UVODNA RIJEČ

Potemkinova sela na Pavićev način

Piše: Jasna A. Petrović

     Sigurno znate što su Potemkinova sela? To je metafora nazvana po ruskom vojskovođi i knezu Grigoriju Potemkinu, koji je kao namjesnik novoosvojenih krajeva (Krim i priobalje Crnog mora) po opustjelim stepama juž­ne Rusije dao sagraditi, pored puta kojim se trebala kretati carica Katarina II. sa svojom pratnjom, lažna sela (kulise), s lažnim seljacima (manekenima), lažnim pastirima i lažnim stadima (koja su premještana po potrebi). Time je obmanuo caricu Katarinu II., koju je oduševila lažna slika brze i uspješ­ne obnove kojom je rukovodio Potemkin.

     Naš Potemkin mirovinske reforme Marko Pavić, ministar rada i mirovinskog sustava, ima obje stvari potrebne da bi se uspjelo u životu: neznanje i samopouzdanje. Prepun vi­talnosti ophodi sve moguće skupove i novinare, te naglaša­va kako Hrvatska ima najdarežljiviji mirovinski sustav - na svijetu.

     Ministar koji je po struci meteorolog i oceanograf, sa­znao je kako je WTF (Svjetski trgovinski forum) objavio popis zemalja u kojima umirovljenici dobivaju više od sto posto radničke plaće. A na čelu popisa su Hrvatska i Nizozemska. I umjesto da ministar nazove kojeg uglednog stručnjaka iz redova HZMO-a, što smo mi učinili; ili dva-tri ugledna znan­stvenika za mirovinski i socijalni sustav, poput dr. Vladimira Puljiza ili dr. Antu Škembera, koje smo također kontaktirali, odmah bi saznao kako je došlo do ozbiljne zabune, te da je hrvatski mirovinski upravo suprotno - najškrtiji na svijetu, zajedno s britanskim.

     Je li moguće da nije došlo do zabune, nego da pohle­pni hrvatski umirovljenici gule državu sa čak 29 posto ve­ćom mirovinom od (svoje) plaće? Nije moguće. To i najveći laik zna izračunati na prste. O tome najbolje svjedoči omjer uplata u mirovinski fond i isplata mirovina na primjeru umi­rovljenika s 40 godina mirovinskog staža. Naime, muškarac s prosječnom hrvatskom plaćom (6.000 kuna) u 40 godina staža uplati oko 740.000 kuna mirovinskog doprinosa, a na­kon što po sadašnjim pravilima ode sa 65 godina u mirovinu te doživi prosječnih 74,4 godine života s mirovinom od 50 posto plaće (3.000 kuna), ukupno dobije oko 340.000 kuna. Dakle manje od 50 posto uplaćenih sredstava. Matematika kaže kako je udjel prosječne neto mirovine u prosječnoj neto plaći 38 posto, a bruto mirovine u bruto plaći 29 po­sto. Poznate su to brojke, jednako kao i one da je 52,5 posto mirovina ispod hrvatske linije siromaštva, a da je svaka treća osoba starija od 65 godina u zoni rizika od siromaštva.

     Ministar Potemkin Pavić to nije provjerio, pa je povje­rovao u WTF, jer on i inače vjeruje u financijsku industriju, a oni ne mogu pogriješiti, zar ne?! Poslagao je tako uz pu­stopoljinu bijede i siromaštva gomilu manekena s golf pa­licama i američkim osmjehom i pokušava nas uvjeriti kako nam je sustav najdarežljiviji, pa onda i ne treba povećavati mirovine. A kod njega je sve uljepšano: u intervjuu televizi­ji N1 povećao je tu megadarežljivost sa 129 na (l)33 posto. Plenković I. je radosno prošetao putem, samo je pitanje, je li ga, poput Katarine II., oduševila lažna slika brze i uspješne mirovinske reforme kojom rukovodio Pavić.

     Nije drukčije niti s drugim mirovinskim stupom za koji bi ministar povećao davanja sa pet na sedam ili čak 10 po­sto, očaran fantastičnim uspjehom fond-menadžera koji su čarobnim štapićem i visokim bonusima pretvorili 70 milijar­di kuna u 93 milijarde. I nije upitao desetak uglednih znan­stvenika nije li prava istina da su, ako se uračunaju prijela­zni troškovi drugog stupa, proizveden zapravo gubitak od 9,3 milijarde kuna na štetu javnih financija. I tako se kulise Potemkinovih sela dalje slažu uz cestu, a Plenković prolazi, prolazi...

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja


 

O izgubljenom optimizmu

     Prošla je zima, ali evo već dobrih mjesec dana je toplije. Proljetnice procvjetale i odcvjetale. Za očekivati je da se ljudi počnu radovati, a iz Europe, kažu naši političari, stižu neke ocjene koje govore da smo na dobrom putu, da se gospodarstvo oporavlja, da bolje živimo.

     A ja tjedan ili dva pri­mam samo nesretne ljude sa stotinama tisuća kuna duga, s nesretnim bakama koje ne mogu komunicira­ti s unucima, s prevarenim starim ljudima koji su izgu­bili nadu da će im biti bolje.

     Ispričat ću tri priče, isti­nite i životne. Priče koje traju već nekoliko godina. Priče ljudi koji se više ne na­daju boljem i ljepšem živo­tu, koji više nisu sposobni ni izreći riječ - optimizam. I meni se ponekad čini da je okrutno uopće ih nago­varati da budu optimistični i da vjeruju da će se njihov problem za njihova života riješiti. Čini mi se da je naj­bolje da prihvate življenje kakvo im određuju njihove okolnosti....

 

Read more...

