UVODNA RIJEČ

Tko je financirao Domovinski rat

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Čitamo ovih dana kako je Hrvatska dobila 500 novih multimilijunaša pa ih sada ukupno ima 11.900, što je 30 posto više nego prije deset godina. Riječ je o ljudima čije bogatstvo prelazi vrijednost od mili­jun dolara, skoro sedam milijuna kuna. A među njima ima nemalo ugled­nih političara, koji većinom nisu niti vidjeli ratnu liniju Domovinskog rata, a veći su domoljubi od svih nas umirovljenika. Tu se ne računaju godine domoljubnog staža, već godine stjecanja bogatstva brzinom svjetlosti.

     Sada je premašena i vizija prvog hrvatskog predsjednika Franje Tu­đmana koji je Hrvatsku kao zemlju sreće i blagostanja vidio u stvaranju dvije stotine bogatih obitelji. Ako je Tuđman u svojim davnim vizijama ipak mislio na one prave milijunaše-teškaše, odnosno ultramilijunaše, i tu je njegova vizija nadmašena jer Hrvata teških najmanje 10 milijuna dolara sada je više - čak 213.

     Zanimljivo je kojom brzinom raste broj ultramilijunaša, jer u Europi taj je porast u posljednjih deset godina 17 posto, a u Hrvatskoj čak 33 posto, dakle - dvostruko brže unatoč šepavom gospodarstvu i niskom BDP-u.

     Uostalom, ministar Lovro Kuščević ležerno je objavio recept kako do 44. godine života lako postati milijunaš, ako radiš kao student na štandu, zaposliš ženu, od navodne staje napraviš dvorac, od poljoprivrednog ze­mljišta građevinsko, od tuđih parcela bez nasljednika svoje, i sve slično. Prava sitnica! Ili kako je posve normalno da sin ministra Gorana Marića useljava „kao podstanar" u stan od 136m2 u luksuznoj zgradi u zagre­bačkoj Veslačkoj ulici, a slučajno je vlasnik tog stana firma kojoj je njegov otac bio direktor prije odlaska u politiku. Ili ministar Tolušić čiji „roštilj" ima oko 200 m2, a nije ga prijavio u imovinsku karticu.

     To su neki novi dečki. Oni nisu branili Hrvatsku u Domovinskom ratu; oni su se bogatili.

     Pa tko ju je obranio? E, sada slijedi umirovljenička matematika po­niženja. Kad je 1990. godine započinjao rat, udjel prosječne mirovine u prosječnoj neto plaći iznosio je 77,23 posto. Kad je rat završio, 1996. go­dine - 45,88 posto, a sada 2019. bijednih 37,7 posto. Koliko bi tek bilo da se nije vratio famozni dug umirovljenicima koji je „pokrala" vlada Nikice Valentića, a vratio im ga Ustavni sud? Oduzeto im je puno više, a vraćeno tek 11,5 milijardi kuna. To je novac kojim je financiran Domovinski rat, a financirali su ga hrvatski umirovljenici.

     Tko ne vjeruje nama, neka posluša riječi Andrije Hebranga, koji je svojedobno rekao: „U ime HDZ-a zahvaljujemo umirovljenicima što su u velikoj mjeri financirali Domovinski rat i na taj način pomogli isto kao branitelji na prvoj crti bojišnice." Objasnio je tako da Vlada nije otela novac umirovljenicima jer je htjela nepravdu, već je trebala organizirati obranu protiv agresije tada 5. Armije u Europi.

     No, zašto danas Hrvatska ima udjel prosječne mirovine u neto plaći od 37,7 posto, najniže od svih, prijateljskih i bivših neprijateljskih zemalja u okruženju? Zašto npr. Slovenija i Makedonija imaju taj udjel od čak šez­desetak posto, a Srbija i Crna   Gora pedesetak? Zato jer hrvatski umirov­ljenici nisu samo financirali obranu domovine, o čemu se šuti, već su fi­nancirali i rađanje hrvatskih multimilijunaša, o čemu se još manje govori.

     Bijedne hrvatske mirovine dotakle su dno. U Superhik državi sve je moguće, da se bogati bogate na siromašnima, a da siromašni šute.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Odgovara: Milan Tomičić, dipl. pravnik

 

U škripcu

Pitanje: Udovac sam već duže vrijeme, a stanujem u svojoj nedovršenu obiteljskoj kući. S obzirom na to da mi je mirovina niska, nisam u stanju kuću dovršiti, čak štoviše, nedostaju mi sredstva potrebna za život. U mom susjedstvu stanuje mlađi bračni par, koji su podstanari. Spre­mni su mi pomoći kad god mi nešto zatreba. U međuvremenu naši odnosi su bili sve bolji, pa su oni predložili da sklopimo ugovor o doživotnom uzdržavanju, a uz to da će dovršiti neizgrađeni dio kuće. Kuća bi naravno poslije moje smrti pripala njima. Meni je to odgovaralo te smo kod javnog bilježnika sklopili ugovor o doživotnom uzdržava­nju. Nažalost, stvari su se u međuvremenu promi­jenile, jer je muž izgubio posao, tako da ne samo da nije mogao dovršavati neizgrađeni dio kuće, nego je dovedeno u pitanje osnovno uzdržava­nje cijele obitelji, a pogotovo što im je, izgleda, i dijete na putu. Što da radim? Ne mogu se nikako potužiti na davanje uzdržavanja, jer mi ni vlastita djeca ne bi bila bolja, ali to ne mijenja činjenicu da nemamo sredstava za život. (B.Č., Bjelovar)

Odgovor: Situacija vam je stvarno teška, ne­mate dovoljno sredstava za vlastito uzdržavanje i za povrat novaca uzdržavateljima za ono što su uložili u vašu kuću i vaše uzdržavanje. Možda bi­ste mogli dogovoriti s mladima da se kuća proda, te kupi manja koja bi odgovarala vašim zajed­ničkim potrebama, a time biste stekli i dovoljno sredstava za život, dok se suprug uzdržavatelja ne zaposli. Druga je mogućnost da se po prodaji novac pravično podijeliti, imajući na umu činjeni­cu da su vas oni nekoliko godina uzdržavali, te da svatko pronađe svoje novo stambeno rješenje. U slučaju da vaši uzdržavatelji ne pristanu na pro­daju kuće i pravičnu podjelu, vi ćete morati tražiti rješenje preko suda, a takvi postupci dugo traju i koštaju.