UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Odgovara: Milan Tomičić, dipl. pravnik

 

Dug u zastari

 

Pitanje: Prije nekoliko godina posudio sam od brata znatnu svotu novca potrebnu za završetak kuće koju sam gradio. Sklopi­li smo pisani ugovor kojim sam se obvezao vratiti novac s kamatama u roku od pet go­dina. Nažalost, poslovi su mi krenuli loše, prošlo je pet godina, a ja nisam vratio dug. Brat je podnio tužbu protiv mene, a s obzi­rom na to da sam priznao postojanje duga, sud je donio presudu temeljem priznanja, te me obavezao na plaćanje glavnice, troškova i kamata. Nisam se žalio protiv presude, nego sam dignuo kredit u banci te podmirio dug u cijelosti. Nedugo nakon toga saznao sam da je dug pao u zastaru jer je prošlo pet godina od dana kada sam dobio novac na posudbu. Tražio sam od brata da mi vrati barem iznos kamata i troškova postupka, ali on to odbija. Imam li pravo na povrat duga, jer je on u za­stari? Zašto me sud nije upozorio na zastaru, a smatram da je to trebao učiniti? Ima li smi­sla pokrenuti parnicu za povrat duga koji je u zastari? (J.D., Koprivnica)

Odgovor: Sud nije ovlašten po službenoj dužnosti upozoriti stranku da nastupa zasta­ra. Jednom plaćen dug ne može se tražiti na­trag, premda je nastupila zastara, tako da je bespotrebno pokrenuti tužbu za povrat duga, jer je podmiren nakon što je zastario.