UVODNA RIJEČ

Tko je financirao Domovinski rat

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Čitamo ovih dana kako je Hrvatska dobila 500 novih multimilijunaša pa ih sada ukupno ima 11.900, što je 30 posto više nego prije deset godina. Riječ je o ljudima čije bogatstvo prelazi vrijednost od mili­jun dolara, skoro sedam milijuna kuna. A među njima ima nemalo ugled­nih političara, koji većinom nisu niti vidjeli ratnu liniju Domovinskog rata, a veći su domoljubi od svih nas umirovljenika. Tu se ne računaju godine domoljubnog staža, već godine stjecanja bogatstva brzinom svjetlosti.

     Sada je premašena i vizija prvog hrvatskog predsjednika Franje Tu­đmana koji je Hrvatsku kao zemlju sreće i blagostanja vidio u stvaranju dvije stotine bogatih obitelji. Ako je Tuđman u svojim davnim vizijama ipak mislio na one prave milijunaše-teškaše, odnosno ultramilijunaše, i tu je njegova vizija nadmašena jer Hrvata teških najmanje 10 milijuna dolara sada je više - čak 213.

     Zanimljivo je kojom brzinom raste broj ultramilijunaša, jer u Europi taj je porast u posljednjih deset godina 17 posto, a u Hrvatskoj čak 33 posto, dakle - dvostruko brže unatoč šepavom gospodarstvu i niskom BDP-u.

     Uostalom, ministar Lovro Kuščević ležerno je objavio recept kako do 44. godine života lako postati milijunaš, ako radiš kao student na štandu, zaposliš ženu, od navodne staje napraviš dvorac, od poljoprivrednog ze­mljišta građevinsko, od tuđih parcela bez nasljednika svoje, i sve slično. Prava sitnica! Ili kako je posve normalno da sin ministra Gorana Marića useljava „kao podstanar" u stan od 136m2 u luksuznoj zgradi u zagre­bačkoj Veslačkoj ulici, a slučajno je vlasnik tog stana firma kojoj je njegov otac bio direktor prije odlaska u politiku. Ili ministar Tolušić čiji „roštilj" ima oko 200 m2, a nije ga prijavio u imovinsku karticu.

     To su neki novi dečki. Oni nisu branili Hrvatsku u Domovinskom ratu; oni su se bogatili.

     Pa tko ju je obranio? E, sada slijedi umirovljenička matematika po­niženja. Kad je 1990. godine započinjao rat, udjel prosječne mirovine u prosječnoj neto plaći iznosio je 77,23 posto. Kad je rat završio, 1996. go­dine - 45,88 posto, a sada 2019. bijednih 37,7 posto. Koliko bi tek bilo da se nije vratio famozni dug umirovljenicima koji je „pokrala" vlada Nikice Valentića, a vratio im ga Ustavni sud? Oduzeto im je puno više, a vraćeno tek 11,5 milijardi kuna. To je novac kojim je financiran Domovinski rat, a financirali su ga hrvatski umirovljenici.

     Tko ne vjeruje nama, neka posluša riječi Andrije Hebranga, koji je svojedobno rekao: „U ime HDZ-a zahvaljujemo umirovljenicima što su u velikoj mjeri financirali Domovinski rat i na taj način pomogli isto kao branitelji na prvoj crti bojišnice." Objasnio je tako da Vlada nije otela novac umirovljenicima jer je htjela nepravdu, već je trebala organizirati obranu protiv agresije tada 5. Armije u Europi.

     No, zašto danas Hrvatska ima udjel prosječne mirovine u neto plaći od 37,7 posto, najniže od svih, prijateljskih i bivših neprijateljskih zemalja u okruženju? Zašto npr. Slovenija i Makedonija imaju taj udjel od čak šez­desetak posto, a Srbija i Crna   Gora pedesetak? Zato jer hrvatski umirov­ljenici nisu samo financirali obranu domovine, o čemu se šuti, već su fi­nancirali i rađanje hrvatskih multimilijunaša, o čemu se još manje govori.

     Bijedne hrvatske mirovine dotakle su dno. U Superhik državi sve je moguće, da se bogati bogate na siromašnima, a da siromašni šute.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Kupi si svog psa ili mačku

 

     Prošli su lijepi jesenski dani i počele dosadne jesenske kiše... Sada kiši već četvrti dan i čini se da neće biti uskoro kraja dosad­nom, uspavljujućem ritmu po oluku i prozoru.

     Dolazeći ujutro u prosto­rije Sindikata umirovljeni­ka često susrećem susjedu, stariju dotjeranu gospođu i njenog malog bijelog čupa- vog psića koji veselo trčkara uz nju. Pobjegne on pone­kad malo dalje i sakrije se iza obližnjeg stabla ili kioska, ali brzo je sustigne i stane pred nju kao da želi reći „tu sam, slijedim te..." I susjeda se na­smiješi i dobaci mu pokoji prijekor, i nastave dalje iza ugla. Pozdravimo se radosno susjeda i ja, ali i psić i ja. Po­nekad zastanemo i porazgo­varamo. Ovih se dana jedva pozdravimo, jer se tek nazi­remo ispod kišobrana, „šljap- kamo" po lokvama vode i gledamo da nas još ne po­prska neki jureći automobil. Mali pratilac je mokar u svom bijelom „kaputiću" jedva se vuče uz gazdaricu, ali ju ipak mora pratiti u šetnju i paziti da se ona ne izgubi.

