UVODNA RIJEČ

Zašto nas Plenković ne voli?

     Koga voli Plenković? Odgovor je kratak: povlaštene i bogate. Hajdemo vidjeti što je taj civilizirani, elo­kventni i samoljubivi premijer učinio u dvije godine svoga mandata. Definitivno ga uopće nije briga za umi­rovljenike, ni najstarije, ni stare, ni nove, novije ili buduće. Tih 1,41 milijun stanovnika koji su mirovine stekli teme­ljem rada ili solidarnosti (invalidske, obiteljske) naprosto ga ne zanima, osim malog postotka onih čije su mirovine više od prosječne plaće. Tako je u njegovoj „prvoj sveo­buhvatnoj" poreznoj reformi samo 1,4 posto bogatih umirovljenika dobilo povećanje mirovina od tri do 3.000 kuna, a 98,6 posto, poglavito siromaha, poreznom refor­mom nije dobilo ni kune.

     Zatim je odlučio pokazati zube svome „lijevom" pret­hodniku Milanoviću, koji je mirovine više od 5.000 kuna stečene po posebnim propisima 2014. godine„podrezao" za deset posto. Sramota, kaže Plenković, pa je u maniri vr­log Superhika svim tim jadnim povlaštenim mirovinskim bogatašima vratio od početka godine tih deset posto.

     I onda je odlučio da je nepovoljno što se usklađivanje mirovina po posebnim propisima uvjetuje uzastopnim rastom BDP-a, pa je provedena unifikacija usklađivanja mirovina prema općem i posebnim propisima, naravno u korist povlaštenih.

     Pa je prihvaćen čitav niz poboljšica prava hrvatskih branitelja i njihovih članova obitelji, uvedena naknada za nezaposlene branitelje, te povećana najniža mirovina za 0,4989 kuna za svaki dan sudjelovanja u obrani suvereni­teta Republike Hrvatske u borbenom sektoru. K tome im je smanjio uvjet dobi za odlazak u mirovinu. Sve suprotno onome što preporuča Europska komisija.

     Istodobno taj naš europeizirani premijer nije niti jed­nom spomenuo kako čak 52,5 posto običnih umirovlje­nika prima mirovine niže od hrvatske linije siromaštva, niti da su samo u zadnjih osam godina mirovine zaosta­le za rastom plaća za 14 posto. Nije rekao kako njih oko 200.000 prima mirovine niže od 1.000 kuna. I ostao je gluh na zahtjeve umirovljeničkih udruga da se uvede mi­nimalna mirovina.

     No, Plenković je radosno prihvatio podršku Glasnovi- ća koja je koštala oko 200 milijuna kuna, nakon čega se „slučajno otkrilo" u HZMO-u kako ima novca za isplatu duga za nešto manje od 7.000 pripadnika HVO-a i čla­nova njihovih obitelji. No nisu rekli - vjerovali ili ne, da taj novac nije iz proračuna već iz radničkog mirovinskog fonda!

     I još malo o povlaštenima koji su u mirovine išli doku- pom „dobi", pa su masovno slani u prijevremene mirovi­ne, uz dokup kod privatnog trgovačkog društva „Royal - međugeneracijska solidarnost", koja je, pak, sav taj novac zamračila. No, Plenković je i tu radosno prihvatio saborsku podršku Hrelje i time praktički nacionalizirao dug privat­ne firme te preuzeo dugove i buduće obveze. Čak 3.860 osiguranika Royala je tako ušlo u povlaštene s troškom od 1,5 milijuna kuna mjesečno do kraja 2020. godine.

     I tako taj rastući paketić s više od 175.000 posebnih i povlaštenih umirovljenika Plenkovića košta više od 6 mi­lijardi kuna godišnje, dok mu je preskupo povećati miro­vine onima koji su odradili i po 40 godina radnog staža za manje od dvije tisuće kuna mirovine mjesečno!

     Sad čekamo da marni premijer nacionalizira i poveće gubitke obveznih mirovinskih fondova, te im dodijeli mi­rovinski dodatak od 27 posto. Kad je bal, nek' je bal!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja


Dome, zdravi dome

     U posljednje vrijeme vrlo često razmišljam o domovima. O domu u kojem sada živim, o domu moje kćerke, o domu za sta­rije osobe u koji sam pod­nijela molbu za smještaj, o domu mojih roditelja, domu moga djetinjstva, o domu u kojem sam živjela 20 godi­na na početku samostalnog življenja i u kojem je rođena moja kćerka. U svakom je domu život bio drugačiji i svaki je imao drugu funkci­ju, ali moj doživljaj i odnos prema domu bio je u sva­kom poseban. U svakom je ostao dio dragih stvari i dio mene.

     Emotivno se vežemo za mjesto našeg doma, za stva­ri, za susjede, za sve koji žive u tom domu. I svaki dom nam daje mnogo ugodnih sjećanja, svaki nam daruje mirno utočište i pruža po­dršku kad smo u potrebi da budemo samo svoji, kad tre­bamo pomoć, jer smo bole­sni ili osamljeni. Svaki čovjek ima pravo na dom. Što smo stariji to smo više vezani za dom, jer nam pruža sigur­nost i emocionalnu toplinu. I veličina naših domova uskla­đena je s potrebama.

