, ali s koje nas to linije zovete? Prošli put je bio onaj broj od ureda...". „Ma znate ove afere sms i slično, sada koristimo jednokratne kartice za mobitele. Evo Ministra."

     „Ovdje sam ja, Ministar Pavić, gospodine Ždanov, opet Vas hitno trebamo. Ne znam jeste li vidjeli da ovi sindikati, hoće nekakve potpise, to se ne može, oni ruše." „Gospodi­ne Ministre, ali mi smo to već radili za vas, znate, cjelovita mirovinska reforma i to. valjda već i mali Pero to zna." „Gospodine Ždanov, ovaj puta imamo međugeneracijski problem, vjerujte. Znam, znam, mladi su većinom iselili, ali su se uz radnike, digli i umirovljenici.   Zamislite, ti stari pot­pisuju za mlade, vele za djecu i unuke. Ma ne vjerujem da će skupiti dovoljno potpisa, ali sigurno je, sigurno. Sada bi trebalo nešto da ih zaustavimo. Što može preplašiti stare, gospodine Ždanov?"

     „Ministre, ovako preko telefona mogu vam reći da je stare strah da im još smanjite mirovine, tom strahu nema kraja." „Pa kako kad su po vrijednosti u odnosu na plaće najniže u cijeloj regiji... a tko će im smanjiti? Bih ja, i moja baka ima mirovinu od 1.800 kuna, ali mi ne da Plenković."

     „Pa to je jednostavno. Optužit ćemo sindikate da hoće umirovljenicima smanjiti mirovinu.". „Mislite? Neće vjero­vati.", zabrinuto će ministar.

     „Ma nema problema, mi imamo iskustva kroz stoljeća u formiranju pogleda na umjetničku, intelektualnu i informa­tivnu djelatnost u duhu dogmatskih načela režimskog realiz­ma i pragmatičkih političkih potreba vladajućega režima."

     „Uh, jako ste to dobro rekli, stvarno dobro. Znači, Vi ćete posvađati generacije, reći da jedni rade protiv drugih, da jedni hoće druge pokrasti, dobro zvuči.", radosno nastavlja ministar.

     „Eci, peci, pec, hajde recite neku veliku brojku.", Ždanov će razigrano, a u očima mu se vrte euri. „Kakvu brojku, od je­dan do deset, tako nešto?" , pita ministar. „Ma ne, ima li neka brojka koja se Vama čini velika?!". „Gospodine Ždanov, nešto kao 30 milijuna? Ili 30 milijardi?"

     „Prodano, kupljeno. Sad ćemo to povećati za 50 posto. Može 45 milijardi? Sutra smo gotovi, a vi samo kad krene emitiranje reklame ponavljajte da to nije spin. Onako zabri­nuto to kažite. Dogovoreno? Račun ćemo Vam dostaviti kao obično, da izgleda kao da je to program iz projekta europ­skih fondova, da, da, nema problema."

     Varga je, gle čuda, sve snimio i anonimno dostavio snim­ku predsjedniku Ustavnog suda Šeparoviću. Kao da nije nikome dostavio. Kao da toga nije niti bilo. Kao da Ždanov nema registriranu agenciju u ovoj zemlji.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Kupi si svog psa ili mačku

 

     Prošli su lijepi jesenski dani i počele dosadne jesenske kiše... Sada kiši već četvrti dan i čini se da neće biti uskoro kraja dosad­nom, uspavljujućem ritmu po oluku i prozoru.

     Dolazeći ujutro u prosto­rije Sindikata umirovljeni­ka često susrećem susjedu, stariju dotjeranu gospođu i njenog malog bijelog čupa- vog psića koji veselo trčkara uz nju. Pobjegne on pone­kad malo dalje i sakrije se iza obližnjeg stabla ili kioska, ali brzo je sustigne i stane pred nju kao da želi reći „tu sam, slijedim te..." I susjeda se na­smiješi i dobaci mu pokoji prijekor, i nastave dalje iza ugla. Pozdravimo se radosno susjeda i ja, ali i psić i ja. Po­nekad zastanemo i porazgo­varamo. Ovih se dana jedva pozdravimo, jer se tek nazi­remo ispod kišobrana, „šljap- kamo" po lokvama vode i gledamo da nas još ne po­prska neki jureći automobil. Mali pratilac je mokar u svom bijelom „kaputiću" jedva se vuče uz gazdaricu, ali ju ipak mora pratiti u šetnju i paziti da se ona ne izgubi.

     Susjeda živi sama. Imala je veliku obitelj, a sada živi sama u velikom stanu i jedini joj je, kako kaže, prijatelj, ovaj psić. On je uvijek uz nju, svaki dugi i dosadni kišni dan, ali i vruće dane jednako strpljivo podnosi s njom. Suprug je umro prije više od 10 godina, dva sina i kćerka također su otišli u daleku zemlju i tamo imaju uspješne profesional­ne karijere i vlastite obitelji. Do prije nekoliko godina sva­ke je godine odlazila k njima u posjete, a i oni su dolazili najmanje dva puta godišnje kući. Ona se više ne usudi sama putovati k njima, a i oni su urijedili posjete u domovi­nu, jer njihova kuća i obitelj sada su tamo, daleko od Za­greba.

