UVODNA RIJEČ

Munchhausen iz našeg dvorišta

Jasna A. Petrović

     Ako netko ugledan poput resornog ministra voli pretjerivati, pa u jednom intervjuu, uvodnom izlaganju ili govoru, izrekne tri netoč­nosti, treba li to nazvati političkim pretjerivanjem ili laži? Ma, jasno, nitko nije imun na privlačnost laži, no ima ljudi koji lažu više od drugih. A prema istraživanju Sveučilišta u Kaliforniji otkrilo se kakav tip ljudi laže najviše. Jedan od zaključaka je da se lažima češće od ostalih koriste ma- nipulatori i ljudi skloni spletkarenju, što i ne čudi toliko, no to je ujedno i opis političkog radnog mjesta.

     Odgovor je vrlo jednostavan - laž ima funkciju zaštite slike o druš­tvu, o sebi samome ili s ciljem zaštite vlastite pozicije. Tako naš ministar Hieronymus Carl Friedrich von Munchhausen izgovori redovito kako u Hrvatskoj ima samo 19 posto umirovljenika koji su ostvarili „punu mirovi­nu". I kad ga pristojno prekinete i upozorite da u ovoj zemlji ni u jednom zakonu ne postoji takav zakonski pojam, on istim mirnim glasom nastavi kako ih samo 19 posto ima mirovine ostvarene nakon 40 godina radnog staža. Jeli to onda znak da je jest ili nije svjestan svoje laži koju redovito zloporabi? Negdje je najveći baron lažov čuo tu rečenicu i ugradio ju u svoj svakodnevni opis tragikomičnosti mirovinskog sustava u Hrvatskoj. Dakle, velika većina postojećih umirovljenika nije niti imala priliku raditi 40 godina, jer bi ih ranije zbog dobi otjerali u mirovinu. Laž prva. Bezbol­na? Nikako. Na njoj se temelji percepcija pohlepnih umirovljenika koji bez (dovoljno) rada tamane dobar dio javnog proračuna.

     Laž druga se nadovezuje na prvu. Takvi umirovljenici koji nisu dovolj­no radili i dovoljno uplatili u mirovinski sustav koštaju proračun dodatnih 17 milijardi kuna, povrh iznosa koji se skupi doprinosima. No, laž je lako dokumentirati istinom, jer od početnog iznosa se treba oduzeti šest mili­jardi tranzicijskog troška za drugi mirovinski stup, pa još šest milijardi za mirovine po posebnim propisima tj. povlaštene mirovine, i eto, jednim mahom ministarske lepeze žderodug se smanjio na samo kojih pet mili­jardi. Bezazlena laž? Ma nikako, jer na svojoj pogrešnoj razmahanoj laži ministar Munchhausen kreira politike i mjere. U kojima će kazniti pohle­pne, zar ne!

     U svakom slučaju, laž uvijek nanosi bol. Kad-tad ispliva na površinu i ujeda upravo onog koji je zabacio udicu. Tako bi bilo u pravoj bajci. No, evo treće laži, izgovorene u tridesetak mikrofona. „A sad mi nećete vje­rovati", naglašava ministar Pinokio, „Hrvatska je najdarežljivije zemlja u svijetu kad je riječ o mirovinama, jer dobijete čak 129 posto više nego što ste uložili za radnoga vijeka", veli i nos mu se ne produlji. Ministar nije pitao one koji znaju, već je povjerovao zato što mu se takva istina sviđa, a potpisuje ju ugledni OECD. Njegova istina znači da hrvatski umirovlje­nici imaju dovoljno, velikodušno i darežljivo, najviše na svijetu. Iako bi mu mozak i logika trebali reći da to nije tako, on dalje zbori svoj refren. Uvjerio je u to i cijelu Vladu, pa i premijera, kao da je on osobno zaslužan za sve naredane „istine" u dokaz svom napornom radu.

     U dječjoj bajci Carla Collodija dječaku Pinokiju zbog laganja je na­rastao nos, a u Strancu Alberta Camusa razmatra se nužnost laganja, jer isključivo govorenje istine može stajati i glave. I ministarskog položaja, valjda. Zato završavam s najbezbolnijom laži tipa „lijepa Vam je frizura, ministre", i dodajem: „ne, nos vam nije narastao". A ako i jest, to Vi sigurno nećete primijetiti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Odgovara: Milan Tomičić, dipl. pravnik

 

Snaha prijeti deložacijom

 

Pitanje: Nakon smrti muža naslijedila sam zajed­no sa sinovima svaki po trećinu dvosobnog stana u Zagrebu. Jedan sin je u međuvremenu umro, pa je trećinu stana naslijedio njegov sin, moj unuk. Sin se u međuvremenu razveo od žene te je živio u stanu zajedno sa mnom. Unuk je nastavio živjeti sa svojom majkom, često me posjećuje i čini mi usluge, koje bi inače bio dužan činiti sin, no on je zaokupljen vlasti­tom ženom koja me živu ne može smisliti. Na moje iznenađenje sin mi je darovao trećinu stana, da bi ka­snije tražio od mene da sklopim s njegovom ženom ugovor o dosmrtnom uzdržavanju za ukupno treći­nu stana. Unuku je ostala nedirnuta njegova trećina stana, a on mi je obećao da nipošto neće prepustiti svoju trećinu mome sinu i snahi. Naknadno sam sa­znala da je sin meni darovao svoju trećinu stana. Iz razloga što je bio dužan veću svotu novaca koje je iz­gubio na kartama pa je darovanjem nastojao izbjeći mogućnost da ga prisile na vraćanje duga. U među­vremenu sin i snaha su na mene izvršili pritisak i na prevaru me prisilili da sklopim ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. Sada mi snaha prijeti da će me kao vla­snica izbaciti iz stana. Sin mi ne može ili ne želi po­moći. Jedino unuk mi pruža podršku. Što da radim, mogu li tražiti raskid ugovora, a nemam novaca za odvjetnika? (B. C.,Zagreb)

Odgovor: Brzopleto ste potpisali ugovor o do­smrtnom uzdržavanju, a i prihvatili darovanje tre­ćina stana. Trebali ste znati da on i snaha iza toga nešto spremaju. Sreća da imate unuka koji je suvla­snik trećine stana, što spriječava sina i snahu da vas izbace na ulicu. Ulaziti u sudski spor i tražiti raskid ugovora vrlo je rizično jer zato morate imati sredsta­va da platite odvjetnika. U svakom slučaju, prijetnju iseljenjem prijavite Centru za socijalnu skrb, Živom zidu i Pravnom savjetovalištu SUH-a, s kopijom oba ugovora.