UVODNA RIJEČ

Munchhausen iz našeg dvorišta

Jasna A. Petrović

     Ako netko ugledan poput resornog ministra voli pretjerivati, pa u jednom intervjuu, uvodnom izlaganju ili govoru, izrekne tri netoč­nosti, treba li to nazvati političkim pretjerivanjem ili laži? Ma, jasno, nitko nije imun na privlačnost laži, no ima ljudi koji lažu više od drugih. A prema istraživanju Sveučilišta u Kaliforniji otkrilo se kakav tip ljudi laže najviše. Jedan od zaključaka je da se lažima češće od ostalih koriste ma- nipulatori i ljudi skloni spletkarenju, što i ne čudi toliko, no to je ujedno i opis političkog radnog mjesta.

     Odgovor je vrlo jednostavan - laž ima funkciju zaštite slike o druš­tvu, o sebi samome ili s ciljem zaštite vlastite pozicije. Tako naš ministar Hieronymus Carl Friedrich von Munchhausen izgovori redovito kako u Hrvatskoj ima samo 19 posto umirovljenika koji su ostvarili „punu mirovi­nu". I kad ga pristojno prekinete i upozorite da u ovoj zemlji ni u jednom zakonu ne postoji takav zakonski pojam, on istim mirnim glasom nastavi kako ih samo 19 posto ima mirovine ostvarene nakon 40 godina radnog staža. Jeli to onda znak da je jest ili nije svjestan svoje laži koju redovito zloporabi? Negdje je najveći baron lažov čuo tu rečenicu i ugradio ju u svoj svakodnevni opis tragikomičnosti mirovinskog sustava u Hrvatskoj. Dakle, velika većina postojećih umirovljenika nije niti imala priliku raditi 40 godina, jer bi ih ranije zbog dobi otjerali u mirovinu. Laž prva. Bezbol­na? Nikako. Na njoj se temelji percepcija pohlepnih umirovljenika koji bez (dovoljno) rada tamane dobar dio javnog proračuna.

     Laž druga se nadovezuje na prvu. Takvi umirovljenici koji nisu dovolj­no radili i dovoljno uplatili u mirovinski sustav koštaju proračun dodatnih 17 milijardi kuna, povrh iznosa koji se skupi doprinosima. No, laž je lako dokumentirati istinom, jer od početnog iznosa se treba oduzeti šest mili­jardi tranzicijskog troška za drugi mirovinski stup, pa još šest milijardi za mirovine po posebnim propisima tj. povlaštene mirovine, i eto, jednim mahom ministarske lepeze žderodug se smanjio na samo kojih pet mili­jardi. Bezazlena laž? Ma nikako, jer na svojoj pogrešnoj razmahanoj laži ministar Munchhausen kreira politike i mjere. U kojima će kazniti pohle­pne, zar ne!

     U svakom slučaju, laž uvijek nanosi bol. Kad-tad ispliva na površinu i ujeda upravo onog koji je zabacio udicu. Tako bi bilo u pravoj bajci. No, evo treće laži, izgovorene u tridesetak mikrofona. „A sad mi nećete vje­rovati", naglašava ministar Pinokio, „Hrvatska je najdarežljivije zemlja u svijetu kad je riječ o mirovinama, jer dobijete čak 129 posto više nego što ste uložili za radnoga vijeka", veli i nos mu se ne produlji. Ministar nije pitao one koji znaju, već je povjerovao zato što mu se takva istina sviđa, a potpisuje ju ugledni OECD. Njegova istina znači da hrvatski umirovlje­nici imaju dovoljno, velikodušno i darežljivo, najviše na svijetu. Iako bi mu mozak i logika trebali reći da to nije tako, on dalje zbori svoj refren. Uvjerio je u to i cijelu Vladu, pa i premijera, kao da je on osobno zaslužan za sve naredane „istine" u dokaz svom napornom radu.

     U dječjoj bajci Carla Collodija dječaku Pinokiju zbog laganja je na­rastao nos, a u Strancu Alberta Camusa razmatra se nužnost laganja, jer isključivo govorenje istine može stajati i glave. I ministarskog položaja, valjda. Zato završavam s najbezbolnijom laži tipa „lijepa Vam je frizura, ministre", i dodajem: „ne, nos vam nije narastao". A ako i jest, to Vi sigurno nećete primijetiti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Odgovara: Milan Tomičić, dipl. pravnik


Vlasnik bez vlasništva

Pitanje: Nemalo sam se iznenadio kad sam ne­davno htio prodati građevinsko zemljište u Makar- skoj i zatražio izvadak iz zemljišnih knjiga iz kojeg sam utvrdio da se ne vodim kao vlasnik tog gra­đevinskog zemljišta, već da je vlasnik neka druga osoba temeljem pravomoćne sudske presude zbog ogluhe. Napominjem da nikad nisam obaviješten da se protiv mene vodi bilo kakav sudski postupak, već sam naknadno saznao da je tužba protiv mene i po­ziv za glavnu raspravu objavljene na oglasnoj ploči suda, bez da su se za to stekli zakonom predviđeni uvjeti. Naime, ja imam stalno prebivalište u Splitu, a dostavu se pokušalo izvršiti u Makarskoj. Što da ra­dim i kako da ispravim nezakoniti postupak suda? Kako da brišem nezakonitog vlasnika iz zemljišnih knjiga? (A. J., Split)...