I prijatelji su polako ne­stajali i sada govori da je „malo, bijelo, mekano klup­ko Fred" njena obitelj i jedini pravi prijatelj. On je sluša dok mu priča što će raditi, što će kupiti u susjednoj trgovini kamo će ići poslije podne. Priča mu i što joj govore dje­ca telefonom. I o unucima on sve zna. I prepoznaje ih dok s njom tužno gleda poslane fotografije. Govori gospođa da prepoznaje i njezinu tugu i sjedi ili leži uz nju. I zaklju­čuje gospođa Marija „pas je najvjerniji čovjekov prijatelj!"

     I sjetim se da sam prije nekog vremena u knjizi naše poznate psihologine Mirja­ne Krizmanić „O životinjama i njihovim ljudima" pročita­la citat američkog novinara, pisca i fotografa Jon Katza: „Životinje su izuzetno važne u našim životima. Živimo u fragmentiranoj i nepoveza­noj kulturi. Politika je ružna, religija se bori za opstanak, tehnologija je stresna, a eko­nomija nesretna. Što je to u našem životu na što se mo­žemo osloniti? Pas ili mačka koji nas vole, vjerno i svakod­nevno."

„Kućni ljubimci", - kako ih od milja nazvasmo naši su do­životni suputnici. Oni su nam često više od ljubimaca, oni su nam prijatelji i psihoterapeuti. Koliko puta kad smo osamlje­ni govorimo svom kućnom ljubimcu, psiću, da smo ne­sretni ili da nemamo novaca ili da nas boli glava. I on nas gleda, naćuli uši, podigne gla­vu, lizne nam ruku kao da kaže „ne budi tužna sve će to proći, sutra je novi dan ..." I doista nasmiješimo se i osjećamo se bolje pa ga pogladimo i gla­sno kažemo „imaš ti pravo". I kad smo ljuti i kad poviknemo na njih, ne zato što su oni uči­nili nešto loše, nego što smo mi prolili kavu po tepihu u sobi. Oni odu podvijena repa i umjesto nas vlastim „po­magalom" (jezikom) očiste umrljano mjesto i ponosno legnu pod naše noge. I nismo više tako sami, pored nas ipak netko diše, živi s nama i dijeli naše sretne i nesretne trenut­ke. I nasmije nas često njegov pokušaj da nam nešto pomo­gne ili da s nama pjeva. I kad mu govorimo o svojoj boli i tuzi imamo osjećaj da sve, čak i sadržaj razumije.

     Kad čovjek izgubi svog psa i prijatelja iskreno tugu­je kao za nekim nepovratno izgubljenim. Ne pomaže tje- šenje „Nabavi novog psa, iste pasmine i sve će biti isto ili i bolje!" Ne zna ta osoba da je svaka životinja unikat, da je posebna i neponovljiva kao i svaki čovjek. Ali i kad pas izgubi „svog" čovjeka, tuguje za njim na samo svoj osobit način. Tuga i trauma često kod psa izazovu i tjelesne promjene tako da se pas raz­boli i na kraju vrlo brzo nakon „gospodara" i sam ugine.

I razmišljajući tako o gos­pođi Mariji i njenom prijatelju Fredu sjetim se mnogih umi­rovljenika koje svakodnevno susrećem i koje uvjeravam da mirovina i starenje sa sobom donose i određeni stupanj socijalne izolacije, ali da se s tim ne mire i dok god mogu da se uključuju u udruge koje organiziraju aktivnosti prilagođene upravo njihovoj dobi, interesima i potrebama. Najgore moguće rješenje je osamljivanje, odnosno usa­mljenost.

     Najnovija znanstvena istra­živanja pokazuju da je sve manje druženja „uživo" jer sve se više družimo, zahva­ljujući novim tehnologijama, s prijateljima na društvenim mrežama, pa usamljenost poprima razmjere epidemi­je. Znanstvenici govore da je učinak usamljenosti na smanjenje životnog vijeka istovjetan pušenju 15 ciga­reta dnevno. Sjedilački način života povećava rizik obo­lijevanja od više vrsta raka. Svaka dva sata sjedenja po­većavaju rizik obolijevanja od raka debelog crijeva, raka endometrija i raka pluća. Za smanjenje stresa poboljšanje kvalitete života bolje je vjež­banje u grupama nego samo­stalno vježbanje.

     Koristite vlastite „kapaci­tete" i živite i krećite se, bu­dite aktivni u skladu s dobi i psihofizičkim mogućnosti­ma, željama, a najviše potre­bama - da što duže budete sposobni za samostalan život u vlastitom domu.