UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Odgovara: Milan Tomičić, dipl. pravnik

 

Lažna nasljednica

Pitanje: Moj susjed je živio sam u velikoj kući bio je neoženjen, bez djece. Nedavno je premi­nuo, a jedini su nasljednici njegovi bratići. Gos­podin se za života družio s jednom udovicom, provodili su zajedno vrijeme, nikad nisu živjeli zajedno na istoj adresi, ni privređivali u zajednič­ko kućanstvo. Na ostavinskoj se raspravi dotična gospođa pojavila s dopisom u kojem stoji kako je ona izvanbračna supruga te je sudu dostavila zahtjev za utvrđivanjem izvanbračne zajednice. Zatim je bilježnik rekao da postoji oporuka koja je sastavljena kod njega i dana mu na čuvanje, a za koju nitko nije znao i pročitao je. U njoj piše da moj susjed sve ostavlja svojoj izvanbračnoj supruzi, navodeći njezino ime i datum rođenja. U oporuci piše samo ime i prezime, te datum ro­đenja dotične gospođe, bez adrese i OIB-a. Opo­ruka je potpisana velikim tiskanim slovima, s pu­nim imenom i prezimenom, što nije istovjetno potpisu na osobnoj iskaznici. Zanima me može li se ta izvanbračna zajednica i oporuka pobiti? Je li negdje točno definirano koje podatke o nasljedniku mora sadržavati oporuka, jer uvijek mogu postojati dvije osobe istog imena i istog datuma rođenja? (B.T., Sisak)

Odgovor: Izvanbračna zajednica u smislu Obiteljskog zakona jest zajednica života neože- njenog muškarca i neudane žene pod uvjetom da traje neprekidno najmanje tri godine. S obzi­rom na to da nisu živjeli na istoj adresi, potrebno je na nadležni sud predati zahtjev za utvrđiva­nje izvanbračne zajednice, a sud će na temelju raspoložive dokumentacije ili drugih dokaza, uzimajući u obzir zakonske propise, utvrditi je li postojala izvanbračna zajednica. Ako sud utvrdi postojanje izvanbračne zajednice, preživjeli par­tner nasljeđuje pokojnoga bez obzira na oporu­ku. U suprotnom će dotična gospođa naslijediti pokojnika temeljem oporuke koja se može na­pisati i potpisati tiskanim slovima. Problem je u tome što nije navedena adresa, niti OIB nasljed­nika, što može biti razlog za pobijanje oporuke, a to se utvrđuje u redovnoj parnici na sudu.