UVODNA RIJEČ

Pilote, cepelin ti gori

Piše: Jasna A. Petrović

     Za razliku od njemačkog cepelina Hindenburga, hrvatski komercijalni putnički cepelin još uvijek lebdi i nije se još zapalio zbog sudara s nakupinom vodika, što bi dovelo do potpune eksplozije. Dakako da postoje razlike, jer od uku­pno stotinu članova posade i putnika poginulo ih je te davne 1937. godine čak 36-tero odnosno 36 posto.

     Hrvata u Hrvatskoj još uvijek živi oko 90 posto od onih koji su izbornim rezultatom prije tri godine ukrcani u Plenko- vićev cepelin. Padobranima su iskočili mladi koji sada žive di­ljem Europe, a sve veći broj starijih se samoubio ili preminuo poglavito od siromaštva i uneređenoga zdravstva.

     I umjesto da naš glavni pilot promisli kako ljude učiniti sretnima u njihovom domu, on im s jedne strane daje po­vlaštene karte za odlazak, a s druge povlaštene mirovine za ostanak. I cepelin dalje lijepo plovi.

     Pilot, zajedno s poslodavcima, plače na javnim skupovi­ma kako je premalo radnika, pa će ih sada uvoziti čak iz Fi­lipina, a umirovljenicima docira kako su, sram ih bilo, „otišli u mirovinu sa samo 30 godina radnog staža", pa zato imaju nisku mirovinu kakvu i zaslužuju. U Njemačkoj, tvrdi hrvatski pilot, u mirovinu se ide tek sa 38 godina staža. Pitamo Plen- kovića da li pozna Ivana Šalkovića iz sela Bukvika u Slavoniji? Eto čovjek dobio 460 eura mirovine, polovicu za tri godine rada u Njemačkoj, a polovicu za 30 godina rada u Hrvatskoj. Što se tu ima reći?!

     Hajdemo s pilotom na popravni ispit da nam ne sunovrati ovaj hrvatski cepelin! Prvo, netočno je da se u Hrvatskoj ide u mirovinu sa 30 godina staža, već, ako odbijemo one po po­vlaštenim propisima, u starosnu mirovinu se ide sa 34,2 godi­ne staža, što je približno europskom prosjeku od 35,9 posto (Eurostat). Netočno je da se u mirovinu ide s prosječno 60 godina, već se ide sa 62,6 godina. I, da ne bi ispalo da se sva­đamo za sitnice, što je godina sim, godina tam, naš pilot mora napraviti strategiju leta na temelju točnih podataka o broju i vrsti putnika, a onda i politike i mjere za konkretne ljude.

     Ako ćemo odokativno, finski se glavni pilot vozi na posao na biciklu, a hrvatski na stranački skup u Finsku vladinim avi­onom. Hrvatski nema pojma da mu je narod gladan i da 98 posto umirovljenika prima mirovine niže od prosječne plaće. I ne zna da su razvili snažnu hobističku aktivnost kolekcioni- ranja plastičnih boca ili misli da to ne spada u njegovu inte­resnu rubriku, dok se finski dnevno ispozdravlja sa stotinjak građana dok biciklira.

     I tako je to s letećim plovilima. Ovise o čvrstoći konstruk­cije, broju putnika i vještini pilota. I božjoj volji. U duhu blag­dana, Isuse, spasi svoje siromašne putnike hrvatskog cepeli- na, spasi one koji su ga izgradili, spasi one koji su ga obranili - radom, znojem, krvlju i suzama.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Odgovara: Milan Tomičić, dipl. pravnik

 

 

Sto nasljednika, jedno zemljište

 

Pitanje: Živim s ocem i njegovom drugom že­nom na većem poljoprivrednom gospodarstvu koje je jedno od najvrjednijih u okolini. Otac je pored mene imao još jednog sina i kćerku koji su nakon ženidbe i udaje otišli živjeti na imanje svojih bračnih drugova. Poslije majčine smrti otac se ponovno ože­nio sa ženom koja je iz prvog braka imala dvije kćeri koje žive s nama. S obzirom da otac i ja uz pomoć po­ljoprivredne mehanizacije obrađujemo naše gazdin­stvo, ono stalno napreduje tako da možemo pohva­liti da smo najveće „gazde" u selu. Brat i sestra koji u otišli od nas nakon ženidbe, dođu samo u posjet kad nešto trebaju, nikada da bi pomogli. Kćeri od maćehe rade kućanske poslove, a s obzirom na to da je maće­ha u punoj snazi, njihov doprinos našem kućanstvu je zanemariv. Otac je svjestan svega što se dešava, da od svoje djece koja su se poženila nema nikakve pomoći ni koristi, a od pastorki također. Stoga smo otac i ja jednom prilikom sjeli i razgovarali što će biti nakon njegove smrti. On ne želi da se imanje rasipa i dijeli, a siguran je u mene i moj odnos prema njemu i prema našem imanju. Zatražio je da se putem odvjet­nika ili interneta informiram što treba učiniti da ima­nje pripadne u cijelosti meni, te da ga ne trebam s nikim dijeliti. Molim vas dajte mi savjet kako to učiniti da zadovoljim očevu volju u pogledu raspolaganja sa imanjem nakon očeve smrti. (I.D., Caginec)

Odgovor: Od svih pravnih poslova koje možete učiniti u namjeri da ostvarite očevu volju preporu­čam ugovor o doživotnom uzdržavanju. Time otac ostaje vlasnik imanja do svoje smrti, a vi ste ga dužni uzdržavati. Svi drugi pravni poslovi (ugovor o daro­vanju i oporuka) ostavljaju mogućnost drugim za­konskim nasljednicima (brat, sestra i maćeha) da tra­že pravo na nužni zakonski dio ostavine, time da će maćehu u njezinoj imovini naslijediti njezina djeca. Ukoliko maćeha umre nakon Vašeg oca, a nema ni­kakve svoje imovine, bilo bi pošteno da joj osigurate doživotno stanovanje makar u dijelu imovine.