     Susjeda živi sama. Imala je veliku obitelj, a sada živi sama u velikom stanu i jedini joj je, kako kaže, prijatelj, ovaj psić. On je uvijek uz nju, svaki dugi i dosadni kišni dan, ali i vruće dane jednako strpljivo podnosi s njom. Suprug je umro prije više od 10 godina, dva sina i kćerka također su otišli u daleku zemlju i tamo imaju uspješne profesional­ne karijere i vlastite obitelji. Do prije nekoliko godina sva­ke je godine odlazila k njima u posjete, a i oni su dolazili najmanje dva puta godišnje kući. Ona se više ne usudi sama putovati k njima, a i oni su urijedili posjete u domovi­nu, jer njihova kuća i obitelj sada su tamo, daleko od Za­greba.

I prijatelji su polako ne­stajali i sada govori da je „malo, bijelo, mekano klup­ko Fred" njena obitelj i jedini pravi prijatelj. On je sluša dok mu priča što će raditi, što će kupiti u susjednoj trgovini kamo će ići poslije podne. Priča mu i što joj govore dje­ca telefonom. I o unucima on sve zna. I prepoznaje ih dok s njom tužno gleda poslane fotografije. Govori gospođa da prepoznaje i njezinu tugu i sjedi ili leži uz nju. I zaklju­čuje gospođa Marija „pas je najvjerniji čovjekov prijatelj!"

     I sjetim se da sam prije nekog vremena u knjizi naše poznate psihologine Mirja­ne Krizmanić „O životinjama i njihovim ljudima" pročita­la citat američkog novinara, pisca i fotografa Jon Katza: „Životinje su izuzetno važne u našim životima. Živimo u fragmentiranoj i nepoveza­noj kulturi. Politika je ružna, religija se bori za opstanak, tehnologija je stresna, a eko­nomija nesretna. Što je to u našem životu na što se mo­žemo osloniti? Pas ili mačka koji nas vole, vjerno i svakod­nevno."

„Kućni ljubimci", - kako ih od milja nazvasmo naši su do­životni suputnici. Oni su nam često više od ljubimaca, oni su nam prijatelji i psihoterapeuti. Koliko puta kad smo osamlje­ni govorimo svom kućnom ljubimcu, psiću, da smo ne­sretni ili da nemamo novaca ili da nas boli glava. I on nas gleda, naćuli uši, podigne gla­vu, lizne nam ruku kao da kaže „ne budi tužna sve će to proći, sutra je novi dan ..." I doista nasmiješimo se i osjećamo se bolje pa ga pogladimo i gla­sno kažemo „imaš ti pravo". I kad smo ljuti i kad poviknemo na njih, ne zato što su oni uči­nili nešto loše, nego što smo mi prolili kavu po tepihu u sobi. Oni odu podvijena repa i umjesto nas vlastim „po­magalom" (jezikom) očiste umrljano mjesto i ponosno legnu pod naše noge. I nismo više tako sami, pored nas ipak netko diše, živi s nama i dijeli naše sretne i nesretne trenut­ke. I nasmije nas često njegov pokušaj da nam nešto pomo­gne ili da s nama pjeva. I kad mu govorimo o svojoj boli i tuzi imamo osjećaj da sve, čak i sadržaj razumije.

     Kad čovjek izgubi svog psa i prijatelja iskreno tugu­je kao za nekim nepovratno izgubljenim. Ne pomaže tje- šenje „Nabavi novog psa, iste pasmine i sve će biti isto ili i bolje!" Ne zna ta osoba da je svaka životinja unikat, da je posebna i neponovljiva kao i svaki čovjek. Ali i kad pas izgubi „svog" čovjeka, tuguje za njim na samo svoj osobit način. Tuga i trauma često kod psa izazovu i tjelesne promjene tako da se pas raz­boli i na kraju vrlo brzo nakon „gospodara" i sam ugine.

I razmišljajući tako o gos­pođi Mariji i njenom prijatelju Fredu sjetim se mnogih umi­rovljenika koje svakodnevno susrećem i koje uvjeravam da mirovina i starenje sa sobom donose i određeni stupanj socijalne izolacije, ali da se s tim ne mire i dok god mogu da se uključuju u udruge koje organiziraju aktivnosti prilagođene upravo njihovoj dobi, interesima i potrebama. Najgore moguće rješenje je osamljivanje, odnosno usa­mljenost.

     Najnovija znanstvena istra­živanja pokazuju da je sve manje druženja „uživo" jer sve se više družimo, zahva­ljujući novim tehnologijama, s prijateljima na društvenim mrežama, pa usamljenost poprima razmjere epidemi­je. Znanstvenici govore da je učinak usamljenosti na smanjenje životnog vijeka istovjetan pušenju 15 ciga­reta dnevno. Sjedilački način života povećava rizik obo­lijevanja od više vrsta raka. Svaka dva sata sjedenja po­većavaju rizik obolijevanja od raka debelog crijeva, raka endometrija i raka pluća. Za smanjenje stresa poboljšanje kvalitete života bolje je vjež­banje u grupama nego samo­stalno vježbanje.

     Koristite vlastite „kapaci­tete" i živite i krećite se, bu­dite aktivni u skladu s dobi i psihofizičkim mogućnosti­ma, željama, a najviše potre­bama - da što duže budete sposobni za samostalan život u vlastitom domu.