Read more...


Sto nasljednika, jedno zemljište

Pitanje: Živim s ocem i njegovom drugom že­nom na većem poljoprivrednom gospodarstvu koje je jedno od najvrjednijih u okolini. Otac je pored mene imao još jednog sina i kćerku koji su nakon ženidbe i udaje otišli živjeti na imanje svojih bračnih drugova. Poslije majčine smrti otac se ponovno ože­nio sa ženom koja je iz prvog braka imala dvije kćeri koje žive s nama. S obzirom da otac i ja uz pomoć po­ljoprivredne mehanizacije obrađujemo naše gazdin­stvo, ono stalno napreduje tako da možemo pohva­liti da smo najveće „gazde" u selu. Brat i sestra koji u otišli od nas nakon ženidbe, dođu samo u posjet kad nešto trebaju, nikada da bi pomogli. Kćeri od maćehe rade kućanske poslove, a s obzirom na to da je maće­ha u punoj snazi, njihov doprinos našem kućanstvu je zanemariv. Otac je svjestan svega što se dešava, da od svoje djece koja su se poženila nema nikakve pomoći ni koristi, a od pastorki također. Stoga smo otac i ja jednom prilikom sjeli i razgovarali što će biti nakon njegove smrti. On ne želi da se imanje rasipa i dijeli, a siguran je u mene i moj odnos prema njemu i prema našem imanju. Zatražio je da se putem odvjet­nika ili interneta informiram što treba učiniti da ima­nje pripadne u cijelosti meni, te da ga ne trebam s nikim dijeliti. Molim vas dajte mi savjet kako to učiniti da zadovoljim očevu volju u pogledu raspolaganja sa imanjem nakon očeve smrti. (I.D., Caginec)...

Read more...

 


I polubrat ima pravo na stan

Pitanje: Otac je u prvom braku, zajedno s tadaš­njom suprugom kupio stan u Zagrebu. Kupoprodaj­ni ugovor, iako potpisan od strane prodavatelja, nije ovjeren. Nakon razvoda braka otac se ponovno ože­nio te je nastavio živjeti u kupljenom stanu zajedno s majkom, koja me je u braku rodila. Prošlo je 30 godina od kada je stan kupljen, no nikad nije ovjeren ugo­vor o kupoprodaji stana. Premda sam oca uvjeravao o nužnosti ovjere ugovora, on to odbija jer smatra da mu stanovanje u stanu duže od 30 godina, daje pravo na stan. Molim vas da mi odgovorite da li sam u pravu glede obveze ovjere kupoprodajnog ugovora, te time stjecanja prava vlasništva. Napominjem da je proda- vatelj stana još uvijek živ, ali da je slabog zdravstve­nog stanja. Uz to navodim da je otac u prvom braku imao sina koji trenutno živi u Kanadi. (Z. Š., Sisak)...

Read more...


Snaha prijeti deložacijom

Pitanje: Nakon smrti muža naslijedila sam zajed­no sa sinovima svaki po trećinu dvosobnog stana u Zagrebu. Jedan sin je u međuvremenu umro, pa je trećinu stana naslijedio njegov sin, moj unuk. Sin se u međuvremenu razveo od žene te je živio u stanu zajedno sa mnom. Unuk je nastavio živjeti sa svojom majkom, često me posjećuje i čini mi usluge, koje bi inače bio dužan činiti sin, no on je zaokupljen vlasti­tom ženom koja me živu ne može smisliti. Na moje iznenađenje sin mi je darovao trećinu stana, da bi ka­snije tražio od mene da sklopim s njegovom ženom ugovor o dosmrtnom uzdržavanju za ukupno treći­nu stana. Unuku je ostala nedirnuta njegova trećina stana, a on mi je obećao da nipošto neće prepustiti svoju trećinu mome sinu i snahi. Naknadno sam sa­znala da je sin meni darovao svoju trećinu stana. Iz razloga što je bio dužan veću svotu novaca koje je iz­gubio na kartama pa je darovanjem nastojao izbjeći mogućnost da ga prisile na vraćanje duga. U među­vremenu sin i snaha su na mene izvršili pritisak i na prevaru me prisilili da sklopim ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. Sada mi snaha prijeti da će me kao vla­snica izbaciti iz stana. Sin mi ne može ili ne želi po­moći. Jedino unuk mi pruža podršku. Što da radim, mogu li tražiti raskid ugovora, a nemam novaca za odvjetnika? (B. C.,Zagreb)...

Read more...


Sukob nakon očeve smrti

Pitanje: Pokojni otac mi je oporukom ostavio dio svog imanja, dok je preostali, veći dio imanja ostavio ne­raspoređeno. Otac je umro, a braća i sestre smatraju da ja nemam nikakva daljnja prava na neraspoređeni dio ostavine, jer sam namiren oporukom. Ako je to točno, ja sam prošao daleko gore nego oni, jer neraspoređe­ni dio imovine trebali bi oni sami dijeliti. Da li je to točno? (B.M., Pula)...

Read more...