UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Odgovara: Milan Tomičić, dipl. pravnik

 

Muke oko oporuke

Pitanje: Otac koji je još živ, oporučno mi je ostavio svu svoju imovinu. Oporuka je pisana na stroju, a otac je pred svjedocima, iako nisu oba istodobno bila prisutna, izjavio da je to nje­gova oporuka te da predstavlja izjavu njegove posljednje volje. Svjedoci su bili moji bratići, odnosno stričeva djeca. Primjerak oporuke mi je otac osobno uručio s napomenom da je ču­vam do njegove smrti i da je koristim u ostavin­skom postupku. U međuvremenu sam počeo sumnjati u valjanost oporuke vezano uz svje­doke, pa vas molim da mi kažete svoje mišlje­nje o pravnoj valjanosti te oporuke. Otac mi je još uvijek živ, pa bi mogao ispraviti eventualne greške u oporuci, ako je potrebno. (D.V., Osijek)

Odgovor: Dobro ste učinili što ste posum­njali u pravnu valjanost oporuke. U pitanju je pisana oporuka pred svjedocima. Kod te vrste oporuke, oba svjedoka moraju biti istodobno prisutna izjavi da je to njegova oporuka te je pred njime potpisati. Što se tiče svjedoka, tre­baju biti naznačeni brojevi osobnih iskaznica i OIB. Svjedoci oporuke mogu biti samo pu­noljetne, poslovno sposobne osobe. Svjedoci ne mogu biti oporučiteljevi potomci, njegova posvojčad i njihovi potomci, njegovi preci i posvojitelji, njegovi srodnici u pobočnoj lozi, zaključno do četvrtog stupnja, bračni drugovi svih tih osoba, ni oporučiteljev bračni drug. S obzirom na to da vam je otac još živ, savjetuje­mo vam da on sačini novu oporuku istog sadr­žaja, ali i da vodi računa o tome da oba svjedo­ka budu istovremeno nazočna kada oporuku prizna kao svoju i kad je pred njima potpiše. Ta­kođer, treba paziti da svjedoci budu punoljetni i poslovno sposobno te da ne spadaju u krug onih koji ne mogu biti svjedoci. Vaši bratići u ovome slučaju ne mogu biti svjedoci. Oporuku može napisati i sam vlastoručno te i tako pot­pisati, ili odnijeti oporuku i ovjeriti svoj potpis kod javnog bilježnika.