Velike obitelji trebaju veliki dom. Kako starimo, djeca odlaze i grade vlastite do­move, bračni partneri umi­ru. Naš dom postaje samo jedna soba u domu za starije osobe. Svaki čovjek ima svoj poseban emotivni doživljaj doma. U slučaju da netko...

Read more...


 

„Vesele" udovice

     Danas sam na radiju čula kako spikerica najavlju­je da će se u osječkom HNK-u prikazati Leharova ope­reta „Vesela udovica". Sjetih se te vesele udovice kojoj su mno­gi udvarali, dok je bezbrižno trošila novac koji je naslijedila od pokojnog supruga. Sjećam se da je ulogu pjevala jedna mlada, vrlo dobra pjevačica i da je cijela dvorana pokušavala nešto pjevati, ali zapravo bilo bi bolje da su šutjeli. No danas možda nitko ne bi pjevao tako zdušno, jer„sve manje ljudi po­znaje tu operetu, a i udovice nisu nimalo vesele, pa nema razloga da je se uopće izvodi", govori neki glas u meni.

     I ja se pokušavam sjetiti barem jedne „vesele udovice", ali teško mi to polazi za rukom. Sjetih se nekoliko „ovršenih" udovica i njihova užasa nakon muževljeve smrti. Plaču dani­ma i s neugodom se sjećaju svojih pokojnika. Jedna ima vrlo malu mirovinu, a pokojni suprug imao je znatno veću, ali se razbolio, bolovao dvije godine i za to vrijeme uzeli su 7.000 kuna gotovinskog kredi­ta, jer se suprug htio dodatno liječiti kod privatnih doktora, ali i kod iscjelitelja. I tako se novac brzo potrošio, suprugu se navodno doista popravilo zdravstveno stanje, ali je rela­tivno brzo preminuo. Dug u banci je ostao. Njena mirovina nije bila dostatna ni za plaća­nje režija, a i troškovi sprovo­da su pospješili dugovanje i Piše: Biserka Budigam, počele su stizati opomene, pa psihologinja          poziv banke da razgovaraju....

Read more...

 


 

Moja soba - moj dom

     Dođe vrijeme kad svaka starija osoba treba doni­jeti odluku kako će i gdje provesti dio života do smrti. Dok smo mladi i dok samo­stalno i odgovorno upravlja­mo svojim životom i životom naše obitelji, ne razmišljamo da ćemo jednog dana mora­ti organizirati vlastitu starost i vrijeme eventualne bolesti i ovisnosti o tuđoj brizi i po­moći. Svatko od nas bi možda trebao, bez obzira na vlastito zdravlje, na djecu i bračnog partnera, podnijeti sa 65 go­dina molbu za smještaj u dom za starije osobe.     Bilo bi najo­dgovornije ponašanje da pri­likom odlaska u mirovinu osi­guramo i eventualno mjesto u nekom od gradskih domova, s obzirom na visinu mirovina i na cijenu smještaja. Ne treba zanemariti ni činjenicu kako treba najmanje 10 godina pro­teći do smještaja u dom. To je, naime, prosječno vrijeme koje protekne od predaje molbe do mogućnosti smještaja u dom za koji imamo platežne mo­gućnosti....

Read more...


 

O izgubljenom optimizmu

     Prošla je zima, ali evo već dobrih mjesec dana je toplije. Proljetnice procvjetale i odcvjetale. Za očekivati je da se ljudi počnu radovati, a iz Europe, kažu naši političari, stižu neke ocjene koje govore da smo na dobrom putu, da se gospodarstvo oporavlja, da bolje živimo.

     A ja tjedan ili dva pri­mam samo nesretne ljude sa stotinama tisuća kuna duga, s nesretnim bakama koje ne mogu komunicira­ti s unucima, s prevarenim starim ljudima koji su izgu­bili nadu da će im biti bolje.

     Ispričat ću tri priče, isti­nite i životne. Priče koje traju već nekoliko godina. Priče ljudi koji se više ne na­daju boljem i ljepšem živo­tu, koji više nisu sposobni ni izreći riječ - optimizam. I meni se ponekad čini da je okrutno uopće ih nago­varati da budu optimistični i da vjeruju da će se njihov problem za njihova života riješiti. Čini mi se da je naj­bolje da prihvate življenje kakvo im određuju njihove okolnosti....

 

Read more...

 


 

Zašto se ubijamo?

     Svakoga dana možemo u novinama, na por­talima ili „usmenom predajom" saznati, željeli mi to ili ne, o nekom no­vom samoubojstvu. Ljudi vole raspravljati o razlozima jednog takvog čina i često unose mnogo subjektivnih elemenata u objašnjavanje uzroka. Razbijaju glavu kako su te osobe trebale riješiti svoj problem, a da ne dođe do samoubojstva. Ponekad imam osjećaj da ljudi upra­vo raspravom o načinu i ra­zlozima počinjenog samou­bojstva, djelomično rješava­ju i podsvjesno neke svoje probleme i dileme vezane uz vlastiti život. Pretjera­no zanimanje ponekad nas oslobađa „krivnje" za neka razmišljanja o vlastitom sa­moubojstvu....

Read more...