UVODNA RIJEČ

Munchhausen iz našeg dvorišta

Jasna A. Petrović

     Ako netko ugledan poput resornog ministra voli pretjerivati, pa u jednom intervjuu, uvodnom izlaganju ili govoru, izrekne tri netoč­nosti, treba li to nazvati političkim pretjerivanjem ili laži? Ma, jasno, nitko nije imun na privlačnost laži, no ima ljudi koji lažu više od drugih. A prema istraživanju Sveučilišta u Kaliforniji otkrilo se kakav tip ljudi laže najviše. Jedan od zaključaka je da se lažima češće od ostalih koriste ma- nipulatori i ljudi skloni spletkarenju, što i ne čudi toliko, no to je ujedno i opis političkog radnog mjesta.

     Odgovor je vrlo jednostavan - laž ima funkciju zaštite slike o druš­tvu, o sebi samome ili s ciljem zaštite vlastite pozicije. Tako naš ministar Hieronymus Carl Friedrich von Munchhausen izgovori redovito kako u Hrvatskoj ima samo 19 posto umirovljenika koji su ostvarili „punu mirovi­nu". I kad ga pristojno prekinete i upozorite da u ovoj zemlji ni u jednom zakonu ne postoji takav zakonski pojam, on istim mirnim glasom nastavi kako ih samo 19 posto ima mirovine ostvarene nakon 40 godina radnog staža. Jeli to onda znak da je jest ili nije svjestan svoje laži koju redovito zloporabi? Negdje je najveći baron lažov čuo tu rečenicu i ugradio ju u svoj svakodnevni opis tragikomičnosti mirovinskog sustava u Hrvatskoj. Dakle, velika većina postojećih umirovljenika nije niti imala priliku raditi 40 godina, jer bi ih ranije zbog dobi otjerali u mirovinu. Laž prva. Bezbol­na? Nikako. Na njoj se temelji percepcija pohlepnih umirovljenika koji bez (dovoljno) rada tamane dobar dio javnog proračuna.

     Laž druga se nadovezuje na prvu. Takvi umirovljenici koji nisu dovolj­no radili i dovoljno uplatili u mirovinski sustav koštaju proračun dodatnih 17 milijardi kuna, povrh iznosa koji se skupi doprinosima. No, laž je lako dokumentirati istinom, jer od početnog iznosa se treba oduzeti šest mili­jardi tranzicijskog troška za drugi mirovinski stup, pa još šest milijardi za mirovine po posebnim propisima tj. povlaštene mirovine, i eto, jednim mahom ministarske lepeze žderodug se smanjio na samo kojih pet mili­jardi. Bezazlena laž? Ma nikako, jer na svojoj pogrešnoj razmahanoj laži ministar Munchhausen kreira politike i mjere. U kojima će kazniti pohle­pne, zar ne!

     U svakom slučaju, laž uvijek nanosi bol. Kad-tad ispliva na površinu i ujeda upravo onog koji je zabacio udicu. Tako bi bilo u pravoj bajci. No, evo treće laži, izgovorene u tridesetak mikrofona. „A sad mi nećete vje­rovati", naglašava ministar Pinokio, „Hrvatska je najdarežljivije zemlja u svijetu kad je riječ o mirovinama, jer dobijete čak 129 posto više nego što ste uložili za radnoga vijeka", veli i nos mu se ne produlji. Ministar nije pitao one koji znaju, već je povjerovao zato što mu se takva istina sviđa, a potpisuje ju ugledni OECD. Njegova istina znači da hrvatski umirovlje­nici imaju dovoljno, velikodušno i darežljivo, najviše na svijetu. Iako bi mu mozak i logika trebali reći da to nije tako, on dalje zbori svoj refren. Uvjerio je u to i cijelu Vladu, pa i premijera, kao da je on osobno zaslužan za sve naredane „istine" u dokaz svom napornom radu.

     U dječjoj bajci Carla Collodija dječaku Pinokiju zbog laganja je na­rastao nos, a u Strancu Alberta Camusa razmatra se nužnost laganja, jer isključivo govorenje istine može stajati i glave. I ministarskog položaja, valjda. Zato završavam s najbezbolnijom laži tipa „lijepa Vam je frizura, ministre", i dodajem: „ne, nos vam nije narastao". A ako i jest, to Vi sigurno nećete primijetiti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Odgovara: Milan Tomičić, dipl. pravnik

Naknada štete dio bračne stečevine?

 

Pitanje: Prije četiri godine pretrpjela sam nesreću na način da me je na nogostupu srušio i teško ozli­jedio automobil kojim je upravljao vozač pod utje­cajem alkohola. Nakon dugotrajnog liječenja sam se oporavila, te sam putem odvjetnika podnijela tužbu za naknadu štete. Tužba je od strane suda proglašena osnovanom, a nakon žalbe tuženog, drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu. Zbog težine povrede dosuđena mi je pozamašna odšteta za pre­trpljene bolove i izgubljene novčane naknade, jer za vrijeme liječenja nisam radila, a sada sam otišla u mi­rovinu.

U međuvremenu, bračni odnosi su se totalno poremetili, tako da je suprug podnio tužbu za ra­zvod braka. Ono što me smeta je činjenica da suprug svojata pravo na polovicu naknade štete koju sam dobila putem suda zbog pretrpljenih ozljeda. Očito je suprug zaboravio besane noći pune bola i plača, a ja još uvijek osjećam posljedice nesreće. Moj suprug to zaboravlja, te tvrdi da je naknada koju sam dobi­la bračna stečevina koju prema zakonu treba dijeliti svakome po pola. Da li je on u pravu, jer smatram nepravdom da on iz moje muke i bolova vuče korist, pogotovo sada kada smo pred razvodom. Molim Vas za mišljenje. (R.J., Rijeka)

Odgovor: Prema Obiteljskom zakonu bračna ste­čevina je imovina koju su supružnici stekli radom tije­kom braka. Obzirom da naknada za pretrpljeni udes nije posljedica rada, već je vezana na nesreću koju ste doživjeli, ne radi se o bračnoj stečevini, nego o Vašoj posebnoj imovini što potvrđuje presuda Vrhovnog suda RH br. Rev. 929/072 od 02.04. 2008. godine.