UVODNA RIJEČ

Munchhausen iz našeg dvorišta

Jasna A. Petrović

     Ako netko ugledan poput resornog ministra voli pretjerivati, pa u jednom intervjuu, uvodnom izlaganju ili govoru, izrekne tri netoč­nosti, treba li to nazvati političkim pretjerivanjem ili laži? Ma, jasno, nitko nije imun na privlačnost laži, no ima ljudi koji lažu više od drugih. A prema istraživanju Sveučilišta u Kaliforniji otkrilo se kakav tip ljudi laže najviše. Jedan od zaključaka je da se lažima češće od ostalih koriste ma- nipulatori i ljudi skloni spletkarenju, što i ne čudi toliko, no to je ujedno i opis političkog radnog mjesta.

     Odgovor je vrlo jednostavan - laž ima funkciju zaštite slike o druš­tvu, o sebi samome ili s ciljem zaštite vlastite pozicije. Tako naš ministar Hieronymus Carl Friedrich von Munchhausen izgovori redovito kako u Hrvatskoj ima samo 19 posto umirovljenika koji su ostvarili „punu mirovi­nu". I kad ga pristojno prekinete i upozorite da u ovoj zemlji ni u jednom zakonu ne postoji takav zakonski pojam, on istim mirnim glasom nastavi kako ih samo 19 posto ima mirovine ostvarene nakon 40 godina radnog staža. Jeli to onda znak da je jest ili nije svjestan svoje laži koju redovito zloporabi? Negdje je najveći baron lažov čuo tu rečenicu i ugradio ju u svoj svakodnevni opis tragikomičnosti mirovinskog sustava u Hrvatskoj. Dakle, velika većina postojećih umirovljenika nije niti imala priliku raditi 40 godina, jer bi ih ranije zbog dobi otjerali u mirovinu. Laž prva. Bezbol­na? Nikako. Na njoj se temelji percepcija pohlepnih umirovljenika koji bez (dovoljno) rada tamane dobar dio javnog proračuna.

     Laž druga se nadovezuje na prvu. Takvi umirovljenici koji nisu dovolj­no radili i dovoljno uplatili u mirovinski sustav koštaju proračun dodatnih 17 milijardi kuna, povrh iznosa koji se skupi doprinosima. No, laž je lako dokumentirati istinom, jer od početnog iznosa se treba oduzeti šest mili­jardi tranzicijskog troška za drugi mirovinski stup, pa još šest milijardi za mirovine po posebnim propisima tj. povlaštene mirovine, i eto, jednim mahom ministarske lepeze žderodug se smanjio na samo kojih pet mili­jardi. Bezazlena laž? Ma nikako, jer na svojoj pogrešnoj razmahanoj laži ministar Munchhausen kreira politike i mjere. U kojima će kazniti pohle­pne, zar ne!

     U svakom slučaju, laž uvijek nanosi bol. Kad-tad ispliva na površinu i ujeda upravo onog koji je zabacio udicu. Tako bi bilo u pravoj bajci. No, evo treće laži, izgovorene u tridesetak mikrofona. „A sad mi nećete vje­rovati", naglašava ministar Pinokio, „Hrvatska je najdarežljivije zemlja u svijetu kad je riječ o mirovinama, jer dobijete čak 129 posto više nego što ste uložili za radnoga vijeka", veli i nos mu se ne produlji. Ministar nije pitao one koji znaju, već je povjerovao zato što mu se takva istina sviđa, a potpisuje ju ugledni OECD. Njegova istina znači da hrvatski umirovlje­nici imaju dovoljno, velikodušno i darežljivo, najviše na svijetu. Iako bi mu mozak i logika trebali reći da to nije tako, on dalje zbori svoj refren. Uvjerio je u to i cijelu Vladu, pa i premijera, kao da je on osobno zaslužan za sve naredane „istine" u dokaz svom napornom radu.

     U dječjoj bajci Carla Collodija dječaku Pinokiju zbog laganja je na­rastao nos, a u Strancu Alberta Camusa razmatra se nužnost laganja, jer isključivo govorenje istine može stajati i glave. I ministarskog položaja, valjda. Zato završavam s najbezbolnijom laži tipa „lijepa Vam je frizura, ministre", i dodajem: „ne, nos vam nije narastao". A ako i jest, to Vi sigurno nećete primijetiti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Odgovara: Milan Tomičić, dipl. pravnik

 

 

Sto nasljednika, jedno zemljište

 

Pitanje: Živim s ocem i njegovom drugom že­nom na većem poljoprivrednom gospodarstvu koje je jedno od najvrjednijih u okolini. Otac je pored mene imao još jednog sina i kćerku koji su nakon ženidbe i udaje otišli živjeti na imanje svojih bračnih drugova. Poslije majčine smrti otac se ponovno ože­nio sa ženom koja je iz prvog braka imala dvije kćeri koje žive s nama. S obzirom da otac i ja uz pomoć po­ljoprivredne mehanizacije obrađujemo naše gazdin­stvo, ono stalno napreduje tako da možemo pohva­liti da smo najveće „gazde" u selu. Brat i sestra koji u otišli od nas nakon ženidbe, dođu samo u posjet kad nešto trebaju, nikada da bi pomogli. Kćeri od maćehe rade kućanske poslove, a s obzirom na to da je maće­ha u punoj snazi, njihov doprinos našem kućanstvu je zanemariv. Otac je svjestan svega što se dešava, da od svoje djece koja su se poženila nema nikakve pomoći ni koristi, a od pastorki također. Stoga smo otac i ja jednom prilikom sjeli i razgovarali što će biti nakon njegove smrti. On ne želi da se imanje rasipa i dijeli, a siguran je u mene i moj odnos prema njemu i prema našem imanju. Zatražio je da se putem odvjet­nika ili interneta informiram što treba učiniti da ima­nje pripadne u cijelosti meni, te da ga ne trebam s nikim dijeliti. Molim vas dajte mi savjet kako to učiniti da zadovoljim očevu volju u pogledu raspolaganja sa imanjem nakon očeve smrti. (I.D., Caginec)

Odgovor: Od svih pravnih poslova koje možete učiniti u namjeri da ostvarite očevu volju preporu­čam ugovor o doživotnom uzdržavanju. Time otac ostaje vlasnik imanja do svoje smrti, a vi ste ga dužni uzdržavati. Svi drugi pravni poslovi (ugovor o daro­vanju i oporuka) ostavljaju mogućnost drugim za­konskim nasljednicima (brat, sestra i maćeha) da tra­že pravo na nužni zakonski dio ostavine, time da će maćehu u njezinoj imovini naslijediti njezina djeca. Ukoliko maćeha umre nakon Vašeg oca, a nema ni­kakve svoje imovine, bilo bi pošteno da joj osigurate doživotno stanovanje makar u dijelu imovine.