UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Odgovara: Milan Tomičić, dipl. pravnik

 

Svakome polovica

Pitanje: U braku sam od 15. veljače 1995. go­dine. Dok sam kao domaćica i majka vodila brigu o kućanstvu, suprug je radio kao rukovoditelj u poduzeću te je imao plaću koja je obitelji omo­gućavala ugodan život. Napominjem da smo u početku braka bili podstanari, a u međuvreme­nu je muž podigao kredit te smo izgradili kuću, a poslije i vikendicu. Oba objekta su u zemljišnim knjigama upisana kao suprugovo vlasništvo. Na­žalost, bračni odnosi su postali potpuno pore­mećeni, a muž mi prijeti razvodom. Usput tvrdi da ću završiti na ulici, jer ništa nisam stekla te da sva imovina pripada njemu, jer ju je on zaradio, dok ja nemam niti jednog dana radnog staža. Zbog svega sam se jako prestrašila te se bojim da ću završiti na ulici nakon više od 20 godina braka. Recite mi imam li pravo na bračnu stečevi­nu, jer koliko god je suprug radio u poduzeću, ja sam vodila domaćinstvo i odgajala dvoje djece što nije lako? (A.K., Zaprešić)

Odgovor: Obiteljski zakon koji je stupio na snagu 1. srpnja 1999. propisuje da se bračna ste­čevina određuje na način da svaki bračni drug ima pravo na polovicu bračne stečevine, bez obzira na to koliko je u financijskom smislu pri­donosio bračnoj stečevini. Dakle, sve što ste vi i suprug stekli u braku nakon tog datuma dijeli se po načelu „svakome polovica". Od ovog načela izuzimaju se prihodi stečeni pravnim poslovima koji nemaju veze sa radom, primjerice, darova­nje ili nasljeđivanje, jer takvi prihodi spadaju u posrednu imovinu svakog supružnika. Zakon o braku i porodičnim odnosima koji je bio na snazi do 1. srpnja 1999., visinu udjela u bračnoj stečevini određivao je prema doprinosu svakog bračnog druga, s time da se vodilo računa o do­prinosu žene domaćice (odgoj djece, kućanski poslovi). Dakle, nemojte se bojati, zakon Vas štiti.