UVODNA RIJEČ

Munchhausen iz našeg dvorišta

Jasna A. Petrović

     Ako netko ugledan poput resornog ministra voli pretjerivati, pa u jednom intervjuu, uvodnom izlaganju ili govoru, izrekne tri netoč­nosti, treba li to nazvati političkim pretjerivanjem ili laži? Ma, jasno, nitko nije imun na privlačnost laži, no ima ljudi koji lažu više od drugih. A prema istraživanju Sveučilišta u Kaliforniji otkrilo se kakav tip ljudi laže najviše. Jedan od zaključaka je da se lažima češće od ostalih koriste ma- nipulatori i ljudi skloni spletkarenju, što i ne čudi toliko, no to je ujedno i opis političkog radnog mjesta.

     Odgovor je vrlo jednostavan - laž ima funkciju zaštite slike o druš­tvu, o sebi samome ili s ciljem zaštite vlastite pozicije. Tako naš ministar Hieronymus Carl Friedrich von Munchhausen izgovori redovito kako u Hrvatskoj ima samo 19 posto umirovljenika koji su ostvarili „punu mirovi­nu". I kad ga pristojno prekinete i upozorite da u ovoj zemlji ni u jednom zakonu ne postoji takav zakonski pojam, on istim mirnim glasom nastavi kako ih samo 19 posto ima mirovine ostvarene nakon 40 godina radnog staža. Jeli to onda znak da je jest ili nije svjestan svoje laži koju redovito zloporabi? Negdje je najveći baron lažov čuo tu rečenicu i ugradio ju u svoj svakodnevni opis tragikomičnosti mirovinskog sustava u Hrvatskoj. Dakle, velika većina postojećih umirovljenika nije niti imala priliku raditi 40 godina, jer bi ih ranije zbog dobi otjerali u mirovinu. Laž prva. Bezbol­na? Nikako. Na njoj se temelji percepcija pohlepnih umirovljenika koji bez (dovoljno) rada tamane dobar dio javnog proračuna.

     Laž druga se nadovezuje na prvu. Takvi umirovljenici koji nisu dovolj­no radili i dovoljno uplatili u mirovinski sustav koštaju proračun dodatnih 17 milijardi kuna, povrh iznosa koji se skupi doprinosima. No, laž je lako dokumentirati istinom, jer od početnog iznosa se treba oduzeti šest mili­jardi tranzicijskog troška za drugi mirovinski stup, pa još šest milijardi za mirovine po posebnim propisima tj. povlaštene mirovine, i eto, jednim mahom ministarske lepeze žderodug se smanjio na samo kojih pet mili­jardi. Bezazlena laž? Ma nikako, jer na svojoj pogrešnoj razmahanoj laži ministar Munchhausen kreira politike i mjere. U kojima će kazniti pohle­pne, zar ne!

     U svakom slučaju, laž uvijek nanosi bol. Kad-tad ispliva na površinu i ujeda upravo onog koji je zabacio udicu. Tako bi bilo u pravoj bajci. No, evo treće laži, izgovorene u tridesetak mikrofona. „A sad mi nećete vje­rovati", naglašava ministar Pinokio, „Hrvatska je najdarežljivije zemlja u svijetu kad je riječ o mirovinama, jer dobijete čak 129 posto više nego što ste uložili za radnoga vijeka", veli i nos mu se ne produlji. Ministar nije pitao one koji znaju, već je povjerovao zato što mu se takva istina sviđa, a potpisuje ju ugledni OECD. Njegova istina znači da hrvatski umirovlje­nici imaju dovoljno, velikodušno i darežljivo, najviše na svijetu. Iako bi mu mozak i logika trebali reći da to nije tako, on dalje zbori svoj refren. Uvjerio je u to i cijelu Vladu, pa i premijera, kao da je on osobno zaslužan za sve naredane „istine" u dokaz svom napornom radu.

     U dječjoj bajci Carla Collodija dječaku Pinokiju zbog laganja je na­rastao nos, a u Strancu Alberta Camusa razmatra se nužnost laganja, jer isključivo govorenje istine može stajati i glave. I ministarskog položaja, valjda. Zato završavam s najbezbolnijom laži tipa „lijepa Vam je frizura, ministre", i dodajem: „ne, nos vam nije narastao". A ako i jest, to Vi sigurno nećete primijetiti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Odgovara: Milan Tomičić, dipl. pravnik

 

 

Dvostruka naplata dugova

 

Pitanje: Moj bivši suprug, od kojeg sam se razvela prije tri godine, pozajmio je od jednog prijatelja znatni iznos novca radi gradnje vikendice na moru. Ugovor o zajmu potpisali smo oboje solidarno, obavezavši se da ćemo dug vratiti u roku od pet godina, računajući od dana potpisa ugovora. Nažalost, bračni odnosi su se u međuvremenu potpuno poremetili tako da je razvod braka bilo jedino rješenje. Imovinu stečenu u braku smo podijelili, no nismo se dogovorili o vraćanju duga koji smo zajedno prihvatili. Bivši suprug, koji se odselio iz grada, i ja potpuno smo prestali komunicirati, a kako je zajmodavac koji živi u mome gradu, neprestano vršio pritisak da mu kao solidarni dužnik vratim zajam, prijetio je tužbom, podigla sam veliki kredit i isplatila ukupan dug zajedno s kamatama. Nakon toga sam po savjetu odvjetnika zatražila od bivšeg muža da mi vrati polovinu duga, na što mi je on, na moje iznenađenje, odgovorio da je već davno platio polovinu duga zajmodavcu, te mi je čak dostavio dokaze o tome. Kada sam se obratila zajmodavcu on to negira, pa sam po nagovoru odvjetnika podnijela tužbu protiv nesavjesnog zajmodavca. Što dalje trebam činiti? (K. S., Bjelovar)

 

Odgovor: Nemojte oklijevati niti trenutka! Prihvatite savjet odvjetnika, te podnesite tužbu zbog stjecanja imovine bez osnove, a ujedno mu zaprijetite da ćete podnijeti kaznenu prijavu protiv njega, jer je prijevarom došao do dvostruke naplate. Što se pak tiče vašeg odnosa s bivšim mužem, pokušajte se dogovoriti o tome da vikendicu isplatite vi njemu ili on vama, ili da ju prodate i podijelite novac.