 


 

Moja soba - moj dom

     Dođe vrijeme kad svaka starija osoba treba doni­jeti odluku kako će i gdje provesti dio života do smrti. Dok smo mladi i dok samo­stalno i odgovorno upravlja­mo svojim životom i životom naše obitelji, ne razmišljamo da ćemo jednog dana mora­ti organizirati vlastitu starost i vrijeme eventualne bolesti i ovisnosti o tuđoj brizi i po­moći. Svatko od nas bi možda trebao, bez obzira na vlastito zdravlje, na djecu i bračnog partnera, podnijeti sa 65 go­dina molbu za smještaj u dom za starije osobe.     Bilo bi najo­dgovornije ponašanje da pri­likom odlaska u mirovinu osi­guramo i eventualno mjesto u nekom od gradskih domova, s obzirom na visinu mirovina i na cijenu smještaja. Ne treba zanemariti ni činjenicu kako treba najmanje 10 godina pro­teći do smještaja u dom. To je, naime, prosječno vrijeme koje protekne od predaje molbe do mogućnosti smještaja u dom za koji imamo platežne mo­gućnosti....

Read more...


Kada prestajemo biti mame?

      Prošla je Nova godina, prošao je siječanj i „si­ječanjska    depresija". Trebalo je početi već rano karnevalsko raspoloženje i ludovanje, ali ipak to nije zahvatilo baš sve, pogotovo ne starije. Eto u psihološko savjetovalište stiže prva po­sjetiteljica koja je odlučila potražiti pomoć, ne za sebe, nego za svoga 40-godišnjeg sina koji se ni nakon uspješ­no završenog fakulteta i na­kon desetogodišnjeg uspješ­nog zaposlenja „izgubio u bespućima surove stvarno­sti". Iznenada, zbog možda, kao što kaže majka „pretje­ranog izgaranja na poslu", dao je otkaz i povukao se u sebe.      Po cijele je dane kod kuće, sjedi za kompjuterom i prividno traži posao, ali ne nalazi ništa što bi prihvatio. Ne želi prihvatiti pomoć i tako već nekoliko godina. Sada je ona odlučila vratiti ga u sadašnjost i privoliti ga da i sam shvati i prihvati svo­je probleme i krene u borbu prije svega sa samim sobom. Izbjeglištvo i rat je privreme­no potisnuo, ali sada je stigla „zakašnjela reakcija".

     Druga me iznenadila jedna volonterka, koja radi s teško oboljelim osobama, mama čija je kćer psihologi­nja nezaposlena. Majka sad traži „vezu" za posao svojoj kćerki. Traži zapravo nekoga tko bi je saslušao, da može „olakšati dušu" jer nije joj jasno da mladi nemaju mo­gućnost zaposliti se nakon završenog fakulteta. Boji se da i njena kćerka (kao mno­go drugih mladih) ne ode negdje daleko od nje, „u neku stranu, daleku zemlju".

     Prijateljica i suradnica ima sina koji već 10 godina bezuspješno traži posao, koji je poslao stotine molbi na natječaje za raznovrsne poslove (čak i za one za koje se traži niži stupanj obra­zovanja), koja je i sama kod bivših kolega tražila posao za svoga sina. Na dobar dio poslanih molbi nije dobio ni odgovor, a pogotovo nije če­sto pozivan na informativni razgovor.

Ima slučajeva kod kojih je problem mala plaća; npr. roditelji znaju da sin ili kćer ako imaju obitelj ne mogu zadovoljiti ni osnovne potre­be npr. s plaćom od 3.000 kn mjesečno i opet stari rodite­lji moraju biti na ispomoći u čuvanju unučadi, kuhanju za obitelj, a najgore su situaci­je, ako imaju mali stambeni prostor u kome žive i po tri generacije, a ponekad čak i četiri u sobi-dvije....

Read more...

 


 

Zašto se ubijamo?

     Svakoga dana možemo u novinama, na por­talima ili „usmenom predajom" saznati, željeli mi to ili ne, o nekom no­vom samoubojstvu. Ljudi vole raspravljati o razlozima jednog takvog čina i često unose mnogo subjektivnih elemenata u objašnjavanje uzroka. Razbijaju glavu kako su te osobe trebale riješiti svoj problem, a da ne dođe do samoubojstva. Ponekad imam osjećaj da ljudi upra­vo raspravom o načinu i ra­zlozima počinjenog samou­bojstva, djelomično rješava­ju i podsvjesno neke svoje probleme i dileme vezane uz vlastiti život. Pretjera­no zanimanje ponekad nas oslobađa „krivnje" za neka razmišljanja o vlastitom sa­moubojstvu....

Read more...

 

Kako upravljati životom

 

      Evo nas opet na nekom početku, na početku nove godine. I ove smo, kao i svih ranijih godina, napravili obračun uspjeha i neuspjeha, radosti i tuga, gomilu propusta i poneki uspjeh. Obećali smo sami sebi da nećemo ponoviti ni jednu pogrešku. Duga je godina, s mnogo izazova i opasnosti, pa će sigurno opet biti i pogrešaka. Intere­santno je da smo za sve pro­puste opet nalazili opravda­nja na „svojoj strani" i da je za pogreške uvijek bio „kriv netko drugi", najčešće netko iz obitelji ili od prijatelja i po­znanika, ali i razni akviziteri i „prodavači usluga i predme­ta koji su potrebni za bolju kondiciju i zdravlje, a time i ljepši, sretniji i zdraviji osta­tak života". Opravdanja su bila najčešće „poslušao sam njihove savjete", „namjerno su me prevarili", „nisam mi­slio da imaju loše namjere" i tome slično....

Read more...