UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Odgovara: Milan Tomičić, dipl. pravnik

 

Nebrižni nećak

Pitanje: Sklopili smo ugovor o doživot­nom uzdržavanju s nećakom koji se obavezao doživotno uzdržavati mene, moju suprugu te dvoje naše punoljetne djece s posebnim po­trebama. Ugovor je u početku bio u cijelosti poštovan, ali kako je vrijeme prolazilo nećak nije izvršavao obveze uzdržavanja prema na­šoj djeci iako smo ga često upozoravali na ugovornu obvezu uzdržavanja naše djece s posebnim potrebama. Sada je nećak svu bri­gu o našoj djeci prepustio nama. Vrlo smo ne­zadovoljni, te smo supruga i ja odlučili tražiti sudski raskid ugovora. Imamo li supruga i ja pravo tražiti raskid ugovora, s obzirom na to da nećak prema nama izvršava sve ugovorne obveze, ali ne i prema našoj djeci s posebnim potrebama? (I.P., Zagreb]

Odgovor: Potpisivanjem ugovora o do­životnom uzdržavanju u kojem na strani pri­matelja uzdržavanja ima više osoba, smatra se da je davatelj uzdržavanja preuzeo nedjeljivu obavezu doživotno uzdržavati sve primatelje uzdržavanja. Tako, u slučaju neispunjene ob­veze u odnosu na jednog od primatelja uz­državanja, ostali primatelji uzdržavanja imaju pravo tražiti raskid ugovora u odnosu na sve primatelje uzdržavanja.