UVODNA RIJEČ
Pandemijska škola etike
Piše: Jasna A. Petrović
Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jednoobrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shvaćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, nastoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?
Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.
No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriterije društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice zadužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.
Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vrijednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživljavanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu izazvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?
Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na granice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.
Web stranice naših podružnica
Odgovara: Milan Tomičić, dipl. pravnik
Kad se braća slože...
Pitanje: Temeljem ostavinskog rješenja nakon smrti naših roditelja nas četiri brata smo postali nasljednici ukupne ostavine u jednakim dijelovima. Obzirom da se radi o imovini veće vrijednosti, te da je u pitanju različita vrsta imovine (kuća, šuma, vikendica s vinogradom te dva stana) zanima nas kako podijeliti mirovinu i steći vlasništvo na način da svaki od nas postane isključivi vlasnik imovine koja mu pripadne. Napominjem, da među braćom vladaju dobri odnosi i da želimo imovinu rasporediti bez posredstva suda. Molimo savjet. (G.Z., Osijek)
Odgovor: Obzirom da su odnosi među nasljednicima dobri i da postoji zajednička dobra volja za sporazumnu podjelu imovine, predlažem da sastavite diobeni ugovor kojim će svaki nasljednik dobiti ono što je približno želio. Naravno da to nije lako postići, ali ako postoji zajednička dobra volja za takav način diobe, zašto to ne učiniti. Ako u tome ne uspijete, preostaje vam razvrgnuće suvlasničke zajednice putem suda. Naravno da je taj način znatno skuplji jer ćete osim sudskih pristojbi morati platiti odvjetnika, geometra, eventualnu naknadu troškova svjedoka i sl. Stoga se držite one narodne izreke - "bolje mršava nagodba nego debela parnica".