UVODNA RIJEČ

Daj glas za svoj spas

     Koji potencijalni Predsjednik Republike Hrvatske voli umirov­ljenike? Pođimo redom, od aktualne predsjednice. Znamo da je na Silvestrovo 2018. godine donijela košaru slatkiša, pića, kave i tortu u zagrebački Dom za starije Sveta Ana, a oni su joj uzvratili kulturno-umjetničkim programom i pitanjem zašto su mirovine tako male. Odgovor "nešto malo rasle ove godine, ali ni izdaleka blizu kako bi mogle".

Znamo da je u povodu Međunarodnog dana starijih osoba najavljena sudjelovati na Gerontološkom tulumu u Zagrebu, gdje ju je čekalo više stotina umirovljenika, ali je nakon dvadesetak minuta objavljeno kako ne stigne doći. Ima važnija posla. Zato je, da se oduži, 18. listopada organizirala Dan otvorenih vrata na Pantovčaku na temu „Za dostojanstvenu i sretnu treću dob", pa je tamo primala darove od raznih udruga, koje su joj i pjevale i plesale. Predstavnici gradske organizacije SUH-a su se odazvali i uručili joj informaciju o položaju umirovljenika u običnoj žutoj koverti. Slikala se s njima.

     Na jednoj konferenciji pod nazivom „Hrvatska kakvu treba­mo" Predsjednica je upitala okupljene može li itko živjeti s mini­malnom plaćom od 3.000 kuna, jer da je to premalo. Ali nije spo­menula činjenicu da 800 tisuća umirovljenika koji imaju manju mirovinu od spomenutog minimalca doista jedva preživljavaju kopajući po kontejnerima i kantama za smeće. Oni nisu „tko", oni su „nitko".

     Nedavno je zborila odlučno: "Naši ljudi ne traže socijalnu po­moć, nego dobro plaćeno i dostojanstveno radno mjesto i više od 3.000 kuna plaće", ali nije rekla da dostojanstvenu starost zaslužu­ju i umirovljenici.

     Eto poučka o dostojanstvu. Predsjednica Grabar-Kitarović ka­zala je kako svatko od nas starenje doživljava osobno, kao proces razvoja u kojemu se mijenjamo i proživljavamo nova iskustva, no kako se i dalje želimo radovati životu, bez obzira na godine. Rekla je da osjetila koliko veselja i iskrene životne radosti postoji među ljudima koje iskustvo života upozorava kako treba pamtiti samo sretne dane.

     Predsjednice, u kojem to ružičastom svijetu živite? Ili Vam je pala Željezna zavjesa pred oči pa ne vidite stvarnost?

Pa onda spomenimo Miroslava Škoru koji umirovljenike do sada nije spomenuo, iako se i njemu približavaju sijede godine. Ili još gore, kandidata Mislava Kolakušića, koji je samo opleo braniteljske mirovine i katastrofično rekao kako mirovinski sustav u Hrvatskoj ne postoji, da nema novca za mirovine. Niti je razumio mirovinski sustav, niti je spomenuo čovjeka.

     U listopadu je Milanović objavio kako ima radosnu vijest, jer će saborski zastupnici ostati bez povlaštenih mirovina. I od toga će valjda bolje živjeti siromašni umirovljenici?

     Spomenuo je ipak da su mirovine male„i tu će Vlada, koja god bila, morati više dati". „Umirovljenici su naši građani, svaki od njih zaslužuje dostojnu mirovinu za život i to nema veze s ideologi­jom. A svatko tko je na vlasti mora znati da je na vlasti i radi tih ljudi", zaključio je zagovornik„normalne Hrvatske".

Pa vi sada birajte kome ćete dati svoj glas. Za svoj spas.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja


 

Koliko dugo traju prijateljstva

     Ljudi se vrlo često pi­taju koliko dugo traju prijateljstva. Najčešće na početku prijateljevanja ne znamo, a možda ni ne želimo kvariti radost raz­mišljanjem o tome kada će i kako završiti.

     Često smo samo zane­seni novim prijateljem ili prijateljicom i zadovolja­vamo se trenutnim sta­njem jer želimo da tako što duže traje. Nitko nika­da na početku ne razmišlja da to mora trajati do kraja života....

Read more...


 

Stare li nam jednako duh i tijelo?

     Početkom listopada 2019. godine održana je kon­ferencija pod naslovom „Živjeti starost", u okviru koje je organizirana panel diskusija pod naslovom „Estetika stare­nja". U raspravi su sudjelovali eminentni stručnjaci koji se bave estetskom kirurgijom i koji imaju mnogo iskustva i potrebnog znanja. Među nji­ma je tako bio vrhunski liječ­nik, facijalni kirurg s više od 25 godina radnog iskustva, liječ­nica, specijalistica dermatove- nerologije i laserska kirurginja, radijska voditeljica, „plus age" manekenka i model te mladi istraživač, stručni suradnik na Odsjeku za sociologiju Filozof­skog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu....

Read more...


 

Jesu li ljudi - nezamjenjivi?

     Umro je naš kolega i pri­jatelj. Razgovaramo o onome, što je uvijek nakon odlaska određenog suradnika problem, tko će nastaviti odrađivati njegov dio posla. I počinje priča kako je on radio i pristupao ljudi­ma. Kolegica kaže „nitko nije nezamjenjiv", doći će netko drugi.

     Ja se na trenutak pobunim i kažem: „ne slažem se, svaki je čovjek poseban i nezamje­njiv. Nema u svijetu drugoga isto takvoga, a ni približno sličnog." Ovaj svoj stav poku­šat ću braniti upravo na pri­mjeru rada i odnosa sa stari­jim korisnicima usluga našeg Pravnog savjetovališta.

     I doista mislim da je ne­moguće očekivati neko čudo da se nađe sličan suradnik s makar samo jednom domi­nantnom osobinom nužnom za obavljanje zadataka u radu s ljudima. Naši korisnici su specifična skupina i svaki tre­ba drugačiji savjet, jer je nje­gov problem uvijek poseban, jer u njega unosi svoje stavo­ve i emocije....

Read more...


Kad učiš dok si živ

     Termin cjeloživotno učenje noviji je u svakodnevnoj jezičnoj komunikaciji. Jedan dio starijih osoba već je bio uključen u neke oblike organiziranog stjecanja novih znanja. Tako su neki umirovlje­nici pohađali tečajeve stranih jezika zbog novih putovanja i upoznavanja novih prostora, drugi su željeli naučiti služiti se novim tehnologijama, npr. rad na računalu, neki pak naučiti neke oblike umjetničkog izra­žavanja, kao što je slikanje na platnu, izrada skulptura, veze­nje, šivanje. Tu je i još niz novih sadržaja kao npr. zborno pjeva­nje i gluma....

Read more...


 

Pružena ruka siromaštva

     Sjećam se svojih roditelja kad su kao pedeset go­dišnjaci počeli planirati odlazak u mirovinu. Radovali su se prelasku u „novi život". Oboje su radili, imali pristoj­ne plaće pa su očekivali i ta­kve mirovine. I doista u prvih desetak godina mirovine ob­novili su postojeću kuću, pro­mijenili sav namještaj i mojoj kćeri gotovo svaki mjesec ku­povali prilično vrijedne daro­ve. Na žalost otac je brzo pre­minuo, a nakon toga majka je imala znatno manju mirovinu i živjela je znatno skromnije, a krajem 90-tih i uz moju po­moć....

Read more...